Lidija Bernardić [1]

Hommage smrti životinje:

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

„Životinjski zaokret“

Nezahvalna je zadaća pokušati odgovoriti na pitanje „Što je to životinja?“. Odgovora postoji mnogo, ali su najčešće proturječni, neadekvatni i potencijalno štetni (kako po globalnu etiku, tako i po individualne živote). Životinja kao da bježi od pokušaja definiranja – još jedne rabote kojom ju opterećujemo – dok istovremeno čovjek kao da nikad nije bio odlučniji dokučiti što je to što mu izmiče.

Već nekoliko desetljeća interes za interdisciplinarno promišljanje dinamične uloge životinje u stvaranju (ljudske) povijesti i kulture rezultira onim što se u anglofonoj literaturi naziva „životinjskim zaokretom“, a čija je posljedica gomilanje znanstvene literature koja pokušava definirati životinju i njenu ulogu u kontekstu ljudske povijesti i kulture, kao i diskursa suvremene znanosti. U akademskoj zajednici interes za drugu životinju dobio je i svoje zasebno mjesto unutar interdisciplinarnog polja „ljudsko-animalnih studija“ (human-animal studies), a „životinjsko pitanje“ je postalo novi horizont u kojem se otvaraju mogućnosti novih etika i teologija, biologija, sociologija i antropologija.

U svjetlu globalnih ekoloških kriza, rješavanje „životinjskog pitanja“ odlučit će o sudbini čitavog Planeta iz prostog razloga što u njegovoj potki leži svjetonazorska aporija: čovjek je dio prirode i samim time još samo jedna životinja ili je pak iznad prirode i samim time biće nad drugim živim bićima.

Unatoč ovim raznovrsnim načinima korištenja za vježbanje mišljenja i teoretiziranja, činjenica je da na Planetu nikad nije bilo manje žirafa, a više pilića. I dok se grčevito trudimo povratiti i očuvati bioraznolikost Zemlje, istina je da većina naših pokušaja dokumentira smrt životinje ili svjedoči o njoj: zadnji dani mnogih vrsta ostat će zabilježeni digitalnim kamerama na celuloidnim vrpcama ili umjetno stvorenim inkubatorima „divljine“. Životinja će postati didaktičko sredstvo poput basne ili svjedočanstvo o davnoj prapostojbini čovjeka, poput jednog od mnogih mitema koji konstruiraju velike mitove u koje vjerujemo.

Jesu li postmodernističke ideje poput kulturne animalistike, međuvrsne etike, antropologije životinja, ontologije životinja ili biologije subjekta samo nusprodukti procesa ubijanja čovjekove opozicije ili se rađaju na osnovi ideje da je razlika između čovjeka i životinje samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti? Stoji li životinja s druge strane čovjeka kao nedosežna binarna opozicija ili se radi o propusnijoj opoziciji čiji polovi omogućuju i uvjetuju postojanje onog drugoga?

U pomalo neobičnoj maniri predlažem gledanje po kojem rastući korpus literature koja se bavi „životinjskim pitanjem“ svjedoči upravo o smrti životinje i zasad neriješenoj aporiji koja u svome središtu njeguje dvije oprečne ideje: čovjeka koji je dio prirode i čovjeka koji ju je nadišao i postao kulturnim bićem dok je životinja ostala zatočena u svojoj „životinjskosti“ ili – u najboljem slučaju – svojoj „protokulturi“. Obje ove pretpostavke sa sobom nose različite reperkusije za naš odnos s drugim životinjama.

Smrt životinje: nestajanje iz prirode i divljine

Poslužit ću se ovdje definicijama životinje koje donosi Hrvatski jezični portal, a koje ne odstupaju mnogo od, primjerice, definicija navedenih u Oxfordovim rječnicima. Prva definicija određuje životinju kao mnoštvo, kao „svaki živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu“. Osim biološkog, skupnog i masovnog određenja, životinjom se može biti i u prenesenom značenju: onda je to „čovjek bez srca i samilosti, okrutan na način životinje“. Čovjek nije životinja, ali može biti na način životinje. Dovoljno je da propadne u „životinjskost“ od koje se tisućljećima uzdižemo. „Tko sa zvijeri liježe, sigurno će umrijeti“ (Fernandez-Armesto, 2005: 20) – upozorenje je koje nam daje do znanja da je rušenje kulturne barijere između čovjeka i životinje tabu koji će rezultirati simboličkom, kulturnom ili pak biološkom smrću.

