Nikolina Iris Filipović [1]

Priroda kao kompleksan fenomen

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

Kad bismo nabrojali koliko smo puta u životu izgovorili riječ 'priroda', broj bi vjerojatno premašio onaj koji bi se odnosio, recimo, na riječi 'ljubav' i 'stvaralaštvo', premda bismo ove dvije riječi teško mogli odvojiti od one prve. I obrnuto. Kada bismo, dodatno, imenicu 'priroda' proširili na pridjev koji se njome tvori, broj bi se barem dvostruko povećao. Jedan od razloga za to zasigurno leži u prirodi same stvari (da odmah pokažemo barem jedan od konteksta u kojem se ova riječ može izreći), a to je da riječ 'priroda', osim što ima mnogo značenja i mogućnosti primjene, pa čak i prilagodbe kontekstu, označava jedan fenomen toliko mnogostruk u svojoj biti i raznolik u svojoj pojavnosti da se može pojmiti jedino u nastojanju oko njegove cjelovitosti. To je očito iz raznih zabluda koje su proizvele pojedine perspektive kad su prirodi pristupale jednostrano, od kojih će neke ovdje biti razmotrene.

Unatoč ovakvom stanju stvari, ipak je najčešća prva asocijacija kad čujemo riječ 'priroda' – materijalna, „zelena“ priroda: more, šume, oblaci. A tako će je primarno definirati i rječnici, uključivši također sile prirode i svemir. Nešto obuhvatnija riječ bila bi 'kozmos'. Ona, osim što u grčkoj filozofiji označava red naspram kaosa, uključuje i beskonačnost i univerzum. No, pogledajmo što bismo sve stavili pod pojam prirode, jer nam se u izričaju jednog takvog širokoobuhvatnog pojma može potkrasti apstraktnost, koja često dovodi upravo do onoga što teorija želi izbjeći, naime, do pukog „teoretiziranja“ i udaljavanja od onoga čemu se želi biti blizu, a to je spoznatljiva, takoreći, predočiva istina. Neke od prvih, vjerujem svima zajedničkih asocijacija bile bi biljke, životinje, stanice, Zemlja, molekule, čovjek, vremenske pojave kao što su kiša i snijeg, zakoni prirode, instinkt, more, šuma, polje, vatra, voda, zrak, munja, oblak, potoci, a onda možda i materija, energija, snaga, sila, evolucija, promjena, rast, napredak... Ovdje smo, s posljednjom riječju, došli do nečega što bi se danas najvećma pripisalo pojmu tehnike, ponajviše znanosti, čovjeku i materijalnom napretku, a ponajmanje prirodi. No u svim pojmovima koje smo upravo naveli manje možemo vidjeti relacionu, procesualnu dimenziju (prirodnoga) svijeta, a više onu uhvatljivu, pojavnu i, susljedno tome, mjerljivu, čak i kada se radi o pojmovima kao što su energija, sila, snaga, rast. Da se vratimo na gore naznačenu trostrukost govora o prirodi: manje možemo vidjeti ljubav i stvaralaštvo, a više prirodu koja neminovno navodi na ono vidljivo, materijalno, (pro)motrivo. No ako je priroda fenomen, kako je naznačeno u naslovu, onda je ona mnogo više, šire i dublje. Djelomično je razlog ovoj polu-zabludi (jer priroda ipak jest i to) ograničenost jezika, i naše sposobnosti opojmljivanja onoga sa čim se susrećemo, a djelomično naprosto naše svijesti koja je s tim procesom najuže povezana. Krenimo, dakle, putevima te svijesti, sve svjesnije vlastitih ograničenja (i upravo zato sve šire).

