Sigurður Pálsson [1], Þórarinn Eldjárn [2], Einar Márguðmundsson [3], Dórunn Valdimarsdóttir [4], Linda Vilhjálmsdóttir [5], Gyrðir Elíasson [6], Bragi Ólafsson [7], Sjón (Sigurjón B. Sigurðsson) [8], Margrét Lóa Jónsdóttir [9], Gerður Kristný [10], Sigurbjörg Þrastardóttir [11], Sveinn Snorri Sveinsson [12]

Antologija Islandske Poezije

Sarajevske Sveske br. 43-44 [13]

priredila i prevela Irena Žlof

Od modernizma do ranog 21. stoljeća

Svi pjesnici iz ovog izbora rođeni su nakon Drugog svjetskog rata i odrastali su u svijetu čija je spoljašnost bila bitno druga drugačija od Islanda njihovih predaka. Za većinu njih to je značilo urbani život sve intenzivnije elektronički povezan s ostatkom svijeta. Zahvaljujući filmu i srodnim medijima, njihov kulturološki svijet bio je američki i diznijevski, a ne europski (pri čemu su Beatlesi i rock muzika upečatljive iznimke). Tokom Hladnog rata, geografska pozicija Islanda činila ga je strateški podjednako bitnim i Zapadu i Istoku. Iako (i ne bez kontroverze) članica NATO-a, Island se smatrao dovoljno neutralnim da bude domaćim istorijskom susretu Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova koji će nagovijestiti kraj Hladnog rata. Ranih osamdesetihpočeo se napuhivati i finansijski balon koji će Islandu donijeti,kako se činilo, nezamislivo bogatstvo. Na svakom koraku bilo je novih građevina i luksuzne robe. Bilo je to uistinu opijajuće doba. U ovom postmodernističkom periodu poezija je postala, i ostaje, upečatljivo internacionalna.

Sigurður Pálsson
Pjesnik, romanopisac, dramski pisac i prevodilac. Osvojio je 2007. godine Islandsku nagradu za književnost.

Moja kuća

Gotovo ništa ne nedostaje
u mojoj kući
gotovo ništa
Dimnjak nedostaje
Na njega si navikao
Zidovi nedostaju
i slike sa zidova
Tako je kako je
Ali je udobna, moja kuća
Molim te
Malo toga nedostaje
u mojoj kući
Dimnjak nedostaje
Nema šta da se dimi
Zidovi nedostaju
i prozori
i vrata
Sjedni
Ne plaši se
Nešto ćemo pregrist
Podijeliti kruh, popiti vina
Zapaliti vatru u srcu
Gledaj
ne, divi se slikama
na zidovima
Molim te
uđi na vrata
ili kroz prozore
ako ne kroz same zidove

Jedini kraljevi islandski

Ptice nam pokazuju put davno zarastao
izgubljen pod ledinom i uporni vjetar
povija vlati travekoje rastu na ruševinama
davno nestalih farmi i zaraslih puteva
Ali ptice nam pokazuju put preko zarasle ledine
i ruševina farmi gdje nekad kraljevi stolovaše
i pisaše; kraljevi pjesama i saga
na malim farmama s beskrajem u mislima
U svom prosvijećenom letu ptice nam ukazuju
put koji uvijek vodi nagore i naprijed
put netaknut vremenom i ruševinama i ledinom
put duž linija koje kraljevi povukoše po koži
Izgubljene su farme i izgubljeni su putevi na vjetrometini
Ali putevi pjesme i sage još uvijek stoje otvoreni i slobodni

Þórarinn Eldjárn
Pjesnik, pisac kratkih priča i romana, prevodilac. Napisao je nekoliko knjiga poezije za djecu. Pjesma „Loše i dobro“ je iz „Heimskringla“, njegove prve knjige poezije za djecu.

