Ali Podrimja [1]

Ljudska ravnoteža

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

prevela sa engleskog: Kanita Halilović

Posljednji balkanski ratovi krajem 20. stoljeća su istinskog umjetnika stavili pred dilemu: kakav izbor napraviti od tih strašnih ljudskih tragedija i koja bi bila njegova poruka potomcima. Imao sam upravo takav utisak dok sam se u jednom prištinskom podrumu spuštao u atelje glasovitog Eshrefa Qahilija. Pregledajući njegove slike, očekivao sam da ću naići na morbidne scene, a moj pogled je smeteno lutao na obje strane ateljea. Prvo sam primijetio da se slikar, prikazivanjem ljudskog lirskog duha, zanima za oživljavanje čovjeka i oslobađanje od sjećanja na masovne grobnice ne samo na Kosovu.

Drugo, vidio sam da je njegova kompozicija ogrnuta duhovnim mirom, pa ipak nikada ne zaboravlja događaj koji je postao predmetom njegovog kreativnog opusa. Bila je dovoljna crna boja na platnu, naslovljena kao ‘crna ruka pretvorena u usnu harmoniku.’

Sam naziv je govorio mnogo. Strahote koje su se dogodile na Kosovu i u drugim balkanskim zemljama su bile skrivene iza naglašene boje, a epitet harmonike je nagovještavao krikove i jauke u kojima duše i dalje lutaju.

Krvava prošlost koja se još uvijek zadržava u blizini, govoreći jezikom boja i kretanjem platna, ali s optimističnim ciljem čovjeka koji nešto radi da bi promijenio nešto u svom postojanju. Slika je stajala ispred mene, naslikana na temelju ideje o teškoj ljudskoj psihi. Potreban joj je prostor, pomlađivanje, da bi donijela mir, plavu boju na platno: ‘čovjeka u unutarnjoj luci’, što je iz svog ugla davalo utisak bacanja predmeta u prostor. Dakle, počeo sam da osjećam svoju slobodu zahvaljujući tome što je čovjek osvojio prostor, a to je značilo trijumf čovječanstva, koji označava ravnotežu davno prošlih vremena, ‘mračnu kapiju', i nastavio sam da hvatam zvuke probuđene usne harmonike.

Ulpiana, 10. juni 2006.