Milorad Mijo Popović [1], Bogić Rakočević [2], Pavle Goranović [3], Jovanka Uljarević [4], Dragana Tripković [5]

Pet savremenih crnogorskih pjesnika

Sarajevske Sveske br. 41-42 [6]

Milorad Popović

PASJI DAN

Skočio sam iz prvog sna
i uplašio se boga
zgrabio sam čašu vode
snažno se udarajući šakom po čelu
neću li se sjetiti što sam radio
proteklog dana
kome sam zgriješio
koga sam ošamario
kome sam govorio stihove
koga sam molio za posao

progutao sam vodu naiskap
bio je to pasji dan
(bila je nedjelja)
bio sam zaboravio na pristojnost
bio sam zaboravio na ručak
na stolu sam primijetio bilješke o
Prozi Transsibirca i male Žane Francuskinje

SUMNJIVE PJESME

Ja sam sumnjiv pjesnik
nikad se nijesam povjerio
nikad se nijesam opredijelio
(osim za sebe)
obožavaoci mojih stihova
redom su manijaci, mangupi, maloumnici
moje stihove konzumiraju ugrožena djeca
jedna sirota žena mi je rekla
"Vi ćete ostati kao pjesnik
umijete nadahnuti očajne"
znojio sam se
nijesam htio reći
da sam raskrstio s očajem

Ipak, ja postojim, kao sumnja
postojim kao maska koja je opasala moj duh

DOHVATI NEBO IZNUTRA

Na vrhu stubišta dosađuju se žreci
iz pozlaćenih usana izbija im gustina
kao u aforističkih pjesnika
na nebu niko nije pustio krv zbog bližnjega
na zemlji nikome nijesu oprostili kravlje oči
iako, oči koje su opasale zemlju posve bezazlene
niko nije oprostio silinu novembru
iako je to doba kada oči i duša bivaju čisti
otkad su na nebu izgubili osjećaj prostora
ljudi su stali jedni drugima ukidati pravo na
prostor

estete se još oslobađaju prostora
jer nebo nijesu dohvatili iznutra

NAŠE LJUBAVI

Govoriti o ljubavi
ćaskati u pivnicama
o velikim zaslugama
s ljubavlju govoriti na javnim mjestima
o javnim problemima
o sklapanju velikih poslova
o žrtvama koje će pojesti domovina
s ljubavlju s javnim privatnim pristojnim
prestarelim ženama
profesionalne ljubavi
ljubavi prema bližnjima
sklonosti za ubijanjem divljih svinja
i ostale divljači
ljubavi koje nas manje-više snaže
služe nam na čast

sve naše ljubavi

PREOBRAŽENJA

Moj soj je oskudijevao u
Tjeskobi
Kao ograđene zvjerinje
Oči
U noći bogatoj
Zvijezdama
Drugari su vozili fordove
I mislili za Hemingveja
Da je porno zvijezda
Preci su imali
Gospodara i Boga
A moja nebeska svjetiljka
Smekšala
Kao jesenja krošnja
Blago vama
Zatekoste me smjernog
Kao gospu na starim
Portretima

SOLIPSIST

Ipak, ne ostavljaj me samog
na dnevnoj svjetlosti oglodanog:
pribodenog na zatvoreno oko
na smrznuti kapak –
umramorenog
ko razapeta sjenka.

Ne ostavljaj me samog.
Imam okrutnu krv
i mračan rodoslov.
Pogledaj u moje srce:
vidjećeš prazan kavez
i praznu pticu koja odlazi.

Bogić Rakočević

VJEČITI KANDIDAT

Nad gradom
Pri noćnoj svjetlosti.

Nikoga nije bilo u kući
Uzalud je vukao
Ogromnu zavjesu.
Razbijao zidove.
Pomjerao časovnike.

Proglasio me živim ali
Nije me bilo nigdje
Ni u gradu
Ni na groblju.
Niko nije znao
Gdje sam se zaboravio
I zašto je to tako.

