Marina Trumić [1]

Varšavski dnevnik

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Warszawa, 10. marta 1994.

Sr. mi je donio ovaj stari notes, jer mu se učinio najljepšim od onih koje sam donijela iz Sa. Danas se osjećam bolje. Jučer sam bila stvarno bolesna. Ipak, ima nešto prijatno, bolesno prijatno, u bolesti, u slabosti, nemoći, truleži i prolaznosti, i udobno. Bez griže savjesti čovjek može tada prespavati trenutke svog života. U tuđini, jer ponekad Poljska za mene jeste debela tuđina, čovjek je prepušten ponajviše sam sebi, nema onog okruženja sastavljenog od rođaka, prijatelja, komšija, poznanika, onih kojima si poznat po čuvenju, niko ti neće ni odmoći ni pomoći, niko se založiti za tebe zato što te voli, što je poznavao oca ti ili majku, što je s tetkom tvojom išao u školu, što je nekad s nekim rođacima stanovao, što mu ime tvoje obitelji nešto znači, što ste se igrali u djetinjstvu, sjedjeli u istoj klupi, što ste se nekad ljubili u parku zajedno studirali, išli u teatar, na izložbe, u istu kafanu... Ne, toga nema u tuđini, tu si samo ti bespomoćan i go, možeš dakako računati na pravu, ljudsku, solidarnost i sućut, ali neke svoje stvari nikad riješiti nećeš, naći ćeš se pred zatvorenim vratima u gluhoj tišini, nikom se nećeš moći požaliti na odgovornom mjestu niti će te tamo pustiti. No, unatoč tome svemu, mislim da je bolje biti građanin drugog reda u tuđini nego među svojima. Zove jutros, oko 10h, B. R., upotpunjuje reportažu iz Sar. i pita, tj. provjerava imena ulica, jela. Priča kako je to strašno, ali, eto, u Sar. se vraća mir, i mislim li ja o povratku. Bože kako ona ne misli o meni. Dok se zločinci šetaju obalom Lemanskog jezera sa porodicama, u luksuzu, njihovi glupi narodi se bore da budu "svoji na svom". Svaka priča ima nekoliko početaka i nekoliko, tisuću, tokova, i nekoliko krajeva. Kako prepoznati onaj pravi, kako se uhvatiti za njega. Imam razloga za to da se osjećam kriva budući da sam pravila pritisak na Sr. da dođe sa mnom u W-vu. Sjećam se onog ranog jutra u Sar. kada sam ga, izbezumljena, preklinjala da ide sa mnom i M. F. kolima za Bgd. Mrzio me je u tom trenutku i samo se obrecnuo da ne glumim (kao loša opereta) i pokrio se po glavi jorganom. Bila sam nemoćna i bijesna. Tog trenutka sam ga pregorjela. Bilo mi je svejedno šta će se dešavati s njim. Potrpali smo sa Č. stvari u kola. S. O. se čudom čudio. M. je upalio i krenuli smo. Nisam se okrenula iako sam znala da Sar., takvo, vidim posljednji put. Bilo mi je svejedno. Kasnije je Č. nagovorio Sr. da krene, čak mu je kupio autobusku kartu za Bgd. Sr. je u W-vu stigao vlakom a ja sa D. P. kolima. I onda je ostao iako je dogovor bio samo petnaestak dana, dok meni pomogne. Učinila sam sve da ga privolim da ostane. Ne znam, možda sam pogriješila.

Ponedjeljak

Najgore je kad se čovjek probudi i ništa ne očekuje. Ja sanjala Kvašnjevskog, nekakve liste, komuniste, cijevi i žice ispod svega, moju reportažu o kom. i Koreanki, a kad sam je napisala, vidim da sam zaboravila staviti ono što je "Uroda" tražila. Sr. sanja da je u Sar., gdje je već sve počišćeno, i Mazovjeckog. Ja bih danas trebala spremati, pisati za "Urodu", ispravljati zadaće i liječiti se. Svi me tjeraju da pristanem na život kakav sam uvijek pomalo prezirala. I da glumim, što sam također uvijek prezirala. Nas troje smo tako izblijedjeli u ovoj sjev. prijestonici, naročito ja, koja sam od djetinjstva navikla na naše južno more i vrelo sunce. Gledam u svoju bijelu bolesnu kožu, ne prepoznajući se. Moram misliti o novcu. Meni treba puno, puno para za moju egzistenciju u uslovima emigracije i u ovim mojim godinama. Nisam više mlada i jednom će, možda brzo, doći trenutak da ne mogu više raditi. A ko će tada u našem lažnom miru imati prava da odlučuje ko se može a ko ne može vratiti na svoje ognjište. Onoga čega se boji J. L. došlo je mnogo prije nego što smo se mogli nadati. Niko nas neće, a posebno naša braća, jer smo siromašni i bez društv. značaja. Zabole me neki prizori, neke situacije, neke kuće, neka lica, nešto, neka sitnica obična (džezve poredane po veličini, bokal s vodom) što me podsjeti na prošli život, nešto što liči na moje "mrtve" uspomene. U moje "žive" uspomene spada varšavski STS, koji je proslavio godišnjicu, 40-tu. Bujanje njihove slave bilo je u moje varšavsko vrijeme. Njihovo gostovanje u Sar. sa "Niech tyłko zakvitną jabłonie" Ośiecke ...

Utorak

Kako je tačno napisala D. Maksimović: "Nemam više vremena". Kako neću da se vratim ni da odem. Zvale sinoć D. i S. Koliko netrpeljivosti u onome što govore. A ko bi tek razumio Balkan u glavi, gdje čas se mrze do užasa, a čas ljube. I. javlja da je čuo iz Sar. kako do ljeta treba otići tamo ako se želi što spasiti (stan ili namještaj). Odlučujemo da ide Če. a onda mi žao. Šta ako mu se nešto desi? A ja? Ne, ne bojim se, ali ne bih htjela da mi na neki način bude ometen povratak i da tako izgubim i ovo ovdje. Moje unutrašnje i moje vanjsko vrijeme su u saglasju u trenucima kad osjećam vječnost i neumitno prolaženje. Ali, ja, iznutra, tako rijetko se čujem, umjesto toga govori moje vanjsko ja, koje ne samo što je često uplašeno, već je i lažljivo. Zašto mi sa Balkana stalno moramo da se opredjeljujemo i to pompezno, sudbinski, najčešće onako kako neki drugi, željni vlasti, to od nas traže. Više volim da mi bude dosadno u Švicarskoj nego da se zabavljam na Palama. Ne radi se jedino o tome šta je bolje, a šta gore, već šta meni više odgovara. Nevjerovatan narod, između mržnje i ljubavi nema predaha. Kao da sam živjela nekad, tamo i ovdje i onamo, jednostavno: ja se sjećam i to me zamara. Neka iskustva (neprijatna) proživjela sam još davno toliko puta i klonim se, kad god mogu, što znači da se klonim i ljudi. Neka iskustva su nepotrebna, naročito njihovo ponavljanje. Ne treba mi da mi odsijeku prst da znam da će me boljeti, čak i onda kada prsta više ne bude. Danas stigla četiri pisma, jedno od moje privatne vračare koja je, kako vidim, malo zabrinuta za mene, a ipak puna dobrih želja i nade; zatim od Z. iz Vinišća, od J. koja piše kao moje drugo Ja i od G. Ć., čije je pismo zbir fakata. On suho nabraja činjenice koje pogađaju u srce, ali svaka. To ću pismo pročitati na javnom čitanju kod I. Se. došla očajna iz jug. ambasade. Njena je domovina neće, pola njene domovine. U Sar. ne vrijedi joj ni pokušavati, ostaje joj Poljska. Sr. takođe prilično očajan. J.W., svi oko mene. Bila sam neprijatna prema B. jer mi živci popuštaju. Zdravlje mi ne vrijedi pet para. Čuvaj se stresa, ponavlja vračara ono što mi je već rekla M. Ne uzimaj previše obaveza na sebe!

Srijeda

Oduvijek sam sama određivala koliko pripadam drugima. Granice moje unutarnje slobode čuvala sam kao oko u glavi, budući su one drugima bile nepoznate mogla sam ih čuvati ili sačuvati. Da li sam ovako bez ičega, bez pisama, uspomena, fotografija, čovjek bez prošlosti! Najviše od svega strah me je za Sr. Neka ih, one u čijim se glavama sve ovo začelo, stignu barem sve naše nesanice. Mihnjik je govorio o odgovornosti novinara. Koliko su tzv. sredstva javnog informisanja kriva za rat u Jug. i posebno u Bosni, to je očito. Počelo je od rata riječi. Kao što su nekad tibetanski kaluđeri rastjerani po svijetu u svojim glavama prenosili duh Tibeta, kulturu, znanje, istoriju, način života – sve, tako i mi sada, istjerani iz svojih domova, raznosimo svijetom ono što se nekad zvalo sarajevski život, tražimo se i s trudom nalazimo poput slijepaca u mraku.

Četvrtak

Kao i obično, budim se umorna. Sinoć bila ona simpatična Makedonka, ali kad ću ja da budem sama malo da se odmorim, skupim oko sebe i pišem. Sanjala noćas da sam u nekom gradu, u nekom vlaku, sa nekim čovjekom koji je valjda Jevrejin. Osjećam da je dobar, ali na neki način upravlja mnom. Tu je i R. N. Ne znam da li samo kao prisustvo. Na povratku (ili na polasku iz grada, a prethodno prošli smo kroz nekakve gudure i bespuća, prolazimo pokraj radnje, jevrejske, zastajemo pored izloga i gledam nakit, puno raznog nakita, meni se sviđa prsten za mali prst u obliku zeca. Ulazim u radnju, on me pušta, razgledam razne drangulije, neke metalne stvari, on se ipak slaže da potražim prsten. Vidim visokog, riđeg i vrlo ozbiljnog čovjeka. Izlazimo pred izlog. To je zec od kože. Vrlo lijepo urađen. On treba da mi ga oblikuje preko prsta. Zec od prirodne boje kože sa crvenim ukrasima i rupama. On se slaže, uđi, ima loknave zulufe i ogromnu, loknavu kosu. Tu su još neki muškarci i Rada mi nešto govori. I još dosta toga što mi izmiče, otišlo sa snom, obrisalo se. Zec je brzina i strah. Ali, po njegovom veselom izgledu prije će biti ovo prvo, zaključujem. Nesretna sam što moram toliko da radim. Šta me zadržava u ovakvom životu? Inercija! U mojoj domovini u ovo doba već je pravo proljeće. A ovdje kiša, vjetar, tmurno nebo, hladno. Bila sam gladna i jedva sam otišla da uzmem dobru goveđu šniclu. Strašno je to kako mi je zamirisalo (goveđe) svježe meso. Mesožder, proždirač mesa, salate, svega. Pa ipak, nisam se prezirala zbog toga. U slast sam pojela šniclu.

Petak

Ovo pisanje postalo mi je narkotik ali, na žalost, zadovoljava svu moju potrebu za pisanjem. Zamijenila noć za dan. U sred noći sasvim budno i bez uobičajenih fizičkih i duševnih bolova, čitam. A danas imam četiri časa i večeras "izlazak" na veselo, što bi rekla M. Književno veče poljskog PEN-a posvećeno Sar. koje je, zapravo, isposlovao Č., a k tome, on još treba javno da pročita svoj prevod na s-h pjesme Sar. Cz. Miłosza. Mene je uvijek u takvim prilikama stid ponajviše studenata mojih. Strah me je svega, od toga me boli stomak, da neko sebi nešto ne uradi. Sr. čak zamišljam strašne slike, da se vratim i da ostanem, da će mi se ljubav još desiti i da neće, da nikad neću vratiti svoj bivši sar. život, da ću izgubiti Warsz., da nas Z. ne voli, da me niko ne voli, da nam pasoši sa ljiljanima ne vrijede i da smo džaba dali tolike marke, da će Sr. ostati bez pasoša, da ću se razboljeti i neću moći raditi, da M. neće iznijeti trudnoću, da će se Se. i K. nešto desiti, da će se neko od Poljaka naljutiti na mene, da Sr. nije nimalo Evropljanin, a još manje realan i mudar, da je došao kraj svijeta i čas strašnog suda. Bojim se starosti, da će biti ružno, da neću moći raditi, da nikad neću ništa čestito napisati, da sam intelektualno osrednja i da sam mudra jer se sjećam bivših egzistencija, da ću izgubiti saradnju u "Urodi", svugdje, bojim se vjetra, studeni, ružnih riječi, neg. zračenja, uroka, pretjerane brige, svega.

Subota

Sinoć je bilo veče u PEN-u. Homage Sar. Proteklo sasvim pristojno. Dosta studenata, svi sa Instituta, brat Czeslawa Milosza sa ženom (veoma mi se dopala ta žena) studenti, Se., Anna, Barbara Rogalska, Danuta, Grzegorz itd. Pročitan je moj odlomak iz "Gradova našeg djetinjstva", pisan u W-vi još 1967. god. Dobro je zazvučalo. Trenutak poslije čitanja sjeedila sam tako gola, sama i ranjiva, kao puž bez kućice. Poslije smo sjedili sa Juliom Hartwig i Arturom Miedzyrzeckim, predsjednikom Udruženja. Što više zna čovjek, to takođe zna da zna sve manje. Čak je i Venera Botičelijeva rođena pred nama iz morske pjene obavijena lakom, suznom izmaglicom, kao da čovjek ne može podnijeti nikakav apsolut, ni idealnu ljepotu, ni suštu istinu. Koliko god mi teško padali moji časovi sa studentima – nekada sam oduševljena gledajući ih kako doslovno fizički rastu i duhovno sazrijevaju. Zvala Se. Dobra je i tako isključiva kao, uostalom, većina ljudi.