Poslije kiše

Ulica kao čokoladna fuga
koju auti ližu
Mlaznjak kruži
čistač za lulu
naiznova plavom nebu

Med i krv

Ima pjesnika
koji se bude s lošim zadahom
uz novine doručkuju tvrdo kuhano jaje
čaj s medom
zatim u sudoper pljuckaju:
Fuj okus krvi.
Drugi se pak bude
u jeziku
protegnu se nježno-okrutno
prema svojoj ljubavi od čega
nju oblije rumen:
Mmm med

Loše i dobro

Loše je ležati na vrhu ledenom
kosti ti dršću i škripe promrzlo
i samo misliš: kako strašno, strašno,
strašno je loše ležati na vrhu ledenom.
Dobro je ležati u travi mekanoj,
buljiti u nebo i smješkat se blesavo
i samo misliš: kako istinito, istinito
istinski je dobro ležati u travi mekanoj.

Einar MárGuðmundsson
Romanopisac, pjesnik i scenarist. Osvojio je 1995.nagradu za književnost Nordijskog savjeta. Jedan je od vodećih esejista u periodu nakon ekonomskog kolapsa.

Mislim na tebe

Mislim na tebe
kako se vrtiš kroz život
brzinom od 78 okretaja u minuti
tako neugledna
da ti dani više ne pristaju
baš kao ni male kabanice
iz naših dana na igralištu
mislim na tebe
među zlatnim medenjacima uspomena
koje su priznajem češće crne kao bomboni od sladića
na tebe
kada nam je pijesak bio hollywood
a plastični autićisu nas u ozbiljnosti sna
vozili našim finim kućama
iz reklama u časopisima
koje je zubar držao u čekaonici
ja sam bio vlasnik
narandžaste vile na snobovskom brdu

Mislim na tebe
kada smo šetali plažom
stidljivo gledajući odbačene kondome
pokvarene brodove
koji nikada više neće zaplovit
na svoje prekookeanskedokone ture
bili su još samo
utočište krijumčara
i bubuljičavih dječaka koji bi drkali
u njihovim zahrđalim utrobama
mentalno se junačeći
i trule daske
i žuta umobolnica
i zeleni otok
gdje manastir još uvijek čeka
monahe koji su davno otišli
i nikad se neće vratiti
osim ponekad
prerušeni u turiste

Mislim na tebe
u haustorima stambenih zgrada
u izmaglici slastičarne
koja nam je značila slobodu
iza ograde
svaka pauza gonila nas je unutra
na tebe
kada je zima palila hladne cigarete
između nas
ti u slastičarni i heroji
hladnog rata u pornografskim pozama
banalne duplerice u prozoru
koje su kotlovnicu činili mističnom
kada smo se trudili
da niko ne čuje poljupce koji su odzvanjali
kao uzvici između nas
ja sam bio ivica a ti marica
vještica je bila teta na spratu

Mislim na tebe
koja si mislila da se možeš šaliti s danima
koji će se kasnije pokazati smrtno ozbiljnim
i koji će se predati kao gangsteri
na polugodišnjim ispitima
koji su kao paučina visili
u vrpcama pletenica i širili se
preko kratko podšišanih glava
i one vječite dokolice
nastavničkih prodika
kao da smo se kockali vremenom
i sve odgađali za sutra
koje će te prije ili kasnije kobno sustići
Mislim na tebe
čije su jedine greške bile
iz puke bezobzirnosti prema sebi
tvoje lice tako izborano
tako letargično u pamučnom snu ide ulicom
kao zračni dušek
koji je vjetar zaobišao

i mislim na sebe
koji se okreće kako bih izbjegao to lice
na autobuskoj stanci
kao istina
kao uspomena koju sam sahranio
s plavom autobusnom kartom u ruci
ideš tamo gdje
odbačeni kondomi
pokvareni brodovi
i žuta umobolnica
još uvijek čekaju na tebe
brzinom od 16 okretaja u minuti
snivajući skupljaš krugove oko očiju