DUH VREMENA

Poezijom
nešto promijeniti isto je
što i osmisliti život
nalik lutriji za siromahe
jer dobri Bog
pri iskušavanju prefiksa
pokazuje ti put ka pećini
i tako
u popodnevu u kojem živim
omamu riječi
upečatljivu iluziju
utapam u duh vremena

CRNOGORAC U OFSAJDU

Prošlost ga zviznula po glavi
u lovu na datume
takav je gnjev prošlosti
opisan u časti oružja
upalog u zaspalu bronzu
svakako
ima i drugih načina
da se između ulaska u istoriju
i njenog slušanja
upali mina
pobjedničke tjeskobe
pored ostalog
premali je prostor
neopreznih pridjeva
što tumaraju prateći vrijeme
odbrane kaveza
riječima koje sijeku vjekove
vraćene na početak pamćenja
da bi igra opet mogla početi

ISTOM ULICOM

Svakodnevno se protežem kao laka anegdota
kroz tu krotku blizinu što me tumači tačkom –
zvjerkom čiji ću plijen osloboditi
novom rečenicom jednom, u zoru
kad se po njoj razliju akvareli kišobrana,
brežuljaka za razmišljanje.
Dok po trotoaru sipi lišće, a potom
meko padaju haljinice od šumskih jagoda,
u predahu okolnog šiblja treperim
odvodeći vjetrove ka licima zaklonjenim
novinama
čije su oči jezerca namreškana mojim prisustvom.
Opisaću, možda, slapove njenih podudarnosti
sasvim slične bivšim vremenima, vokaciji
prolaznog.
Usamljen poput planinske kolibice
na putu do autobuskog stajališta
energično nižem okrnjene stepenike
pitajući se da li ću u povratku opet sresti
gipsane figure, naduvene u svojoj krhkosti
pa da im ljušture izlomim, da moje okamenjene
drugove
iz nečitke skaske izvedem.

ŽENA SA MOG ZIDA

Često noću
Ženu sa mog zida
Moji pijani drugovi
Dugo, dugo dodiruju.

Nedavno sam je premjestio
Na drugi zid.

Imam utisak
Da joj nije svejedno
Što joj je mjesto
Poslije toliko pipanja
Ostalo
Božanski čisto.

Pavle Goranović

KAKO MIRIŠU KNJIGE

Za svaku knjigu ima po jedan miris,
miris koji se ravna sa značenjem.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige -
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?

Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle – možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima - knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.

Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.) Kako mirišu
svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.

Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.

Najčudesnije mirišu knjige u
argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove
i prošlost. Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?

Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.

IZGUBLJENI RUKOPISI

Ne krijem: pišem neistinite,
prevarantske redove. Postupak
se ponavlja iz teksta u tekst.
No, gdjekad se može naići i na stihove
sa zabrinjavajućom mjerom istine.
Nedavno sam, tražeći sasvim druge
tekstove, među rijetkim rukopisima,
pronašao i sljedeće riječi:
Najznačajniji gradovi su oni
koji su već pokopani - ne vrijedi
osnivati nove. Najbolji jezici
su izumrli - ne vrijedi bolje osmišljavati.
Najpoštovanije škole su se nalazile
u sada već zapuštenim vrtovima.
Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni...
Vrijedi ih otkriti. Nama, preživjelim
članovima Vavilonske biblioteke.

POSLJEDNJI SONET LAURI

Ne smijem se više zaklinjati
u budućnost. Evo sad, nakon svega,
tvoja patnja - meni je naslada,
utoliko prije što znam

da dugo već čekaš moj pogled,
odviše smjeran. Ti si, ionako,
navikla na sliku bitisanja
u jednom vječnom krugu.

Nijesam zakasnio da uvidim:
zbilja sam dostojan sna,
što ga sebi stvorih, pjevajući

o tvojoj ljepoti. Konačno, sa tobom je
umrla i posljednja misao -
a ja sam odvojio svjetove!