Nedjelja, polovina marta

Se. kaže da je mene D. "prešla". Čitanje odlomka iz "Gradova našeg djetinjstva" iz '67. godine u poređenju sa slikama ratnog Sarajeva zazvučalo je anahrono i srceparajuće. Moj život ovdje prolazi u stalnom strahu, hoće li mi produžiti ugovor, hoću li imati dovoljno para, hoću li se kome na Institutu zamjeriti, ili, možda Se., I., nekom od polj. prijatelja, hoću li nešto pokvariti. Pa onda hoće li se Č. razboljeti, kako će on pretrajati ovo vrijeme; pa onda, što studenti pojma nemaju, jesam li ja dobar lektor, hoće li B lekt. na kraju semestra biti u stanju polagati ispit. Od tog suludog straha stomak mi u stalnom grču a koncentracija sve slabija, pa od straha od gubljenja konekt. (?) mozak kao da polako otkazuje, nekako je podivljao, otrgnuo se, oteo... Čitam sar. "Oslobođenje" .... sve ono što tokom mog dugog i relativno srećnog života u Sar. nisam htjela da znam, o primitivizmu i važnosti religije, nacije, neke pripadnosti, makar kafanske, sve ono čime se Sar. proslavilo u svijetu, a proslaviše ga [...] umjetnici koji su znali da njegov autentični miris, boje, zvuk pretoče u autentično umjet. djelo, kako to obično biva i kako to svijet čitav voli, a to je opet sve što se mene ne tiče, ne zanima me i što ne volim. E pa, gdje ja onda pripadam, a svi me tjeraju, i ovdje, u pripadnost. Reportaže D.W. u "Magazinu" iz Sar. prvih dana tzv. mira. Zašto je pisao ono što nikome ne treba, osim da neke pojedince, tamo, ovdje, u bijelom svijetu, dotuče. Inače prosj. poljski čitalac time ništa ne dobiva, a zamješateljstvo u glavi sve je veće. To je ono što je htio i T., da uhvati trenutak rađanja mržnje (to mu je savjetovala i Hanna Kral) među Sarajlijama, a što to znači da ideja zla pobjeđuje, da se ne može živjeti bez mržnje, da se na mržnju mržnjom mora odgovoriti, a ne "ko tebe kamenom..." Možda je to i tako, sigurno je, ali mene to ne zanima. Ja prolazim kroz život sa svojom idejom o njemu, sa svojim vidom, svojim srcem i neka tako isto ostane. Svjesna sam i predobro zla, ali me ono ne zanima. I neka tako i ostane. Jedino kada sad, u Wa-vi, šibanoj vjetrom i dok lije kiša ili propadiva snijeg, pomislim na sunce u mojoj domovini. Problem je u tome što mir može biti, i jeste, gorak i ta gorčina počinje da se razlijeva naokolo. Nešto od te gorčine mi je u ustima. Duhovno izgnanstvo, otpadništvo, otcjepljenje mi je oduvijek bilo poznato ali fizičko ima svoje probleme koje valja zaspokojiti inače ni duhovno neće biti moguće. Teško mogu da pišem bilo što drugo jer mi se "naši problemi", domovinski, što bi se reklo, i ljudi tako snažno vrte po glavi. To potiskuje sve ostalo, naročito sve lijepe misli. (D.W. u "Magazinu" stereotip mržnje, što ne nađe i neki pozitivni primjer gdje se ne mrze). Nikad nisam shvatala zašto ljudi ne mogu podnijeti misao o životu (i sebi u njemu) i zato moraju biti stalno zaokupljeni nečim da ne misle - to razviti – da mi život što brže i u W-vi prolazi. Sutra je prvi dan proljeća '94. Danas pada snijeg. Baš se ne da Baba Marta. Ljudi očekuju od nas određeno ponašanje u svakoj situaciji, a takođe i riječi, sve što izlazi izvan tog okvira moraš spec. tumačiti ili nailazi na čuđenje i neodobravanje. Toliko sam zrela da mogu živjeti bilo gdje i sama. Sudbina se sa mnom grdno našalila namećući mi ovo ćudoređe.

Nedjelja

Osamljenost je savršena, okrugla kao i na početku riječi, jučerašnji dan se daleko odmakao, četiri prilično neuspješna časa sa studentima. Čitala sam trećoj A god. pjesme B. Miljkovića. Pričala o njegovoj ljubavi prema Milici Nikolić. Slušali me iz pristojnosti. A nisam mogla da se sjetim ko je napisao pjesmu "Ona spava". Nastasijević ili Dis. Pa naravno, Dis, kaže A. B. Osjećam njihove oštre poglede kako klize po mom licu, kojima ništa ne može izmaći, ni jedna bora, pjega, grč ni naglo rumenilo povodovano nelagodnošću. Oni bolje poznaju moje lice od mene same. Strašno je to, osjećam se tako gola i tako nezaštićena pred njima. Se. naravno nije znala. Hoće li ljeto biti isto kao prošlogodišnje? Hoće li Č. u Sar. Kucnuo je čas nečemu, a ja bih ipak u dubini duše voljela da se ništa ne promijeni. Sr. i dalje luta u raspoloženjima i željama, ne dozvoljava mi da odahnem. Najgore je to što ne vidim u njemu ni malo životne radosti; A i zbog čega bi je imao ? – nekad se pitam. ... Mislim da sam ljuta na D. W. Zašto se nijednom nije javio otkako je došao iz Sar. A možda ipak ima neki razlog za nas nepovoljan?! Ja nemam ni oca ni domovinu, nikad ih nisam imala i zato nema mogućnosti (opasnosti) da bih ih u budućnosti mogla steći. To je užasno teško, ponekad neizdržljivo, ali barem ne sputava. Kada mi je teško i kada mi je stvarnost nepodnošljiva onda se trudim da glavu napunim raznim prijatnim mislima ako se da, (sa puno ako) ako je moja glava spremna za to i ako takve misli hoće da uđu u nju i onda da se po njoj roje, množe, kote, otiču ili prestaju da među nama zavlada red, što je malo vjerovatno; u svakom slučaju veoma rijetko. U takvim rijetkim trenucima, kada se svi uslovi steknu, mislim na Meksiko ili na Kinu ili na Egipat, i onda idem ulicom ne primjećujući stvarnost prljavu, koja me najčešće ranjava jer je puna nametljivosti i ružnih ljudi. Mene razočarava što Sr. ne može da shvati Danila Harmsa. Obožavam ga (prejaka riječ), smatram da je genije (prejaka opet) ali volim da ga čitam i razumijem ga. Sr. je zabavljen pitanjem ko odlučuje u našim bivšim državicama o pomjeranju sata, prije je za to bila nadležna savezna vlada. Sutra se valjda mijenja vrijeme, "gubimo" jedan sat.

Utorak

Moji studenti su uglavnom, naročito III-A god, moja god., inteligentni, izuzetno zainteresovani, samosvjesni, individualni, pomalo teški, ponekad zaboravljam da nisu iz naših strana. Nekad se šale na račun ust., čet., naše muke i užasa jer oni na to ipak gledaju "očima stranca", što ne znači da ih patnja ne dira već da ne poznaju podzemne opasne tokove jezika koji su naučili i tamošnje povijesti. Ja se takođe nekad šalim sa njima. Ali, dokle se možeš šaliti, ma koliko širok, objektivan i kritičan bio, na račun svoje porodice, jezika, zemlje, prošlosti.

Četvrtak

Kako protumačiti sebi toliku besmislenost našeg života, nas koji nemamo gdje da se vratimo. Ipak je počelo proljeće, poneki prozor je otvoren, izvana čujem golubove. Taj me zvuk probada kao nožem, gukanje golubova pred "Sokratesom" probudilo je uspomenu na sarajevske golubove, na staru čaršiju gdje su ih hranili, lijene, debele i obezobražene golubove, na moj balkon, na moja tri balkona koja sam u Sar. imala, na nekoliko ranjenih golubova koje sam pokušala izliječiti i nisam uspjela.

Petak

Veliki petak 1994. godine. Večeras idemo kod J. R. na ribu. Zvao iz Amsterdama S. B. Z. mu je doturila naša pisma. Čitam Joneskov testament i članak Jana Kota o njemu. Kratki intervju sa Mrožekom povodom Joneskove smrti. Mrožek je naduvan, u smislu, pa šta, on nije čitao mene. Svi ćemo umrijeti, i ja ću jednom uraditi to isto (posao – dodajem ja). E pa lijepo. Prve artikulisane misli kojih se sjećam iz djetinjstva bile su misli o smrti. D. K. iz Australije poslao svoju knjigu o nacionalizmu. Po prvim stranicama vidim da je odlična. Što mi zapravo svi skupa tražimo na ovom svijetu nije mi jasno. Kosmička bitka između dobra i zla, samo kada će dobro pobijediti ? – pita se Jonesko. U četvrtak provela divno popodne sa M. i M. Cijelo vrijeme pričali o "nevažnim" sitnicama koje su nas opustile, naročito je na mene razgovor ljekovito djelovao.

Subota

Veliki petak kod J.R. sa njemom sestrom i mužem koji je brat J. W. i njihovo dvoje djece i naravno A. M.. Večera je bila riba, sendviči, riba sa krompir salatom (borsnom) i riba zapečena u tijestu sa sosom od paradajza. Sve izvrsno, ukusno, najbolja votka i bugarsko i mađarsko bijelo vino. Sto postavljen besprijekorno, čaj u servisu (plavo bijeli) od najboljeg kineskog porcelana i očaravajući pjernik. J. je zaista višestruka umjetnica. Uživala sam u večeri slušajući čarobni razgovor koji ne bih znala ... I Č. se smiješio ( ja s uživanjem, on kiselije i uglavnom šutio.... Ta porodica me podsjeća na "Vrt Finci Kontijevih". Svi su tako rumeni (naročito bjeloputa sa smeđim tačkicama, crvenozlatnokosa djeca, poput starog zlata sa bakrenastim odsjajem), dobro uhranjeni, čisti, punokrvni i inteligentni. Ona je tip jevrejski sa prekrasnom crvenom kosom kao vatra, male oči, uvijek nasmijane. On matematičar, čistog rumenog tena, srebrne kose, u elegantnom svom odijelu. Djeca pričaju, roditelji se dive. Porodica koja je dovoljna sama sebi i zadovoljna sobom. Oni su iz literature, ne iz života. Uživala sam kao da sam u literaturi ili u Viskontijevom filmu, ili u nekom od filmova o dolasku fašizma. Tipično boljestojeća, intelektualna jevrejska porodica, sa malo nadmenosti pritom. Mogu da uživam u svemu što je ljudsko, najviše u njihovim sličnostima i razlikama i manama koje su karakt., tipični primjeri za određeni grupni mentalitet. Takav način gledanja koji podrazumijeva kritičko zapažanje, ali i uživanje u onom što se vidi, u sumi utisaka, u zaključnoj misli, u sveobuhvatnosti, podrazumijevajući distancu i učestvovanje, obično ljudi ne razumiju i zato je to moja tajna.

Ponedjeljak

Najveća raskoš za mene je vrijeme, osjećaj da prolazi, poput pijeska među prstima, i stoji. Kad sam svjesna svega i u miru sa sobom i najveća moja tuga i užas dolaze otuda što znam da vremena nemam, i imam ga sve manje. Bili kod G. Ł. Vratila se očajna sa punom sviješću da je moj život sranje. Već mi je svejedno da li govorim poljski ili naški, i tako ni na jednom nemamo šta jedni drugima da kažemo. O Bože, kako sam ja umorna. To veče kod G. vrhunac ispraznosti. Više nemam smisla ni za svoj strah. Ispraznost mog života ovdje mene samu preneražuje.

Srijeda

Budim se sa tim nečim u prsima i grčem u stomaku. Znači noć nije pomogla da se opustim. Osjećaj ugroženosti mi se sve češće javlja, ovaj put isprovociran mučnom atmosferom kod G. Ł. ne napušta me lako, a juče je sve išlo naopako. Srce mi se steglo kad sam zatekla Č. kao siroče u I. kancelariji. Pa onda Bogumilina tužna ispovijest. Pa doček kod M. M. M. nije htio ni da me vidi ni da razgovara sa mnom, u njenom ateljeu nismo našli haljine od pokojne Cecilije, Jevrejke, M. prijateljice koja je nedavno umrla od raka, namijenjene meni. Dobila sam srebrni privjesak i prsten. Svi, pa čak i dobronamjerni uzimaju ti po komadić tebe, tvoje slobode, dostojanstva, tvog ljudskog prava da budeš drugačiji, tvog prava na uspomene, na nezadovoljstvo, neslaganje, ljubavi i netrpeljivosti. Jednom riječi tvoje ličnosti, identiteta. Očekuju od tebe ipak uvijek zahvalnost. Svi žele da te ponize, da se ponašaš prema njihovim mjerilima, uzorima, stereotipima, očekuju od tebe da si siromašan, ružan, jadan. Gotovo je nedolično u njihovim očima da budeš veseo, razdragan, srećan. Nedolična je iskrenost, ljubav, zanos, dubina. Hoće te skrušenog, površnog, priglupog. Moraš polagati račun gdje ideš, šta radiš, osjećaš, misliš, kupuješ, jedeš, s kim se družiš. Sve što kažeš može biti, i najčešće jeste, okrenuto protiv tebe, strpano u vjekovne proklete stereotipe. Kao moje pitanje I. mami kako su ispekli onu ćurku, povezali su s tim da ja slavim katolički Uskrs, a to već proizvodi svijest da sam na drugoj strani, da sam prirodni neprijatelj i da me se treba čuvati. Takav osjećaj neslobode nisam imala od djetinjstva. Niko neće mene nego ono što hoće da ja budem. Zato najviše volim biti sama, ali mi to ne daju. Jedino M., koja je neopterećena time, hoće mene ili se bar trudi da me takvu prihvati da mi ugodi. Za druge ja moram biti korisno nesretna, sve drugo je bogohuljenje i meni, emigrantu, nedopušteno. Znači dozvoljavaju da me boli tijelo, to je čak poželjno, a duša, pa makar i njena bol mora biti usmjerena, razumljiva svima, inače sam osuđena. Sanjala sam P. i sve ostalo čega se ne sjećam. Dobrotvor ima pravo na zahvalnost, a ti nemaš prava na ništa, jer biti raspoložen to je grijeh, zar ne znaš odakle potičeš. Ja ponavljam sudbinu svoje babe Jelene, samo ne znam da li u boljoj ili u goroj verziji. Astrolozi govore o Novoj eri Vodenjaka, koja nastaje poslije ere koli juge, samo ne znam da li će u toj eri posvemašnje promjene biti bolje ili gore. Te kategorije u svemirskim razmjerama ne postoje, postoje samo jin i jan, dvije osnovne suprotnosti, dva principa. Hoće li se ikad uspostaviti ravnoteža među njima. Što se ja uopće uzbuđujem kad ispunjavam karmu koju su odredila zračenja planeta i svega što postoji na ovoj našoj planeti. Kretanje i pitanje je mogu li tu išta promijeniti. Da li je moje ime odgovarajuće, šta izazivaju njegove vibracije i koji su moji brojevi (numerologije). (Mi smo tako divlji). Uzeli su mi sve, ne samo državu, narod, djetinjstvo, mladost, zrelost, rodni grad, grad djetinjstva (u kojem sam provela najveći dio života), uspomene, prijatelje, rodbinu, imovinu, dokumente, knjige, uzeli su mi pravo da budem čovjek. Sve do nedavno nisam bila svjesna toga što znači država jednog naroda, zavaravala sam sebe da mogu živjeti bilo gdje kao pojedinac, nisam znala da nema tog "bilo gdje" mjesta za mene ako ne pripadam, da moram pripadati. Ništa ne očekivati, ni za šta se ne vezivati, prihvatati. Kako dalje živjeti s tim paklom u duši? Paklom vrlo polaganog, ponekad čak reklo bi se prijatnog i relativno udobnog umiranja kao izgnanik iz svega, oslobođen od svega. Onda dođoše ovi i oslobodiše me od svega, pričala je moja baka poslije drugog svj. rata, misleći na partizane, šumnjake, tj. na novu vlast. Taj naš život ovdje toliko je pun podvodnih sprudova da nekad, ni kad jutro obećava vrlo ili sasvim vedar dan, ne znam šta će me za koji minut snaći. Moja u biti pomalo divlja duša teško podnosi saznanje da sam svake sekunde sve dalje od slobode, uhvaćena u okove licemjerja i stereotipa. Hitler je rušio Varšavu kao simbol Poljske, naši seljaci uništavaju gradove koji su za njih simbol kosmopolitizma.

