Elvis Ljajić [1]

Dom je tamo gdje neko primjeti da te nema

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

And while it is true that literature and history contain heroic, romantic, glorious, even triumphant episodes in an exile’s life, these are no more than efforts meant to overcome the crippling sorrow of estrangement. The achievements of exile are permanently undermined by the loss of something left behind forever.
Edward Said, Reflexions of Exile
Ne tako skoro, George Steiner je predložio perceptivnu tezu da je čitav žanr zapadnjačke književnosti dvadesetog vijeka „ekstrateritorijalan“, literatura egzila i o egzilu, simbolizirajući period izbjeglica. On kaže: Čini se prikladnim da bi oni koji stvaraju umjetnost u civilizaciji kvazibarbarizma, koji je proizveo toliko ljudi bez domova, trebali i sami biti pjesnici beskućnici i lutalice kroz jezik. Ekscentrični, povučeni, nostalgični, namjerno nepravovremeni.
Aleksandar Hemon je bosanskohercovački pisac koji živi i radi u SAD. Ne bi ništa manje tačno bilo kazati kako je on američki pisac bosanskohercegovačkog porijekla. Ovaj dualitet zapravo suštinki oslikava sve ono što se o pisanju ovoga pisca može reći, stalna borba različitih identiteta i njihovo stalno umnožavanje i preklapanje. Drugo poglavlje romana Projekat Lazarus Hemon započinje ovako: Ja sam umjereno lojalni građanin par država. U Americi – toj razumnoj zemlji – traćim svoje pravo glasa, nevoljno plaćam poreze, dijelim život sa ovdašnjom ženom, i s teškom mukom prisiljavam se da ne zazivam bolnu smrt idiotu predsjedniku. Ali, također posjedujem i bosanski pasoš koji rijetko koristim; u Bosnu idem na mučne odmore i sahrane, i oko 1. marta, zajedno sa ostalim Bosancima u Chicagu, ponosno i skrušeno slavim naš Dan nezavistnosti, uz prigodno svečanu večeru.
Jedan od glavnih likova romana, Vladimir Brik, prvim pojavljivanjem u romanu se konstituiše kroz složenost svog identiteta, koji se kroz roman sve više i više usložnjava. Na početku, kako se vidi u citiranom pasusu, Brik je Amerikanac, sa svim dužnostima, pravima i obavezama koje ima američki građanin. Isto tako, on je i Bosanac, ali ni jedan od ta dva identiteta nije dominantan. On je jedno ili drugo u zavisnosti od konteksta, od situacije u kojoj se nalazi, od drugih likova sa kojima se susreće, komunicira ili koje izbjegava. Kao dva lika, dvije opozicije u odnosu na koje se Brik formira kao lik i između kojih sve vrijeme balansira, su njegova supruga Mary, Amerikanka, razumna i školovana, i lik njegovog prijatelja iz školskih dana, Rore, Sarajlije sa bujnom maštom i talentom za pripovjedanje, avanturistom. Između te dvije krajnosti se nalazi Brik, koji se svjesno trudi da bude bliže prvoj, ali ga podsvjesno stalno približava drugoj.
Dobijanje stipendije za istraživanje života Lazarusa Averbacha je prekretnica u njegovom emigrantskom životu. Brik, istražujući porijeko Averbacha zapravo traži svoje porijeklo. Putovanje u Modaviju i Ukrajinu treba Briku zbog njega samoga više nego što mu treba za ispisivanje storije o Averbachu. Tražeći Averbachove pretke, susreće se sa svojim precima, sa historijom (ili bi bilo pravilnije reći: sa prošlošću) koja nije ništa više Averbachova nego li Brikova, sa kulturama koje su im obojici tako daleke da se u njima ne mogu prepoznati ni jedan ni drugi. Sa Brikom putuje i Rora, koji je otjelovjeljenje svih onih mitova i stereotipa koji su se ustalili o Sarajlijama i sarajevskom duhu osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji stalno podsjeća Brika i čitaoca na sarajevsko Brikovo porijeklo, na onaj dio Brikovog identiteta koji je postao tek dio legure, miješajući se sa novim, američkim identiteom. Isto tako, postavljen tik uz Roru, jasnije se vide i osvjetljavaju promjene i odmaci od tog Brikovog (sarajevom determiniranog) identiteta. Rora je i dalje, poput stroja programiranog da djeluje po zakonitostima njegovog predratnog života, djeluje i ponaša se kako se uvijek i ponašao. Njegov karakter ostaje nepromijenjen, uprkos promjenama situacija u kojima se nalazio.