VRTOGLAVICA SERENA KJERKEGORA

I
Od roda sam onih koji imahu hrabrosti
da se pomire sa sopstvenim neznanjem.
Čovjek sam sa vrlinom i sa odveć
uočljivim manama, jedan nedovršeni kosmos.
Ja, Victor Eremita, usuđujem se da na čas
budem pozvan kada se razmatra o vještinama.
Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam ništa novo,
pa opet, gledaju me sa nevjericom.
Govorim da su epohe okončane,
da su sva imenovanja odavno iskorišćena,
Uzalud, prebacuju mi izvornost.
U svom odista ništavnom mišljenju, ja tek
preslikavam oblike, bavim se
tobožnjim razumijevanjem. Mogu samo
da čekam na pokret koji će presuditi.

IV
Život ispred mene ravna se sa patnjom.
Zapravo, životi svih nas odjeci su
određenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni,
lakše ih preživljavamo, ne dotaknemo tugu
čak ni u prolazu, što bi moglo biti divljenja vrijedno.
Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen
za drhtanje. Bačen sam u život, koji provodim nesabrano.
Sebe ne umijem definisati, druge - ne želim,
ne bi to bilo pristojno. Razapet sam
između mogućih krajeva. No, ni sam ne znam
na koji način se još uvijek snabdijevam danima.
Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. Štaviše, drugima ne mogu
garantovati da se ono događa sada i ovdje.
Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglištvo,
i uvijek sa sobom nosi tešku samoću. Vidim to,
kada otpočnem da sebi pripisujem zapretane pojmove,
i kada se uporno upuštam u postavljanje brojnih pitanja.
Kao što to, uostalom, rade i svi dobri početnici.

V
Hladan je ovaj život, kao pločnici Kopenhagena.
Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda ključna odlika
postojanja. Slaba mi je utjeha što sam se,
za svo protraćeno vrijeme, pod maskom drugih imena,
pitao kakva li je to istina otkrivena one zlokobne (ili srećne) noći,
kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noći starogrčke,
valjda, više se ne sumnja u slobodu izbora. Evo,
i ovi moji zapisi bivaju drugačiji usljed prisjećanja
na taj događaj. Nikad, nadam se, moje govorenje
ne može biti ad se ipsum. Sve moje rečenice su testamenti.
Govorim vam to kao rođeni Helen, osoba otuđena
od današnjice. U trenutku kada vam dostavim svoje poruke
iz testamenta, slobodno prosudite - sa kolikom sam se
umješnošću prerušavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao,
doista sam to sa uspjehom činio, budući da sam u ponavljanju
vidio i jedinu svrhu mog stvaranja. Ako sam citirao,
obišao sam sve potrebne svjetove. Odvažio sam se
na življenje - to je moj najveći grijeh.

VI
Znam za zvuk kočija u ljetno predvečerje.
I smisao njihovog kretanja znam. Čovjekov
usud i grijeh, takođe poznajem. To je već
ono što mi je ostavljeno, što mom rodu uskraćuje
privilegiju početka i novog puta. Nekim hartijama
- možda nepravedno - dodjeljujem značaj.
Mislim na nenapisane pjesme, na ono što je neostvareno.
Iz atmosfere, dakle, skupljam tužne lirske pabirke:
ja sam pjesnik koji ne piše stihove!
Još znam i za smirenost Sokratovu,
pa i to da je nikada neću ispoljiti.
Suviše su mali naši jezici da bismo sebe ispunili,
a ipak neki od nas se usude da svijetu pripišu
svoje tričave stvari. I sam vodim dnevnike o marginalijama,
paradoks me priprema za život.
Premalo ili odviše - nijesam pozvan da ocijenim.
Uglavnom, pisao sam o zemlji, o ženi -
smatrajte to mojom jedinom zaostavštinom.