Možda najdirljiviji dodatak ovim rezultatima pretrage riječi 'životinja' jest etimološko objašnjenje koje navodi: prasl. *životъni (rus. živótnoe) ≃ v. žȋv, život. Životinja u sebi čuva i jest život, jednako kao i čovjek. Kada je točno i u kojem sloju egzistencije čovjeka došlo do ovog tabuiziranja zajedničke, životinjske prošlosti čija je osnovica – život?

Unatoč tome što životinja u svojoj etimologiji nosi reminiscenciju na život koji je utjelovila, životinjskih vrsta sve je manje na Planetu. Ovo se posebno odnosi na divlje životinje. „Biomasa“ divljih životinja danas je najmanje zastupljena među biomasama svih životinja iako je u filmskim, umjetničkim i literarnim prikazima najbrojnija, a pokreta za zaštitu divljih vrsta sve je više. 100 milijuna tona biomase divljih životinja zanemarivo je naspram 700 milijuna tona biomase domaćih životinja koje se utilitaristički koriste. Prema izvještaju World Wildlife Funda, u proteklih 40 godina nestala je polovina divljih životinjskih vrsta, a 60 % divljih, velikih biljojeda na rubu je istrebljenja. Ovakva izumiranja rezultiraju „ispražnjenim pejzažima“ u kojima je nesiguran opstanak svih ostalih biljnih i životinjskih vrsta koje o velikim biljojedima ovise.

Koliko je ovog života, koji im etimološki pripada, preostalo pojedinim životinjskim vrstama?

Ruku pod ruku s ovakvim „ispražnjenim pejzažima“ idu i antropogene tvorevine poput rezervata i drugih zaštićenih, „prirodnih“ područja u kojima se pokušava spasiti ono što je sustavno uništavano, pokoravano i civilizirano stoljećima – divljina. Zoološki vrtovi, botanički vrtovi, rezervati i zaštićena područja na ograničenom prostoru uprizoruju različite dijelove ovog planeta, ali i one imaginarne kakvi su nekada postojali. Prilagođeni krajnjem korisniku – čovjeku-namjerniku, zaljubljeniku u prirodu, eko-turistu, foto-lovcu ili ljubitelju foto-safarija, pa čak i stručnjaku za zaštitu okoliša – oni nude konstruiranu iluziju rekonstrukcije divljine. Zajedno s „ispražnjenim pejzažima“ dolaze ovakve heterotopije koje doista predstavljaju (neke) okoliše, ali u pročišćenim i pojednostavljenim inačicama koje predstavljaju dimenziju nepostojećeg. Osim konkretnih, bioloških i „objektivnih“ heterotopija, postoje i one nematerijalne i subjektivne: fotografije, dokumentarni filmovi i serije o divljim životinjama. Iako se najčešće prezentiraju kao znanstveno utemeljeni i „objektivni“ (a time i „dokumentarni“), filmovi o divljim životinjama nikada to ne mogu biti.

Jednako kao i ovakvi veliki „vrtovi“ unutar kojih se, sasvim proturječno, kultivira i gaji divljina, isto se događa unutar literarnih i filmskih narativa. Životinje nestaju – kako iz stvarnosti, tako i iz čovjekova vidokruga. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, ovakve heterotopije kao da postaju jedina slamka spasa, no istovremeno i parazit koji ovjekovječujući živu životinju svjedoči o njenoj neminovnoj smrti, iščeznuću i propasti. Navedimo samo filmske teoretičare poput Sergeja Ejzenštejna i Germaina Dulaca čiji je diskurs o filmu i procesu snimanja filma bio gotovo pa „biološki i organski“, što je doprinijelo osnaživanju dojma „da se od filma i kinematografije očekuje da zamijeni i nadomjesti posljedice ovog sve bržeg nestajanja fizičke prisutnosti životinja u životima ljudi“ (Lipitt, 2008: 24).

Unatoč suvremenoj bio-ideologiji koja pokušava „podivljati“ dijelove Planeta, brojni autori i stručnjaci upozoravaju da takva nastojanja, koliko god plemenita bila, stoje na klimavim nogama. Ako je vjerovati biolozima poput Michaela J. Scotta, „priroda više ne može opstati samostalno“ (citirano u: Mooallem, 2013: 3). Zbog toga je potrebno prirodu održavati na životu, sa svim životinjskim i biljnim vrstama koje odlučimo zaštititi. Konzervacija i zaštita prirode samo su se još tješnje isprepleli s praksom domestikacije.

