Dževad Karahasan [1]

Odlomak iz romana Miris straha

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

2.
Dvaput je Hajjam prošao cijelu krčmu, i zatvoreni i vrtni dio, a da nije prepoznao svoje mjesto. Nekoliko puta je zastao i premišljao se, jer su za dva-tri stola sjedila društva u kojima je on imao poznanike s kojima bi se neko vrijeme mogao družiti, ali je nakon kratkog razmišljanja nastavljao tražiti, jer nije vidio razloga da se pridruži tim ljudima. A pritom je znao da će ipak sjesti za jedan od tih stolova, jer je isto toliko malo razloga imao da se okrene i ode kući, da traži na nekom drugom mjestu, da diše ili gleda oko sebe. Na kraju je bilo tako, sjeo je za stol u uglu prve sale, jer je tu sjedio simpatični čudak Bajazid zvani Dva Brata, s kojim kao da nije moglo biti neugodno.
Bajazid je nadimak Dva Brata vjerovatno dobio zato što ga sigurno niko u gradu nije čuo da kaže „ja“, a sigurno su svi, koji su ga uopće čuli da govori, bar deset puta morali čuti „nas dva brata“. Poneko u gradu je još i znao da je njegovo pravo ime Bajazid, ali vjerovatno niko nije znao pravo ime njegovog mlađeg brata, kojeg su svi zvali gazija Duldul. Njih dvojica su ostali siročad kad je Bajazidu bilo četrnaest godina, tako da je on istovremeno bio otac, majka i stariji brat, u obitelji koja se sastojala od njih dvojice. Povremenim zaradama i uz pomoć dobrih ljudi, kojih se srećom uvijek i svugdje nađe, uspio je održati na životu i sebe i brata. S osamnaest je dobio mjesto na jednoj školi za siromašnu djecu, tako da više nije morao strahovati za hljeb. Mijenjao je škole i ono što predaje, ali nikad nije uspio prodrijeti u neku od škola u kojima se pristojno zarađuje. Pa ipak je od tanke nastavničke zarade uspio uštedjeti dovoljno da „malome“, kako je zvao svog mlađeg brata, nabavi dobru ratničku opremu i nađe učitelja, koji će ga osposobiti za unosni posao ratnika. To se pokazalo kao izrazito unosan potez, jer je mladić u stalnim ratovima, koji su neprekidno slijedili jedan iza drugoga, stekao slavu i ugled, o čemu je dovoljno govorilo to što su ga suborci nazvali Duldul, vjerovatno po bijeloj mazgi, koju je Poslanik darovao Aliju. Ali „mali“ je, pored slave i ugleda, stekao i veliko bogatstvo, tako da braća već petnaestak godina žive u pravom blagostanju. Već deset godina gazija Duldul ne ide u rat, preselili su u novu veliku kuću, ali i dalje žive sami, bez žena i posluge, Bajazid i dalje predaje na siromašnim školama i brine se o „malome“ kako je činio dok su bili djeca. Kad god mu se ukaže prilika, on s brigom i ponosom govori o „nas dva brata“ i podsjeća na nevolje koje danas prijete čestitom čovjeku.
Desno od Bajazida Dva Brata sjedio je Ibn Mašiš zvan Ćumurli, građevinski poduzetnik, sin jednog uglednog zidara, koji je nagomilao neprocjenjivo bogatstvo otkako su svijetom zavladali stalni i veliki neredi. Njemu neredi i neprekidni sukobi, koji možda i nisu pravi ratovi, ali su za život pojedinaca i zajednice umogome i gori od pravog rata u kojem se sukobljavaju dvije prepoznatljive i uredne vojske, nisu izgleda smetali ni u poslu, ni u životu. On se pojavljivao u kraju zahvaćenom sukobima čim bi se pojavili znakovi iscrpljenosti kod jedne ili kod obiju sukobljenih strana i počinjao kupovati ruševine ili zemlju još prije nego što bi borbe prestale, a onda okupljao ljude ili dovodio svoje iz Nišabura i počinjao proizvoditi cigle, ćerpić, zidne i krovne ploče. Kako bi borbe prestale, Ćumurli bi krenuo s gradnjom i za manje od godinu dana skupo prodavao džamije i škole, hamame i bolnice, podignute na ruševinama koje je on kupio budzašto. Prodavao je, po cijeni koju je sam određivao, i privatne kuće obiteljima koje su iz ovih malih ratova izlazile bogatije nego što su u njih ušle, pa su za sebe tražile stanište koje bi na prvi pogled pokazivalo njihovo pravo na novo mjesto u društvu. I onima koji su izgubili sve ili gotovo sve, Ćumurli je mogao pomoći, naprimjer tako da im je davao svoje kuće u zamjenu za njihovu zemlju. Zahvaljujući takvim poslovima, njegovo bogatstvo je raslo sa svakim novim sukobom, a on je objašnjavao da su građevinar i ratnik braća ili barem ortaci, jer bi onaj prvi brzo ostao bez posla, kad ovaj drugi ne bi rušio i tako mu pravio posao. Valjda zato nisu prestajale priče, koje su tvrdile da on često velikim novcem nastoji nagovoriti nekog od novoproglašenih sultana, hanova i šahova da povede neki rat, a i da starom sultanu zna u Isfahan poslati skupocjene darove i onda ga preko svojih ljudi na dvoru uzme nagovarati da povede neki mali rat, koji sultan njegove moći ne može izgubiti. Ćumurli se, uostalom, nije ni trudio da takve priče porekne ili suzbije, možda su se zato one uporno širile i množile.
Lijevo od Bajazida Dva Brata sjedio je Ali Rizah, čudak kojeg je pola grada smatralo simpatičnim i hvalilo ga preko razumne mjere, a druga polovina ga bijesno ogovarala i o njemu govorila samo loše i gore od toga. Utorkom je Ali Rizah obilazio sirotišta i dijelio djeci sitne poklone, razgovarao i igrao se s njima, a petkom obavezno odlazio u bolnicu i razgovarao s onim bolesnicima kojima niko nije došao u posjetu. Znao je po sat vremena i duže ostati u razgovoru kod nekog takvog nesretnika. Raspitivao bi se o njemu, htio saznati odakle je i zašto mu niko ne dolazi, od čega boluje i koliko se nada ozdravljenju, šta mu treba i šta bi želio dobiti idućeg petka, kad mu Ali Rizah opet dođe u posjetu. A onda bi se idućeg petka pojavio s onim što je bolesnik prošlog petka poželio i opet razgovarao s njim, dugo, brižno i prijateljski. Oni koji ga nisu voljeli tvrdili su da Ali Rizah ne voli ljude i da takve stvari ne radi zato što bi bio dobar, nego se tim dobrim djelima nastoji oprati od grijeha, kojima se okaljao prodajući muslimanima opojna pića i trgujući ukradenim stvarima, ratničkom opremom pokupljenom na bojištima i baveći se još sramnijim poslovima. Zašto ne pokazuje dobrotu prema normalnim siromasima, kojih je pun grad, pitali su oni kojima je Ali Rizah išao na nerve, svakom našem siromahu, pa i svakom prognaniku i nesretniku iz okoline, kakvih je stotine u gradu, čak bi i lijepa riječ dobrodošla. Ali ne, on uopće ne vidi njih, nego s puno ljubavi razgovara sa strancima u bolnici, obilazi ih i tješi kao najrođeniji njihov, a utorkom nosi darove kopiladi u sirotište, kao da su sve to njegova kopilad. Oni su bili sigurni da Ali Rizah to radi zato što se takva dobra djela vide i priznaju, o njima se govori i njemu donose pohvale. I sam Ali Rizah je na neki način davao za pravo onima koji su tako govorili, napominjući da „našim siromasima“ svi pomažu, pa nema razloga da i on to čini.“ A ko će se sjetiti ovih mojih nevoljnika, ako i ja okrenem glavu od njih!?“, pitao bi one, koji su njega pitali zašto ne pomaže „našim siromasima“. Osim toga, on nikad nije doveo u pitanje uvjerenje, koje su klevetnici pripisivali njemu, dakle mišljenje da i Bog bolje vidi i više cijeni dobra djela, koja čovjek učini onima koje su svi drugi zaboravili.