Jovanka Uljarević

PREDVORJE SMRTI

jutros su brodovi isplovili iz luke
u moju odbranu niko neće stati
još koji čas i prepuštena biću
zapisničarima moje nagosti
na tvojim vratima zakucaće glasnik
s viješću o onome što tek desiće se
nudeći ti vremena dovoljno da zakasniš
na meni valovi umiraše
u grupama iščezavaše ogrezli u bijegu
iz mene šapat svih krajeva svijeta
osvajačima tajne otkriva
raširena sam nalik obali
poda mnom kreveti cvile
– ne biram položaj fetusa
da zaspala bih
zamršenih čula će me izvesti
pred kupce slutnji
čežnjom da ne procurim
i pločnike tjeskobnosti ne zavedem
riječi moje mene ne obavezuju više
riječi mojih mene će osloboditi
prije mraka i novog zločina

FOTOSINTEZA

najprije ćemo preležati boginje
s tvojom djecom
pa s mojom
onda će doći i naša

istim redom ćemo hodati
žvakati
psovati
zubi će nam rasti
zubi će nam ispadati
i sve će nas jako pogađati
i sve će nas jednako brinuti

ja ću biti zadužena za lekcije iz plivanja
ti iz preživljavanja

iz kvantuma naših života
nikada se neće oglasiti
rješenje problema globalnog otopljavanja

U TRANZICIJI

ne svjedočim o svojoj budnosti
ne upirem prstom u srca stvari
nije mi do toga
klimam glavom potvrdno
jer sve je potvrdno i ostvarljivo
i prihvatljivo i poželjno i baš ono
i ništa drugo i drugo i drugačije
na sred sobe imam metar i po u prečniku
prostora da se smjestim
i zidove koji će bez protivljenja
ušmrkati miris mene ispljunuti ga
u koordinate globalizacije

što se organizma tiče
reaguje u skladu sa uslovima u kojima se nalazi
i to je ok
po svim naučnim teorijama
a njima se jebe šta ti misliš
nenaučno
privatno
jebe se i tebi šta ti one poručuju
u metar i po univerzuma
civilizacija je nesvrsishodna proteza

ne mogu se žaliti na uspjeh
za metar i po ispod
klimam glavom potvrdno
jer sve je potvrdno i ostvarljivo
degutantno informisano
i prihvatljivo i poželjno i baš ono
što čekanja ne vrijedi
i ništa drugo i drugo i drugačije

VEČERA U DVOJE
prije

pripremam se za tvoj dolazak
oštrim noževe
u vrelo ulje kao kockice za jamb
bacam skakavce
nakon kraćeg gurkanja
rezultat je četiri potrbuške okrenuta
dva sa nogama u vis
- ostale diskvalifikujem zbog nedoličnih poza
jesam li pobijedila
ne odazivam se na njihovo cvrčanje
prvi put
proslaviću tu promjenu
nenadani znak zrelosti
ili gluvoće
važno je kretati se
i ja se krećem
od zida do zida do zida od zida
ubrzavam korak dok mi se vrtlog ne otključa u glavi
do zida od zida od zida do zida
najednom i ti baneš
pogledam te kao davljenik
kojem duboko preduboko u njedrima
odsustva nadmorske visine
nije od pomoći svjetlost miljama udaljena
i posolim pržene mališane
baš kako ti voliš

LA DOLCE VITA

saspem sebi nekada par kapi hidrogena 3% u uši
- naučila me prijateljica a ona odlično čuje
strijepim u pucketanju
uhodim svrabež koji se razlije kanalićem
i kao prut se protresem
kao prava mačkica nakostriješim

praktikujem prokuvati zub koji mi izvade
zaštiti ga kao trofej
od svih nemilih mirisa
što vrebaju ščepati zbog promjene staništa
polegnem ga u malu kutiju
i pustim da boravi uz mene

ljeti nosim duboke čizme kao da živim u džungli
veslam slobodnim stilom zadivljujuće graciozno
kada nema valova
kada nema turista
kada nema ajkula ni drugih nemani
i nikada ali gotovo nikada
ne govorim koji ću sljedeći potez napraviti
na sred zaliva
u najboljim godinama