„Animals are useful no matter what the context, it seems. (…) One point is that they vary. But another point is that they're always there.“

Iako je autorica ovog citata u pravu kada kaže da su životinje uvijek (bile) uz čovjeka, u svim vidovima i aspektima njegovog života, postavlja se pitanje hoće li tako i ostati. Uz alarmantne podatke koji svjedoče o nestajanju brojnih životinjskih vrsta od kojih nemamo direktne, ekonomske koristi do svjedočanstava o masovnoj eksploataciji onih koje jedemo, oblačimo ili ih vezujemo na kraj vezice i vodimo za sobom – postaje jasno da za druge životinje ostavljamo sve manje realnih prostora dok im istovremeno posvećujemo sve više „umjetnih“ kao što su znanstveni diskurs, umjetnost, polemiziranje u javnosti, prostor peticija i zaštitarskih i okolišnih projekata. Životinja prelazi u teoriju dok istovremeno iščezava iz šuma i prašuma, savana, mora i oceana, s planinskih masiva…

Smrt čovjeka – antropologija nakon čovjeka, multivrsna etnografija

I dok životinja polagano nestaje i ostavlja iza sebe „ispražnjene pejzaže“, izgleda kao da istovremeno iz antropologije nestaje čovjek. Posljedično sustavnom ignoriranju antropologije (znanosti o čovjeku) da u svoju interesnu sferu uključi i druge životinje perpetuirajući antropocentričnost discipline, rađaju se ideje antropologije životinja, zooantropologije, kulturne animalistike i sličnih područja koja pokušavaju popuniti ovu veliku prazninu u teorijskom razmatranju o tome što je čovjek. Kako je moguće da je nešto toliko blisko i isprepleteno s našom kulturom tako dugo stajalo postrance i nijemo promatralo rađanje i razvoj discipline koja odgonetava i traži istine (prvo univerzalne, a zatim relativne i partikularne) o čovjeku, istovremeno potpuno ignorirajući tog promatrača i sudionika svakog razvojnog stupnja, kulturnog, ekonomskog, povijesnog i inog „ljudskog“ dostignuća?

Počevši s Barbarom Noske i njenom knjigom Beyond Boundaries, koja na elegantan način ukazuje na ovaj veliki propust te predlaže da se druge životinje uključe u antropološka proučavanja bez suvišne pompe i potrebe da se za takvu disciplinu traže novi nazivi (jednostavno, ostat će to „kulturna antropologija“), preko ideja „feminističke biologije“, koja ukazuje na ideološko i kulturno konstruiranje čak i „objektivnih“ znanosti, do najnovijih prijedloga revolucije unutar antropologije i proučavanja čovjeka koja čovjeka nadilaze ili smještaju usred svih ostalih živih bića – čini se kao da čovjek u svojoj jedinstvenosti izumire u antropološkoj literaturi jednako kao životinja u prirodnom svijetu.

Sijaset recentnih i aktualnih izdanja udaraju teorijske temelje za etnografiju koja više nije intra-vrsna (unutar ljudske vrste) nego multi-vrsna (etnografski proučava i druge životinjske vrste), „antropologiju života“ koja nadilazi čovjeka ili ga pak smješta u bajkovite i „basnovite“ svjetove prepune životinja, poput „Ezopove antropologije“, izmiču čovjeka s njegovog privilegiranog, stvarateljskog i aktivno-uređujućeg položaja unutar kulturnih praksi i društvenog života.

Nadovezujući se, između ostalog, na ideju „postajanja“ filozofa Deleuzea i Guattarija, što se definira kao svojevrsna nova inačica odnosa koji proizlaze iz nehijerarhiziranih saveza, simbiotičkih poveznica i miješanja kreativnih tvari (što mijenja tipove u događaje, a objekte u aktivne aktere i akcije), te djelo i rad Donne J. Haraway, osobito knjigu When Species Meet (Haraway, 2008), koja pruža odskočnu dasku za „zaokret vrste“ (species turn) u antropologiji, multivrsna etnografija i sve nove antropologije proučavaju ove „zone doticaja“ čovjeka i prirode u kojima je granica između prirodnog i kulturnog propusnija nego ikad prije, a različite ekologije i kulturne niše postoje zahvaljujući jednako drugim životinjama koliko i ljudima. Umjesto centralnog remek-djela ili eksponata unutar antropološkog proučavanja, nova antropologija ukazuje na „nesmotrenost ljudske jedinstvenosti“ i uči nas da je „postajanje uvijek postajanje s“ (Haraway, 2008: 244).