Četvrtak

Na večeri kod D. W., K. G.. Izuzetno prijatno. Prelazimo na "ti". Gledamo kratki film tal. o danu prije i danu poslije masakra na tržnici i Sar. Vidim neke poznate ljude, među njima Danku od Z. U. i Z. Š., koji je starac. ... O Berlinu, Varš., Sar., toleranciji mojoj, V. Lj. i Lili Marlen. Kad prestaje moje razumijevanje, a s njim i tolerancija. O D. S., ljubavi, I., prijateljstvu, J. O Sar. prema kojem se svi odnose izvještačeno kao prema samrtniku koji se, eto, pomalo pridiže, ranjen u dušu. Pored srca. ... Ja sam najtolerantija osoba koju poznajem, ali ne smatram to vrlinom (M. W. traži mogućnost, sve slabašniju, istinskog zajedničkog života. Njegova Zosia mi priča kako je jednom vrlo ljut na nju rekao: "Ja ti sad ne bi morao nešto tumačiti. Da sam se oženio Jevrejkom, ona bi znala". Ali to nije istina – viče ona. Čovjek mora malo idealizovati ako hoće da vjeruje, kaže Z. na moju primjedbu o Č. Koliko Sarajevom D.W. liječi neke svoje frustracije iz djetinjstva, mladosti, ili frustracije svoje obitelji, rase. Svi mi se na ovaj ili onaj način liječimo. (Mogu razumjeti erotiku fašizma, zračenje i harizmu Hitlerovu, anđele zla, žrtvu koja se zaljubljuje u svog krvnika-mučitelja (Noćni portir – Liliana Kavani) i mnogo toga, ...., ljubav preko druge, treće osobe, mržnju, sve, ali kad neka Hrvatica pravda i uzdiže NDH i zato sluša Lili Marlen (V. Lj.), e to ne mogu razumjeti. U djetinjstvu bila sam sklona komunizmu, ma šta, obožavala sam ga iz čistog romantičnog zanosa mladosti i uvjerenja da pomažem; kako sam se uvijek osjećala, uvijek pobjeđuju. Koliko ismijavanja i pozornosti mojih tzv.) Svi smo mi pod maskom tzv. objektivnosti toliko lični da se pitam postoji li uopće nešto tako kao što je objektivan (pristup, pogled). Izgubila sam šansu da umrem mlada, a to je jedna od najvećih šansi koju u životu dobivamo. Kad postanem stvarno dobra, duboko u duši, uvijek i za svakog, sve će se u mom životu srediti.) (Kad čitam o Sarajevu, to više nije moj život. Pukotina postaje sve šira, sve dublja. Nikad se više neće moći premostiti.) (Ponekad ne vjerujem da sam mogla učiniti takav izbor). Knjiga o lakoj smrti. Knjiga o dobroj smrti. Ima li takva knjiga?! (Bog nikad ne šalje na nas više nego što možemo podnijeti) – film Pravo na smrt - Raquel Welch.

Subota

Zamjerila sam I. u šali: što nas nije upoznao sa svojim rođakom iz Švajcarske, čiju majku, ginekologa dr P., znam, išla sam kod nje na pregled, i zastidjela sam se svoje zavisti. Ali, mi smo ovdje tako željni nekog novog lica i neke nove priče. Da mi se ispričati s nekim kao što Bog zapovijeda. Oprosti mi Bože, uvijek sam spremna na svađu s tobom. Ako mi neko nanese nepravdu, ja se ne ljutim toliko na konkretnu ličnost, tj. određenog krivca, ma kakav bio i koliki bio njegov grijeh, ja se ljutim na poredak svijeta koji se zasniva na nepravdi, neravnoteži, agresiji. A ko je stvorio poredak? Ko je stvorio mene takvu koja ne mogu to da razumijem a kamo li prihvatim. Sr. čita iz današnje "Gazete Wyborcze" kako su Amerikanci opet nešto zaprijetili Srbima oko Goražda. Mene nervira što čovječanstvo nikad neće odrasti. Uvijek su potrebni stariji ili jači da te kazne ako pogriješiš. (Svako ima svoj put spoznaje Boga i niko nema prava, niti zna na koji nas način, duboko u našem srcu Bog poziva sebi, na ovom ili onom svijetu. Samo mi znamo šta Bog traži od nas). Gledam svoje ruke, lice, svoje tijelo. Nikad nisam mogla vjerovati da sam tako bijela. Sva boja našeg sunca, našeg podneblja, Mediterana spala je sa mene i sad sam kao isplakana krpa. Uzalud učim ljude da smo dio velike jedinine i da niko od nas nije ni viši ni niži. Moja sprawa je troska o łudzi cierpiących, nie o cierpiącego Boga. Što duže živim ovdje, više čitam i slušam ljude oko sebe, moja nada da ću ikada naučiti govoriti i pisati poljski tako da bi na njemu stvarala sve je dalje. Nikad mi neće biti jasno da se nekad više isplati ništa ne raditi nego raditi, a tako je. A tako je i s govorom. Najbolje je šutjeti. Jer, sve što kažeš u nekom trenutku, pa čak i najbližih, može biti "okrenuto i upotrebljeno protiv tebe". Može li iko vidjeti drugog golog i bespomoćnog, možemo li ikad podnijeti drugog onakav kakav jeste. Možemo li podnijeti misao o životu onakvom kakav jeste. Možemo li se ikada pomiriti sa smrću. April je, a drveće nikako da propupa. Kako kasno ovdje počinje proljeće.

Nedjelja

Ti si čovjek bez boje, mirisa i ukusa. Znači, nikakav ... Sinoć sam napokon gledala kineski film "Zapalite crvene fenjere". Radnja se dešava u dvorcu izvjesnog bogatog plemića, u svakom slučaju potomka starog roda, u kojem su uvijek poštovana vrlo precizna i u krajnjoj konsekvenci vrlo okrutna pravila. Ako si mudar i vješt igrač, ako živiš veselo ne pitajući se neprekidno za smisao, možeš lijepo, čisto i ugodno proživjeti svoj život ne upoznavši nikad surovost normi vladajućih zato što ne izazivaš njihovu primjenu. Znači moraš se pomiriti sa besmislenim ponavljanjima raznih rituala i licemjerjem koje je strašno ali i potrebno. Jedino sama primjena surovog zakona nije licemjerna, sve ostalo jest. I sve ono što je prethodilo izricanju presude, mjere, sve apsolutno do početka primjene. Ona je sama istina i zato pogubna, ubitačna. Žrtva ne može da se žali; postoji samo krik i tišina. A ako se pak kazna iz bilo kojeg razloga ne izvrši, ako su te presuditelji poštedjeli zato što su htjeli da trpiš više, da te ponize oprostom osuđen si da ne vidiš ono što vidiš, da niko ne vjeruje tvojim očima, kojima i sam prestaješ vjerovati, osuđen si dakle na ludilo. Samo pomračen um može izdržati to neizvršenje kazne ako je već gnjev i zakon predaka sam izazvao. Oni koji ne pristaju na igru, koji nisu ili ne znaju biti licemjerni ili im je takva karma, takav poredak zvijezda, donose nesreću, ne samo sebi već i drugima, oni su kliconoše nesreće koju šire poput gube. Ko to ne shvati, nije shvatio ništa. Mislim pri tome na nas troje. Takav je poredak svijeta, takav je red, to je jedino što možemo protivstaviti haosu postojanja u kojem, ako smo mudri poput Kineza, sagledavamo takođe poredak i red. Naše zemaljsko ponašanje mora odslikavati, na naš način, viši red, jedino u nekoj vrsti mistične korespondencije moguć je naš život. To je ono što me uvijek fasciniralo u kineskom duhu geometrijske jednostavnosti kojom se izražava haos i harmonija postojanja, u njihovim preciznim, savršenim građevinama prepoznajemo konture kineske misli koja je oduvijek bila u dosluhu sa svemirom, sa najvišim bićem, sa postankom samim. To je, eto, priča o konkubinama. U istini predočenoj na takav način, koja mi se otkriva kao niz pravilnih geometrijskih figura što se uklapaju jedna u drugu, čvrsto zatvorenih u visinu prema beskraju, nema ničeg strašnog, njena okrutnost je podnošljiva jer je dio stalnosti i promjenjivosti svijeta, ona je čak razumljiva za onog ko je savladao nauk razumijevanja. Ljudski odnosi su komplikovani i delikatni, naizgled nerazumljivi, uvrnuti, licemjerni, ali oni su predvidljivi i shvatljivi ako prihvatimo igrati u vječnoj (što li znači ta riječ), u svakom slučaju igri koja nas prerasta. Ovaj film me nije ispunio ni srećom ni zadovoljstvom nego razumijevanjem. A to je put prema unutrašnjem spokojstvu. Ja ne mislim da mi treba da prihvatimo kinesku metodu i da zaboravimo ili se odričemo zap. civilizacije sa svim njenim dostignućima, niti je to moguće, nego samo da imamo sve to u vidu. To znači podrazumijevati istočni duh ne kao nešto sasvim strano nego kao dio nas, dio našeg duha.

Srijeda

Još juče počela davati časove K. G., alias D. W. i njegovoj ženi. Č. sve više razgovara sam sa sobom. Čak i psuje. Pita i odgovara. Sve troje smo sve više izgubljeni, ponašamo se kao pravi emigranti. P. me zvao zbog knjige D. K. o patologiji nacionalizma. Ja mu govorim o S. B. i ex-yu PEN-u, a on meni zaboravila si nastavak is. Tek poslije kopčam.... Niko ne bi mogao ni pretpostaviti kakve sve ja otpore moram savladavati svakog dana, svakog trenutka. Kad moram da izađem iz svoje bezbjedne (sigurne) osamljenosti (samoće) i sretnem se sa drugima. A tek kakav stres za mene predstavljaju časovi sa stud. Za mene je svako putovanje jedno malo umiranje, jedna mala smrt ili ravno umiranju. Kad bih nekom ovo rekla, pomislio/zaključio bi da ja ne volim putovanja, a uopće nije tako. Dapače!

Četvrtak

Srijeda bila više nego strašna. Sanjala mučne snove. Prvo, negdje na moru, nas troje smo na nekoj velikoj terasi, ograđenoj živom ogradom. Kroz prorijeđeno lišće vidim neke ljude, možda troje, u svakom slučaju jedna žena. Oni su na barci. I. sestra im dojavi da smo mi na terasi. Oni dolaze agresivno, uzimaju Sr. Ja idem dole, uprkos protivljenju Č, odlučujem da, po cijenu da me ubiju, uzimam S. Ugledah ga u vodi, glava mu pluta, ali živ je, hvala Bogu. Na vodi stoje i ljuljuškaju se jedva primjetni ali gusti tragovi krvi, kao da ga je neko udario u glavu. Iako mu se ništa nije desilo, ja hoću osvetu. Uzimam tu ženu za vrat, udaram njenom glavom o zid (s lijeve strane zid u bašti) sve dok isti takvi tragovi krvi (iz njene glave) nisu ostali. Č. sve to posmatra. Tu su, dalje, još neki ljudi. Poslije, ja sjedim u dnu stepeništa i nešto šijem, režem, nešto što mi je dala I. sestra. Ona to vidi, ali hoće svakako da uspostavi kontakt sa mnom. Ja sam ljuta jer me je izdala, a ona se ispričava da je morala. Ja je prezrem. Zatim, opet je u pozadini Č., ispred nas na nekom postolju, kao za ples, leži pijan R. K. Ja ga zezam. On pije bijelo vino, hoće da mene počasti ali ja pijem crno vino. On izvlači neke flaše, ali u svakoj je bijelo. Ja onda odlazim po svoju flašu crnog vina. R.K. budi svoju državu. Ja mu kažem: svaka je država nepravedna. I još: sjaši Kurta da uzjaše Murta. On me gleda osmjehujući se, gotovo da mi odobrava. Priča nešto o svom stanu, ja mu kažem da će se on useliti u vilu. "Ali zato – kaže on – učinili smo ono što nikome još nije pošlo za rukom. Stvorili smo novi jezik". Ja neću, ili ne smijem da mu odgovorim kako im je lako bilo izmisliti nekoliko novih riječi kad su već imali gotov jezik. I kao da se pravdam pred sobom, pred Č. i drugima za svoj kukavičluk, hoću da bar među njih ubacim kost razdora. Kažem R.: A šta će naš N. K. koji je uvjeren da baš on stvara taj jezik a ne R. "Da, biće teško s njim – kaže Rad. i smješka se. U stvarnosti gledala sam kako R.K. obilazi trupe, pozdravlja se s M., osmjehujući se blago. Pomislila sam kako u tom čovjeku ima nečeg dobrog, a ostalo je iracionalnost, ludilo sve što je tako karakt. za narod iz koga je. Vjerujem da on duboko vjeruje da se bori za najpravedniju stvar na svijetu. A u stvarnosti, ja se bojim dolaska A. V. i svega što s tim ide, kao i Ł. itd. Šta se oni petljaju u naše stvari kad ništa od toga ne razumiju. Meni trebaju prijatelji koji će me samo saslušati i razumjeti, a ne koji će mi objašnjavati šta i sama dobro znam. Takva je, možda, A. K.

Četvrtak, 14. aprila/kwietnia 1994.

Jutros, kao nagrada za jučerašnje i noćašnje košmare, čeka me na recepciji pravo bogatstvo. Pismo od Z.R. iz Trpnja, J.L. iz Bgda, Z. M. iz Ljubljane, I. B. iz Novog Zelanda. Pokupila sam ih i ponijela na časove. Sladostrasno odlažem čitanje. Lektorati bili danas vrlo uspješni i prijatni. Kod kuće prvo ručak i neki usputni poslići, obavljajući ih po običaju sa malo sažaljenja prema sebi "na koju je sve palo"; potom kuham kafu i sjedam da rahat pročitam pisma. P.S. Stigao takođe novi broj "Vremena" i "Republike" – glasila građanskog oslobađanja, kako piše. To je dobra i poštena novina, uređuje Nebojša Popov. I današnji broj "Gazete Wyborcze" treba bar preletiti. A k tome imam još privatni čas hrvatskog ili srpskog. Učim jednog simpatičnog i uvijek vedrog poljskog posl. čovjeka svom maternjem jeziku. E, dobro sam se izvukla. Onda moram nešto ispeglati pa pristaviti ručak za sutra, jer sutra moram napraviti kolač za subotu, kad dolazi prof. Wroclawski sa ženom u posjetu, a prethodno ćemo zajedno biti na crkvenom vjenčanju naše studentkinje E. W. Pa onda, sutra uveče idem sa A. Kaminskom u kino da gledamo "Wiek Niewinnosci". U ponedjeljak moram konačno završiti posao u poreskom uredu, pa dolazak A. V., pa odgovoriti na sva pisma na koja moram i želim odgovoriti, pa sastavljanje testa za ispit, pa pisanje priče za "dodatnu pomoć kućnom budžetu", pa pisanje dnevnika i nečeg malo za svoju dušu, pa proljećni radovi na balkonu i ostalim saksijama, pa vađenje ljetnje garderobe i spremanje zimske, pa kupovine i neke posjete, pa odlazak u hrvat. ambasadu, pa... Z.M. piše kako mu izgleda cinično pisati ljudima u Sar. o svom životu bilo šta da piše. I ja to osjećam kad pišem R. i komšijama. Uopće, teško mi je pisati pismo jer mi sve zvuči glupo. Uskoro se vraća Se. i radujem se ... Od nje se neće moći doći do riječi. Kao i svi malo nagluhi ljudi ima strah od sveopće tišine, od toga da je drugi ne čuju i stoga priča tako, ali ne dozvoljavajući da je prekinem. Ona priča sve tiše jer nema potrebu da čuje samu sebe, kao što ne čuje ni druge. Ona je jednostavno izgubila normalan osjećaj koji imaju svi ljudi koji dobro, tj. normalno čuju. Osjećam kako se pretvaram u "ženskog šovinistu". Svejedno što su me na to natjerale okolnosti i što živimo u muškom svijetu, ne treba se prepuštati niskim strastima, govorim tako ja sama sebi. Sve se opire na sugestiji, sve je tako nestvarno. Osjećam se kao novorođena. Filmovi na TV su kao kikiriki, ne možeš ih prestati gledati. Stvar je u tome da ja Sarajevo volim kao što se voli vlastito djetinjstvo, ali ja zapravo ne želim da se vratim. Ja sam iz Sar. otišla zato što sam htjela, što mi je ono bilo malo, usko, depresivno, i zato rat nije imao s tim nikakve veze. A to ne mogu nikom da kažem prije svega što me ne bi razumjeli. Razumjeti stvarno može uistinu samo onaj koji je nešto isto ili slično doživio, i to uglavnom ono što čini vaše zajedničko iskustvo. To mi potvrđuju sva pisma koja dobijem. S., J., vrlo desperatno. Podijelili smo se na one koji imaju ili nemaju šta jedni drugima da kažu.