Kako pojmovi (i sam jezik) nikada nisu izolirani od pojavnoga svijeta koji nas je na opojmljivanje i naveo, tako se čovjek kroz povijest, osim opojmljivanjem i opisivanjem, bavio i motrenjem koje je tome prethodilo, a u nastavku na to i izradom naprava koje bi to motrenje učinile preciznijim, što je dovelo i do (ne)namjernog utjecanja na samu stvar koju motrimo i/ili na uvjete u kojima je motrimo, a što je jedna od osnovnih karakteristika znanstvenog eksperimenta. To nam jasno kazuje kako su se prirodom, počevši od najranijih čovjekovih nastojanja, a nakon mitološko-religijske perspektive, bavile dvije, danas (barem u još uvijek dominantnoj paradigmi) tako bolno i neopravdano suprotstavljene perspektive, naime, filozofijska (ili općenitije, humanistička) i prirodoznanstvena. Da one u bíti uopće nisu suprotstavljene, već su samo su-postavljene, svjedoče nam čak i riječi Renéa Descartesa koji je na znanost utjecao upravo u ključu dualizma. U svojoj knjizi Rasprava o metodi Descartes kaže:

„Sve nauke samo su ljudska razboritost, koja ostaje uvijek jedna, uvijek ista, ma koliko bili različiti predmeti gdje se ona primjenjuje. Ako vršenje neke vještine sprječava da naučimo drugu, spoznaja neke istine, daleko od toga da nam smeta, pomaže nam da otkrijemo drugu. Ako dakle netko ozbiljno hoće istraživati istinu, ne smije izabrati jednu jedinu nauku, jer su one sve povezane međusobno i zavisne jedna od druge.“

Daleko od toga da su ove Descartesove riječi znanstveno utemeljene na način na koji se danas govori o „znanstvenom utemeljenju“, ali one to ne trebaju biti, pa čak ni ne teže biti, jer su izgovorene upravo u duhu metode spoznaje samo onoga što našem umu može biti „jasno i razgovijetno“. Descartesove riječi izgovorene su gotovo paralelno s riječima Francisa Bacona, koje su proizašle iz ideje da se o pojavnom svijetu treba zaključivati induktivno, dakle, iz promatranja pojedinačnih pojava zaključivati na opće zakonitosti istih, pa i sličnih. Baconovski ideal znanosti provukao je svoje zlaćane niti kroz sve kaveze koje je post-baconovska znanost konstruirala. Ipak, treba imati razumijevanja za Bacona, jer je on, iz perspektive svoga doba, imao više nego nekoliko razloga da upravo svoju metodu smatra oslobađajućom, istinitom, moćnom, s obzirom na to da je dotadašnja znanost umnogome bila prošarana metafizičkim, većinski skolastičkim bojama koje su bacale svojevrsnu sjenu na pojavni svijet i umanjivale žarkost njegovih boja. Kako on dovodi u vezu znanosti s filozofijom i prirodom možemo vidjeti na samom početku predgovora njegovoj knjizi Instauratio magna (Velika obnova):

„Stanje znanosti nije sretno i nije mnogo uznapredovalo; ljudskom se razumu mora otvoriti put posve drukčiji negoli je bio poznat do sada i moraju se pribaviti druga pomoćna sredstva, kako bi um mogao najbolje iskoristiti svoje pravo na prirodu.“

Iz ovog Baconovog „imperativa“ jasno je da do tada nije postojala eksperimentalna metoda, barem ne ona koja bi se nalazila izvan uma. Istovremeno, upravo je to ono što Descartesa uvjerava u jedinu moguću izvjesnost, dakle, ono umno, misleće, ono „Cogito, ergo sum“. Za razliku od baconovskog empirijskog, osvajačkog „Znanje je moć“, a za volju istine, Descartes je mogao biti siguran jedino u činjenicu vlastitog uma (res cogitans), kojeg je striktno odvajao od činjenice pojavnog svijeta (res extensa). Za „jasnoću i razgovjetnost“ spoznaje, egzaktnost matematike nam, prema njemu, u najvećoj mjeri daje primjer i vodstvo, te se iz toga vidi neizostavna povezanost filozofije i (prirodnih) znanosti, što je i on sam izrekao u prethodno navedenom odlomku. Ipak, njegova je racionalistička metoda u svojoj dosljednosti u bitnome dovela do upravo suprotnog efekta, gdje su mnogi zaključci, kao rezultat njene primjene, ispali sasvim iracionalni (kao, na primjer, da su životinje, a i čitava priroda, za razliku od ljudi, samo strojevi/mašinerija). Slično se dogodilo i s Baconovom induktivnom, empirijskom metodom koja je, u svojoj težnji da vidi svijet kakav on zaista jest (a koju iz tog razloga ne možemo zvati drugačije nego metafizičkom ), ipak taj svijet koji zaista jest svodila mahom na materijalni svijet podložan i pristupačan našim osjetilima i eksperimentalnoj metodi. Iz istih razloga kao i kod Descartesa, ovaj je pristup ostao necjelovit: istina, pružio je maksimum u prikazu prirode pod uvjetima ove metode, ali se u okviru te metode pokazuje samo mali dio prirode. Iako su nastala otprilike u isto vrijeme (Instauratio magna F. Bacona 1620, a Rasprava o metodi R. Descartesa 1637), ova dva velika djela dvaju velikih autoriteta kad se govori o filozofiji, prirodnoj znanosti i prirodi općenito dala su svakako drugačije poglede na prirodu, no zajedno su stvorila osnovu moderne znanosti. Unatoč dualizmu koji ga je snašao, Descartes nudi podlogu za zaključak da različita gledišta doprinose cjelini i, pragmatički rečeno, upotrebljivosti u pitanjima značajnima za čovjeka i njegovu okolinu. Tako je suvremena znanost dočekala prirodu s punim asortimanom racionalnosti, eksperimenata, dualizma i moći, koji ju je, logično, držao na nišanu pristojno udaljenom od njega samoga, zaboravljajući kako upravo oko koje gleda kroz taj nišan daje karakteristike onome što, kao takvo, vidi okolo, pa i unutar sebe.