Lijevo od njega sjedio je mladić, gotovo dječak, izrazito svijetle, ustvari bijele puti, kao da u licu nema ni kapi krvi ili na njemu nosi masku od bijelog brašna. Tog mladića je Ali Rizah u posljednje vrijeme obilazio u bolnici, a on je onda tražio i našao svog dobročinitelja, nakon što su ga „istjerali iz bolnice“, kako je on rekao. To je bilo jedino što je mogao uraditi u svojoj situaciji, ili bar jedino što je njemu palo na um, jer ovdje, a možda ni na cijelom svijetu, nije imao nikoga i ništa. Znao je on da ne može ostati uz dobrog starca, ali je, otpušten iz bolnice, došao da bude uz njega dok mu ne padne naum nešto što bi mogao učiniti sa sobom. Jer čovjek se ne može pokrenuti ako su mu otvoreni svi putevi što ih ima na svijetu, čovjeku treba jedan ili dva-tri puta koji mu se nude i njegovi su, da bi se pokrenuo i išao jednim od njih. Tako je on objasnio svoj dolazak Ali Rizahu, koji ga je zabrinuto pitao namjerava li on s njim i njegovoj kući, recimo živjeti kod njega i ostalo.
Pored nepoznatog mladića sjedio je najpoznatiji nišaburski pijanac Abu Lula, posljednji živi izdanak stare plemićke obitelji, koja je u posljednjih tridesetak godina nereda izgubila sve što je imala, a pritom se i istrijebila s ovog svijeta, ginući u borbama ili umirući u miru. Iako go kao prst, Abu Lula je još uvijek djelovao otmjeno i bio poželjan drug za stolom. Jer bio je načitan i ugodan sugovornik, znao je slušati kao niko na svijetu i dobro odmjerenom primjedbom na kraju pokazati da je zaista slušao i razumio ono što je čuo. Uživao je u svakom gutljaju i zalogaju, od njega se zaista moglo učiti kako treba jesti i piti, pa su oni pametniji među novim bogatašima to i činili, pozivajući ga za svoj stol kad god su mogli. Nikad ništa nije tražio, samo je dozvoljavao da ga se časti ili mu se tu i tamo nešto pokloni. Rijetko je bio pijan, pogotovo dok je bio mlađi, sada, kad se nagnuo starosti to se ipak događalo sve češće. Tada je, i to samo onda kad je bio sasvim pijan, govorio o sebi. A to je činio neprirodno glasno, tako da je privlačio pažnju cijele krčme, a ne samo ljudi s kojima je dijelio stol. Valjda se zato u gradu mnogo govorilo o njegovim pijanim ispadima, u svakom slučaju mnogo više nego što su ti ispadi zasluživali. To uostalom nisu bili pravi ispadi, on nikad nikog nije udario ili uvrijedio, nije srušio stol ili na nekog prolio piće, on je samo davao maha osjećanjima koja su ga preplavila, oslobođena i pojačana pićem. Kad piće ukloni prepreke, koje je on postavio svakom razmišljanju i govoru o sebi i svojoj sudbini, Abu Lula bi ustao i gromoglasno objavio da je on svoj život propio – sve sposobnosti, želje, potrebe i ostalo što spada u život. Kako on uzvikne da je propio sav život, svi razgovori u krčmi utihnu i sve oči se okrenu prema njemu, jer ljudi znaju da će uslijediti zanimljive stvari o kojima će se danima razgovarati u gradu. Tada bi on, misleći valjda da mu opća pažnja daje pravo na to, počeo glasno razmišljati, naprimjer o tome da bi ustvari trebalo reći da je on svoj život popio i izmokrio. Jer život teče, on je kao voda i mlijeko, a vodu i mlijeko koje smo popili moramo izmokriti. Eto tako čovjek mora izmokriti i svoj život, ako ga je popio, onako kako mora izmokriti vino koje je salio u sebe. Gotovo uvijek je govorio otprilike ovo ili nešto slično ovome, ali su njegova glasna i preglasna razmišljanja uvijek nalazila zahvalne slušaoce i bila danima prepričavana. A dok je govorio, mahao je ili udarao šakom desne ruke po dlanu lijeve, grcao i gušio se od snažnih osjećanja koja su mu navirala u grlo i prekidala dah, sa suzama u očima ili na licu. Događalo se da se i sruši usred svog razmišljanja o sebi, ali bi dan ili dva nakon toga sjedio u nekoj krčmi, ugodan i poželjan drug za stolom, kakav je vazda bio.
Za stolom su bila još trojica Hajjamu nepoznatih ljudi, pa se on ugurao između nepoznatog mladića i Ali Rizaha, da se ne bi morao upoznavati s njima, što bi svakako morao učiniti ako bi sjeo na njihovoj strani stola.
Ćumurli je pripovijedao kako je nedaleko odavde, u prelijepoj župi, nekih dan jahanja prema Balhu, dobio veliko napušteno selo u zamjenu kuće koje je izgradio na rubu Nišabura. Nekadašnji stanovnici sela bili su mu zahvalni kad im je ponudio te kuće u zamjenu za njihove ruševine i zemlju koju više nisu mogli obrađivati, jer su te kuće bile praktično u gradu, a grad danas nudi mnogo više sigurnosti nego što bi je oni mogli imati u selu, makar bilo dvaput veće od njihovog. A kad je čovjek jednom dospio u grad, naći će vremenom i neke zarade, jer ljudi uvijek preživljavaju tamo gdje ih je život doveo. Ćumurli je na mjestu njihovog sela, gdje je imao vodu i plodnu zemlju, za manje od godinu dana podigao dva velika karavan-saraja, tridesetak velikih, upravo raskošnih, kuća, te džamije, škole i sve ostalo što treba pristojnom naselju. Sad je to naselje naraslo do gradića, koji mu je već donio preko sto pedest hiljada zlatnih dinara čiste zarade, a gotovo svaki dan donese još ponešto. Gotovo svi ljudi koji su nekda tamo živjeli sad rade za njega, ovdje u Nišaburu, i svojim radom mu donose zaradu a svojim pričama ugled i slavu dobročinitelja... A sve to samo zato što je u pravom trenutku imao pravu ideju. Dobra zamisao je najvrijednija stvar na svijetu, uvjeravao je Ćumurli slušaoce za stolom i to dokazivao svojim primjerom, jer on evo sjedi i zabavlja se s njima, a bogatstvo se samo od sebe uvećava, samo zato što je njemu u sretnom trenutku pala na glavu prava zamisao.