Subota

Sinoć Č. vratio, jer nije znao o čemu se radi, pošiljku sa "mojom srećom", horoskopom i talismanom od gđe Duval. Vidjeću može li se to popraviti. Studenti sa "moje" treće god. bili dirljivi. Znajući da su prekardašili u srijedu, nisu se lijepo ponašali prema meni. A M. R., kao da je u njega ušao neki đavo, na moje objašnjenje da se kod nas parlamentarzystky kaže parlamentarke ili parlamentaristice i još da slov. jezici tek sada po uzoru na velike jezike stvaraju riječi koje su kod nas bile nepoznate kao što su bile nepoznate i neke institucije, upitao zar tamo (kod vas) uopće postoji takvo nešto? Ja sam prihvaatila kao šalu ali me je ipak pogodilo. Juče je M. donio tri cvijeta, proljetna i sa suzama u očima se izvinjavao. Bili su mirni kao bubuce dok sam im ja čitala Miljkovićevu poeziju. Tako su mladi, nagli, ali pošteni i dirljivi. Kad god su me povrijedili znali su da nađu način da se ispričaju. Bili sinoć G. i A. V. A je lud, sav kao spečena zemlja, i dirljiv, na isti način kao što se njega doimaju pjesme Dobrice Erića. Ima nečeg zajedničkog i prokletog u svima nama. Misleći o ljudskoj pokvarenosti, o đavolovim rabotama na zemlji, ponekad na sve to gledam hladno, objektivno, sa zainteresovanjem kao da posmatram kakav eksperiment, reklo bi se "očima tvorca". Naravno, ako se mene lično ne tiče, ukoliko odbacimo ono da se sve nas tiče. Kako se mogu ljutiti na bube što proždiru ili truju jedna drugu kad je to dio njihove dubinske prirode. Tako je i sve ovo ružno dio naše ljudske prirode, a što smo, u ovom slučaju, baš mi, ja i moji bliski pogođeni, e to se baš nikog ne tiče. A onda, kod najmanje sitnice ne mogu da povjerujem u ono što mi se događa, tj. u okrutnost ovog svijeta. Sve se na svijetu dešava kako se dešava, ratovi, diktature i sl. zato što su ljudi glupi i imaju kratko pamćenje. Npr. za vrijeme socijal. Kad bi bile neke nestašice, ljudi su svoj bijes iskaljivali na prodavaču koji je na svoj način iskorištavao situaciju umjesto da se okrenu protiv sistema koji je doveo do toga da jedan primitivni čovjek može da gospodari našim potrebama. Tako i kad je rat, ali to je već stvar božijeg sistema. Postoje tačke na ovoj zemlji na kojima se planeta (ili kosmos) prazne, koje su njihove prahove a nekad i ... jedna od tih tačaka je Balkan. Tako je bilo i tako će biti. I sad to pitanje: a da su bili bolji ljudi na čelu? – čini mi se besmislenim. Č. kaže: "Nastaje neka nova proza dole". Pa šta ako nastaje, ako je cijena za tu "divnu prozu" rat, onda bolje da je nema. Šta svijet briga za dobru prozu, svijet u kojem postoje prvoklasne paste za zube, kreme za obuću, posuđe, stanovi, parkovi, pudlice. Takav svijet može bez proze uopće. Sve što mi pišemo već je napisano. Kad bi nekim slučajem sve što je napisano na tim prostorima, baš sve, propalo u bezdan, kultura svijeta bi se malo kao poslije tekton. poremećaja preraspodijelila, rastresla i nastavila da postoji i da se razvija kao da se ništa nije desilo. Mi nismo obilježili, ni u jednoj umjetnosti, a imali smo, prirodno, velikih umjetnika svjetsku riznicu tako snažno, kao recimo afrički narodi ili Rusi, da bi naš potpuni nestanak sa scene ugrozio veličinu, šarolikost, uopće energiju svjetskog duha. Sjećam se kako je Gordana rekla zubaru: U ustima mi je groblje. A ja sam kroz sve ove godine nosila tu rečenicu i pitanje: kako neko može uopće živjeti sa grobljem u ustima). Koliko nas ima razasutih po svijetu toliko pitanja i objašnjenja za sebe i ostale od onog što nam se desilo. Dok sam govorila studentima pjesme, ugledah svoj lik u staklu biblioteke i po ko zna koji put iznenadih se iskreno. Da bih se sakrila od sebe i drugih, natakla sam velike tamne naočale. Čekala je cijeli život da kupi sebi nisku pravih bisera, a onda kad ih je konačno dobila od svoje najbolje prijateljice Židovke koja je umrla u teškim bolovima prouzrokovanim metastazama (kasno otkrivenom raku u stadiju poludjele metast.), nije više imala volje da ih nosi jer je bila prestara, a ni prilike da ih bar jednom stavi oko vrata jer prosto nije nigdje izlazila. Pojela je davno svoje najbolje riječi i sad ima problema sa pisanjem, a to je ionako ispalo bez značenja budući je u njenoj zemlji opet izbio rat pa to niko ne bi ni čitao jer opet prolaze one najužasnije priče o patnjama ili krvi ili, pak, najpatetičnije. A ona nije bila sposobna ni za jedno ni za drugo, patetike se stidjela a krajnosti je nisu interesovale. Sjećam se kad sam, u ranom djetinjstvu, prvi put čula kako su za (nekog) rekli da je vegetarijanac, za jednog visokog, krupnog gospodina. Odmah je taj tajanstveni čovjek u mojim očima dobio oreol nečeg nepoznatog, tajnog i opasnog. Posmatrala sam ga iz svih uglova, uzalud se trudila da otkrijem i šta je to posebno i strašno u njemu ili na njemu, što ga na taj definitivni vegetarijanski način odvaja od ostalih ljudi. I nikako nisam mogla da shvatim zašto mu se baka i tetka, a i ujna, pomalo podsmjehuju. Kako smiju kad je on pod zaštitom te čudne, teške i nerazumljive riječi. On sam, mislim dotični gospodin, kao da nešto nije primjećivao, ni šta izaziva u nama njegova pojava, zamjerila sam mu jedino što se stalno smijao kad neko kao on treba da bude ozbiljan i strog.

Nedjelja

A. V. pričao o mostovima isječenim poput kobasica. O mostu sa polovinom, patrljkom okrenutim prema nebu, u nebo zagledanom, o odsječenim prstima, ušima, nogama, nosevima, o hercegovačkim staricama koje su krenule nekud a on ih zadržavao, a poslije ih silovali u njihovim domovima. ... I te mi slike mira ne daju noću i danju. A sa licem poput spržene herc. zemlje, još malo luđi ali blaži, samo priča bez imalo spokojstva u sebi, širi nemir svuda oko sebe. Juče bila na crkvenom vjenčanju E. W.. Uvijek osjećam otpor prema licemjerju odlaska u crkvu, slušanju propovijedi, javnosti općenja sa Bogom, klečanja i udaranja u prsa pred svima. Poslije došli W. kod nas na pitu, kolač i vino.

Ponedjeljak

Bila sinoć sa Č kod Se. Bilo strašno. Ništa nisam mogla reći ni do polovine, a kamoli do kraja. Sve što je ostalo nedorečeno, a ostalo je ono najbitnije, svejedno sa prekomjernom hranom i ukusnim čvarcima koje je napravio Lj., nije mi dalo mira ni sna. Kad sam napokon zaspala, probudilo me naglo neko vrlo neprijatno prisustvo. Nešto je treslo prozorima izvana i iznutra, vršljalo po sobi, treslo mojim kaučem. Riješila sam da izdržim do kraja iz straha i znatiželje, pukalo mi (razgovjetno sam čula i dobro osjetila) u glavu, tjeme mi je bilo vrelo kao žeravica. To nešto je nešto izgovorilo, neku rečenicu vrlo razgovjetnu, ali sam je sad zaboravila, a uho me lijevo zaboljelo od nje. Ja sam htjela da izgovorim Bog da rastjeram mračnu silu, ali iz usta nije htjela da izađe nijedna riječ, bilo je strašno kao kad ne možeš, nemaš zraka da dahneš a nemaš snage da napraviš taj udisaj, gušiš se; a onda sam ipak valjda izgovorila, uspjela ustati i zamijeniti sa Č. Prešla sam u spavaću sobu, još malo osluškivala hoće li taj moj neprijatelj, vrag, wróg, doći sa mnom, nije se ništa čulo, samo vjetar i kiša izvana i ja sam zaspala. Možda me najviše pogodila priča o J. i sve oko toga. Moj užas, znam mu porijeklo i prirodu, samo ima jedno malo pitanje na koje ne znam da odgovorim, potiče od straha da se moji prijatelji ne naljute na mene ako im kažem što stvarno mislim, osjećam, čega se bojim i kakve su mi dileme, šta očekujem od njih i šta me razočarava, a ako se naljute, mogu se okrenuti od mene i prestati mi pomagati, na bilo koji način, prestati se interesovati mojom sudbinom. A pitanje je mogu li oni, ti moji prijatelji, mene razumjeti. I onda malo dalje još jedno pitanje, ako me ne mogu razumjeti onakvu kakva sam u jednom trenutku, jesu li mi oni stvarno prijatelji ili tek usputni, što znači dijeljenje zajedničke sudbine svakako ne, ali nečeg ipak. Drugo je pitanje jesam li ja i koliko sam podla ako se bojim da ih ne izgubim iz tako trivijalnih razloga. Dakle, s jedne strane osjećam da bih tako važna pitanja morala raščistiti, a s druge, znam da se ništa ne može istjerati do kraja, a i čemu, a i pošteno bojim se toga. Pa šta mi je onda činiti? Voljela bih da znam, potpuno sam spremna da podnesem odgovor, ma kakav bio, pa i da se smiješim poslije toga. Naravno, mislim na krajnje odgovore kao što je da niko nikome ne može biti prijatelj. Ako mene neko ne razumije, što je očito, samo me je jedna prijateljica upitala u pismu: Jesi li umorna? – mogao bi se izvesti zaključak da ni ja nikog ne razumijem. Treba se pomiriti s tim da bi se živjelo. Bolje i to, nego poluistine i laži u pitanjima krajnjim. Čitam "Sarajevski rukopis" Stevana Tontića. Knjiga tako potresna da joj je potrebna duboka i debela šutnja. Osjećajući izuzetno teško breme svoje sudbine, istodobno osjećam da me ono na poseban način izdvaja od ostalih, čini izuzetnom, gotovo višom od onih čije su sudbine prosječne ili, čak, srećne. (Problem je i J. pismo i sve ostalo) Ako si mi prijatelj, izliječi dušu moju, a ove trivijalne sitnice koje nisu za zanemarivanje, ostavi savjesti drugih i meni, nekako ću se već snaći, pod uslovom da sam od tebe uzela neophodni mi lijek. Nema ništa užasnije, ni bolnije, od nepotrebna iskustva. "Mama, gdje su ti obrve? Ha, izgubila si potpuno obrve, iščupala si, što li." Gleda me začuđeno i pomalo užasnuto. Ako neko ne može shvatiti dubinu mog poniženja, ako se ne trudi da me razgali, najbolje će biti da me pusti na miru. Tako je najpoštenije. Nisam se uzalud sjetila Se. povratka iz Bgd. Desilo se sve kako sam očekivala, najgora varijanta, razumije se. I sam spomen na to da sam živa tjera me na plač. Mene su uvijek opsjedale i mučile stvari nemoguće i krajnje; tj. krajnje nemoguće, ostalo prihvaćam i izlazim s tim na kraj, nekako. Noćas sam najozbiljnije pomislila kako gubim razum. Znala sam da sam u ovom ratu izgubila sve, ali nisam bila svjesna koliko sam ovako, na daljini, isprljala njegovim kolom (zar nisam mogla učiniti nešto da utičem na M. da pomogne J. sinu). Je li tome kriva moja ravnodušnost ili nemoć. Ili strah, ili sve to zajedno. Pa zaboga, ja shvatam dubinu Jasmininog bola, očaja, nemoći, poniženja. Razumijem je i ne osuđujem za sve one teške riječi koje je napisala u pismu, a i odakle nam pravo da osuđujemo one što su ostali/živjeli u paklu.

Utorak

Danas mi je grozan dan, a tako će mi biti do kraja tjedna a i dalje. U mom obiteljskom odgoju nije bilo ničeg balkanskog. Jezik je bio civilizirano sredstvo komuniciranja, služio je osim toga za učenje i čitanje i pisanje, takođe. Jezik je cijenjen samo do jednog sloja, poznavan donekle, ono što se krije u podzemljima ili, čak, nadzemljima njegovim ostajalo je tajnom u koju nisu željeli a možda ni umjeli pronicati. Mitska i "zaumna" odluka njegova, ono što je izvan dosega racionalnog kao da nije postojalo. To je ono gdje se poistovjećuješ s narodom u kojem si ponikao do "dna bića" njegovog, to sam otkrivala sama, jednostavno to su stvari koje se znaju a da ti ih niko ne kaže. Tako isto kad je riječ o običajima, muzici i svemu ostalom. Po tom nenaučenom znanju ja sam Balkanka, izrasla iz tog tla i to je ono što najbolje razumijem. Drugo je pitanje kako se ja tamo osjećam.