Sudbine Brika i Averbacha su zapravo dvije krajnosti imigrantskih sudbina. Obojica dolaze u Ameriku bježeći pred fizičkom opasnošću, koje su uzrokovale ideologije koje su ih označile kao drugačije, neprijateljske, kao legitimne mete za istrebljenje. Žele da postanu pisci i da od toga žive. Žele da žive životom dostojnim čovjeka. Između njihovih priča je distanca od sto godina, ali je jasno da se, uprkos tome, njihove priče ne razlikuju previše, da je uspjeh Brika prije čudni splet srećnih okolnosti nego rezultat stvarne promjene društva ili otvorenosti prema drugom i drugačijem.
Postavljajući ih jednog pored drugog, Hemon vješto pokazuje svu sličnost, svu srodnost priča Averbacha i Brika, ali i njihove razlike. Pripovijedajući tako da im se sudbine neprekidno prepliću, pri tome ne koristeći isključivo sličnost egzistencijalnih situacija u kojima se nalaze, već i imena likova koja se pojavljuju u obje storije (Rorin prijatelj Maron džeparoš, Averbachov najbolji prijatelj Isador Maron, Vladimir Brik i Averbachov učitelj engleskog jezika Brik, prostitutka iz Rorine priče Francesca i brod kojim je Averbach došao u Ameriku „Francesca“...), Hemon postiže to da ove dvije priče o imigrantima djeluju kao jedna neodvojiva cjelina. Ta cjelina, ta zajednička imigranstka priča, je priča o tugi. Kroz svako poglavlje romana se provlači, u svakoj epizodi se prepoznaje, i postaje sve jača i dominatnija kako roman odmiče. Nakon susreta sa Rorom, Brik razmišlja: Ovo mi se stalno dešava: nalijećem na ljude koje sam poznavao u svom prethodnom, sarajevskom, životu. Zagrcnemo se od iznenađenja; izljubimo se ili potapšemo po leđima; razmijenimo osnovne informacije i tračeve o zajedničkim poznanicima; čvrsto obećamo da ćemo se uskoro vidjeti ili ostati u kontaktu. Nakon toga, uvijek me obuzme navala nepodnošljive tuge, jer mi istog trenutka postane jasno da šta god nas je nekad povezivalo sada je gotovo potpuno nestalo; mi se samo ponašamo kao prije, odrađujemo ritual prepoznavanja i pravimo se da je samo nemar kriv što smo se pogubili. Stari film zajedničke prošlosti raspadne se pod svjetlom novog života.