Djevojka koju si volio

Revolucija je kao djevojka koju si nekoć volio.
Mislio si da i ona voli tebe
i da nikad nećeš voljeti drugu.
Ali te je jednog dana ona odbacila.
Tvoja tuga bila je ambis u praznini dana.
Sada, mnogo kasnije, vidiš da ona nije bila ništa posebno
i čudom se čudiš da si se ikada
mogao u nju zaljubiti.
A ipak, ako magnetizam koji te je privukao njoj
više nije ti u srcu…
jer djevojka koju si nekoć volio
nije djevojka koju se voli
nego puka čežnja,
potraga koja je s tobom počela
ne da nađeš,
nego da tražiš ono što si izgubio
da možeš izgubiti ono što si našao.

Homer pjevač pripovijetki
Jednog kišnog popodneva,
brodom iz već proputovanog sna,
Homer pjevač pripovijetki stigao je u Reykjavik.
Prošao jepristaništem
i sjeo u taksi koji ga je povezao
kišno-sivim ulicama
kojima su promicale tužne kuće.
Na raskršću se Homer pjevač pripovijetki okrenuo
vozaču i rekao:
'Kako je moguće zamisliti
da ovdje u ovoj kišno-sivoj
monotoniji živi narod pripovjedača?'
'Pa upravo zato', odgovorio je taksista,
'nikad ne priželjkuješ čuti
dobru priču kao kad kapi
dobuju po prozorima.'
Kad kapi dobuju po prozorima
i magla se od zaljeva navuče
prekrivajući i planinu i okean,
ništa nije vrijedno spomena
osim natopljenih ulica,

nema čudesnih pjesama,
nema raspjevanog sunca,
samo stope koje nestaju
kao kiša u okeanu,
u praznini i vjetar
koji fijuče i puše…
U sivom ogrtaču
vrijeme promiče ulicama,
poneka ptica preleti
besano iznad grada,
kišni veo oblaka
steže te oko vrata
i tama noći polegne
kao pokrov preko svijeta.
Čovjek isplovi brodom na pučinu,
tu je pjevajući val,
tu je usnula kuća,
jedro satkano od sna,
svijet rasijeca brazdu
kroz crno more
a svjetla promiču
kao plamenovi niz ulice.

Dórunn Valdimarsdóttir
Historičar, autor akademskih radova i biografija, i također romanopisac i pjesnik.

Ljubav i slične tekućine

I
Ljubav je rendezvoussnova
vremena i prostora
čvrstom rukom upravlja stvarima
san prođe kroz čovjeka na glavnoj ulici
istovremeno san pogodi drugog
u sporednoj ulici
šteta
univerzalnog sata
prsti ostavljaju otiske
satovi kucaju sa po deset prstiju
nijedan ne otkucava isto
a univerzalni sat
uvijek odzvanja drugačije

a onda moćna vremenska zakrivljenost pokaže milost
i dva sata počnu odzvanjati uglas
ista ulica isti dan
grubi zvukovi iz pozadine
postanu božanska melodija
opojna kapljica padne
s nebeskog svoda
2
zelene ćelije u koži
okean od lišća
prašuma, to smo mi
u sutonu se preplićemo
u plamenu
kad izađe mjesec
on uzleti od korijena
do krošnje
jaguar zaspi
a zatim i papagaj
pavijan zmija
gušter buba
mi spavamo
3
on opija
samodovoljan kao sir
zamak u polju bolesnih ruža
odražava nju
kao što bara odražava umorni lokvanj
i patku slomljenog krila u brzacima
ona začuje čaroliju magme
parukoja kulja kroz napukline
a iz zemljine kore
duboki zvuk
4
kupka od borovih iglica
njemu nema smiraja
čak ni u kupki umiruće šume
vidi ih kako se roje u zelenoj vodi
i sam umire
u onoj koju voli
dva daleka sunca
i vonj mišića
vonj ljubavi

Linda Vilhjálmsdóttir
Pjesnikinja i spisateljica.

