Tvrtko Kulenović [1]

VAVA

Sarajevske Sveske br. 02 [2]

Cekao sam Vavu u njegovoj kuci u, ako se ne varam, Skerlicevoj ulici, dok je on bio sa radnicima u kuci na Dedinju koja mu je poslije drugog svjetskog rata bila nacionalizovana i, sada, sa dolaskom novog sistema vracena. Nije li sasvim prirodno i logicno to da je bio antikomunista? Medutim, nikada se nije bavio antikomunizmom: bavio se poezijom, kritikom, pisao je drame i eseje, i sve je to bilo na najvišem nivou. Bio je jedan od najomiljenijih profesora kod studenata na Fakultetu dramskih umetnosti i studenti su govorili da niko kao on nije znao tako jasno, precizno i sa tako mnogo potpore i optimizma da im objasni šta treba da rade, kako da postupe u pripremi diplomskih i magistarskih radova, i drugih projekata.
Bio je, naime, "rojalista", ali je u šali govorio: "Ja nemam nikakve veze sa ovim Karadordevicima, prepunim velikih ideja i ambicija, moji su Obrenovici, koji su na prvom mestu nastojali da sebi i svome narodu omoguce normalan i ugodan život". Ne znam da li je bio religiozan, to takovog covjeka ne možeš pitati, ali sam jednom držao predavanje njegovim postdiplomcima o indijskom Kathakali pozorištu, i htijuci da ublažim onaj naboj religioznosti koji se u svijesti zapadnjaka uvijek veže za Indiju, rekao sam da je nasred scene ogromna uljna lampa koja svojim "proizvoljnim" odbljescima presudno utice na scensku radnju. Vava me je na svoj "vavinski" nacin pitao: "Znaci li to da je lampa Bog?"
Bio mu je, vec i s obzirom na njegovo porijeklo, stran svaki nacionalizam. Žalio se, jedne godina na Sterijinom pozorju, da ga je zapala loša hotelska soba. Sagovornik, buduci plamenonosac srpskog nacionalizma, zauzeo se za ideju da hotelska soba nije uopšte normalno mjesto za covjeka. Treba mu kuca, ognjište, po mogucnosti na selu, kontakt sa obicnim svijetom koji tamo živi. Vava je rekao: "Znate, kolega, ja bih citav svoj život mogao provesti u hotelu, pod uslovom da je to vrlo dobar hotel". Postao je predsjednik Udruženja književnika, famozna Francuska 7, koje je bilo postalo bastion srpskog nacionalizma. Želim da vjerujem da se toga prihvatio zato da bi duhove koliko je moguce smirio, stvari relativizirao. O tome cu na kraju ovog teksta morati još nešto da kažem.
Cekao sam ga, potonuvši bez ostatka u veliki primorski pejsaž meni najdražeg jugoslovenskog slikara Petra Dobrovica, koji je visio na zidu ili je cak stajao, izložen svjetlu, na nekoj vrsti slikarskog štafelaja, ne sjecam se tacno. Ne znam da li je i on obožavao Dobrovica, ali znam da je obožavao more, camce, plovidbu (za koju je bio veliki meštar), utjehu i naknadu za sve ono što je inace morao u životu da podnosi.
Ušao je sa flašom votke koja je to vece bila namijenjena nama dvojici. Uskliknuo sam "Vavo!", pokazujuci na Dobrovica, i on se nasmijao. "A znaš li ko je ono tamo na zidu?" Bio je na malome platnu, sve u smedem, lik nekog covjeka, mladica, svim srcem i dušom zagledanog u nebo, nudeci se, ali boga mi i nešto tražeci odozgo. Trudeci se da reagujem "u Vavinom stilu", odvalio sam "El Greko" i bio sam odmah tuširan. Rekao je: "Nije, to je Uroš Predic, ali imamo i El Greka". Otišao je u spavacu sobu i vratio se sa jednom malom, neuramljenom slikom, na cijoj pozadini je pisalo da je nastala u slikarskoj radionici Domenika Teotokopula. "Moja baba, bogata Grkinja, po svaku cenu je htela to da ima".
Jovan Hristic bio je mnogo veci pisac nego što je priznavano, mada je dosta priznavano. Na ovim našim prostorima pojam književne velicine najradije se veže za porijeklo iz kala ili kamena, u svakom slucaju za selo i, u modernijoj varijanti, za gradsku sirotinju. Eventualno se može ici do neke niže srednje klase, do cinovnika, profesora gimnazije, geometra, ali slucaj sa babom koja je kupovala El Greka apsolutno je nedopustiv. Uz to, Vava kao izrazito moderan pjesnik nikad nije bio luconoša nicijeg moderniteta. Veoma je dobro Saša Radojcic, u pogovoru za posmrtno izdanje Hristicevih pjesama, na samom pocetku napisao: " "Jer više od svega, on je želio da bude Grk". Možda bi ovaj stih koji se odnosi na Aleksandra Makedonskog, podjednako dobro mogao da se upotrebi i za samog Jovana Hristica?"
Dozvoljavam sebi da u ovaj tekst ucitam i gore pomenuto Vavino porijeklo, i grcko more, more nad morima, ali tu se, prije svega, radi o vrijednostima direktno iskazanim u njegovoj možda najcuvenijoj pjesmi, "Fedru"
"A ona pravo: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost,
Uzvišena mudrost, uvek nam je izmicala."