Suvremena nastojanja društveno-humanističkih znanstvenika pokušavaju pokazati „da društvenost, u svom izvoru i inačicama, počinje s neljudskim životinjama. U igru kulture uključili smo se kasno i stiglo je vrijeme da ovo nadoknadimo u razmišljanju o društvenome“ (Hartigan, 2014: 1). Tron kulture u znanstvenom diskursu sve češće je ispražnjen što se tiče dosadašnjeg jedinog i ekskluzivnog vladara – čovjeka, ili je pak pretrpan mnogim stvarateljima – drugim životinjama. U tom se kontekstu kulturna antropologija „bavi razumijevanjem kulture, ne samo čovjeka ili anthroposa, koji je stajao u središtu napora da se definira ovaj koncept“ (Hartigan, 2014: 2).

Utoliko je postojanje i postajanje čovjeka najuže povezano s drugim životinjama. Ukoliko konstatiramo da životinja umire – što će se dogoditi s njenom opozicijom? Hoće li čovjek nestati iz kulturne antropologije kao životinja iz prirodnih staništa?

Umjesto zaključka: propusne i elastične binarne opozicije

Čovjek i životinja dvije su opozicije sumnjive (na)suprotnosti. U kojem su međusobnom odnosu, privlače li se ili odbijaju i može li se o njima uopće misliti kao o opozicijama, čemu nas uče Aristotelova podjela života, kartezijanska tradicija dualizma i judeo-kršćanska ideologija – pitanja su čiji odgovori doživljavaju suvremenu reviziju.

Post-humanistička kritika humanizma i pripadajućih mu obrazaca mišljenja i kreiranja svjetonazora često u novom svjetlu prikazuje greške u koracima, kako teorija i znanstvenih disciplina, tako i osoba koje su ih obilježile. Koja je uopće sudbina razmišljanja u oprekama?
Ako se složimo s interpretacijama mnogih suvremenih autora, koji tvrde da je humanistička paradigma utemeljena na pogrešnom uvjerenju da su život i postojanje čovjeka utemeljeni na postavkama i u terminima koji se radikalno razlikuju od onih namijenjenih ostatku živog svijeta, te samim time čovjeku omogućavaju privilegirani položaj u odnosu na ostatak svijeta i razmišljanje u okvirima opozicija uopće – što će se dogoditi ako nam netko oduzme ovaj refleksivni okvir?

Svjedočimo tome kroz nove sintagme i „preokrete“ spomenute prethodno u ovom tekstu. Gavin Rae predlaže viziju posthumanističke torije koja je „inspirirana Heideggerom, ali se i odguruje od njega. Drugim riječima, ono što povezuje različite post-humaniste je zajednički hajdegerijanski pokušaj da prevladaju logiku binarnih opozicija humanističkog antropocentrizma. (…) U svom općem usmjerenju, može se smatrati da posthumanistička teorija smatra da će, umjesto da napusti ljudsko biće zbog pitanja bitka, pažljivije promatranje ljudskog bića otkriti utkano, društveno konstruirano, umiješano, otkrivajuće biće koje je isprepleteno sa svojim okolišem na način koji dovodi u pitanje tvrde i brze opozicije antropocentričnog humanizma (čovjek nasuprot životinji, čovjek naspram svijeta, čovjek naspram tehnologije, itd.)“ (Rae, 2014: 58).

Ovo neobično pomicanje životinje iz prirode i divljine u teoriju, praćeno izmicanjem čovjeka iz teorije antropologije i prakse etnografije, svakako pokazuje da su ova dva entiteta povezana do te mjere da će uvijek utjecati jedan na drugi.