Magla u istočnim fjordovima

Gledajući iza sebe dok se penjem,
narodno predanjenepomućeno
zauvijek visi o koncu
lijena rijeka srebrno-plava
a proljeće tavori
u ravnicama
sve dok se oko ne rastvori
iz daljine
i zakopa u bjelinu
gdje kobna
zima uskrsava
u visinama

takva
kao da je nešto božansko
ispustilo svoj plašt
i prekrilo fjord
a zatim po njemuposulo male planine
i napravilo sasvim novu vrstu oblaka i neba
ovo je kao da u snu hodaš
kroz rjeđu maglu i prizor
i padne mi na pamet
da si dopustim da lebdim na peru
ili se spustimniz kosu
sve dole do Seydisfjördura.

Jónas Þorbjarnarson
Autor nekoliko knjiga poezije.

Na početku bijaše brod

Kao i svi brodovi koje je odvuklo
u nepojmljive daljine
i zbog kojih zemlja je duboka u tamnim lukama
ovaj brod zaplovio je prema vrtoglavom okeanu
vođen nadmoćnom silom
koja je i s morima nadmetat se kadra
bdijući nad brodom
vjetrovi istorije namirisali su
ovaj morem nepoklopljeni raj u koji se pustinjak
odmetnuo odvažno
u molitvi zbog određene smrti
u ovo utočište van znanog svijeta:
zemlju ptica
i planina bez staza

tog dana
osamljenik ne gleda u planine
niti u nebesa
on žmirka prema stazama morskim
kojim je došao, vidi gdje se
horizont cijepa
vidi kvržicu što se polako približava
i poprima oblik
jedra, pramca
osamljenikove molitve ne mogu omesti
godine koje se gomilaju kao u
vraninom gnijezdu, paganski simbol plodnosti
onih koji su preplavili zemlju žestoki kao vrijeme
a onda brodom probili nepregledni okean
to cijepanje
otočkog horizonta
poderani himen djevičanske zemlje
put raščišćen za onog kojeg se sputati ne da
koji je želio sijati svoje dane pod novim nebom
ovo je Historija, sama se upisuje
u lice zemlje, odašilje duge lađe
na korice Knjige naseljavanja
bilježi u živim riječima svaki rt, svaku obalu
kao muškarci koji među sobom razvlače mrežu -
muškarci i žene ogromnu mrežu -
koju onda uranjaju u vjekove za one koji im slijede

i gle: djeca muškaraca dolaze jedna za drugim
kao riječi u knjizi, Knjizi Islanđana
ali na početku -
našem početku, slanom, divljački paganskom
bijaše brod
idrugi brodovi za njim, s teškim bremenom, bremeniti
od onog što će biti, što tek treba zabilježiti, tebe, mene…

Reykjavička radost

Da li je kao što se čini
da li se moja radost odražava ovdje među brodovima?
reykjavička radost –
čiji je prvi povod to što sjedim ovdje pokraj
ljeskajuće luke Reykjavika

i vrijeme je milosrdno i zaljev plavetno lijep
primjećujem jednu stvar:
zla ovog svijeta meni su potpuno skrivena,
to mi je novina
potpuno skrivena
a ipak u ovom trenutku vidim na velike daljine…
najdalji je Snæfellsnes
i u njemu ni traga od zala ovog svijeta
daleko od toga:
Snæfellsnes je bez dvojbe
dio moje reykjavičke radosti –
planine u uzvišenoj daljini
ali čekaj, ovo još nisam vidio:
tragači prebiru obalu
tražeći tijelo pod mojim stopama
i šta -
da li je zaista kao što se čini
da se čak i potraga za tijelom
savršeno uklapa u ljepotu ovog dana?

Gyrðir Elíasson
Pjesnik, pisac i prevodilac.Osvojio je 2000. Islandsku nagradu za književnost, a 2011. i nagradu za književnost Nordijskog savjeta.

