Enver Kazaz [1]

Sveci blago dijele

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

U Bosni i Hercegovini postoje tri paralelna udruženja pisaca: sarajevsko, banjalučko i zapadnomostarsko. Već sama činjenica da su tako teritorijalno raspoređena upućuje na zaključak da su bosanska književnička udruženja tijesno povezana sa centrima političke moći. Banjalučko i zapadnomostarsko književničko udruženje okupljaju pisce na jednonacionalnoj osnovi, u prvom su sve sami Srbi, u drugom sami Hrvati, dok sarajevsko društvo pisaca, barem prema svome imenu - Društvo pisaca bih, nastoji biti višenacionalno. Ali, i u djelovanju ovog društva, preciznije rečeno njegovih rukovodilaca, od zadnjeg bosanskog krvavog rata na ovamo počesto se nalazila puka politička djelatnost i rigidna ideologija. U takvom stanju stvari objelodanjuje se sva perverznost mehanizama kojima su totalitarne nacionalne ideologije usisale bosanska književnička udruženja i pretvorile ih u svoje političke ekspoziture.
Zapadnomostarska i banjalučka spisateljska organizacija zatvorene u svoj autizam, porobljene rigidnom nacionalnom ideologijom, servilno uslužne političkim moćnicima, koji u postratnoj Bosni i nisu ništa drugo do kriminogene vladajuće elite, pretvorile su se, kako u savetima mladom piscu kaže Danilo Kiš - u političarevog vratara prema gomili. Stavljajući književnost u službu izgradnje redukcionističke, desno ideološke interpretacije nacionalnog identiteta, svodeći time beskraj njenih svjetova na jednu jedinu dimenziju, ove su oragnizacije literaturu iz suvremenog vratile u predmoderno doba, na prelaz iz 20. U 19. Stoljeće i onaj duh ovdašnjeg nacionalno borbenog romantizma koji je pero metaforizirao sabljom, topom, puškom videći književnost isključivo u funkciji emancipiranja i homogeniziranja balkanske verzije nacije. U ovakvoj funkcionalizaciji književnosti tim se spisateljskim udruženjima dogodio krajnji oblik pervezije, jer njihov poetički sistem u konačnom zbiru računa ne dozvoljava literaturi čak ni to da bude u službi obogotvorene nacije, nego kriminogene politike, koja se u svom sistemu parola javlja i kao potpuni vlasnik nacije.
Ako su balkanski romantičari svojim ideologijama u 19. Vijeku i nudili nadu da će literaturom emancipirati nacije, onda današnja spisteljska udruženja svojim rigidnim ideološkim povratkom u prošlost nude samo puki očaj, namiču omču na vrat obogotvorenoj naciji i na koncu postaju njeni tamničari.
Kada se trebalo suočiti sa užasom nedavne prošlosti, ova udruženja su svojim mukom taj užas podržala, čak svojim stavom ovjerila, legitimirala kao kulturološko-ideološku činjenicu. A potom su i užas i strašne ratne zločine u ideološkoj manipulativnoj igri proglasila za oslobodilačku borbu svojih nacija, trudeći se da tu laž učine jednom od temeljnih vrijednosti nacionalnog identiteta.
Na drugoj strani, sarajevsko društvo pisaca bih gotovo je potpuno pod donedavnim vođstvom nedžada ibrišimovića ličilo na politiku alije izetbegovića, pogotovu na onu njegovu poznatu izjavu kako dopodne misli jedno, a od podne drugo. Privatizirano od svoga rukovodstva, ovo društvo čiji su članovi neki od uglednih srpskih i hrvatskih pisaca iz bih, nerijetko je znalo napustiti svoju bosansku platformu i u konkretnoj djelatnosti ispoljiti se kao čisto bošnjačko spisatljesko udruženje. I ne samo to, nego je znalo i da se prikloni desnoj ideološkoj intrepretaciji bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Otud njegov donedavni skeretar u jednom svom tekstu objavljenom u političkom sedmičniku Ljiljan u ljeto 1998. Izvodi podjelu bošnjačkih pisaca na tzv. Tvrde i tzv. Mehke Bošnjake. Optužujući mehke bošnjake da su omekašli svoje bošnjaštvo kako bi lakše svoje književno djelo prodali svjetskom tržištu, sekretar je na račun estetskih kriterija vrijednosti uveo čisto ideološko-političke. Iste one kriterije što ih je kao osnovna programska načela u praktičnom djelovanju ovog društva kontinuirano zastupao Nedžad Ibrišimović, donedavni predsjednik. Upravo zbog tih kriterija, Ibrišimović prije nekoliko godina onemogućuje izbor Nenada Veličkovića u Društvo pisaca bih, proglasivši njegovu prozu i roman Konačari - četničkom. Na takvu političku diskfalifikaciju nije uopće reagiralo pasivno članstvo, kao ni na mnoge druge ibrišimovićeve ispade kojima je ovom društvu davan desni ideološki predznak.