Mislim da niko nije tako dobro definisao situaciju avangarde, kao on u "Oblicima moderne književnosti", jednom recenicom: "?problem nije u tome hoce li umetnost nestati ili nece; on je u tome šta cemo mi biti spremni da nazovemo umetnošcu".
Povodom djela avangarde besmisleno je govoriti jezikom tradicionalne estetike, jedino što tu postoji je komunikacija, odnos izmedu umjetnika i njegove (eventualne) publike: na šta cemo biti spremni. I niko kao on nije tako dobro shvatio nalicje tog svijeta komunikacije koja se naziva temeljnom supstancom 20. vijeka (u onom smislu u kojem je temeljna supstanca 19. vijeka bila energija, a 18. vijeka materija) a iz kojeg je "mudra uzvišenost i uzvišena mudrost" potpuno izostavljena: "Jer nece se reci, kao što misli uvek briljantni George Steiner, "povuci" kako bi ustupile mesto formulama matematike, znacima apstraktnog slikarstva i šiframa nove muzike. Naprotiv. Povuci ce se stvari. Necemo uci u epohu cutanja - kamo srece da udemo - uci cemo (vec smo u njoj) u epohu brbljanja. Govoriti, govoriti, govoriti da se ne bi nestalo; to je motto modernog vremena, melanholicni motto izgubljenih stvari koje su još samo aveti na rubovima našeg horizonta. Govorimo da bismo živeli, da bismo postojali. Ne govorimo zato što znamo istinu o stvarima, vec zato što mislimo da se istina može zameniti gomilama reci, mislimo da se ona može odglumiti skladno i pomalo tajanstveno poredanim recima". ("Profesor matematike")
Skladno i tajanstveno. Bez uzvišene mudrosti i mudre uzvišenosti. U svojim grckim dramama, i u svojim dramama uopšte, Jovan Hristic nam je neprestano pokazivao kako je to nemoguce i koliko je nedovoljno. Njegove "Ciste ruke", "Sedmorica protiv tebe", radio- drama "Orest" bile su apsolutno nosece u tom valu "anticke drame" ne samo kod nas (val je bio internacionalan), izdaleka su ga pratile drame "I smrt dolazi na Lemno", Velimira Lukica, "Jelovnik" Bore Draškovica i možda još neke. Nakon nekog vremena prostota je popljuvala tu umjetnost zasnovanu na kulturi i suprotstavila joj vitalnost (uostalom valu je bilo i vrijeme da prode i razbije se o obalu), ali Vava je sa svojom uzvišenom mudrošcu i mudrom uzvišenošcu vec bio koraknuo naprijed u "Savonarili i njegovim prijateljima" i u "Terasi". "Terasa" je bila tužna drama u kojoj je glavna junakinja (i glavna glumica) umirala od raka, ali je terasa bila na moru i njegova tišina ublažavala je ljudsku bol.
Jovan Hristic je bio najznacajniji, najuporniji casopisni pozorišni kriticar u jugoslovenskoj književnosti. O tome ne može biti sumnje, ali je bilo osporavanja: ovaj put ne od strane "primitivaca" nego od strane "modernista", koji su grijali svoj duh na Artoovoj recenici da je scena konkretno mjesto koje govori konkretnim jezikom, što ih je oslobadalo od obaveze citanja drama. Vava je znao sve što su oni znali, ali je znao još i drame, a nije vjerovao u bogove, i umio je jasno da se izrazi: "Boja ociju Žilijana Sorela, koju nam Stendal ostavlja da zamislimo, ne menja ništa u strukturi odnosa u Crvenom i Crnom. Ali ako je Lopahin, kao u nekim predstavama Višnjika koje sam video, gotovo uvek omanji, ugojeni i pomalo vulgarni nouveau riche, ili ako je, (kao u predstavi -orda Strelera) vitak, energican i nemalo istancan covek na pragu pune zrelosti (možemo zamisliti kako svakoga dana igra tenis), to menja sistem odnosa u »ehovljevoj drami, iako nije rec ni o kakvom ekstremnom anti-literarnom eksperimentu".
Poslije ovog citata, naravno, dolazi knjiga "Cehov dramski pisac", neosporno remek-djelo. "Ako tragediju smatramo sinonimom za "veliku dramu", postaje nam jasno da je drama eminentno religiozni rod, dok je roman laicki: od coveka, ona se uvek okrece necem drugom, obuhvatnijem, univerzalnijem; roman je zadovoljan covekom i onim što se medu ljudima zbiva?" Dok je Vava u Parizu studentima Sorbone predavao svog »ehova, kod kuce na Balkanu, pripremala se tragedija.
P.S. Zima 1992/1993. bila je svuda strašna, u Sarajevu je bila paklena u smislu Danteovog Pakla, u kojem najveci grješnici "kao slamke u staklu" leže nepokretni u ledu koji nastaje mahanjem krila Lucifera u padu s neba dopola zakopanog u zemlji. Mi smo imali svog Lucifera, ali smo imali i svoje andele. Ekipa CNN-a dolazila je da snimi moj dom: u totalnom mraku oko cetiri popodne, bez vode, bez grijanja, sa cušpajzom od koprive i hljebom od mekinja pripremljenim za rucak - Vava je to vidio u Beogradu. Nedugo zatim stigao mi je paket na kojem je krupnim slovima pisala Francuska 7 kao prilicna garancija da ga tamo nece niko dirati. U paketu je bilo pismo potpisano od Jovana Hristica, S. Vukajlovica i osam žena, uglavnom prevodilaca, Drinka Gojkovic medu njima.