Bibliografija

• Bannon, Bryan E. (2011): Flesh and Nature: Understanding Merleau-Ponty's Relational Ontology. Research in Phenomenology, 41: 327-357.
• Berger, John (2009): Why Look at Animals? London: Penguin Books.
• Bergo, Bettina (2014): „Sterben Sie?“ The Problem of Dasein and „Animals“… of Various Kinds. Academia.edu: https://www.academia.edu/7952109/_Sterben_sie_The_Problem_of_Dasein_and_... [3] (pristup 30. 5. 2015.).
• Buchanan, Brett (2009): Onto-ethologies: The Animal Environments of Uexküll, Heidegger, Merleau-Ponty, and Deleuze. Albany: SUNY Press.
• Bulliet, Richard W. (2007): Hunters, Herders, and Hamburgers: The Past and Future of Human-Animal Relations. New York: Columbia University Press.
• Cambi, Nenad; Visković, Nikola (ur., 1998): Kulturna animalistika. Split: Književni krug.
• Critchley, Peter (2004): Martin Heidegger: Ontology and Ecology. Academia.edu: https://www.academia.edu/705387/Martin_Heidegger_Ontology_and_Ecology [4] (pristup 30. 5. 2015.).
• Deleuze, Gilles; Guattari, Felix (2013): Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa. Zagreb: Sandorf.
• Fernandez-Armesto, Felipe (2005): Mislite, dakle, da ste ljudi? Kratka povijest čovječanstva. Zagreb: Barka.
• Foltz, Bruce V. (1993): Heidegger, Ethics, and Animals. Between Species, 9(2): 84-89.
• Foucault, Michel (1984): Of Other Spaces, Heterotopias. Architecture, Mouvement, Continuité, 5 (1984): 46-49. http://foucault.info/documents/heterotopia/foucault.heterotopia.en.html [5] (pristup 29. 5. 2015.).
• Gustafsson, Simone (2013): „Outside of Being“: Animal Being in Agamben’s Reading of Heidegger. Academia.edu: https://www.academia.edu/4341876/_Outside_of_Being_Animal_Being_in_Agamb... [6] (pristup 28. 5. 2015.).
• Haraway, Donna J. (2008): When Species Meet. Minneapolis, London: University of Minnesota Press.
• Hartigan Jr., John (2014): Aesop's Anthropology: A Multispecies Approach. Minneapolis: University of Minnesota Press.
• Keim, Brandon (2014): Earth Is Not a Garden. http://aeon.co/magazine/science/green-modernism-would-kill-off-the-wilde... [7].
• Kirksey, Eben (ur., 2014): Multispecies Salon. Durham: Duke University Press.
• Kirksey, Eben; Helmreich, Stefan (2010): The Emergence of Multispecies Ethnography. Cultural Anthropology, 25(4): 545-576.
• Kohn, Eduardo (2013): How Forests Think: Toward an Anthropology Beyond the Human. Berkeley, Los Angeles, London: University of California Press.
• Levy, Neil (2003): What (if Anything) Is Wrong with Bestiality?. Journal of Social Philosophy, 34(3): 444-456.
• Lipitt, Akita Mizuta (2008): Electric Animal: Toward a Rhetoric of Wildlife. Minneapolis: University of Minnessota Press.
• Maloney, Ben (2015): How Did Half of the World's Wildlife Vanish in 40 Years? http://www.visiontimes.com/2015/03/26/how-did-half-of-the-worlds-wildlif... [8] (pristup 28. 5. 2015.).
• Mooallem, Jon (2013): Wild Ones: A Sometimes Dismaying, Weirdly Reassuring Story About Looking at People Looking at Animals in America. New York: Penguin Books.
• Naess, Arne (1997): Heidegger, Postmodern Theory and Deep Ecology. Trumpeter, 14(4): 1-7.
• Noske, Barbara (1997): Beyond Boundaries: Humans and Animals. Buffalo: Black Rose Books.
• Rae, Gavin (2014): Heidegger’s Influence on Posthumanism: The Destruction of Metaphysics, Technology and the Overcoming of Anthropocentrism. History of the Human Sciences, 27(1): 51-69.
• Visković, Nikola (2009): Kulturna zoologija: što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
• Weil, Keri (2010): A Report on the Animal Turn. Differences, 21(2): 1-23.
• Winner, Cherie (2015): Animals Enliven Human Language. http://news.psu.edu/story/352234/2015/04/10/research/animals-enliven-hum... [9] (pristup 28. 5. 2015.).
• Zimmerman, Michael E. (1993): Rethinking the Heidegger-Deep Ecology Relationship. Environmental Ethics, 15(3): 195-224.