Subota

Sunce koje obožavam uvijek me nekako zezne. Napokon sija "ko tepsija", a ja bih htjela današnji dan preležati jer tako se najbolje odmaram, čitam, pišem i sl. Između lude želje da budem "na suncu" i potrebe za krevetom, ja sam kao i obično, razapeta i nezadovoljna. I nespokojna. Juče sam zasijala cvijeće i majčinu dušicu na balkonu. Donijela novu zemlju i "uredila" ostalo cvijeće i, evo, od juče svađam se sa golubovima, naročito jednim. Tako je odvažan i bezobrazan, čini mi se da i nije golub. Kažem Č. da bi napokon mogao biti koristan, mogao bi glumiti strašilo za ptice. Boli me zub (paradontoza) i kičma. Uveče (juče) došla A. i kad sam joj ispričala o "zlom prisustvu" koje me je neku noć probudilo iz sna, u dnevnoj sobi mi je ispričala svoja tri doživljaja sa bijelim konjem koji je udario (straga, ostalo je oštećenje) u kola u kojima su bili otac, majka i ona i nestao (a sve je okolo bilo ravno, ravna polja, tražili su ga još neki ljudi koji su se našli na putu; o prijatelju koga je željno čekala, vidjela je kako ide prema njenoj kući, ali nikad nije pozvonio na njenim vratima. U kapiju je ušao ali izašao nije i nedavno kako je vidjela Pawela kako otvara vrata i pušta psa, a kad se popela gore, stan je bio prazan. (Zašto se ovi prevodioci sa s-h tako mrze? – pitam se, sa netrpeljivošću. Kako da kažem G. da mi je odvratan. Kako da se pomirim sa svim poniženjima. Šaljemo i primamo očajničke poruke na sve strane, sa svih strana. Moj privatni đak, simpatičan, uvijek nasmijan, inženjer, kao da nije Poljak. Kaže: Imam jednu lošu vijest, nisam ni učio, ni napisao zadaću. Umro mi je stric, sveštenik, i budući nije imao nikog, sva organizacija, a i troškovi sprovoda pali su na mene i šogora. Bože, kako je to skupo, a još je grob platila crkva, ispratile ga njegove kolege besplatno, a ipak sahrana je toliko koštala. A sanduk smo kupili srednji, ne najskuplji. Kažu da je u ratu ljudski život jeftin, a zato je u miru ljudska smrt vrlo skupa. (Prije sam pisala riječi i rečenice prirodno, kao što dišem, a sada mislim: to je pridjev, apozicija, kondicional, glag. imenica. Strašno. Gdje mi je onda slast. A jezik mi se čini nedovršen, nikakav, premalo je izraza, premalo prijedloga, nespretne kongruencije... Povodom knjige S. T. "Sarajevski rukopis": Neke knjige za mene imaju smisla samo ako ih držim dugo kod sebe, ako su moje, ako ih čitam vrlo polako ili odlažem čitanje, ako ih mogu posuditi kome ja hoću, ili nekome pročitati ponešto iz njih, ako mogu praviti uši, podvući pokoju rečenicu: Inače, ako sve to ne mogu jer knjiga nije moja, moram je čuvati i brzo vratiti, bolje da je nisam ni uzimala. Kuća nam je puna plastičnih kesa i kesica, poguranih u kutove, u šupljine u kredencu, ormaru, u torbe, a svakog jutra ponavlja se isti farsični ritual. Č. i S.r, jedan od njih koji se smilovao da to učini meni, panično traže kesu, psujući me: vidiš jesam li ti rekao da ne bacaš te proklete kese. Nisam bacila! Pa gdje su onda. Tamo gdje im je mjesto. P.S. Neki dan vidim u radnji sa mliječnim proizvodima (Nabial) u kojoj je uvijek gužva, ne znam zašto, jer nisu ni jeftiniji ni bolje snabdjeveni. Na toj tek prije neki mjesec otvorenoj pijaci, kefir u novom pakovanju, u plastičnim bijelim bocama različite veličine i zainteresiram se pa upitam pošto je, a ljubazna prodavačica mi strpljivo nabraja koliko pojedino pakovanje sadrži tekućine i cijenu. Ja se zahvaljujem zbunjeno, jer mi je neugodno da se zbog mene toliko zadržava dok drugi čekaju bojim se da će se ljudi iza mene početi buniti i brže-bolje plaćam ono što sam već kupila i gotovo postiđeno izlazim. Za kefir se nisam mogla odlučiti zato što je bio prevelik izbor i previše informacija osim one jedne, najvažnije, sugestivne: Gospođo kupite ovaj, nećete se pokajati. Ima pravo hercegovačko lice, kao spržena zemlja, tvrdo i dirljivo kao kamen – kažem uvaženom profesoru, stručnjaku za Balkan. Nisam znao da postoji hercegovačko lice čudi se profesor, stručnjak za Balkan i njegova krupna, muškobanjasta žena, stručnjak za slavenske jezike. Postoji! – kažem prof. čudeći se kako je glup. Zar niste znali da zemlja daje pečat našim licima. Nastavljamo vožnju tramvajem i ja s neugodnošću gledam u njegovo lice, nagnuto nada mnom. Primjećujem da mu je nos oštećen. Ožiljak je od hirurške intervencije. Mislim da je imao rak kože. Sitnice. Lice mu je crveno. Zaboravila sam ima li brkove. ... Iz frižidera se, kad otvorimo vrata, širi smrad iako je sva hrana u njemu svježa. Moram kupiti u Red Blacku neko sredstvo za popravljanje ili upijanje mirisa. A možda je to miris naših života. Ko mi je kriv što sam se loše udala. Problem je što sve slabije pamtim. To je od stresa, tješim se, od umora, prenapregnutosti, rastresenosti, od želje za bijegom. Čitam, slušam, a informacije klize, cure, otiču i ja sam nemoćna. Juče je došao moj student M. očito s namjerom da popije kafu i popriča, a ja sam ga povela na pijacu. Sa zadovoljstvom sam potrošila svojih 100 tisuća zarađenih od privatnih časova, čak sam kupila i dvije kese nove zemlje za balkon. Proljeće je pa bih i ja da nešto posijem i sredim postojeće, stavim novu zemlju, presadim što treba. Posao mi kvare golubovi. Usrali su balkon, ali ja sam njihovim skorenim govancima nađubrila zemlju. A. uveče došla da mi donese neke novine, uvijek traži neki pretekst da dođe, priča kako je strašno, što policija ništa ne učini, koliko je mladih narkomana na Rinku. Upropastili su najljepši dio grada. Strašno, ponavljam, a ja mislim na to kako bih im se sada pridružila. A. V. nesmiren kao i uvijek, špart'o je po Varšavi i pita: Kako vi možete ovdje izdržati. Tako je sivo. Mogu izdržati svugdje, ionako više buljim u TV nego što živim. A. nam je ispričao kako je J. J. poginuo u Sar. Pogodila ga granata dok je kopao rovove. Njegova V. je u Zadru. Njih dvoje su nekad bili rijetko sretni.

Ponedjeljak

Opet sam se probudila rano iako sam još sinoć obećala sebi dugo spavanje. Nedjeljni izlet bio je zadovoljavajući, otvorili smo sezonu naših uobičajenih izleta i bilo nam je jasno da smo se poželjeli svježeg zraka, roštilja i jedni drugih. Pet sati smo puštali da nas zrak kupa posvuda i puni naša namučena pluća i jeli. Cijelo vrijeme smo jeli sočne svinjske krmenadle, kobasice, krilca. Punili smo se hranom i zrakom i pričali ni o čemu. Bila sam mirna, svjesna da nisam rekla ništa te da se ne moram braniti od posljedica svojih riječi. Sinoć je zvao A. V. Očajan i kako vi možete ovdje živjeti. Volio bih da sam u Bgdu, Sarajevu, pa čak i u Goraždu, a o Zagrebu da ne govorim. Samo dalje od ovog sivila, patetičnog prenemaganja, ženskih ruku, mladih i starih, glatkih i zgrebanih, što se dižu prema mom nosu spremne da budu poljubljene ... A jutros se, eto, budim kao stuha, iskreno se nadajući da ću ustati prije svih obaviti jutarnju toaletu, nešto pregristi, popiti prvu kafu u miru, sama. A zatim se vratiti u krevet da još koji minut dremnem, ali ta ideja nije bila samo moja. I opet smo se jutros nas troje sudarali po kući. Taj nesnosni zvuk papuča, šljap, šljap, šljap. Pljuskanje vode, oticanje, presipanje iz šupljeg u prazno. Primijetila sam da se u toj utrci da budemo malo ostavljeni sebi, utješim, osim onoga što apsol. dopire izvana, svako od nas budi sve ranije, sve smo neispavaniji, dani se pune obavezama. Umorom i osjećajem uskraćenog sna od čega me sve više bole oči. Tu neispavanost nosim na trepavicama i na licu, u duši. Bolesna sam od hroničnog nespavanja i umora. ... Izgradila sam ovdje neki svoj svijet, tako polako, sve kao nehtijući, i sad mi je ipak stalo do njega, kakav je takav je – moj je samo, naučila sam da o tome ne treba govoriti drugima koji su izvan tog svijeta. Nedolično je reći da mi je bilo prijatno. Jer, ja valjda na to nemam pravo. Sa J. razgovaram (ophodim se) u rukavicama, uvijek u strahu da nešto ne pogriješim, kao sa mojom ujnom. Uistinu, ja se ovdje bojim, naročito onima od kojih to zavisi, reći da sam bolesna i umorna, te da ja radim već 32 god. Jer, mogli bi oni pomisliti, i to s pravom, da ja više nisam sposobna za rad. Ja sam u situaciji da nemam prava na bolest, na umor, a ni na radost, uživanje. Ja trebam da radim kao švajc. sat, a da sam pri tom nečujna.

Utorak

Čeka me strašan dan, bolje mi je da ne mislim već da ga preživim. Noćas mi se vratila mora od neku noć, baš kao prisustvo koje je ušlo u mene. Postajem laka kao pero, duh, nestaje mi dah, neki pas, Sr. i ogroman nered po kući kao poslije neke borbe, sve pobacano. Ne predajem se lako, hoću da vidim što je to. Ja hrčem, čujem sebe kako hrčem, vidim se odozgo, možda sam "izlazila", ali nešto negativno u svakom slučaju jest.
Moja lična privatnost je na nuli. Ne vidim nikakvog razloga da se sastajem sa ljudima (osim ono što moram) iz takvog razgovora poslije proizlaze samo problemi. Gledam monografiju "Blago franjevačkih samostana BiH" i neke slike bosanskih pejsaža zarivaju mi se u srce poput noža. Ne znam zašto bih tjerala misli, ma kakve one bile, ako su me potražile, znači da sam im bila potrebna ili su bile potrebne one meni kad su mi pale na pamet, prije nego su...

Srijeda

Pozdravili smo se sinoć sa A. V. Bilo mi ga je žao malo, a i zavidila sam mu jednovremeno. Osjećam njegov umor i niehęc da govori o našoj wojni, o Hrvatima i Srbima. Rekao je: "G. je bio fasciniran zvukom granata u slušalici pa nije dobro čuo ono što sam mu rekao, a ja sam mu rekao: Slušaj, to pucaju moji i tvoji prijatelji. Jer, tamo sigurno ima više mojih prijatelja nego G. Više moje braće nego njegove. Nisam nikad vjerovao da će do toga doći, to je samo naša tragedija i sami smo za nju krivi. Nije Sar. okruženo samo Srbima koji odozgo pucaju, ima ih tamo raznih; možda je tamo neki Poljak. Nije to tako jednostavno. Tamo su pjesnici, tamo je jedan vaš Jan Kot, šekspirolog naš poznati, pa ako oni ne znaju zašto se vodi taj rat, kako bih ja znao. Pitajte me slobodno, ali ja odgovora ne znam, možda biste mi čak vi mogli pomoći da ga nađem. U svakom slučaju, sad sam shvatio filozofe koji su mi govorili da je poslije Oświecima literatura deplasirana: ne vjerujem da ću poslije svega moći pisati, jer ne vidim smisla tog pisanja. Svakim danom sve mi je teža komunikacija s ljudima. Mislim, dakako, na mogućnost pravog (spo)razumijevanja sa drugima. Ljudi u svemu traže/gledaju neku ružnu pozadinu. Tako su zlobni, zavidljivi, bolesno ljubopitljivi, zli. Tolerancija je ono čemu bismo se trebali učiti svakog dana, na svakom koraku. P.S. A. V. bolje sam upoznala sad u nekoliko susreta nego za sve godine koje sam ga znala.

Četvrtak

Pokušavam da sastavim slike sna koje mi bježe kao u kaleidoskopima na sve strane. Slike neke kuće, nekog života paralelnog koji vodim noću, nekih ljudi i ljubavi...
Teško se vraćam iz jednog paralelnog svijeta koji se, doduše, ne vidi, ali takođe ima svoje zakone i svoju silu teže u ovaj vidljivi u kojem stalno neko nešto od mene očekuje i traži. A.V. me je prijatno dirnuo, ono nešto čisto i plemenito u njemu i takav nesavladiv nemir i neukrotivost. On samo što ne kaže: pustite na u našem svijetu, u našoj drami da se tučemo i ubijamo, mi ne znamo objasniti racionalno zašto, ali se ipak razumijemo među sobom, to je ono što niko izvan nas ne može razumjeti.