Taj prvi u nizu skandaloznih poteza uprave sarajevskog društva pisaca i nespremnost sedamedsetak njegovih članova da se suprotstave ibrišimovićevoj manipulaciji ovim društvom otvorio je prostor za kasnije sve jače i sve sramotnije njegove politikantske manipulacije. Tako će npr. Ibrišimović u povodu polemike Vešović - Latić, ponoviti u ime književničke udruge riječi predsjednika svoje političke partije Alije Izetbegovića. Polemika u kojoj Latić prijeti Vešoviću stotinama hiljada svojih istomišljenika, za Izetbegovića je bila svađa između "dvojice dobrih bosanaca", kako je političar što do podne misli jedno, od podne drugo, po noći snuje treće, a planira četvrto, okvalificirao ovu polemiku u intervjuu sarajevskoj televiziji. Isto značenje ovoj polemici, u kojoj je Latić kao profesionalni Izetbegovićev savjetnik u predsjedništvu bih pozvao stotinu hiljada svojih istomišljenika da Vešoviću argumentom prijetnje odgovore na argument slobode mišljenja, daće i upravni odbor sarajevskog društva pisaca. Samo što će on riječ bosanaca zamijeniti riječju pisaca, da bi u ovoj manipulativnoj perverznoj igri polemiku prinicipijelne naravi sveo na privatni sukob. Time su predsjednik ibrišimović i upravni odbor ovo spisateljsko udruženje učinili taocem izetbegovićeve politike, do kraja demaskirajući svoju ulogu. To je bio razlog nekolicini pisaca (Vešović, Sarajlić. Slavko Šantić itd.) Da napuste ovo udruženje, kao što je na drugoj strani takvo djelovanje bilo razlogom da neki od najznačjanijih bosanskih pisaca nikad ne postanu njegovi članovi.
Spisak Ibrišimovićevih ideoloških manipulacija ovim se ne iscrpljuje. U borbi za redukcionističku interpretaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, on će preformulirati ideološku podjelu na mehke i tvrde bošnjake, što ju je izvršio njegov sekretar, u još mutniju, crnju ideologijsku igru. Ibrišimović pisce dijeli na one sa ruhani i one sa šejtani inspiracijom, uvodeći na toj osnovi inkvizitroske metode u čitanje literature. Tako npr. On Sidranovu dramu u Zvorniku ja sam ostavio srce svoje određuje kao dramu šejtanske, sotonske inspiracije, a članove nezavisnog udruženja intelektualca Krug 99 proglašava u svojoj drami Woland u Sarajevu slugama sotoninim. Torkvemadin mač time je i definitivno ovjeren kao kriterij kritičkog vrednovanja.
Zastupajući tobože tezu o autonomnosti umjetnika u odnosu na društvenu praksu, oni koji su vodili sarajevsko društvo pisaca kameleonski su ga pretvorili u poltičku ekspozituru izetbegovićeve sda. Na toj osnovi su i spisteljsko udruženje, i pisac, i literatura gurnuti na marginu društvenog intersa, stjerani u zapećak ideologije, porobljeni ovdašnjom polupismenom vizijom pisca kao barbarogenija koji u svojoj neobrazovanosti bunca o nadvremenoj ljepoti i univrezalnim suštinama. U takvom kontekstu sarajevsko društvo pisaca i definitvno je umrlo, a kad bi se, kako reče jedan prijatelj, i sjetilo da postoji - obavezno bi se obrukalo. Namjesto borbe za literaturu, društvene vrijednosti, etičku odgovornost, dostojanstvo spisateljske profesije, ovim udruženjem dominira sitnošićardžijski mentalitet uslovljen sjećanjem na lagodnu poziciju pisca u socijalističkom samoupravnom sistemu. Zaboravljajući da samo totalitarne ideologije posvećuju književnosti pažnju koju ona zaslužuje, kako bi je lakše zauzdale i učinile svojom sluškinjom, sarajevsko udruženje pisaca usrdno se nudilo tim ideologijama, čak i onda kad se htjelo tobože depolitizirati pokušavajući da se pretvori u sindikalnu spisateljsku organizaciju.
U situaciji u kojoj je predsjednik društva pisaca, uistinu vrstan prozaist i romansijer, uveo u literaturu torkvemadine metode čitanja, za očekivati je bilo kakvu takvu vrstu polemičkog dijaloga. Dominirajući spisateljski sitnošićardžijski mentalitet, međutim, ostao je nijem.
Nijem je bio i onda kada su velikosrpski fašisti, karadžić i drugi ratni zločinci, članovi predratnog društva pisaca bih pripremali stravični zločin.
U buci i bijesu politikanstva, u amoralnom lakejstvu političkim moćnicima tavore bosanska književnička udruženja, pogotovu ono zapadnomostarsko i banjalučko. Srećom, bosanska ratna i postratna književnost većim svojim dijelom ne liči na književničke udruge. To znači da su se pisci znali izdići iznad bijede svojih profesionalnih udruga, bez kojih se očito ne može riješiti kriza izdavača, kriza čitaoca, kriza književne kritike, što je unutarliterarni kontekst koji obilježava ovdašnju književnu praksu. Ostaje da se vidi hoće li novo rukovodstvo sarajevskog društva pisca bih na čelu sa sidranom pozbaviti tim gorućim pitanjima, ili će se i ono brukati onda kad se sjeti da postoji.