-Blago tebi- pohvalio ga je Bajazid Dva Brata - sad možeš biti široke ruke. Ja mislim da je najpotrebitija Bistamijina džamija u Novom Gradu, tamo se u godini dana sleglo preko hiljadu nesretnika koji su pobjegli od kojekuda. Ako mene pitaš, tu bi trebao baš otvoriti ruku.
-O čemu ti to?- pitao je Ćumurli nakon kraće pauze.
-Sadaka, o čemu bih drugome. Nema smisla davati sadaku tamo gdje ljudi već imaju ono što im treba- objasnio je Dva Brata.
-Kakvu sadaku?- nije uspijevao da shvati Ćumurli.
-Valjda daješ, kao sadaku, dio onoga što zaradiš, zašto bi inače sticao?!
Na to je Ćumurli objasnio da ne daje sadaku i da bi, kad bolje razmisli, mogao reći da od srca mrzi ili bar prezire siromašne. Ne bi ono bilo siromašno kad bi htjelo misliti i raditi, uvjeravao ih je Ćumurli, sramota je biti siromašan danas, kad je ovoliko posla i zarade na svijetu.
Dva Brata je na ovo razmišljanje uzvratio pravim predavanjem, kao da ga je Ćumurli podsjetio na to da čitav život hljeb zarađuje kao nastavnik i da je dužan ljudima razjasniti ono što im je nejasno. Podsjetio je da smo život dobili na dar, a da sretni među nama dobiju na dar i sve ono radi čega se isplati život podnositi, kao što su ljubav, prijateljstvo, radost. Ništa od toga se ne može zaslužiti, zaraditi ili kupiti, to nam Allah dragi daruje iz Svog obilja, a time nas obavezuje da i mi darujemo potrebitima od onoga što imamo. On od nas traži da volimo siromašne onako kako On voli nas.
-A zašto ih ne bi odmah on volio, zašto bez potrebe komplicira?- nije razumijevao Ćumurli ili se samo pravio da ne razumije.
-Voli ih, On voli sve što je stvorio, možda siromašne više nego tebe i mene, možda njih najviše, mi to ne možemo znati.
-Ali zašto mene upliće?! On ih daje na svijet jer ih voli, a onda od mene traži da ih izdržavam. Gdje vam je tu logika?
-Nema logike, nije ona tu od pomoći- strpljivo je objašnjavao Dva Brata. – Ni život, ni ono zbog čega vrijedi živjeti, ne da se shvatiti logikom.
-A ja bih eto ostao kod onoga što mogu shvatiti logikom, makar mi se ne isplatilo živjeti - zaključio je Ćumurli.
Abu Lula je objavio da on visoko poštuje rad i zaradu, pa već godinama živi od dobrote ljudi koji rade i zarađuju. Ali nikad nije sreo čovjeka kojemu bi to bilo dovoljno. Lijepo je to raditi i zaraditi, niko to ne dovodi u pitanje, ali ne može biti dovoljno cijelom čovjeku, moraš biti ili teški prostak , ili imati sasvim ravnu pamet da bi ti to bilo dovoljno.
-Ja mislim, hakime, da bi se ti ovdje morao umiješati - obratio se Ćumurli Hajjamu, koji ga je samo odmjerio i slegao ramenima.
Hajjam nije morao ni kazati, ni pokazati, koliko mu se ne da sudjelovati u ovom razgovoru, jer je Ali Rizah izjavio da se vjerovatno zato djeci do pete godine, a možda i duže, ne smije dozvoliti da rade nešto korisno. Pa i učiti smiju samo kroz igru, ni u školu ti njega ne smiješ dati prije šeste godine. Samo igra, ali sve najvažnije nauči igrajući se, mislio ja Ali Rizah.
-I šta nam to kazuje?- pitao je Ćumurli, koji već nije uspijevao sakriti bijes, iako se trudio da govori vedro, na pola puta između ozbiljnog i šaljivog razgovora kojim se ugodno ubija vrijeme.
-Valjda govori koliko je igra važna?- uzvratio je Ali Rizah pitanjem. –Naučio si hodati i jesti, plakati i voljeti roditelje, smijati se i razlikovati noć od dana, sve igrajući se. A ne možeš se igrati ako si se vas odao koristi.
-Šta ste se svi danas pomamili protiv koristi i bogatstva!?- začudio se Ćumurli. –Kao da nema ništa gore od bogatstva!
-Ima, ali malo toga- uzvratio je Dva Brata.
Na ovo su se svi nasmijali, Ćumurli možda najglasnije, ali nije uspijevao, možda nije ni pokušavao sakriti da se u ovom društvu ne osjeća dobro i da razgovor teče protivno njegovoj volji i očekivanjima. Možda se zato obrušio na Dva Brata čim se smijeh utišao.
-Ne valja vama bogatstvo, jel da?- pitao je Ćumurli, trudeći se da zvuči podrugljivo.- E zato vam je sve ovako kako je: živite od danas do sutra, teško sastavljate kraj s krajem, promećete se kroz život kao da se provlačite između kišnih kapi. A bogati žive i grade, uživaju u svemu, a kad im dosadi izmišljaju nove užitke. Ugledajte se na njih, ljudi moji! Treba živjeti svoje snove, a ne sanjati svoj život.
-Ne dao Bog!- otelo se Hajjamu.
-Šta tebi bi?- začudi se Abu Lula.
-Zamisli da neko mora živjeti košmare, koje ja često sanjam!- odgovorio je Hajjam s pravim strahom u glasu. –Kakva bi to kazna bila, čovječe! A naš Ibn Mašiš upravo to želi, i to sebi samome. Dobro dušmaninu, ali sebi!
-Znaš ti dobro šta sam ja mislio i šta želim- obrecnuo se Ćumurli ne krijući da sav kuha od bijesa.
-Ja bih se pitao zašto sanjam košmare, umjesto da o tome javno govorim - ubacio je jedan od nepoznatih, ali ga Hajjam nije udostojio ni pogleda, ni odgovora.
-Znam, dragi, znam ja sve tvoje misli- netrpeljivo se Hajjam obratio Ibn Mašišu zvanom Ćumurli. –Zato se i užasavam, samo zato što ti znam i misli i sve tvoje.
-Ma kako nećeš znati!?- rugao se Ćumurli. –Takav čovjek i ugled!
-Ne treba za to ugled, nego pamet- podučio ga je Hajjam, i dalje netrpeljivo.
-A ti, mašallah, imaš oboje, samo ne znam da li više ugleda ili pameti.
-Zamisli jedan broj - predložio je Hajjam nakon kratkog razmišljanja. –Po svom izboru, bilo koji.
-Zamislio sam- odgovorio je Ćumurli.
-Pomnoži ga s pet. Jesi li?
-Čekaj, treba mi malo papira- zatražio je Ćumurli, a onda kratko nakon toga objavio da je izveo operaciju koju je Hajjam tražio.
-Sad oduzmi trećinu od broja koji si dobio- tražio je dalje Hajjam. –Jesi li? Sada broj koji si dobio podijeli s deset. Jesi li? Provjeri sve radnje do sada, ne smije biti grešaka.
Dva Brata se nagnuo prema svom susjedu za stolom, pa su zajedno ponovili sve operacije koje je Ćumurli do sada izveo. Objavili su da je sve u redu.
-Sada tome što ste dobili dodajte redom trećinu, polovinu, pa četvrtinu broja koji je Ibn Mašiš zamislio. Je li gotovo? Koliko ste dobili?