Jutarnje dešavanje

(Završen citat)
gleda tarantulu kako se šepuri po
parketu put dnevne sobe. tamo legne
ispod mramornog stola i čini se da spava.
on se spusti na sve četiri i požali što nema
ruke kao božica šiva kako ga ne bi
uhvatio na prepad.
tu gdje leži veoma podsjeća
na proštepanu krvavicu čiji su komadići
posvuda. on spusti ruku na njena
gusto dlakava leđa. gladi je po krznu
pazeći da mu ruka ne ide
uz dlaku imajući na umu mačke. Tek tad
ugleda joj zube. jeza ga prostrijeli
od dna leđa do potiljka i tu okrene svoju
strijelu čineći da mu se dlaka nakostriješi. u
panici pogleda na ručni sat i shvati da
je stao šest minuta poslije 8. otkopča
ga dok mu se ruka trese i zakopča ga
oko paukovog tijela licem prema
dole. zatim se ušulja u kuhinju.
dohvati makaze i čokoladom preljeveni keks i
vrati se u sobu, odreže smrtonosne alatke
bez imalo muke s usnulog bića koje se
čak ni ne
pomjeri…

O posljednjem potomku Ikarovom

klepklepklep
odnekud
odozgor utražujem
zvuk uz
stepenice koje po dvije-tri preskačem
na tavanu čovjek sa štapom okrenut
leđima prema meni
zakorači kroz badžu
odšunjam se ne-
opažen dole
i prisjetim se kada čujem kukavicu na satu
kako odbrojava onih klasičnih 12
udaraca da sam na
starom radnom
stolu na
tavanu
vidio
nešto
što podsjeća na polu-
dovršena krila.

Varijacije na Bruegela

Idilična zelena crkvica na brdu
i gavrani
svirač usne harmonike popravlja
krov na svojoj kući
žute škure na prozorima
Bezglave kokoši šepure se
po promrzloj travi
brusnim papirom večer
zaglađuje oštre klisure
a moj um
otpušta rojeveprštećih misli
Djeca kližu po zelenom jezercu
pod mladim mjesecom
žena harmonikašica stavlja
sunčane naočale i čita
pod svjetiljkom
Ptičice spavaju
besano u dimnjacima

Bragi Ólafsson
Pjesnik, pisac romana i dramskih tekstova i muzičar.

Sa Svjetskog kongresa esperantista

Nemoj da te iznenadi
što ti šaljem ove retke s
Dvanaestog kongresa esperanto
saveza. Ovdje je sve u cvatu, priroda
doslovno zuji od živosti, izatekao sam
se neobično odsutnim
već ujutro nakon svečanog otvaranja
kongresa; zgnječio sam sićušnu mušicu
između kažiprsta i palca
i spopala me pomisao
da mogu osjetiti njeno
truplo. Ti sigurno zamišljaš da
ovdje vlada ratno stanje, niko se ne slaže
baš ni oko čega, i da
je bujica papira u sobama za sastanke takva
da čim ja spustim naočale istog trena
ih pokrije
neka najnovija uredba kojom se mijenja prid-
jevska deklinacija.
I zapravo si u pravu, takvo je
stanje stvari na dvanaestom kongresu, ali ja nisam
tamo dok ti šaljem ove retke.
Sve ono o prirodi i njenom zujanju je
naravno izmišljotina; ja sam
nemalo vrata
do tebe, znaš:
na kraju ćemo oboje umrijeti, a sve
što nas razdvaja je papirnica na zapadnom kraju moje kuće,
dječje igralište,
ulica Klapparstígur,
centar grada inextenso,
vožnja do Seltjarnarnesa, i
Atlantski okean. Atlantik sa svojim podmuklim
strujamai povremenom grižnjom savjesti
zbog toliko progutanih zdravih
i perspektivnih mladih ljudi
kao što sam ja. Nisam siguran
da će te ovaj pozdrav zateći
baš u onoj dobi života u kojoj
bih volio, ali kada stigne
u tvoje sanduče – znam da će se
zgužvati kroz onaj mali prorez – ti ga
stavi na kuhinjski sto i
ispravi ga. Kao što ribar ispravlja jedro
nakon što odabere svoje odredište.