Utorak, 3. maj

Državni praznik Poljske, Dan konstitucije. Jutro, kao i jučer, kristalno prozračno, sunčano i hladno. Od jutros se svađam s golubovima, debele, bezobrazne ptice, samo izazivaju i zoblju mi sjeme koje sam zasijala. Moje cvijeće je dosta razmaženo, kapriciozno, ali kad osjeti da je pretjeralo, da sam odveć tužna ili da dižem ruke od njega, brže-bolje stane kako treba rasti cvjetati i sve ostalo što cvijeće radi. Ono što je važno kada sam u djetinjstvu shvatila da smrt uistinu postoji, moja slika svijeta stvarala se, mijenjala, rasla sam ili rastakala, preoblikovala se saglasno sa tom osnovnom istinom, najbitnijom činjenicom našeg života. Od tog trenutka pristajem na igru ali joj se nikad ne mogu sasvim, bez ostatka predati, uvijek sačuvam nešto za sebe, nešto neozbiljnosti koja proističe iz saznanja da su ništavne jake strasti, žudnje i oholosti ovozemaljske. Pristajem, dakle, jer mi i ne preostaje nešto drugo, ali sa dozom ironije. Uostalom, oduvijek sam živjela u najmanje dva paralelna svijeta, od kojih mi je ovaj vidljivi, pun prinude, samo nužno zlo, u kojem ponekad uživam, samo nekad gorko odlaganje, interludij koji me dijeli od onog, ili onih svijeta u kojem mogu biti ono što zaista jesam. Nekad mi je taj prelazak iz jednog svijeta u drugi otežan i zato se često u ovom vidljivom ponašam čudno, zbunjeno. Uhvatim se često kako sažalijevam nad svojom sudbinom. Što sam ja bolja, to su ljudi oko mene gori. Bojim se da bi i Sr. mogao u životu proći slično kao ja. I on istovremeno živi u različitim svijetovima, to je sve dobro dok je u stanju da savlada taj raskorak, dok se snalazi u onom međuprostoru između njih. I zato pokušavam da izradim nešto slično bon-tonu koji bi nam pomogao da pretrajemo našu nemoguću situaciju. Evo nekoliko pravila: ... Kad već prihvatiš poziv ljubaznih ljudi koji su ti inače potpuno strani, ponašaj se vrlo ljubazno, tolerantno i umjereno odsutno. Gledaj da pronađeš što neutralnije teme za razgovor i nikad se otvoreno ne suprotstavljaj jer ne znaš hoće li ti i ko će ti u teškoj situaciji trebati. Ako je određena osoba spremna da te počasti, prihvati od sveg srca. Pij i jedi što više i što slađe, hvaleći ponude i gostoprimstvo, ali ne pretjeruj, mogli bi se dosjetiti. Nastoj da budeš zabavan u društvu ili barem da ne budeš težak već simpatičan, tako imaš šansu da te opet pozovu. Kad piješ i jedeš, čini to sa slašću ali ne pokazuj oblapornost, mogao bi izazvati suprotan efekat, da se ljudima zgadiš, pa da te prestanu pozivati. Ali ipak, uvijek imaj na umu da se treba najesti i napiti tako da kod kuće uštediš jedan obrok. Nezgodno je kad te pozovu na večeru, jer onda, ukoliko poslušate moj savjet, možete provesti besanu noć ili vas mogu mučiti teški snovi, ali to je cijena na koju morate biti spremni. Smijte se od srca sa svojim noćnim šetnjama, od kreveta do toaleta i nastojte uvjeriti svoj izbezumljeni stomak, nenavikao na toliku količinu kvalitetne i jake hrane, naročito mesa, da ste ga preopteretili za njegovo i vaše dobro, dakle dobro uzajamno. Uspavajte svoj nesrećni stomak kakvom odgovarajućom pilulom koju za tu priliku uvijek morate imati pri ruci. Morate se takođe ispričati svom usplahirenom srcu koje u svojoj, tj. vašoj krletci glumi uplašenu pticu, što ste pretjerali sa pušenjem finih cigareta, kako ste mogli odbiti nešto što je tako mirisno i primamljivo, a tuđe, znači džaba, a to dalje znači da ste se mogli napušiti do mile volje sačuvavši svoju dnevnu dozu za sutra. Šteta što čovjek nije deva ali istrajnim treningom postižu se čuda. Ljudi koji su te pozvali dobro znaju tvoju situaciju, tj. da si bez doma i domovine, bez para i bez ikakve budućnosti osim danas i u najboljem slučaju sutra, te im kao takav ne možeš biti ni od kakve koristi u njihovim praktičnim ciljevima, ali si ipak neka vrsta indulgencije u svakom mogućem smislu. Zato će te blagonaklono nutkati pićima, pazi nikad ne skupim, a o najskupljim da ne govorim. Kod hrane već mogu biti malo darežljiviji jer jedan čovjek uvijek može manje pojesti nego što može popiti (protok je brži). A i primjerenije je dobro nahraniti gladnog nego napojiti bivšeg alkoholičara. Dok tako jedeš i piješ, pustiće ti čak i muziku da se pohvale najnovijim disketama, ali ćeš se morati zadovoljiti ukusom domaćina, koji je poželjno umjereno hvaliti, a najbolje pokazati mu, zavisno od tvojih glumačkih sklonosti i sposobnosti, da iskreno uživaš u njegovom izboru, rafiniranosti ili narodskoj prostosrdačnosti, tj. njegovoj hvale vrijednoj vjernosti korijenima. Na isti način moraš uživati lagano ih podstičući, u domaćinovim pričama i duhovitostima od kojih ti se, čak ako su nekad i bile vrijedne i duhovite, stomak prevrće jer si ih toliko puta slušao kao da si sa svojim cijenjenim domaćinom bio u braku. Kad se tako iskreno ismiješ do suza osjetićeš kako ti tijelo postaje sve svježije i zdravije od brzog kolanja krvi što će ti opet dati novu snagu da sa svojim domaćinima (pazi domaćica može biti tvrđi kamen) podijeliš neko političko mišljenje o situaciji u tvojoj, vašoj zaj. bivšoj nesretnoj domovini, ma koja da je, pri tome je obvezatno naivno čuđenje što nam se to dogodilo, kakav je to deus ex machina poslao nam taj ružni san. Pred grobom neznanog junaka govori L. Wałęsa. Uživa očito. Padaju vojničke zapovijesti, oduvijek su u meni te odsječne komande, izrečene grubim muškim glasovima, budile ako ne strah a onda nelagodnost, nespokojstvo. I pomalo stid. Jedni će uvijek komandovati drugima. Na njih će se izdirati kao na stoku, oni će stupati paradnim korakom poput majmuna i uživati u tome. I oni koji ih gledaju takođe će uživati. I tako, eto, uz sveopću uživanciju tisućama godina traje manipulacija jednih od strane drugih. S vremena na vrijeme oni zamijene položaje, jedni zastupe druge, drugi pređu na mjesto trećih. I onda sve to, uz manje ili više krvi, bude popraćeno paradom, lepršanjima zastava, zakletvama govorima i vojnom muzikom. (Slušam L.W. u kuhinji. Ne razumijem šta govori ali osjećam ritam slavenskog jezika (koji mi je postao blizak) što svojom pjevnom melodijom podsjeća na češki. Umiljato ovo janje, dvije majke sisa... Moraš se ponašati u skladu sa svojim položajem, biti veseo koliko smatraju da ti pripada, biti tužan zato što ti je stvarno nešto, a ne zato što godine prolaze a ti više nećeš doživjeti neku ljubav. Sve to može iz vaših usta zazvučati nepoćudno. Zaparati tuđe uši. Naročito izbjegavanje svađe pred drugima, prilikom kojih biste jedno drugom mogli prebacivati i izlivati gorčinu zato što neko zarađuje, a (on ili ona ili ono) živi na vašim leđima. To one koji vas slušaju odbija i automatski se stavljaju na stranu onog ko je jeb. strana. Nikom neće pasti na um da pomisli kako ste vi upravo ta strana. U koje tvoji razni dobročinitelji donose svoje melodrame. Moraš svakako biti pažljiv prema svojim plastičnim kesama, nekako ih ne upotrebljavati za odlaganje smeća, jer će to izazvati burnu svađu u kući. Nikako pred drugima raspravljati o budućnosti zajed. djeteta.

Srijeda

Jutros kao prvo gramatika, upotreba padeža. Bože moj, zašto mi se tako smiješ. Danas 4 časa, poslije privatna lekcija sa gosp. koji treba da ide u poljsku amb. u Bgd. Pa onda dolazi J. - Šta napraviti da pregrizemo. Mislila sam rižu sa sosom pikantnim. Ali kako iznijeti pred nekog rižu ko je neke ratne mjesece proveo u Sar. Opet me muči sve ono što mi nedostaje, ljubav, prijateljstvo, pisanje i objavljivanje na svom jeziku koji jedini znam. Bolest Janova, nesporazumi, nesporazumi. Zamišljam. Tako se budim uspavljujući načine moje smrti. Uvijek, na prvom mjestu vješanje, što mi je zapravo odvratno. Ja sam sklonija tipično ženskom načinu suicida, gutanju pilula i sl. Ali, meni se svakako dešava što ne želim, hoće li mi se ikad više desiti ono što želim. Dosta mi je časova, studenata, gramatike, mojih ukućana, borbe za egzistenciju, tzv. društvenog života, susreta ljudi, onih kojima jesam i kojima nisam simpatična, pisama, odgovora, obaveza čitanja, slušanja, gledanja, svega. A moram nastaviti započetu "nešto kao humoresku očajnika", opisati ovaj naš hotel i svoj život, moram. Moram doživjeti još ljubav. Moram. Jedna pepito golubica gleda me dugo, kao da me moli za dopuštenje da sagradi gnijezdo među mojim cvijećem koje su uglavnom pozobali. Nemam srca da im odbijem iako mi je žao cvijeća. Moja zamisao o balkonu punom cvijeća izgleda da je propala, kao uostalom, sve moje lijepe zamisli. Sinoć bio M. J., slušamo ga i postaje mi čak drag. Ali nikog ja ne interesujem, na to nisam navikla. Iako se malo ljudi stvarno mnome interesovalo poput, recimo, O. D., a ja sam mu uzvraćala dubokom zahvalnošću.

Četvrtak

Učinila sam nešto strašno, onemogućila sam jednom golubijem paru da savije sebi gnijezdo na mome balkonu, a sve u ime čistoće i cvijeća koje sam posijala. Preganjala sam se s njima dugo. Nisu me se bojali, samo su se čudili, ponekad su dovodili ostale, gledali su me uporno i rječito. A njih dvoje, on krupan, sa raskošnom ogrlicom, ona sitna, pepita, ostajala je najduže na balkonu. Kao da mi je, kao žena ženi, htjela povjeriti da je moj balkon najbolje mjesto na kojem bi ona mogla uzgajati svoju djecu. Ja sam je dakako razumjela ali nisam popuštala kao, uostalom, ni ona. Naduravale smo se tako. Oni su mi rušili saksije, razbacivali zemlju unaokolo i srali, a ja samo opet tim govancima đubrila zemlju. Najdirljiviji su mi bili kada su došli zajedno, on u ulozi muža i zaštitnika, a ona drhturava, šarmantna, nastojala je da zavede njega i mene. Povodi su bili različiti, ali je njena igra bila podjednako lijepa. Jutros ih prvi put ne čujem. Ispremještala sam posude sa zasijanom zemljom tako da je skrovitiji kut balkona ostao slobodan i sada izložen pogledima, počistila pod, pobacala neke gutice koje su budući roditelji dovukli da sagrade sebi gnijezdo i, eto, nema ih. Pitam se zašto se mladi par golubiji nije namjerio na neku osobu bolju od mene. Dugo su šacovali prostor dok se nisu odlučili gdje će postaviti sebi gnijezdo. Trajalo je to danima, a možda i tjednima. I kad su se najzad odlučili za balkon iznad, na kojem izgleda nikog nema, sve je prštalo od teškog rada, perje je letjelo na sve strane, pravili su buku neprimjerenu njihovim sitnim tijelima, nešto su pomjerali, šuškali, samo sam to mogla čuti i vidjeti, sjeme na zidu... Bilo je majsko jutro, toplo i puno sunca. Sve oko mene govorilo mi je na raznim jezicima, a ja sam, na žalost, samo dijelić te priče razumjela.

Nedjelja

Golubovi opet okupiraju (zauzimaju) balkon, prevrću cvijeće, ulaze u sobu, šetkaju se po krevetima, ostavljaju svoja govanca. Jedan par imao je namjeru skrasiti se na ormaru. Koferi prekriveni nekim najlonom možda su im se činili kao gnijezdo. Sjetila sam se svih priča, o golubijem bezobraazluku, pročitanih i slušanih. Ako su to uistinu golubovi. Uzalud im prijetim, istresla sam na njihove glavice sve kanibalizme koji su se našli u meno, te kupiću zračnu pušku pa ću vas postrijeljati, te očerupaću vas, skuhati, isjeckati, ispržiti džigericu i na svaki način, s perjem ili bez njega, pojesti. Juče je bila invazija komaraca, sve troje smo u šklopcima, danas pucaju gromovi na sve strane. Sr. provodi dane kao pravi vuk samotnjak. Nema prijatelja, ni prijateljice, naročito. Izgleda kao neko ko nešto čeka, a ne zna ni sam šta. Ne znam da li je sretan ili nesretan, nekad mi se čini da poznajući ga tako dobro, ništa ne znam o njemu i ništa ne mogu učiniti za njega, osim obaveznog pitanja - jesi li gladan? Kad izlazi, takođe ne znam gdje, ali nikad ne propusti da vrlo izglanca svoje teške cipele. Kupuje najskuplje kreme za cipele, jako je (time) preokupiran, tim njegovanjem cipela koje vrlo brzo ništi.

Ponedjeljak

Jutros me probudila jarka sunčana svjetlost, to me uzbuđuje, a ipak ne vidim smisla što sam se opet probudila. Golubovi guču sa svih strana. Dok čitam knjigu M. J. "Portparol pakla" i Berićevu "Sarajevo na kraju svijeta" i tako vidim neke ulice svog djetinjstva, Trumbićevu, Skerlićevu, Điđikovac; Nemanjinu... da mi se te slike zarivaju kao nož u srce. Ne smiješ biti elegantan, jer onda će reći – "Pa oni ne izgledaju baš tako siromašno" – iako ti nikad u životu nisi bio siromašan, ne smiješ biti previše veseo, elegantan, zadovoljan, susretljiv, dobar, obradovan, pametan, ambiciozan, zahvalan, ponizan, mlad, lijep, star, ružan, nasmijan, Ne smiješ ničim upadati u oči, jer to ti, u tvom položaju, ne priliči. Ne smiješ pokazivati radost, žalost, umor, biti iskren, šutljiv, ni govorljiv, ne smiješ imati svojih tajni, stvarnih ili tek tajnih želja, moraš biti otvoren, kao na dlanu, tako da svaki trenutak tvoj bude drugom dostupan, a ti sam uvijek na raspolaganju. Ti ne moraš barem pokazivati da živiš za druge, a ne za sebe, i da u tome uživaš. Moraš ovladati.

Utorak

Juče provela lijep dan, istina zamoran. Kilometre prošla pješice, obišla neke redakcije, radnje. Kupila indijsku haljinu za 250 hiljada kojom sam, kao što davno nisam, zadovoljna, stalno mislim na nju i kako ću u njoj izgledati ljeti. Kupila jedan kupon, platno za haljinu ili stoljnjak. Otišla potom kod I., zvali smo M. W. u Zagrebu oko M. D. Vratila se kući s osjećanjem da sam imala uspješan dan. A i Sr. bio nekako zadovoljan. Dobio pisma od Z., napokon. Piše da se njena majka, znajući kako je ona teška, lako složila da svoju kćerku "podijeli" sa mnom, podijeljena briga je upola manje briga. Uveče jedva našla tekstove koje sam s mukom napravila. Od tog B lektorata ludim, naročito od one grupe koja ove god. polaže. Prijetim im svim i svačim, čak i harakirijem, ali ne pomaže. Snovi bili upečatljivi, ipak ih zaboravljam. Mislim na intenzivno zelenilo ovog proljeća, toplotu, vlagu i invaziju velikih komaraca, to je ono što me pritišće. I kako predurati do kraja semestra, kako je samo tjedan ostao. Dosta mi je svega. Gledala me je jutros golubica svojim žutim okom sa čuđenjem i bez imalo straha. Nismo imali mogućnosti da se lažemo, ni da se krivo razumijemo iako sam ja iz malog mozga vadila njemačke riječi, naučene ili čuvene u kući u djetinjstvu u razgovorima između bake, ujaka, ujne, tetke). Kao da sam oduvijek predosjećala teške časove, svjesno sam sebi u životu priredila nekoliko vrhunskih doživljaja i uživanja. Kao što su Majorka, Meksiko, Peking, kojima se moja očajna misao vraća i pri kojima zamorna duša nađe trenutak spokojstva i radosti. Tako ponekad u tim mislima, počujem jutro. Sr. u šali kaže: "Bojimo se za tebe jer si ti naša zlatna koka". Ja se smijem sjećajući se kako se Č. prepao u nedjelju da ću zalutati u šumi, ali ne volim baš da budem shvaćena kao sredstvo. A i njihov strah za mene ograničava moju slobodu. (M. M.). M. je sve sličniji njenoj divljoj mački, samoživ, ljubomoran, divlji i opasan.