-Šezdesetosam- objavili su Ćumurli i Dva Brata uglas.
-Zamislio si četrdesetosam, zar ne - zaključio je Hajjam nakon kratkog razmišljanja, na šta su se Dva Brata i Ćumurli zapanjeno pogledali, šutke klimnuli glavama i spistili ruke na stol.
Zavladala je teška neugodna tišina. Abu Lula mje pokušao da se nasmije, ali je samo zakrkljao. Ali Rizah je podigao na Hajjama pogled, koji je do tada bio prikovan za papir na stolu, i obavijestio ga da to nisu čista posla. Onaj nepoznati se složio s njim i podsjetio da je on već savjetovao budalu da se ne ponosi onim što pametni kriju, „ali kakva korist, ne mogu ni ja slijepom namigivati“.
-Dobro, pogodio je- rekao je Ćumurli u grupu, svima i nikom posebno, pa poručio novu turu za sve, kao da želi što prije zataškati stvar. –Slučaj.
-Je li slučaj?- upitao je Hajjam razdraženo, kao da ga neki bijes tjera da pravi uvijek nove gluposti. –Zamisli neki broj između jedan i deset. Pomnoži ga s dvadesetsedam. Sada broj koji si dobio pomnoži s tridesetsedam. Jesi li? E sad mi reci samo posljednju cifru broja koji si dobio.
-Pet- objavili su Dva Brata i Ćumurli kad su završili s računanjem.
Na to se Hajjam kratko zamislio, kao da računa u glavi, pa objavio da je Ćumurli zamislio pet, što je onaj potvrdio klimnuvši glavom.
Ponovo je zavladala tišina, teška i gluha. Svi pogledi su ležali na Hajjamu i izlivali na njega gustu mješavinu straha, bijesa i nepovjerenja.
-Eh, gluposti!- s gađenjem je odmahnuo Hajjam i s naporom pokušao ustati od stola. –Ja sam neviđena budala.
-Nisi ti budala, nisi samo budala - podučio ga je onaj nepoznati.
-U pravu je čovjek, to je gore od budale, nemoj to raditi - dobronamjerno mu je savjetovao Abu Lula.
-Ja šta radi!- odmahnuo je Hajjam, a lice mu se iskrivilo od gađenja. Najzad je uspio ustati i krenuo prema vratima, ne oprostivši se od društva.
Nije bio ni deset koraka od krčme kad je iza sebe čuo uzvike.
-Šejh-baba, šejh-baba, stani me malo, molim te - vikao je jedan svijetao i visok, vjerovatno mlad glas.
Okrenuo se i vidio da je bijeli mladić, koji je sjedio kod Ali Rizaha, prije nego se on ugurao među njih, istrčao za njim i sad ga doziva, mašući ispruženom rukom.
-Stao sam, momče, kaži - procijedio je Hajjam, a mladić mu je pritrčao, zgrabio mu desnu ruku i protresao je, pa poljubio i još jednom protresao.
-Htio sam - počeo je mladić pa stao, naklonio se, a onda duboko uzdahnuo pa nastavio: – Kaži mi, je li mi živa majka, molim te.
-Smiri se malo – predložio je Hajjam – a onda mi reci šta hoćeš od mene.
-Hoću - složio se mladić i opet se naklonio. –Kaži mi, molim te, je li mi majka živa.
-Pomozi mi da te razumijem - umirivao ga je i dalje Hajjam, jer je po svemu bilo jasno da mladića tjera neka velika muka. – Ko si ti, odakle si, šta ti treba od mene?
-Vukac, to sam ja. Iz Bilješeva pod Visokim, zemlja Bosna - spremno je objasnio mladić. – A od tebe mi treba, reci mi, je li mi majka živa. Treba mi pravac, znaš i sam, živ čovjek mora imati mjesto prema kojem će upraviti misli i korake. Ako je ona živa, krenuo bih nazad, kući.
-Kako bih ja to mogao znati?! - zapanjeno ga je upitao Hajjam.
-Kako si mogao znati šta onaj debeljko misli? - pitao je mladić, ne krijući zebnju u glasu.
-Nisam znao - odgovorio je Hajjam preglasno i odmahnuo rukom onako kako odmahuje čovjek koji odbija nešto što mu se uporno nudi.
-Znao si, svaki put.
-To su šale, to se prvo nauči ako se čovjek počne malo ozbiljnije baviti aritmetikom.
-Pa eto, našali se i sa mnom, reci mi je li mi majka živa. Bilješevo pod Visokim, zemlja Bosna.
-Ne znam, momče, ne mogu to znati vjeruj mi - odgovorio je Hajjam tonom koji je pokazivao koliko mu je žao mladića.
-Pazi, šejh-baba, imam plan - predložio je mladić nakon kratkog premišljanja. –Kad dobro razmislim, ja nisam bez igdje ičega, ja imam deset zlatnih dinara. Tvoji su, ako mi kažeš.
-Kako ću ti reći ono što ne mogu znati, dragi čovječe?!
-Pazi, kad bolje razmislim imam ja i svih dvanaest zlatnih dinara. Tvoji su, ako mi kažeš, a tebe ništa ne košta, ti ćeš za svoje znanje platiti cijenu ovako i onako.
Hajjam je raširio ruke kao čovjek koji se našao u istinskoj neprilici, a onda pogledao prema gore, kao da s neba očekuje pomoć.
-Ipak si i ti čovjek, šejh-baba – podsjetio ga je mladić – znaš da živ čovjek mora nekamo ići. A ja to ne mogu, meni su sve strane jednako prazne.
-Hajde onda sa mnom - nasmijao se Hajjam nakon Bog zna koliko vremena. – I meni su, mogli bismo se dobro složiti.

3.

Sjetivši se kako stoje stvari u njegovoj kući, Hajjam se okrenuo i poveo bijelog mladića u središte grada, kako bi kupili nešto za jelo. Neko vrijeme su išli u potpunoj tišini, a onda je Vukac počeo kašljucati i duboko disati, glasno udisati i još glasnije ispuštati zrak, pokazujući time da ima nešto što bi morao reći.
-Nisam ja naivan, šejh-baba - progovorio je nakon dugog oklijevanja – znam ja dobro šta sve čovjeku prijeti kad se upusti s takvima.
-S kakvima?- pitao je Hajjam.
-Kao ti, onima što su se odali znanju, htjeli bi svako znanje.
-Šta prijeti čovjeku od njih?
-Svaka propast, i duše - odgovorio je mladić.
-Zašto se onda upuštaš sa mnom? - pitao je Hajjam.
-Šta ću, mora se neko i za tebe brinuti.
-Eh, budalo mala - nasmijao se Hajjam s vedrinom koju ni u sebi, ni u svijetu, nije primijetio već više desetina godina, sigurno još od smrti kćerke Lejle. – Smiri se, od mene ti prijete samo dvije stvari: prvo je dosada, jer su stari ljudi uglavnom dosadni, a drugo je to da gledaš kako se raspada staro tijelo, koje je i samo sebi postalo teret. A ipak ne odustaje, tijelo nažalost ne odustaje od života dok na to ne bude prisiljeno.
Kratko nakon toga, Hajjam je pozvao mladića da mu kaže nešto o sebi, na šta je on uzvratio „Dobro, šejh-baba“, i nastavio šutke ići pored njega.
-Nemoj me zvati šejh-baba.