Istraživači

Kad istraživači pokucaju na vrata
promrzli i umorni
nakon dugog puta
svaki ljudski
napor će se poduzeti
da se potpali vatra u peći.
Jastuci od samta
donijet će se u dnevnu sobu
i nakon što peć postigne odgovarajuću temperaturu
okrjepljenje će se poslužiti
a to je okrjepljenje dostojno
svakog istraživača: Martini
suhi
i čaj japanski;
crni ili zeleni
kako kome paše.
Malo će se zagrijati
dok im naša znatiželja
ne pokuca na vrata: zašto
su kod nas potražili zaklon, koja nužda
ih je potjerala iz divljine, ali onda
- zbog topline iz peći -
omamljuje ih san i odgovora
nema; zavaljeni u jastuke
kao zalazeća sunca,
nenavikli da tumače svoj dolazak.

Kristín Ómarsdóttir
Pjesnikinja, spisateljica romana, kratkih priča i dramskih tekstova.

Sputavanje

Kad sam plakala
i suze mi kapale
u njen svinuti dlan
rekla mi je
kad sam zastala
rekla mi je
pažljivo mi milujući kosu
neka ostanem
tu gdje sam
ispod kamena položih svoje blago
Kad je ona plakala
i suze joj kapale
u moj svinuti
dlan
rekoh joj
kad je zastala
rekoh joj
pažljivo je gledajući u oči
neka ostane
tu gdje je
neka ostane tu gdje je

Zatvorena djevojačka večer

Veo zastire dno tog kovčega.
U grobu leži mlada
s poklonima u
krilu.
Vrpce blijedih boja i bijeli
krep papir.
Posjetnice.
Obučena
u heklanu haljinu,
čipkane čarape, cipele
i rukavice.
Uvijena kosa.
Veo zastire dno tog kovčega.
Lice od soli
i osjetljive
prašnjave oči.
Veo zastire dno tog kovčega.
Mnoge poruke iz boca
tu su napisane.

Sjón (Sigurjón B. Sigurðsson)
Pjesnik i pisac.Osvojio je 2005. nagradu za književnost Nordijskog savjeta.

čarobnjaštvo

muzički instrumenti
od krvi i mesa
muzičke kutije
od kostiju i čekinje
i korak po korak prolazi i
korak po korak
i korak po korak prolazi i
korak po korak
kroz trodimenzionalnu polu-pjesmu
dok crijeva u unutrašnjem monologu
zaobilaze vanjsko uho
unutrašnji čovjek
osluškuje sebe
čuje svoje uši kako slušaju
šum gušterače
jadikovku slezene
šuštanje pluća
pjev bubrega
ritam kapilara
šapat jetra
pucketanje nerava
mrmljanje tankih crijeva
i tako dalje
tako dalje
dalje
*
da ne spominjem neotesani mjehur
koji napuhuje jedan organ za drugim
i pušta ih da prde preko trga

pariz (1895/1985)

sam u noći
zajedno s dilerom hašiša
koji šapće:
'chocolat, monsieur?'
(dok kod kućeneko umire)
i pri dnu ulice
na uglu
naiđem na prodavnicu
mehaničkih lutaka
(dok kod kuće neko umire)
u prirodnoj veličini
antikvitet su
i čekaju da ih
neko navije
(dok kod kućeneko umire)

Margrét Lóa Jónsdóttir
Pjesnikinja i spisateljica.