To nije (pre)dugo potrajalo. Suvremena znanost proglašena je objektivističkom, mehanicističkom, fragmentirajućom i destruktivnom, no ipak, u samom njenom središtu pojavila se perspektiva drugačija od ove, perspektiva koja svoje oči ne naslanja na nišan da bi vidjela svijet oko sebe, već ih, poput kameleona, okreće na sve strane i oko sebe, sa sposobnošću da vidi čak i vlastita leđa. Iako se svako oko (p)okreće neovisno, kad uoči plijen, oči se kameleona usklađuju, usmjeravaju i izoštravaju sliku. Ova se perspektiva, metaforički umnogome nalik ovoj fascinantnoj životinji, počela pojavljivati početkom 20. stoljeća, no istinski je zaživjela tek sredinom istoga, a koliko je u skladu s navedenom metaforom možda će pokazati sljedeće riječi Ludwiga von Bertalanffyja koje nalazimo u njegovoj knjizi General System Theory: Foundations, Development, Applications:

„… izgleda da postoje opći aspekti, podudarnosti i izomorfizmi zajednički 'sistemima'. Ovo je domena opće teorije o sistemima; ustvari, ovakvi se paralelizmi ili izomorfizmi pojavljuju – ponekad iznenađujuće – u inače potpuno različitim 'sistemima'. Opća teorija o sistemima je, dakle, znanstveno istraživanje 'cjelina' (engl. wholes) i 'cjelovitosti' (engl. wholeness), koji su, ne tako davno, smatrani metafizičkim idejama koje prelaze granice znanosti.“

Izgleda da je prirodna znanost, koja je svakako preteča znanosti o sistemima, iz same svoje biti prepustila tron znanosti o sistemima koja – iako nenaviknutom uhu možda zvuči apstraktno, pa čak možda i još mehanicističkije od klasične prirodne znanosti – ipak na neki način transcendira sam „predmet“ svojih istraživanja ili mu barem priznaje veću neuhvatljivost, a time i širinu, tako da je, s obzirom na to, promijenila i naziv „prirodne znanosti“ u „znanost o sistemima“. Uočimo ovdje da su „prirodne znanosti“ iskazane u pluralu, dok je „znanost o sistemima“ jedna znanost o mnogim sistemima, kakvi nam se već u svojoj mnogostrukosti i raznolikosti nadaju u prirodi i životu općenito, pa time ne isključuje ni druge znanosti osim prirodnih, kao što su društvene i humanističke. (Spomenimo samo da u sisteme, napose otvorene sisteme, spada sve što je živo, dakle, većina onih pojmova koje smo nabrojali na početku pod pojmom prirode, iz čega je jasno kako su to pojmovi koji dominantno spadaju pod biologiju i fiziku, dvije samo naizgled razdvojive znanosti. ) Uzgred budi rečeno, nije li ipak nepravedno znanosti o živom i neživom svijetu oko nas i u nama, kakve danas poznajemo, zvati prirodnim znanostima? Po čemu su te znanosti prirodne i na koji način prirodi pristupaju? Znanosti s tehnikom u svojoj srži, kojom pak zadiru u srž prirode, do one granice do koje mogu. Ali preko nje ne mogu ništa. No one se i dalje zovu prirodnim znanostima iako nakon prelaska spomenute granice gube kurs, gube prirodu iz vida, mada na nosu imaju bezbroj naočala. Naočale mi mogu pomoći da bolje vidim tekst koji čitam, ali mi ne mogu objasniti što čitam, a još manje iskustva onoga koji je tekst napisao. Kompleksnost koja se nalazi u prirodi, a pri tome mislim i na čovjeka, ne može se u svojoj biti vidjeti golim okom. Osnovna prirodna znanost koja nam je otvorila oči po tom pitanju je fizika, s otkrićem kvanta i posljedično razvitkom kvantne teorije. Priložimo kao dokaz barem jedan citat poznatog fizičara Wernera Heisenberga, iz njegove knjige Fizika i filozofija, gdje tematizira dualizam, koji je tako „jasno i razgovijetno“ naglasio Descartes, a razvitkom kopenhagenskog tumačenja kvantne teorije, izgleda da gubi na svojoj oštrini u pogledu sve jasnijeg razumijevanja stvarnosti u cjelini:

„Sasvim općenito, dualizam između dva različita opisa iste stvarnosti ne može se više promatrati kao načelna teškoća, budući da iz matematičke formulacije teorije znamo da u njoj ne može postojati nikakvo proturječje. Dualizam između te dvije komplementarne slike, valne i čestične, bit će također jasno vidljiv u fleksibilnosti matematičkog formalizma. (...) Stoga mogućnost da se radi s različitim komplementarnim slikama ima svoj analogon u različitim transformacijama matematičkog formalizma. Ona u kopenhagenskom tumačenju kvantne teorije ne vodi ni do kakvih poteškoća. Zapreka razumijevanju tog tumačenja iznosi se u stvari uvijek kada se postavlja poznato pitanje: ali što se onda 'stvarno' događa u atomskom procesu?“

Zaista, što se onda „stvarno“ događa u prirodi, u čovjeku, u životu, u atomskom procesu? Ova kompleksnost, neuhvatljivost stvarnosti koja nadilazi kartezijanski (dakle, nepomirljivi) dualizam, oslabljuje nam fokus na objekt, atom, molekulu, samo da bi se fokus izoštrio na ono „stvarno“ u Heisenbergovim riječima, na proces, na veze i relacije koje uopće omogućavaju formiranje ovih objekata. Nova znanost, znanost o sistemima, još nam više dakle otvara oči, a potreba za novim naočalama gubi se u novostečenom bogatstvu razumijevanja kompleksnosti fenomena (ne)žive prirode.

Ipak, ne treba biti previše optimističan pa tvrditi da je ova promjena u samoj srži znanosti danas vidjiva onoliko koliko bi to trebala biti. Još uvijek metoda, pristup, pa i svjetonazor prirodnih znanosti velikim dijelom definiraju sliku svijeta kakvu čovjek današnjice usvaja, što preko samog iskustvenog bivanja u tom svijetu, što preko formalnog obrazovanja, a što je sve još velikim dijelom pod palicom ekonomsko-političkih sistema iz kojih ne možemo tako lako izaći jednom kad se formiraju.