-To je poštovanje - uzvratio je Vukac.
-To je glupost, a glupost ne može biti poštovanje - objasnio je Hajjam.
-Pa šta ću? Kako ću te zvati?
-Neki su me ljudi nekad, možda čak s pravom, zvali „hakim“. Ali je najbolje Omar, sad je sigurno najbolje samo Omar.
-Dobro, hakime Omare.
Hajjam se opet nasmijao, valjda mu je bila smiješna sklonost njegovog mladog pratioca da ga oslovljava s dva imena. Nakon toga su opet neko vrijeme šutili, pa je Hajjam pitao mladića zašto šuti i još jednom zatražio da mu kaže nešto o sebi. Vukac je svoju šutnju opravdao time da mora otkriti šta je za priču, a onda počeo priču o sebi.
Bilo mu je dvanaest-trinaest godina kad se u njihovom kraju pojavio jedan odrpani čovjek s vatrom u očima i u glasu. Zaustavljao je dječake ili ih tražio pored njihovih stada, u njivama, pored vode, okupljao ih oko sebe kad god je mogao i vatreno im govorio da jedino oni mogu odbraniti Sveti Grob od nevjernika i čak proširiti krstjanske posjede u Svetoj Zemlji. Objašnjavao je da oni to mogu jer su čisti, oni nemaju grijeha i zato nemaju straha, jer strah dolazi iz grijeha. Sa zanosom je govorio o Svetoj Zemlji i snazi vjere, o svemu je on govorio sa zanosom i uvjerljivo koliko je to moguće, pričao im je uzbudljive priče o križarskim ratovima i uvjeravao ih da će do kraja godine Svetu Zemlju preplaviti vojske djece koja su krenula iz svih krstjanskih krajeva da brane i šire istinu. Njih desetak iz tog kraja odlučilo je da krene s odrpanim strancem, koji je svoje pratioce trebao dovesti do rijeke Save, gdje bi se oni sastali s velikom vojskom koja dolazi sa sjevera i nastavili s tom vojskom putovanje do Svete Zemlje.
Vukac je naravno krenuo s njima, jer mu je svega bilo dosta. Otkako mu je otac umro, majka je stalno napominjala da je on najstariji među braćom i sestrama, pa njemu tovarila na vrat sve poslove i sve drugo što se na sirotog čovjeka moglo natovariti. Ustajao je s kokošima i lijegao kad više nije bilo posla, ili bar nije bilo svjetla da se poslovi sviđaju, a pritom je morao još i nju tješiti, jer je ona stalno plakala za mužem, kao da na svijetu nije bilo drugog posla.
Nekim čudom je vojska, kojoj su se oni priključili, i koja se nije sastojala samo od dječaka, kako je onaj stranac govorio, a pogotovo nije bila neizbrojna, nepobjediva i sjajna, kako je on najavljivao, nakon dugog putovanja i lutanja, prije nekih dvije godine dospjela nadomak Jeruzalema. Tu ih je, prije nego što su udarili prvi logor, napala neka muslimanska vojska, koja je zarobila mnogo ljudi, među njima i Hajjamovog mladog pratioca, kojeg je k tome ranila. Tako je dospio u bolnicu u nekom obližnjem naselju, koje su krstjanske vojske nekih dva mjeseca kasnije napale i opustošile. Tokom toga napada stradala je i bolnica, iz koje su neki zarobljeni ranjenici oslobođeni i odvedeni, dok su neki drugo ozlijeđeni još gore i ostavljeni u zatočeništvu. Među ovim drugima je bio i Vukac, koji je u napadu na bolnicu zadobio ranu na ramenu, težu od one koja ga je u bolnicu dovela, i težak udarac u glavu, od kojeg je dospio u neko stanje između života i smrti, koje je neobično dugo potrajalo. Bog sami zna zašto ga je Valid, njegov liječnik, utovario na kola i povezao s ljudima na kojima se vidjelo da su živi, vjerovatno to ni sami Valid nije znao, jer se protivi svakom razumu povesti sa sobom mladića koji ne daje znake života.
Kad se jednom pokrenuo sa svog mjesta, Valid se izgleda nije više mogao zaustaviti, jer je svako dva-tri mjeseca tovario na kola ono što je imao i išao dalje na istok, ne gledajući na to kako mu je u bolnici u kojoj se skrasio i ima li neki razlog da je napusti tako brzo. Možda je on i znao zašto to čini, ali i ako nije znao, čovjek koji o njemu pripovijeda ima pravo vjerovati da ga je razumio i njegovom neprekidnom bijegu na istok prirpisati neke razloge. Možda je bio sit sukoba u njegovom starom kraju, koji se nisu smirivali i nije bilo znaka da će se ikada smiriti, pa htio što dalje otići od njih? Možda je bježao od nekog sjećanja ili straha, možda od nečega u sebi? Ali zašto je svaki put tovario na kola i svog pacijenta Vukca, koji nije davao znakove života, a pritom nije umirao niti se vraćao u život – to je Valid možda mogao objasniti, ali čovjek koji o njemu o njemu pripovijeda sigurno ne može i neće moći. Nakon dugog boravka u nekom svijetu između života i smrti, Vukac se probudio tek prije pet-šest mjeseci u Jazdu – ovako bijel i umoran, kao da je sve vrijeme nesvjestice kopao ili razbijao kamen. Prije nepunih mjesec dana Valid i on su došli i smjestili se u ovdašnju bolnicu , a prije deset dana Valid je umro. Jutros je njega, Vukca, otjeralo iz bolnice, dalo mu odjeću i dvanaest zlatnih dinara da ima za prvu priliku i otpustilo ga bez pozdrava.
Vukac je završio svoju priču i stao, ali je Hajjam išao dalje, kao da to nije primijetio, pa je mladić požurio za njim, izravnao korak s njegovim i pitao ga šta ima reći na ovu priču.
-Ništa - odgovorio je Hajjam - šta bih rekao.
-Tražio si da ti ispričam.
-Kako bih nešto saznao o tebi, zato sam tražio - objasnio je Hajjam.
Nakon toga nisu mogli neko vrijeme razgovarati, jer su stigli do bazara, a tu je valjalo smišljati šta da se kupi, pa to tražiti, birati, pogađati se s prodavcima i plaćati, pa kupljeno nekako uvezati i upakovati da se ponese do kuće. Hajjam je već prije dolaska u bazar pokazivao znakove umora, ali ga je ona vedrina, koja se niotkuda pojavila dok je slušao i gledao svog mladog prijatelja, pratila i za vrijeme kupovine za koju je jedva nalazio snage. Tako je kupovinu obavio uglavnom šuteći, kupovao bez pravog biranja i cjenkanja s prodavcima, povremeno se oslanjao na Vukčevo rame da predahne i malo predahne. Valjda su mu šutnja i kratki predasi pomogli da prikupi nešto malo snage, jer je na putu prema kući odjednom opet progovorio, i to vedro, kao i prije ove duge šutnje.
-Ako riba i pol košta dirhem i pol, koliko će koštati pet riba? - upitao je.
-Zavisi- odgovorio je Vukac.
-Kako to „zavisi“?
-Zavisi od mnogo stvari - odgovorio je njegov mladi sugovornik. – Kolike su ribe, koje su vrste, koliko su svježe, zavisi od toga i od mnogo drugoga. Ni budala neće platiti ribu od jučer kao onu koja je evo sad iz vode.