Jasna je distinkcija koju osvješćuje Brik u ovom odlomku, podjela života na stari, sarajevski, i novi, američki. I ta distinkcija je jasna ne samo njemu, već, čini se, i njegovim zemljacima, bivšim prijateljima, koji su, kao i on, otrgnuti od svojih korijena. Taj osjećaj, ta spoznaja gubitka dijela svog života, izaziva tugu. Ta tuga se ne odmiče ni na trenutak od onoga ko je osjeća, ali joj se mijenja intenzitet. Iz Brikove podsvijesti izbija stalno, na prepad, u najneočekivanijim trenucima, kao onda kada je na konzervi umjesto tuna pročitao tuga: Jedno jutro sam se u Chicagu odšunjao do kuhinje sa namjerom da napravim kafu. Prosipajući kafu posvuda, kao i obično, spazio sam u ćošku konzervu sa cvrvenom naljepnicom na kojoj je pisalo TUGA. Da li je mogiće da tuge ima toliko da su je počeli pakovati u konzerve i prodavati?Osjetio sam kako mi se u stomaku stvara bolna guta, prije nego što sam shvatio da ne piše TUGA nego TUNA. Međutim, bilo je prekasno, tuga je sada postala tamna materija u mrtvoj prorodi oko mene: posude za sol i biber; tegla meda; kesa sušenog paradajza; tupi nož; štruca sasušenog hljeba; dvije šolje za kafu, prazne. Dva glavna izvozna proizvoda moje domovine: ukradeni automobili i tuga.
Svi likovi u romanu su egzilanti. Neki od njih su fizički u egzilu, u Americi, i svakodnevno se susreću sa svim onim što im taj novi, egzilantski život nudi. Neki bivaju prizvani iz zaborava u egzil sjećanja, zauvijek promijenjeni tim prelaskom. Treći, pak, nisu se pomjerili sa mjesta, ali je novi svijet došao njima. Čak i Mary, Amerikanka, irska je imigrantkinja porijeklom, i ma koliko se, možda, činilo da je oslobođena te činjenice, ona je bitno određuje.
Taj njihov status u stopu prati i usamljenost, koja, iako nije uslovljena samo egzilom, njime je dodatno naglašena. Brik i Mary su se upoznali na događaju koji je za usamljene ljude organizovao neko. Oni ostaju usamljeni i u braku. Rorina sloboda da bude ono sto jest ima strašnu cijenu, on je sam i usamljen. Sama je i njegova sestra. Maryna majka je na putu da ostane sama. Olga je ostala sama, nakon što je njena majka ostala sama nakon očeve smrti. Isidor ostaje sam, prošvercovan u Kanadu, Iuliana je sama u Kišnjevu, daleko od svijeta kojem pripada.
U tom svijetu usamljenih ljudi, krcatom tugom, Rora i Isidor su neophodni. Njih Hemon koristi kao komička olakšanja u mučnim epizodama romana, a takve su sve. Hemon čak i rijetke trenutke sreće i privide idile koristi samo kako bi naglasio, pripremio nadolazeći jad i patnju. Prikazuje snove, planove, sanjarenja likova tako jasno i ponekad (namjerno dječiji) naivno, samo da bi dozvolio mučnoj stvarnosti kasnije da ih grublje zgazi, da ih iskasapi do neprepoznavanja, da se cinično nasmije likovima u lice.
Upravo zbog te usamljenosti i tuge koja je prati, likovi nostalgično gledaju u svoju prošlost. Iako ih je nešto iz te prošlosti i dovelo u stanje u kojem ih zatiče roman, oni je idealiziraju, pri čemu ona postaje ona vrsta nostalgije koju Hemon naziva retroaktivnom utopijom. Za Brika to je, postaje izvjesno kako roman odmiče, Sarajevo. Za Averbacha to je Czernowitz. Ta utopija, u Brikovom slučaju, prestaje biti utopijom nakon povratka. Grad, koji je kao utopija, sve vrijeme živio u njemu, nije više njegov grad (pri tome ne mislim na one česte, pseudonostalgične i nerijetko fašističke tvrdnje To nije ono moje prijeratno Sarajevo), jer je stari Brik, onaj oblikovan Sarajevom i prema Sarajevu, odavno bivši.
Olga Averbach, najtragičkiji lik romana, u mislima pokušava da napiše pismo njenoj i Lazarusovoj majci u Evropi, i ti pokušaji su, čini mi se, najemotivnije tačke romana, koji sa jedne strane pokazuju odnos koji Olga ima sa majkom i Lazarusom, a sa druge strane ispisuje moguće Lazarusove priče, njegove moguće sudbine, uključujući i onu koja ga je zadesila. Sva pisma započinju sa Draga Majko,
Naš Lazarus spava, ali ga iz ovog sna ne možemo probuditi.