Do sada smo o prirodi govorili u kontekstu znanosti. No možemo li govoriti o prirodi a da ne govorimo o čovjeku? I može li znanost govoriti o čovjeku a da ne govori o umjetnosti i/ili religiji? Kako čovjek može govoriti o prirodi ako je neodvojivi dio cjeline koju ona podrazumijeva? I govori li čovjek o prirodi kroz znanstvene radove iz područja prirodnih znanosti ili je govor o prirodi iz raznih perspektiva već po sebi priroda koja progovara? I ako govorimo iz raznih perspektiva (koje ne spadaju pod znanost), tko će nam garantirati da smo suvisli? Je li kultura miljama daleko od prirode, kako se u teorijama kulture često ističe? I kako to da govorimo o čovjeku i o prirodi, a da ne govorimo o Bogu, o ljepoti, o ljubavi? Iako sasvim sigurno ne možemo u isto vrijeme misliti o svemu čega smo se ovdje dotaknuli, ipak nas razgraničavanje udaljava od istine, a još više manjak komunikacije među pojedinim iskustvima koja kao ljudi doživljavamo u cjelini svojih bića. Možda nije pravedno religiju i umjetnost svrstavati u ne-znanstvene perspektive i time im odreći mogućnost (utemeljenog) govora o prirodi, kao što nije pravedno prirodnim znanostima odricati mogućnost da govore o bitku ili bogu, a da time ne „izađu iz svoga područja“. Nažalost, sve što se pretvori u instituciju, prestane bivati u ovoj cjelovitosti, pa su tako i crkve i akademije umnogome ograničavale ovu komunikaciju, da ne kažem razumijevanje. No ipak su i filozofi, i teolozi, i vjernici, i slikari, i pjesnici, i znanstvenici kroz povijest govorili o ovoj cjelovitosti, pisali, slikali, propovijedali i pripovijedali, eksperimentirali, mislili o njoj. Priroda ili bog? Bog ili čovjek? Čovjek ili priroda? Platon ili Aristotel? Descartes ili Bacon? Ova su pitanja, prema svemu do sada rečenom, iluzorna i neistinita. A kako neistinito pitanje može odgovoriti istinom? Ključ nije u biranju, a ključanica je uvijek premala da bismo kroz nju vidjeli istinu. Vrata bi se možda već otvorila da smo se prestali naslanjati na njih zureći znatiželjno kroz „špijunku“.

Kako smo se onda mogli kroz prirodne znanosti toliko udaljiti od stvaralaštva i ljubavi, koje smo na samom početku ovoga rada doveli u najužu vezu s prirodom? Kako je Francis Bacon mogao potaknuti „konstruiranje“ znanstvenog kaveza velikog gotovo tri stoljeća nakon riječi koje ispisuje u predgovoru svoje knjige Instauratio magna, odmah nakon molitve koju upućuje bogu, a na kraju koje moli „da se mi (...) ne izobijestimo i da ne postanemo neumjereni, nego da istinu njegujemo u ljubavi“, nakon što ju, pomoću metoda i alata koje predlaže, otkrijemo (ili joj se barem približimo):

„Naposljetku bismo uopće svakoga htjeli podsjetiti da uvijek misli na prave ciljeve znanosti. Za njima ne treba težiti zbog duha, ne poradi prepirke, ne poradi toga da se drugi preziru, ne poradi prednosti ili slave i moći ili sličnih niskih stvari, nego za službu i korist života; u ljubavi treba da ga usavršavaju i upravljaju njime. Iz požude za moći naime posrnuli su anđeli, a iz požude za znanjem posrnuli su ljudi; ali u ljubavi nema prekomjernosti, pa zbog nje ni anđeo ni čovjek nikada nije došao u opasnost.“

Nakon (previše) provokativnih pitanja prethodno postavljenih, udaljimo se od racionalnog razmatranja fenomena prirode i dozvolimo njenoj kompleksnosti da se iskaže i u pjesničkoj formi. A koliko jednoga u drugome ima teško ćemo ikada moći izmjeriti, kao što ćemo teško izmjeriti trenutak zabilježen ovdje zapisanim riječima – i onima gore, i ovima niže:

Vječno vraćanje novog

Mogla bih trčati zauvijek
pored jezera i divljih patki,
kreketa, šumova i šuma
i ždralovih letova djevičanskih,
što iako lete oduvijek
uvijek ih u čudu gledam.
Mogla bih, a da se ne umorim,
trčati zauvijek,
i kao da se ne krećem
mada sve se kreće oko mene, pa i ja.
Sva živost moga tijela širi se
na zemlju što me odbacuje
(da ne propadnem),
na zrak što me u uzdahu očekuje
(da ne ugasnem),
na sve što vidim iz sebe, a da nisam ja
(da se ne izgubim).
Taj je život tako raširen,
a opet skupljen u jednom mjestu
omeđenom tek mojom kožom.
Pa se uvijek iznova širi,
djevičanski kao ždralova krila
kao da je prvi put.
I sve se vraća, sve se uvijek vraća
na ovu prvost
nepovratnu.