Srijeda

Tek. Ovaj tjedan odmiče poput puža. Ne mogu iščekati da se završi semestar i da se na neki način (i na nečiju štetu) riješim ove grupe B lektorata (treća godina). I da imam malo vremena za sebe, za pisanje, da jedan dan ne budem ni u čijoj službi. Samo jedan dan da ne budem rob. Sinoć bila bura koja je dokusurila moje cvijeće. Balkon mi ove godine bijedno izgleda, a tolike sam nade polagala u tu moju malu, da ne kažem jedinu radost. Prvo golubovi, a sad tolike kiše i nevrijeme. Juče bila sa Č. kod H. K., umjetnice iz Jelenie Góre, ona koja slika tehnikom pačvorka, pravi čudesne stvari, dirljive u svojoj naivnosti. Kič koji daje osjećaj topline i jeste umjetnost kada autorica ne želi po svaku cijenu da saopšti poruku. Pozvala nas da nam proda sliku koju je izradila dirnuta sudbinom naše jadne zemlje Jug. i sudbinama žena izbjeglica koje je upoznala u Jelen. G. a kojima je davala časove šivanja. Njihova djela, konture bivše Jug., Bgd. i Zgb., mjesta na kojima bi trebalo da budu su oči koje plaču i okolo na nekoliko jezika napisano: Jugoslavija sva u krvi. I šta ona misli da bismo to kupili i da imamo para. Okačili to na zid da u to gledamo i stalno plačemo. Č. kaže: Mora da je poludjela kad je to pravila, jer one ostale slike su joj dobre". Žena se sjetila svoje Warszawe i njenog razaranja, svoje vlastite sudbine, kako je utekla iz vagona kojim su je vozili u logor, sjeća se lica njemačkog vojnika koji se okrenuo i pustio nju i još dvije žene da pobjegnu, otišao je iza vagona dok je vlak stajao u nekoj stanici i tako se dugo zadržao. Helena priča, ta žena tako samopouzdana i skromna, delikatna i snažna. Ipak, nesporazum je bio potpun. Valjda zato što stanujemo u hotelu (i što smo stranci, mada iz Jug.) ona je mislila da mi imamo para i da ćemo doći kolima i dobro platiti za njenu sliku koju ne bih ni džaba) a ja računam koliko sam karata autobuskih potrošila. Juče sam vidjela koliko je moja egzistencija ovdje krhka i ništavna. Dovoljno je bilo nekoliko riječi od naše sekretarice, pani Ane, pa da pomislim kako se sve ruši. Shvatila sam da su veliki problemi s produženjem mog ugovora na Univerzitetu za iduću godinu, i ja sam bila i prestala, sva u znoju, mucala sam na poljskom, a radilo se zapravo o nekoj teškoći u računovodstvu oko obračuna mojih prihoda. Ha, ha, ha, još dan prije toga mislila sam da nešto vrijedim i da mi niko ne može ništa. Sr. takođe nešto bulazni o ljudskim pravima i svom razočarenju. Opet je bio nemoguć. Trudim se da njih dvojicu ne primjećujem i da sačuvam zdravlje i život. Jutros me probudilo sunce, ono me izluđuje, zove me i čini mi svaki rad besmislenim, samo bih bila "na suncu". Sunce zapravo daje i skraćuje život, doslovno i simbolički. Živim samo od sunca do sunca koga je u ovoj zemlji tako malo. ... Juče je tako intenzivno mirisala vlažna zemlja, dok sam išla prema Institutu osjećala sam kako iz mokre zemlje naokolo lije vrućina. Zemlja je, kad nije zima, tako čudna. Njena moć je važnija od bilo čega drugog. Sinoć preko telefona, pred spavanje, razgovarala sa mojom dragom M. Jedna od onih zbog kojih vrijedi živjeti. A danas? U svakom slučaju, čeka me teško prije podne, mučan rad sa studentima. Sad razumijem što ljudi bježe od siromaha isto kao što se klone bolesnika. U susretu s jednim i drugim čini im se da vide nepravdu na djelu, svoju vlastitu sliku u krivom ogledalu, drugo lice medalje, predosjećaju da je njen sjaj providan. Pored toga, i jedan i drugi, siromah i bolesnik ugrožavaju našu udobnost, služe kao prijetnja i opomena i zato im, iako nam se neće, moramo činiti, pomagati, a ako ne pomažemo, ako ne činimo baš ništa za njih, onda, ukoliko nismo sasvim okorjeli ugrožavajući našu savjest, pohode nas noću, ne daju nam spavati, zbog njih imamo nemirne snove, itd. Zato je jedino što možemo učiniti da spasimo sebe da ih kad god možemo izbjegavamo. Slika J., njegova dobrota i tragičnost. Podsjećanje da čovjek pristaje na ono što ne bi trebao, da se neki naduveni, izvikani, pa makar i uistinu dobar ljekar poigrava našim dostojanstvom i životom. Zašto pristajemo na to, zašto pristajemo na čekanje da nekome kad vidimo da je umirući, priznamo njegove zasluge. Zašto pristajemo i mi i oni (povodom Bieńkowskog i Herlinga).

Nedjelja, 22. maja

Sr. pita zašto oblačim te poderane čarape, zašto ih ne bacim u smeće. Smješkam se i mislim: nije baš dotle došlo da moram nositi poderano, ali ove me čarape na pravi način podsjećaju na moju situaciju. Č. kaže: Divna je ta tvoja borba protiv stvari. Ona te, uistinu, održava mladom. Smješkam se i mislim. Nije to samo zato što bi meni starost bila tako gadna. Cijeli svoj život borim se protiv stereotipa. A što je život već, opet, neprestana potvrda stereotipa. U toj uzaludnosti, besmislenosti otpora ponekad osjećam vječnost. I to je ono što mi ne dozvoljava da ostarim. Kažem Č: Ne očekuj ništa i ne kukaj, bolje potražimo mjesto na varšavskom groblju. Jer svoje ćemo kosti, predosjećam, ovdje ostaviti. A Č. meni na to: Ne mogu to zamisliti. U tuđoj zemlji biti pokopan. To je kao da nisam umro. Onda se pripremi za vječnost, kažem. O ne, to je nešto drugo, u tom slučaju budi spreman za vječni život. M.J. kaže: Prema svim do sada poznatim iskustvima, tri godine u emigraciji, to je ona mjera poslije koje ili poludiš ili ostaneš čitave pameti. A šutim i mislim: nama je sada to vrijeme. I.V. se zabunio i kaže: N. sprema zelja ... (mislio je na zeljanicu) ali se ustavi i poče pričati kako je našao dobar špinat na pijaci. One glavne poslastice iz domovine krijemo jedni od drugih, što možeš, takvo je vrijeme došlo.

Ponedjeljak

Moram u grad. I opet onaj strah od svakog suočenja s vanjskim svijetom. Najradije bih ostala u krevetu cijeli život. Od kako sebe pamtim, razmišljala sam o smrti i o svojoj smrti na hiljadu načina, kažu da je smrt u Poljskoj skupa, a da je život skup to vrlo dobro znam. Sve skupa, pristojna a skromna sahrana košta oko pet miliona zl. Skupila sam teško radeći, a i zahvaljujući S. stipendiji toliko da nas troje možemo biti pristojno, a skromno sahranjeni. Zaboravila sam samo jedno, mjesto. No, o tome neka brine neko drugi. Moraju nas negdje. Umorna sam od svog umornog lica. Bojim se da progovorim jer bi u mome glasu mogli prepoznati njega. Sada mi spadamo u onu prokaženu manjinu, među bolesne, stare, siromašne, bez domovine. Ljudi ne opraštaju ako im se učini da si zaboravio gdje ti je mjesto. Svoje sam mjesto oduvijek morala tražiti, braniti, boriti se za njega na poseban način, umiljatošću, talentom, ili radom. Krotila sam svoju divlju prirodu i to je na mene ostavilo najveće traume. Ujak je bio prvi čovjek pred kojim sam se morala dokazivati. Kako sam rasla krug se postepeno širio (Opis naše kuhinje, kada sam dobila karirani materijal za suknju i franc. modne ilustrac... Hrvatska je uvela vize za građane iz BiH. S. D. zove nas ljetos u Sloveniju. Osjećam se kao progonjena zvijer. Krug se sužava.

Utorak

Opet kiša. Danima. Ovaj sjever me izluđuje. D. nije dobio produženje stipendije za iduću godinu. On, žena i djevojčica se vraćaju kući, u Vojvodinu. Na to ne smijem ni da mislim, jer me i sama pomisao o njihovom odlasku ispunjava bolom. Prema nekim ljudima sam tako slaba. D. je strašno dobar, a dobrih je malo, zaštitila bih ih sve kad bi mogla. Z. piše da hoće u Kanadu. Bože, kako ću izdržati sve te odlaske!

Srijeda

Ova me vlaga ubija, a vjetar izluđuje, ali o tome uglavnom šutim, bojeći se da me ne upitaju: Ako ti je tako teško, vrati se. Teško mi je, naročito ponekad, ali sve činim da se ne vratim. Sva pisma koja dobijam govore mi jedno isto, ne vraćaj se jer nemaš gdje. Tako umirem u tuđoj zemlji, to je kao da nisam umro, kaže Č. Misli valjda: duša mu neće naći pokoja. Trudim se da omalovažavam taj stereotip, ali zapravo ne znam što da mislim. Bojim li se? Da! Bojim! Od jutros rastjerujem golubove sa moga balkona, sa moga cvijeća. I onda mi najednom sine, otkuda mi pravo, meni bez doma i domovine da rastjerujem ove ptice koje su u svojoj domovini. Ne progovara li to iz mene osveta beskućnika.

Srijeda

Sanjala M. kao nekog vrlo bliskog pred kim sam istresla sve svoje frustracije, naročito oko starosti. Budim se s prijatnim osjećanjem da sam bila s nekim bliskim, kao na pragu ljubavi, nove. Što mi vrlo treba. U pismu I. mama me zove. Zove me Z. Bože zar ću se naći u sredini gdje svi oko mene govore mojim jezikom, pa ma kako da se zvao.
Opet se jutros svađamo oko rata. Ja kažem da sam znala jer su svi moji poznanici upozoravali na to što će biti. I sve se odvija uistinu po tom scenariju. A onda slijedi ono obavezno. Pa kad si znala, što nisi... Kao da ionako nisam dovoljno. Spasila sam nas. Čitam o ruskoj mafiji. Nikoga tako duboko ne poznajem kao Slavene, a mislim, bože, šta, naopako, loše, tačno, u svakom slučaju, mislim da ima nešto prokleto u toj rasi kojoj i sama pripadam.

Petak

Moraš ih pozvati na kafu, kaže Č., misleći na mog kolegu iz Ostrave, H., i njegovu ženu, koja mu je došla u posjetu sa dva sina. Nemam vremena, odgovaram umorno. Ne bi valjalo da to ne učiniš, nikad ne znaš kad ti može zatrebati. Možeš se kojim slučajem naći u Ostravi. Neću se nikad naći u Ostravi. Ako zbog toga moram nekoga zvati na kafu, nekoga do koga mi nije uopće stalo, onda neću nigdje putovati. Ali to je samo sat i po, inisistira Č. Da, sat i po moga života, uporna sam. Sinoć gledam reportažu iz Kana. Govore o filmovima, nagrađenim rediteljima. Svi insistiraju na osjećajnosti, na što više emocija. Znam jedno, kad autor odozgo tvrdi da je zanemario sadržaj, priču za račun emocija, njegovih naravno, ako se on obračunava sa vlastitim traumama i sl. to, po zakonu vjerovatnoće mora biti tanan flm. Ne želim da me iko napušta i zato patim toliko radi D. odlaska. Ne želim da se više mijenja moj ljudski krajolik u kome se osjećam, koliko-toliko sigurno. D.W. sa ženom vratio se iz Njujorka. Svaki je čovjek strahovito ličan, objašnjavala je J. zimus Srđanu. Zato me je pogodilo njeno olako prosuđivanje o mojoj situac., naročito o S. i I. U nedjelju smo pozvani na ručak kod S. K. i njegove K. Oni su iz nekog drugog filma, ljubazni, zaslužni, vrijedni, kao svi pravi poslenici. Potpuno beskorisni, ali mogu voljeti. Da imamo društvo. Uvjerava me Č. Meni niko ne treba, bunim se. Kad onih koji mi trebaju nema. Uostalom, uvijek ću nešto krivo reći, zauzeti krivi stav. A sve iz želje da budem ljubazna, da ostavim utisak. A to nisam ja, vrištim. Koga briga što to nisam ja kad ni to nisu oni. Oni uopće nisu takvi. Oni mi samo dozvoljavaju da preživim. Preživjeti, to je ta magična riječ, a o životu niko ni ne misli; O mom životu. O onome što sam ja i što ja hoću. Od jutra S. odmah uključuje radio. Vijesti i muzika, od toga moje tijelo postaje ne svoje, bridi mi stomak, mučno mi je i branim se. O, kako se teško živi!

Subota

Sinoć gledala film "Povratak Kazanove" (franc.) sa A. Delonom u gl. ulozi. U toj sudbini ostarjelog Kazanove, koga više ljubav neće, ali snaga ga još ne napušta, dvoboj sa nekakvim kapetanom koji mu se podsmjehuje i u kojem, cijelom tom sukobu, iskustvo pobjeđuje neiskustvo, ali ipak on je preživio i iz nekog je bivšeg vremena. Lica prijatelja, rođaka, pa čak i ljubavnica rasplinjuju mi se u sjećanju, ali slika mog stana kao i svih stanova u kojima sam boravila potpuno je nenarušena. Sjećam se dobro čak i sjenki koje suton širi po sobama. Sjećam se kako jutro ulazi, kako se sunčeva svjetlost odbija i prolazi kroz zavjese, obasjavajući kutove inače mračne.

Ponedjeljak, 6. VI

Postoje stvari o kojima se može samo šutjeti. U mom životu, i uopće za mene, sve je više takvih stvari. Napokon jedan dan u kojem (zapravo) ne moram ništa. Sloboda koju sam sebi dala i koja me neurotizira... I još k tome griža savjesti! Kud ćeš više! Upravo zato pišem ove rečenice što sam dala sebi voljno. Ono što je suviše intimno nepriopćivo je.