Nema lijepog načina da ti ovo kažem: Lazarusa više nema.
Čini se da nikada nećemo umaći jadu. Izgubili smo Lazarusa. Čime smo ovo zaslužili?
Vaše zadnje pismo nas je obradovalo. Mi smo više nego dobro. Ja sam dobila novi posao kao pravna pomoćnica, a Lazarus radi kao reporter za Hebrew Voice. Razmišlja o ženidbi.
Lazarus je mrtav, a ja poludjela. Inače smo dobro i često mislimo na Vas.
Ne znam kako da počnem.
Ovo pismo Vam dolazi iz boljeg svijeta: kad ga primite Lazarus i ja zajedno ćemo Vas čekati.
Lazarusov sprovod bio je prelijep. Rabin je govorio o njegovoj dobroti, i stotine njegovih prijatelja bili su tu, planine cvijeća.
Mislit ćete da sam okrutna i luda, ali ne mogu više ovo držati u sebi. Lazarus je ubijen kao životinja, bez ikakvog razloga, a opet ga nazivaju ubicom. On – ubica. Zlu nema kraja, i ovdje nas je pronašlo.
Morate mi oprostiti zbog onoga što sam učinila,izabrala sam život umjesto smrti. Bog će se pobrinuti za mrtve. Mi se moramo pobrinuti za žive.
Iz početaka pisama majci, osim što bi se dalo iščitati ono što se obično naziva fazama žaljenja, vidi se i nedostatak pravog sugovornika tu, u neposrednoj blizini, već se komunicira sa odsutnim. Ne radi se o potrebi da se prenese puka informacija o tragičnom skončavanju člana porodice, već o potrebi da se taj gubitak artikuliše, da se objasni prije svega samom sebi. Lazarus je očito povezan sa svojim biblijskim imenjakom; Lazarusov nestanak iz groba (tako što ga ukradu i prodaju studentima medicine) za neke stanovnike Chicaga iz ovog romana, predstavlja ponavljanje priče o Lazarovom uskrsnuću. Međutim, ništa manje uočljiva nije veza Olge i sestre biblijskog Lazara i to upravo preko njihovog odnosa prema smrti. Do jedne faze njihovi se odnosi poklapaju. Kako Olga Averbach živi u strašnom, brutalnom, hladnom svijetu, u kojem čuda odavno nisu moguća a Bog postoji samo kako bi se upotrijebio protiv onih koji vam iz ovog ili onog razloga ne odgovaraju, njoj je uskraćeno da joj se brat vrati. Ona se (ponovo) mora pomiriti sa gubitkom, i odabrati život umjesto smrti.
Upravo smrt dodatno uokviruje ovaj roman: on započinje ubistvom Lazarusa Averbacha, završava ubistvom Ahmeda Halilbašića Rore, pri tome oba ubistva ostaju nerazjašnjena, čime se krug zatvara. Kao jedina i neporeciva činjenica ostaje smrt, nepravda je univerzalno načelo, i to je nešto što likovi romana, na različite načine i u različitim fazama svojih života, spoznaju.
Kroz roman se ponavlja, kao mantra, uz male varijacije, rečenica Dom je tamo gdje neko primjeti da te nema. Ona direktno upućuje na ono što je osnovni cilj, osnovna ideja, osnovna potreba glavnih likova romana: pronaći mjesto koje ti je dom. Ali, ono u sebi sadrži i implicira još jednu činjenicu, a to je odlazak sa tog mjesta; da bi neko primjetio da te nema, tebe mora tu nemati. Tako ova mantra zapravo postaje kletvom, postaje prokletstvo gubitka doma, uz cinični blagoslov spoznavanja gdje ti je dom.