Sunčane noći

Smrt i ja. Život i ja.
Ostaci blijedo ružičaste me opsjedaju
i naš dan polako curi,
Želim ti sad doći
gušim se ovako sama . . .
Dođi mi kao onog dana
kad smo se pronašli.
Smrt i ja. Život i ja.
Smrt je samo početak
novog kraja.
I ja. Ja se više ničeg ne sjećam.
Samo nagnjilo truplo koje grlim
i šapćem u vječitu tamu.
Baš fino.

Jesenji solsticij

jedrenje
voženje
letenje
brzina
sama
je život
ljudi su bili u krivu kada
su mislili da je edison
stvorio svjetlo i od tog vremena
svjetlost svijeća je u modi plus
fotografije ljudi bisernih zuba
koji plešu među sabljarkama
na obalama mrtvih dok
krvavo-crveno nebo guta večer
i srebrna kiša teče
niz ulice kao u
staroj romansi kada jednostavno sve
ovisi o vremenu

Gerður Kristný
Pjesnikinja, spisateljica i autorica knjiga za djecu. Osvojila je 2011. Islandsku nagradu za književnost.

Ljetna pjesma

U jeku ljeta
prolaz je blokiran
između naših kuća
ulice zatrpane nanosima
i nijedno od nas
ne želi biti prvo
koje će očistiti snijeg
sjećam se ti nikad
nisi volio napor
a što se mene tiče
ja sam uvijek
voljela
snijeg

Izvještaj o ledu

Ledeni okovi razvučeni
po površiniokeana
sunce razbaruši novi dan
otkrivajući bjelilo
smrtno blijedih planina
u zimom iznurenoj zemlji
od istoka prema glečeru
ljubav propuhuje
gazi kroz visoki snijeg
i ostavlja ga tu
ne ostavljajući traga u njemu
polako se probija
tiho i uspravno
kao morski led prema kopnu

Zadnji dan zime
Visoko iznad kuća i drveća
snijeg leprša iznad crno-sivog leda
mjesec pluta u ledenom bazenu
a dan nestaje pometen
zadnjom pjesmom

Sigurbjörg Þrastardóttir
Pjesnikinja i spisateljica.

Europa

Aviokompanija će nuditi novokreiranu uslugu u budućnosti: mlaznjaciboeing 737 voze se autoputevima europskog kontinenta između poznatih istorijskih lokacija vino se služi u izdašnim količinama i najpopularnija ruta je dizeldorf-napuljzato što traje dovoljno za ispiti tri boce beaujolaisnouveaua dvije gajbe stelleexport i četiri čaše ganciaastibarem i može se nazdravljati lascivnim uzgajivačima pšenice odvažnim neplatišama poreza kratkovidim prostitutkama i drugim građanima zajednice koji gorljivo mašu putnicima kada mlaznjaci projure pokraj njih sa svim svjetlima upaljenim za slijetanje.

Sveinn Snorri Sveinsson
Pjesnik i autor knjiga za djecu.

Stalaktit

sve mi je izvan dohvata
jer moje korijenje spojeno je s kupolom stijene
a moja kruna od lišća prati svoj obrnuti rast
na dole

Zimska večer

Sve se poklopilo
vrtoglave godine iza rata
melanholični tonovi
usamljena klavirska muzika iz doba baroka
aktuelna nagađanja, gledana odozgor

Žena ide putem prekrivenim snijegom

zveckaju čaše šampanjca usta se smiju
tijelo bez sjene pod blještavim električnim svjetlom
prilazi bliže i bliže
cigareta gori u pucketavom žaru
sve dokveličanstveni zov trube
probudi se!
ne zapara usnuli dan
pijevac na jednoj nozi zagazi u baru
voda se namreška.
U bijelom snijegu otisci đonova
šum noći obavija kuću.
Prošla je ona koja je hodala putem.

Tok života
Život je kao pijesak
u kolicima
guraš ih ispred sebe
dok ne dođeš na odredište
te pogledaš preko ramena
i vidiš pijesak
koji se prosuo
iz šupljih kolica
ostavljajući za tobom trag
označavajući put života