-Ali recimo da su sve jednako velike, jednako svježe i iste vrste.
-Ne može to biti- zabrinuto je odmahnuo Vukac nakon kratkog premišljanja. – Uvijek je jedna bar malo veća, ili masnija ili deblja.
-Znam da ne može, ali recimo da je tako - navaljivao je Hajjam.
-Zašto bih govorio ono što ne može biti?
-Da uspostavimo pravilo. Ili radi igre - nagovarao ga je uporno Hajjam.
-Nisam dijete da se igram kao budala.
Objedovali su u tišini, Hajjam sporo i bez oduševljenja, a Vukac brzo i halapljivo, kako jedu mladi izgladnjeli ljudi. Kad se konačno najeo, Vukac je duboko odahnuo i počao kružnim pokretima trljati stomak dlanom, kao da ga masira.
-Oh, što je ovo dobro - prostenjao je u neko doba Vukac – ovo vraća snagu.
Pritom je i dalje kružio dlanom po stomaku, a tom pokretu je bilo toliko zadovoljstva da se Hajjam nenamjerno osmjehnuo. Nije tada znao da će imati prilike dobro se nagledati tog postupka, Vukac je tako trljao stomak kad god je objedovao obilato i s užitkom.
Već se najavljivao mrak, pa su mladiću namjestili postelju u velikoj sobi, a Hajjam je krenuo na krov. Prije toga je uzeo lampu i svežanj pisama koja je čuvao u jednom skrovitom pretincu u musandri.
Hajjam je bio zbunjen. On je već davno zaboravio ono što se u njemu događalo dok je slušao i gledao malog tuđina, tako davno da i ne zna o čemu se tu radi i kako bi to trebalo nazvati. Je li to radost, je li povjerenje u život i postojanje? On je ovo upoznao samo sa Sukajnom, prije i poslije nje on nije osjetio da mu se tijelo smije od pogleda na nekoga. Samo od nje mu nije prijetilo ništa i cijelo njegovo biće je dobro znalo da mu od nje ništa ne prijeti, valjda zato se prema njoj sve njegovo moglo otvoriti i radovati. Ona je bila dokaz da je svijet dobar, i da je život dobar, i da je on sam dobar ili bi bar takav mogao biti. Ovo što se u njemu zbivalo danas, kad je razgovarao s malim, podsjetilo ga je na Sukajnu, pa je pomislio da b možda opet mogao čitati njezina pisma, koja je davno sakrio od sebe u onaj pretinac, jer nije mogao podnijeti da ih čita.
Pisma su bila jedna od igara kojima je ona uljepšavala i komplicirala njihov život. Kad ih je počela pisati, stanovali su kod njezinih jer se njihova kuća gradila, zato su bili manje sami jedno s drugim nego što su željeli, pa mu je Sukajna počela pisati pisma u kojima mu je kazivala ono što drugi nisu trebali čuti. To joj se valjda dopalo, pa mu je nastavila pisati cijelog života, sve do Lejline smrti. Nekad su to bila prelijepa pisma u kojima je govorila o svojoj potrebi za njim, nekad uzbudljivi pozivi na skrovite tjelesne igre, a nekad opet šale kojima ga je izazivala, onako kako čine djeca kad im je zaista dobro. Među takvima su pogotovo česta bila ona pisma u kojima ona zahtijeva odgovor na neko od pitanja na koja odgovora ne može biti, uz napomenu da bi on to morao znati ako je stvarno hakim. „Je li istina da je Allah s Ademom govorio nabatejskim jezikom?“, pitala je naprimjer u jednom pismu. Na njegov odgovor, „Allahu ne treba ljudski jezik, da bi ga Njegovo stvorenje razumjelo“, slijedilo je novo pitanje: „Možda je tako Adem razgovarao sa Havvom?“ „Je li istina da je onaj tvoj Euklid napisao da je rukopis duhovna geometrija, koja se iskazuje tjelesnim sredstvom?“, pitala je u jednom drugom pismu, a u jednom se opet raspitivala na kojem jeziku je napisana poruka što su je Kurejšije našli u temeljima Ka`abe. Takva pisma su bila zgužvani komadići papira, dovoljno mali da mogu stati na dlan kad se razmotaju, koje bi mu Sukajna tutnula u ruku za objedom, u prolazu ili dok su pili čaj s ostalima. Ona druga je nalazio na postelji, ili u odjeći, a nekad ih je otkrivao pod jastukom. Neka pak, možda ona najljepša, uglavnom mu je davala iz ruke u ruku, recimo kad bi krenuli spavati, a u takvo pismo je uglavnom bila umotana dunja., koja je od samog početka bila njihova voćka.
Sukajnina pisma je pohranjivao tajno i od nje same, a kad su prešli u svoju kuću, našao je za njih skrovito mjesto na kojem ih je mogao lijepo složiti i stalno na njihovom smotku držati jednu dunju. Pisma su bila jedna od nekoliko stvari koje je ponio iz njihove kad je, nakon Sukajnine smrti, odlazio iz Isfahana, od njih se nije odvajao sve ove godine (samo sad nije više na njima držao dunju), ali je tokom svih ovih godina samo nekoliko puta pročitao poneko od njih. Nije mogao, nije se dalo podnijeti ono što se s njim zbivalo već tokom čitanja, kad duša krene iz tijela a ne može se otrgnuti jer je tijelo ne da.
Kad se drugi ili treći put odmarao na stepenicama koje su vodile na krov, osjetio je miris dunje. Je li to se miris uvukao u pisma i održao do danas? Ili miriše iz njegovog sjećanja, možda iz njegove potrebe? Ili ga to doziva njezina duša? Daj, Bože, da je tako i da joj se danas uspijem odazvati, uzdahnuo je, pun nade i želje, ali se istog trenutka sjetio mladog Bosanca, po kojeg bi bilo pogubno ako bi se on danas odazvao Sukajni.
Morao se ponovo odmarati kad se popeo na krov, a onda se presvukao za spavanje i pružio se na ležaj. Sunce je već zapalo, još neko vrijeme će biti svijetlo, a onda će zavladati sivo polusvjetlo. Kad se to polusvjetlo zgusne i nagna prema tami, on će upaliti lampu, uzeti sreda prvo pismo i početi da čita. A do tada će ležati, osjećajući po prvi put nakon Bog zna koliko vremena svoje tijelo kao posudu ugodnog umora. Zažmirio je i zahvalno udisao miris dunje, koji je obećavao da će danas pročitati do kraja bar jedno pismo. Onda mu je ruka posegnula i dohvatila pismo s vrha. Uspravio je prvi dio tijela, naslonio se na zid i otvorio oči. Ono što je ugledao nije bilo Sukajnino pismo.
„Mom bratu Omaru, u Nešabur, selam.
Davno sam saznao šta te je snašlo, dragi Omare, ali nisam mogao i nisam htio ranije ti pisati. Nisam mogao od posla, valjalo je uspostaviti i do ove visine uzdići ono što sam počeo graditi na tvoje oči, u ono vrijeme u Isfahanu. A nisam ni htio, jer ti nisam želio pristajati na muku. Mogao sam ja prešutjeti sve naše razgovore, sama činjenica da ti pišem podsjetila bi te na to da sam vas upozoravao na ono što vas čeka, što nas sve čeka, na šta ste me vas dvoje istjerali iz kuće. Ko vas je u ono vrijeme, onako zaljubljene i sretne, uvjerene da je svijet vaš, ko vas je tada mogao i smio upozoriti da život u krajnjoj liniji može donijeti samo nesreću?!