Utorak

Pokora je živjeti u zemlji sa ovakvom klimom. Pokora je živjeti u našoj situaciji. Pokora je uopće živjeti. A ne biti spreman još za odlazak. U našem hotelu izvršen je tihi puč. Očekujem samo gore. Jer najgore je tek preda mnom. Bilo mi je žao upravnice, žene predsjednika firme kojoj pripada hotel. One koja je jedva pozdravljala stajala je, kao otpuštena s posla, u podrumu, u prostoriji u kojoj se prima i predaje rublje. Kaže zabranjeno joj je da dođe na posao a unajmljen je čuvar još jedan, koji treba da pazi da bivša uprava ne ukrade i odnese nešto iz hotela! Dva dana na TV prenose svečanosti povodom 50. god. bitke i desanta u Normandiji. Uloga Poljaka itd. Još dostojanstvenije nego u Monte Casinu. "Gazeta Wyborcza", Świąteczna 4-5 czerwca, pod tytułem: Kosmiczny Zew: "Amerykanscy radioastronomowie donieśłi, ze odkryłi wode w konstelacji ryb, co zwiększa prawdopodobieństwo życia w kosmośie. A wraz ogłoszona wczoraj propozycja Europejskiej Agencji Przestrzeni Kosmicznej. Wzrasta szansa na życie ludzi na Księżycu". Ta vijest ispunila me je dubokom tugom. Znači li to da samo svemir, o kojem sam imala iluziju da je vječna tišina, hlad i ravnodušnost. U smislu potpune providnosti, zanečistiti, ispuniti svim do sada poznatim našim ljudskim malim i golemim gadostima, pa i onim još pritajenim koje će se uobličiti u novoj situaciji. Ako izgubim iluziju o vječnoj čistoći izvan nas, onda šta mi ostaje. A ako je svemir spreman na nas, onda znači da ta vječna nepotkupljiva, nezemaljska čistoća nikad nije ni postojala. Onda znači da je kosmos spreman na svoj dio Balkana. Jer bez obzira odakle bili ti ljudi koji će se prvi "nastaniti" na nekoj planeti, oni po definiciji predstavljaju cjelokupno iskustvo vrste. A to iskustvo opet, bolje da ne govorimo. Svu svoju gadost sasućemo na kosmos, kome je bolje da sav postane crna rupa. Jedan isti golub dolazi na onaj balkon, kljuca cvijeće, prevrće saksije i pritom me bezobrazno gleda i sluša što mu govorim. Čini se kao da nešto odgovara na svom golubijem jeziku. Sve sam uvjerenija da je to neka ljudska duša u golubijoj spodobi. Grize me odlazak Mr. Lee-a, Koreanca koji je pokazao simpatije prema nama, odveo nas na ručak u vijetnamski restoran, ali mi smo u odnosu na tog katolika i konfučijanca iz Seula ispali tako divlji da me i danas kad se toga sjetim obuzima ogroman stid. I Mr. Lee stanovao je u našem hotelu, zauzimao je trosoban stan, a kad je otišao, ne pozdravivši se ni sa kim, ostavio je u stanu puno raznih stvari, uključujući i TV, od kojih bi mi neke bile jako potrebne, a ne dozvoljavaju mi da ih uzmem. I dan-danas tuga me hvata za malom Zong-Zu, koja mi je bila odana prijateljica, pogotovo sada kad se govori o mogućnosti izbijanja novog rata između dvije Koreje. Ona je tako dobro razumjela našu situaciju i ugroženost, jer je i sama podsvjesno osjećala egzistencijalnu ugroženost. Za mjesec dana odlazi Kineskinja. I taj će mi rastanak teško pasti. Jedino što neću žaliti za P. H., iako mala sjeta, no, bilo mi je tužno kad sam vidjela kako odlazi kao pseto podvijena repa i pun gorčine. Odradila sam večeru za M. J. i sa M. J. Bili S. K., S., I. i nas troje. Mrožekovi emigranti. Ja zacijelo nemam moć ubjeđivanja, nikad nisam bila u stanju da ubijedim bilo koga u bilo što. Ne znam da li je to zbog toga što se ne trudim dovoljno ili zato što sam lišena duboke, snažne vjere u bilo šta.

Srijeda

Toplije i malo sunca, ali sve skupa puno vlage i bojazni da će se vrijeme opet pogoršati. Sr. nije došao kući cijeli dan i noć i još ga nema. Već je jednom to napravio. Tad sam preživjela svoje. Sve je najteže prvi put. Koliko li ću još izdržati s ovim stresovima. U Ambasadi Hrvatske jedna ljubazna gospođa koja mi je rekla da mogu dobiti propusnicu za ulazak u Hrvatsku uz pasoš "s ljiljanima". Gdje ste dobili taj pasoš. Preko Pariza, kažem. Ona kaže da nije tako nemoguće da dobijem hrvatsku putovnicu. Imate li ikakav dokument na kojem piše da ste Hrvatica? Rodni list, ne mora biti krštenica. Na žalost, sve mi je ostalo u Sar. Znate, ja sam krenula prije nego je počeo rat. Ponijela sam samo diplomu. Ali, pokušaću to nekako da nabavim. Ipak, nije tako loše. Neko me prima. To je bilo prva reakcija nakon razgovora. Poslije to malo zadovoljstvo razjeda sumnja. I jutros još Č. mi pruža tekst I. L. iz "International Herald Tribunea" (juni 1991.). O lomači knjiga, o spaljivanju Vijećnice i opet ista "nervoza".

Četvrtak

Sanjala I. Ili je on došao ili sam ja sanjala. S. mi kaže da je Z. otišla ranije od nas zato što sjetila da je pred kućom u Amsterdamu zaboravila bicikl. Prepala se da joj ga ko ne ukrade. To mi se učinilo "za priču". Gospođa M. govoreći o nacionalnosti kaže da to (izgovara tu zamjenicu sa nekakvim gađenjem, ljepljivo) piše na krsnom ili rodnom listu. Jučer u ambasadi osjećam neko gađenje od svega, a najviše od sebe. Sve to skupa nema nikakvog smisla. Ta moja donkihotska borba da dokažem nešto što nikad nisam osjećala niti mi je bilo važno. Barem riječi, znam da mi rečenice ne zvuče dovoljno hrvatski, bojim se svog spontanog srpskohrvatskog kojeg iznevjeravam zato da bih opstala kao lektor hrvatskog. Osjećam kako mi se sužava prostor jezičke, kulturne, ljudske, fizičke i od te tjesnoće zebe me u srcu. Osjećam tjeskobu i strahovito nespokojstvo. A zašto sve to ako prestanem da cijenim sebe, čemu napor da opstanem. Neka bude što će biti. Čitam u "Vjesniku" o uvođenju kune i lipe. Bože, kako ljudi brzo prihvate svaku glupost, novotariju, naredbu, a sve u ime velikih parola. Sjećam se kad Ploče dobiše naziv Kardeljevo kako su već sutra moji poznanici taj novi naziv odmah prihvatili. Uzimam svoj oblgatni "lijek za strah", alkohol. Kakav mi je pri ruci, svejedno. Čini mi se da su ambasade najprljavije društvene institucije, poslije svake posjete nekoj od njih osjećam se usrano.

Srijeda

Zovu prijatelji da kažu kako je emisija "Sarajevo, moja miłośc" bila savršena, a naročito ja: J. O. kao stručnjak to potvrđuje. Niti sam emisiju čula, niti znam što sam pričala. Provela sam cijeli život a da nisam povjerovala u stvarnost. Zato sam valjda sačuvala sposobnost čuđenja. Priznajem da mi je sve već poznato ali se ipak čudim. Danas je četvrtak, privatne lekcije prije i poslije podne. Zatim idem kod A. Težak dan. Juče sam zato, a i prekjuče razmišljala o načini svoje smrti ili kako da sebi oduzmem ... Nisam mogla da se odlučim. A uostalom, možda ću u jednoj igri dobiti zgoditak. Moja vračara mi u tome pomaže. Kod M. sam opet prekopavala po tuđim smrdljivim krpama. Izabrala sam za sebe tri suknje i dvije bluze. Juni je na sjeveru obično sunčan i vruć, a ove godine je kao u inat, studen i kišovit. Hirovit i nepodnošljiv. Niko neće sa mnom da priča. Ja ću u tom slučaju biti ja i sve druge ličnosti sa kojima bih željela da razgovaram. Pričajući sa sobom imam mogućnost da dijalogiziram sa mnogima. Ukoliko mi uistinu uspije izaći iz svoje kože i za trenutak poistovjetiti se sa drugima.

Subota

Golubovi su vrlo inteligentne ptice. Moje cvijeće to zna, ali je nemoćno. Ono je završilo u njihovim malim, nabijenim voljicama i trbusima. I moj balkon je takođe nemoćan da išta učini protiv golubova i zato je postao prljav i zapušten, usran. Ja sam u početku mislila da sam malo moćna ali se ubrzo pokazalo da sam u zabludi. Digla sam ruke i bespomoćno gledam u sav taj nered na balkonu. Zato golubovi zadovoljno (gu)guću. Vole se ili se tuku. Zato su vrapci vrlo simpatični i ništa mi ne rade. U meni je vrijeme progovorilo. Ne, nije to bujica riječi. Osjećam ih, cijeli potok mlijeka...

Nedjelja

Juče kod Jolante na truskawkowym pryyjęciu, zabava zrelih jagoda. Lijepo i distingvirano kao i uvijek kod nje. Jolanta u sebi sažimlje ono najplemenitije što Poljska ima. Zahvaljujući prijateljstvu s njom i njom sličnima ja sam Poljsku zavoljela. Horor, užas nasilne smrti, socijalna politika itd. U normalnim zemljama se poj. i društ. smatraju devijacijom, a u našim malim balkanskim fašističkim tvorevinama nacionalnim ponosom koji se javno slavi. Tada još u Međugorju osjećala sam svuda oko sebe balkanski dobro mi poznati kič. Ako se tamo Gospa i pojavila stanovnici tog mjesta nisu bili u stanju da mu daju dostojanstvo. Novokomponovana muzika, neki novi kantautori, u svemu tome bilo je nečeg divljeg, prijetećeg, natopljenog, mračnog. Zapravo, znala sam da će rat doći.
Poetika prostora, po uzoru, ili inspirisana Gastonom Bašelarom bila je pred rat uzela maha u Sar. Grad je uživao u sebi, kočoperio se, građani su rasli, postajali plemenitiji, uživajući u gradu i njegujući ga, nesvjesni da sve to posmatraju oni koji se nikad nisu saživjeli sa gradom, koji su se u njemu osjećali krajnje neugodno, što ih je frustriralo i rađalo u njima otpor prema uzajamnoj samozaljubljenosti grada i njegovih građana. Na smrt sam uvijek gledala ne toliko kao na spasitelja, koliko na izbavitelja, zahvaljujući kojemu sve ovozemaljsko postaje podnošljivije. Ali ja hoću da se igram.

Utorak

Probudim se tako i čini mi se da se bojim svega i svakoga. Ali danas ne. Jutro je sunčano, čisto junsko jutro už najboljem izdanju i sve mi se čini ljepše. Sinoć proveli jednu od najprijatnijih večeri ovdje kod K. G. u krugu njegove obitelji i prijatelja uz dobro jelo. Aškina čast i vino. Razgovor opušten o svemu kao sa svojima. Atmosferi doprinijeli kuja Kika i mačak. Njihova kuća je jedna od rijetkih u koju možeš bez naajavljivanja. Kao u Sar. K. (D.W.) priča kako je uhvatio virus. On voli Sarajevo zauvijek. Odan je, pošten i uporan. Njihova prijateljica, Jevrejka koja se vratila iz Belgije sad traži stan da kupi. Radi u PIW-u. Sin joj je ostao tamo. On je, priča, pravo zapadno dijete (rodio se u Africi) koje nema ništa s Poljskom, to je zemlja njegove majke. Ona me podsjeća na J. Kad priča o svom povratku doma. Varšava je bila jedino mjesto u koje sam se mogla vratiti, meni dostupno, u kojoj mogu kupiti stan i zarađivati za život. Možda bih ja rado živjela u Rimu, ili negdje drugdje, ali mi nije dato... Ona pokazuje spremnost da mi pomogne, ako želim da se jednom vratim u Sar., da me na neki način pomiri, da učestvuje u tome.

Četvrtak

Ako cvijeće ne može da govori ne znači da ne pati. Ono mi uzvraća ljubav. Č. stalno psuje i govori sam sa sobom. Sr. je duboko neshvaćen. Dirljiva odanost cvijeća. U sunčanom danu primam to kao svojevrsnu nagradu.

28. VI '94.

Čitam knjigu Shirley Maclaine "Na krawędzi" uživajući zapravo u našoj sličnosti. Knjiga puna egocentrizama. U meni je cijeli svijet ali upravo zato nastojim ga razumjeti i voljeti u svakom trenutku onakav kakav jeste. U tom egocentrizmu ima ipak otvorenosti i poštenja. Sa J. R. započela jednu temu koja me zanima. Moje ponašanje u životu određeno je od rane mladosti sviješću o tome da se umire. Ne mogu biti nepoštena zato što se to ne isplati jer se umire, misli J., kao i ja. Ali njena prijateljica misli upravo obrnuto. Moram biti nepoštena zato što znam da se umire i u ovom životu prigrabiti za sebe što više. Bila juče kod M. i M. Pred njom mogu biti onakva kakva jesam, bez straha da će me oni prestati voljeti. Ona ima problem, tumači, jer ne zna ko je iz koje države. Kad pomislim na moje studente osjećam stanovit stid za "svoju" zemlju. Sjetim se naglo, slike u osnov. školi, mi na izletu, na proplanku iznad Sar. sa učiteljicom Jelkom Bumbić, beremo cvijeće i ta me slika boli dok traje.

Petak 1. VII '94.

Juče razgovarala dugo telefonom sa I. i N. u Novom Zelandu. Imaju sina, starog danas već šest dana ... To je bilo iznenađenje koje me je ispunilo radošću i ponosom. To su moji, moji. Eto i ja imam nekog svoga u bijelom svijetu iako se možda nikako više nećemo vidjeti. Nisam sigurna da se mi međusobno uistinu razumijemo i da baš imamo o čemu pričati, ali izgleda da to i nije toliko važno za ljubav. Nikolina majka, moja tetka, pok. Olga imala je naročitu ulogu u mome životu. Zadržavam razgovor koji mora da košta čitavo bogatstvo (ženo, ostaćemo ne samo bez telefona nego i bez kuće – at. N.) govoreći razne nevažne stvari, jer zapravo, mi nemamo puno o čemu razgovarati i cijelo vrijeme mi je pred očima slika našeg kratkog zajedničkog zimovanja na Jahorini i ljetovanja u Vinišću koje je prošlo uglavnom u šutnji. Čitala sam, razmišljala, bila sama i osjećala se okružena ljubavlju. Moj cvijet je bolestan. Zaušljivio se. Ne mogu da vjerujem kako mi je mogao nešto tako učiniti. Stavila sam ga na balkon. Možda tamo, na suncu i zraku, ozdravi. Znam kako mu je.

8. VII '94.

Ljudi rado pomažu onima koji su u goroj situaciji od njih kad osjećaju da su oni "iznad", ali ako se položaj, ne daj Bože, izmijeni, onaj ispod nađe se u istoj ravni ili čak više od svog dobrotvora i darodavaoca, ovaj mu to nikada neće oprostiti. Od onih kojima pomažu ljudi očekuju poniznost i odgovarajući izgled, držanje. Izgledom i ponašanjem moraš izazvati sažaljenje, inače ni na šta ne računaj osim na podsmijeh ili osvetoljubivost.

Ponedjeljak, 11. VII

Više sam se straha nagutala u posljednje vrijeme. Moja glava i moje tijelo puni su straha. Strah me je da će mi nestati para, da ću izgubiti posao, da ću se razboljeti, da će Č. poludjeti, da će me vratiti u Sar., da će Sr. nešto biti, da će sam sebi nešto učiniti, da ću se nekom ovdje zamjeriti, da ću sasvim ostarjeti, poružnjeti, da ću nešto zabrljati, da će Sr. biti nesretan, da će on zabrljati, da će se nešto strašno desiti, da nikad više ništa neću napisati. Strah me od nesporazuma, nevremena, nevolje, nesreće, bijede. A o strahu od smrti ne govorim, o njemu ne znam što da mislim. Bolesna sam od sasvim drugog, običnog, prizemnog straha. Bili u subotu kod J. W. u Konstancinu i pokisnuli do gole kože. Žudim za trenutkom mira, posvećenosti razmišljanju, pisanju ili jednostavno trenutku duboke koncentracije. Bojim se rada, početka semestra, umora, nesanice, starenja, vremena kad više nikom neću značiti ništa kao žena. Bojim se studenata, ljudi, svega. Bojim se sadašnjosti isto koliko prošlosti i budućnosti. Bože, nauči me da imam pozitivne misli. Bojim se Sr. hirovitosti, nepredvidivosti, njegove neizvjesne budućnosti, bojim se što će ljudi reći o njemu. Osjećam kako se moje tijelo razilazi, nisam više u stanju da ga držim na okupu. Boli me svaka koštica. Bojim se da su sve priče ispričane, da nemam više nikome ništa reći.