Na našu anketu o društvima pisaca BiH Amir Brka odgovorio je zanimljivom pjesmom, napisanom 1996. godine, na vrhuncu Izetbegovićeve vladavine, Marko Vešović svega jednom rečenicom, a Ivan Lovrenović potrudio se da razjasni suštinu apsurdistana.

Amir Brka

PRIZOR SA NAŠE TV

Predsjednik naše države
i pjesnik naš najvažniji
osmijesi i stisak srdačni

Njegove pjesme su nabolji
sublimat duha našega

On je predsjednik
našega društva pisaca
urednik našeg časopisa

O mi smo sretni što ga imamo
jer on je simbol istinski
našeg stradalništva

Ali ko će da nas izbavi
od naše sreće prevelike
na koju nismo navikli
nakon krajnjega patništva

jer nisu dobre krajnosti
budući da se dodiruju
u krugu što ga zatvaraju

(1996)

Ivan Lovrenović

GLOSA O APSURDISTANU

Jedina funkcija koju bi književna društva trebala imati, i koja bi mogla opravdati njihovo postojanje, jest - zaštita vlastitih članova: egzistencijalna, materijalna, statusna, profesionalna, moralna. U historiji naših književnih društava toga je uvijek bilo najmanje. A znalo je, bogami, biti i obratno: vrlo je obilat i živopisan ljetopis stradanja pisaca, koje je bilo organizirano i vođeno od vlastitoga udruženja! Takvih milih uspomena imam i sam.
Današnja situacija s književnim udrugama je slika čistoga apsurda. Svaka zamisliva fragmentacija i pluralizam na tom polju jesu dobri i poželjni, osim one koju imamo na djelu. Naime, ništa ne bi škodilo kada bismo imali stotinu različitih spisateljskih esnafa, sindikata, udruženja, koji bi u temelju imali zdrav i racionalno obrazloživ interesni motiv i razlog. No, u nas toga nema, ali ima - entitetsko-etničkoga pluralizma, koji je samo jadna preslika opšega ideološko-nacionalnog "pluralizma", koji nam je izgleda definitivno pamet popio. Ali, ako se u nas može misliti i gorljivo zastupati ideja o trima (nacionalnim) književnostima i o trima (nacionalnim) jezicima, zašto onda ne bi bilo i takve podjele među piscima.

Spasonosno je jedino to što čovjeka ama baš ništa ne može prisiliti da sudjeluje u tom veselom apsurdistanu.

Marko Vešović

O tome ne mogu da mislim.