Govorio sam vam da je svijet rođen iz Iblisovog očajanja i da se održava njegovim i našim suzama i bolom. On je, prokletnik, pao u vrijeme, prije tog pada je postojala samo vječnost u kojoj je boravilo sve što je bilo, jer sve je bilo vječno. Njegov pad je pokrenuo vrijeme, koje se do danas kreće, tjerano našom krvlju, mukama, nesrećom. Sve vam govori da je tako. Vriskom se oglasimo kad dođemo na svijet, suze su prvo što damo od sebe, prije nego što okusimo majčino mlijeko – pa šta vi čekate i čemu se nadate?! Još jedno dijete, možda?
Poznata ti je poslovica koja kaže da čovjek namiguje šejtanu kad se promatra u ogledalu, bez obzira na to šta radi pred ogledalom. Može on raditi šta ga volja, on sigurno namiguje šejtanu, jer je ogledalo šejtanska stvar. A to će i ostati, sve dotle dok udvostručava ljude i povećava im broj. Sve to si sigurno do sada shvatio, sudim po tome što se nisi opet oženio i sticao djecu.
Stvari idu dobro po nas, sav svijet već miriše na strah i sve je više ljudi koji znaju da je život, da je svako postojanje, teško prokletstvo. Naša braća iz Sirije našla su istomišljenike među Francima koji su provalili u Palestinu, povezala se s njima i pomogla im da se organiziraju slično nama. Njima je možda još lakše nego nama da svoje društvo urede kako valja, jer njima monaštvo nije zabranjeno, naprotiv poželjno je. Njihov imam se zove „veliki majstor“, a sadašnjem je ime Hugo de Payens. Dobro se razumije s našima tamo, sklapaju prijateljstva i zajedno rade, naši mi javljaju da čak spremaju zajedničko osvajanje Damaska.
Izgradili smo ti prekrasnu opservatoriju na jednom od najviših vrhova poznatog svijeta, sakupili smo najvrijednije rukopise i knjige sa svih strana i napravili ti najbolju biblioteku koju je svijet do danas vidio, imamo za tebe i posla i nagrada dostojnih tebe. Dođi i budi mi sugovornik, brat i desna ruka. Istina je s nama, oslobodi se privida u kojem si boravio i dođi.
Hasan“
Pročitao je, spustio pismo pored ležaja i zagledao se u još uvijek svijetlo nebo. Otkud ovo među Sukajninim pismima? Kako je uspio na njega tako potpuno zaboraviti? Kako mu je pošlo za rukom da zaboravi ne samo sadržaj Hasanovog pisma, nego i to da ga je uopće dobio?
Dugo mu je trebalo da se svega prisjeti. Pismo je stiglo prije pet-šest godina, donijela su ga trojica momaka u po bijela dana, odjevena u bijelo, s crvenim kajševima na grudima i crvenim čizmama na nogama. Došli su, predali pismo, obavijestili ga da sidna, njihov glavni zapovjednik, šalje selame i ovo pismo. Neka Hajjam razmisli hoće li putovati sam ili želi pratnju, odgovor može poslati preko tog-i-tog čovjeka u gradu, a ako odgovora ne bude – pa i to je neki odgovor. Otišli su, ostavljajući Hajjama u strašnom uzbuđenju i izvjesnosti da će ova posjeta, za koju će već sutra znati cijeli grad, povećati zazor i strah, ali i poštovanje, koje u gradu uživa još od dolaska.
Hasan je neraskidivo povezan sa Sukajninom smrću, čak i ako on nije naložio njezino ubistvo, zato je njegovo pismo moralo razbuditi bol, bijes i očajanje, sve one košmare i muke u koje ga je survala njezina smrt. Ali je ovaj put bolni košmar trajao začudo kratko, možda dva-tri dana. Čim se malo smirio, stavio je Hasanovo pismo u tajni pretinac u kojem je čuvao Sukajnina, time ga je sakrio od sebe najbolje što je moguće, jer je znao da taj pretinac više neće otvarati. Ne može on više čitati ženina pisma, susret s njima jedva preživi, ali ga nažalost uvijek preživi – samo slabiji i tužniji, dublje uronjen u nevolju i očaj. Samo jedno kratko vrijeme nakon što ga je sakrio u pretinac bavio se u mislima Hasanovim pismom, tojest jednim pitanjem koje mu se nametnulo u vezi s njim: kako to da ljudi poput Hasana spretno i uporno osvajaju moć i trude se da zavladaju svijetom? Oni život i svako postojanje smatraju za grijeh i prokletstvo, znao je da Hasan to iskreno govori i tvrdo vjeruje, a ipak osvajaju ovaj svijet, žele vladati njime i pretvoriti ga u borilište u kojem bi se ljudske zvijeri trebale međusobno razdirati. Kako to shvatiti? Kako objasniti to proturječje, koje nije samo logički neodrživo? Što će im moć u ovom svijetu, koji oni ionako žele što prije napustiti, jer je prividan i grešan? Istina je da moć stvara prazninu oko onoga ko je ima, jedan prazni prostor koji ga odvaja od svih drugih ljudi i osamljuje ga, potvrđujući tako njihovo uvjerenje da je duša ovdje izgubljena i zatočena, ali to nipošto nije dovoljan odgovor na pitanje o njihovoj potrebi da osvoje moć i vladaju. Ni to ga međutim nije držalo dugo, ni mjesec dana nakon što je dobio Hasanovo pismo, zaboravio je i njega i sva pitanja oko njega, kao da ničeg nije bilo.
Začudio se što ga otkriće ovog pisma i njegovo ponovno čitanje nije jače uznemirilo. Samo ga je pročitao, gotovo ravnodušno, odložio na tlo pored ležaja i osjetio tugu zbog gubitka. Šteta što ne može čitati Sukajnina pisma, umoran je i slab, ne bi podnio to čitanje. A mogao je, sigurno bi danas bar jedno s užitkom pročitao, da se Hasanove gluposti nisu udjenule između njega i njih. Je li to se uistinu u njegovom životu nešto promijenilo, i je li to u vezi s malim Bosancem kojeg je sreo danas?
Sukajnina smrt je njemu oduzela nešto što ga je štitilo od svijeta i pomagalo mu da ga podnosi, možda neku auru koju je njihova ljubav gradila oko njega, možda samo povjerenje u život, možda nešto treće. U svakom slučaju, on se našao gol i nezaštićen, kad je izgubio nju i zaštitu koju mu je pružalo njezino prisustvo. Jedino što ga je sada još moglo braniti, bilo je ogorčenje, nekakav bolni gorki bijes na svijet i, strašno je i pomisliti, na njegovog Tvorca.
Sve ove godine u Nišaburu nije mogao ni raditi kako valja, prehranjivao se praveći bolje stojećim ljudima horoskope kad su dobivali djecu ili se htjeli ženiti, predviđajući, to jest računajući kakvo će biti vrijeme narednih dana, kako bi novi bogataši znali kada da odrede svadbu ili neko drugo veliko slavlje, savjetovao juvelire koji su željeli znati koji kamen odgovara kojem godišnjem dobu. Gotovo jedino ozbiljno što je u tom vremenu uradio bilo je nekoliko desetina pjesama, ustvari replika u njegovim neprekidnim razgovorima s Tvorcem, jedinim razgovorima koji su mu nešto značili nakon što je izgubio Sukajnu, Nizamul-Mulka i Abu Saida. Ako su to bili razgovori, ako nisu bile tužaljke kojima se on branio od sebe. Sve gubitke koji su ga snašli u kratkom vremenu on više nije mogao ni podnijeti, a kamoli mirno prihvatiti, kao što bi bio dužan, pa je počeo govoriti Tvorcu, moleći za neki razlog, objašnjenje, za bilo šta što bi mu pomoglo da podnese. Često je pomišljao da bi mu bilo lakše kad bi se bar mogao osloboditi znanja, kad bi recimo mogao povjerovati da su zvijezde, koje iz noći u noć gleda i tješi se tim gledanjem, Sukajnine oči ili svjetlost njezine duše, koja gori čekajući na njegovu. Tako su mu govorili, tako je i on vjerovao dok je bio dijete. Čak je i Sukajna vjerovala, ili bar htjela vjerovati, da su zvijezde duše koje gore, čekajući voljenu dušu s kojom će se vratiti u nevidljivost, kad se opet združe. On to više ne može vjerovati, ne može se ni nagovarati da povjeruje, ne može se praviti da bi mogao povjerovati, jer on je znao. Zato mu je bilo jasno koliko zvijezde veze imaju s našim ljubavima i dušama. Je li moguće da će se i znanje okrenuti protiv njega, pitao se zbunjen. On je cijelog života vjerovao da ga Tvorac obavezuje da neumorno stiče znanje, vjerovao je da Mu se jedino znanje možda može malo približiti. Kako može postati prokletstvo, ono što dugujem Njemu i na šta me On obavezuje?!, pitao se ponekad, zbunjen ili očajan. A pokazuje se evo da jeste prokletstvo, jer mnogo bi mu lakše blo, kad bi mogao povjerovati da ga Lejla i Sukajna čekaju kao zvijezde koje svaku noć gleda pun čežnje.
Nije dobio odgovor ni na jedno od pitanja, ni na jednu molitvu ili molbu, nije se potvrdio ni jedan od njegovih strahova, a još manje se pojavila nada da bi se mogao osloboditi nekog od njih. Sve je šutilo i išlo svojim putem. Danju se trudio oko pjesama ili nečega drugog, noću satima ili čak po cijelu noć zurio u nebo i pratio pokrete na njemu, sve to je radio da bi dao oblik svom očajanju i pitanjima, nadajući se valjda da će tako postati razumljiva i drugima. Uzalud. Niko se nije osvrnuo na njega i ništa mu nije odgovorilo. Ali svijet pritom nije šutio, kako mu se ponekad činilo, on je itekako dobro čuo njegov žamor, ali je valjda on, Hajjam, potonuo u tišinu, izgubio sposobnost i mogućnost da se objavi. Zato sve govori, ali njega niko i ništa ne čuje. Tako je na nebu i dalje vladao veliki dobri red, na zemlji krvavi nered, a on stajao uronjen u oba i nesposoban da im kaže svoju muku.
Prije desetak godina potpuno je zanijemio, prestao je pisati i pjesme i raditi bilo šta drugo. Tako je počeo svakodnevno obilaziti krčme, čajhane i druga mjesta na kojima se okupljaju ljudi, jer se na takvim mjestima s najmanje muke može ubiti dan. To mu je uostalom donijelo i lijepu korist.
Jednom je u čajhani pored bazara neki trgovac glasno i rječito, onako kako je zahtijevala nova moda, poricao sve u šta ljudi vjeruju. Ismijavao je ljubav i prijateljstvo, dokazivao nepobitnim argumentima da su ljudi beštije koje samo strah prisiljava da ponekad budu pristojni i prave se dobri, uvjeravao da ozbiljan čovjek s ukusom ne spava sa svojom majkom samo zato što je ona za njega stara i ružna. Bio je vješt govornik, znao je misliti i uspio je pobiti ili bar zbuniti sve one koji su mu se pokušali suprotstaviti. Jednoga, koji je progovorio o onom svijetu, podsmješljivo je pitao kad je to on bio tamo i kad se otamo vratio; drugoga, koji je govorio o Bogu i zakonima koje je On uspostavio, podsjetio je na to da Bog očigledno mora poštovati zakone koje je sam nametnuo svijetu, jer eto voda vazda teče nizbrdo, nikad uzbrdo, čak ni po Božijem davanju, Bog je prema tome prije čuvar zakona, nego zakonodavac. „Kad bi ga bilo, on bi bio policajac, a ne sultan, toliko moraš i ti uvidjeti, ako misliš svojom glavom“, zaključio je trgovac i pobrao nepodijeljeno divljenje. Na to je onaj plačljivo pitao ko je stvorio svijet, a trgovac mu strogo odgovorio da je još Ibn Sina znao da svijet niko nije stvorio, jer je on oduvijek.
-Zamisli veliko kirajdžijsko poduzeće - obratio mu se Hajjam, koji nije želio razgovarati s trgovcem, pogotovo ne pobijati ga ili u nešto uvjeravati, ali nije mogao podnijeti da se Ibn Sinu koristi kao dosjetku u razgovorima ove vrste – hiljade kola, desetine hiljada konja, mazgi i volova. U svakom trenutku se roba koju valja prevesti tovari na deset ili petnaest kola, u svakom trenutku u dvorište poduzeća ulazi ili iz njega izlazi dvadeset ili trideset kola, u svakom trenutku se hiljade zaposlenih kreće po dvorištu, po štalama u kojima valja nahraniti stoku, po lagerima u kojima treba slagati ili tovariti robu... Uporedo stotine poslova izvedenih od hiljada izvođača raznih vrsta, naizgled bez veze među njima, a ipak sve gradi i sve čini jednu cjelinu. Svaki posao uzet sam za sebe može izgledati besmislen, ali svi zajedno otkrivaju prekrasni sklad. Svaki izvođač nekog posla, čovjek, konj ili točak, mogao bi izgledati besmisleno uzet sam za sebe, ali uzeti svi zajedno i sa svojim poslovima, otkrivaju sklad pred kojim zastaje dah. Možeš li zamisliti takvo jedno poduzeće?
-Ne moram zamišljati, bio sam u mnogima - odgovorio je trgovac.
-I možeš se zakleti da je ono nastalo samo od sebe, bez nekog duha iza svega, bez namjere i plana? Samo se jednom zagledaj u nebo noću i vidjet ćeš kirajdžijsko poduzeće kojem kraja nema.
Trgovac nije odgovorio, a kratko nakon toga je napustio društvo. Hajjamova priča o kirajdžijskom poduzeću se, međutim, danima, vjerovatno i mjesecima, prepričavala i komentirala po gradu. Neki su bjesnili na Hajjama i osjećali njegovu intervenciju kao izdaju, drugi su se podrugivali i tvrdili da se to astrolog i čarobnjak umiljava moćnicima, ali je ipak većina ljudi o njegovom postupku govorila s odobravanjem, videći u njemu odbranu vjere i tradicije. A to mu je itekako valjalo, Bog zna kad bi se zazor i strah, koji ga ovdje prate već dvadeset godina i duže, pretvorili u otvoreni bijes i naveli zabrinute ljude, sigurne u svoju stvar, da nasrnu na njega.
Je li se danas u tome svemu nešto promijenilo? Ima li nade da iziđe iz svoje velike tišine?