OBIČAN DAN INFORMATIČKE ERE

razaznajem gustinu dana po tromosti kapaka
zajapurenim očvrslinama duž njihovih rubova
sve teže je progledati
protegnuti pršljenove
pometnju napraviti
među stvarima-ljudima ljudima-stvarima
googluj srce ako ti nije jasno

stvari više ne zauzimaju određeni prostor
stvari zauzimaju umove
a umovi ne postoje
postoji samo čika Google
tvoja dnevna doza jednokratnog znanja
momentalno primjenjivog u cilju obezbjeđivanja
profitabilnijeg poslovanja uz osiguranu konkurentsku prednost
pa zar to nije divno
uz čika Googla svi sve znaju
i sve vrca od znanja
već bajatog sljedećeg časa
bajatijeg od lokuma moje babe
koji je godinama netaknut čuvan za posebne goste
i ti vjeruješ u to znanje
baš poput moje babe koja nije sumnjala
u bezbjednost konzumiranja lokuma
i kada on više ničim nije odavao svoju prvobitnu namjenu

dok preturam po kućnoj biblioteci
nedostaje mi spretnost Googla
služim se i dalje svojim sjećanjem i tijelom u traganju
pronalazim Platonove dijaloge iz sokratovskog perioda
avaj Sokrate
ti kao da si znao da knjigama će se rijetki vraćati
i da će sofisti te prozrene preteče Googla nadglasati tvoje neznanje
naletim na svoje bilješke kao dio intimnosti
danas još sposobne u šetnju me odvesti

SVE NAŠE MOĆI NEMOĆI

imaš moć da zaboravljaš
ja da poričem
blagim klimanjem glave i svjesnim spuštanjem kapaka
odapnemo nijemi pozdrav jedno prema drugom
kao da smo dio tajne službe na zadatku
ničim ne smijemo otkriti da smo bili uzgajivači nježnosti
znamo sada da se ne znamo
toliko je preostalo
kao opomena
iskustvena prikaza zbog koje si mudriji
a ja umornija
imaš moć da zajašeš na krilima ponosa
zabuljen u zvijezde od kojih ni jedna ne nosi moje ime
ja imam moć da previdim
učinim sve prozračnim i dišem duboko
dišem duboko
sve brže
odbrojavajući do otkucaja koji će me raspući
puštajući te da odeš
kako velikima i hrabrima priliči
znamo da se ne znamo
susret je neplanirana zgoda
nas koji drugom zadatku pripadamo
nas koji zadataka nemamo

Dragana Tripković

VRIJEME
Nije kasno da pišem o vremenu.
Nije kasno da pišem sad o vremenu.
Moram ostaviti putokaz, jer počinje da duva jugo
u sred decembra.
Takve prilike znaju navesti čovjeka da zavoli pogrešnu stvar
ili pogrešnu personu.
Veliki stanični sat ne radi već dvadeset i pet godina.
Njegove crne, rimske pruge prijete ukočenom
preciznošću, isto kao smrt.
Ona izgleda probirljivo, mada joj je sasvim nebitna
željeznička vreva,
u kojoj niko zapravo ni sa kim ne razgovara.
Ne gledaj na sat.
Između moje racionalne namjere i tvog iracionalnog
vremena,
nema ništa drugo do vozni red.
Pročitaće ti ga grbava starica
sa tugom poljskih pjesnika.
Pejzaž je prekrasan!
Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva.
Zlatne palate koje smo izmaštali,
neonske bazene, šarene porodice,
djecu od dragog kamenja...
Da ne nabrajam,
sve se vidi kroz promičuće prozore.
O vremenu su svi već sve rekli.
Teško da se može dogoditi štogod novo, osim još par
dirljivih redaka,
koji će uglavnom govoriti nešto isto.

Nema važnije Prošlosti, ni manje važne Sadašnjosti
na ekranu,
dok se u naprijed može istim imenima.
U tom brlogu najteže pada sjećanje.
Ali vječnost nameće školski zadatak.
Upravo sad.

***

Pred tobom igra ciganska mečka,
navođena ritmičnom bukom vlasnika.
Stravična slika iz djetinjstva košta šaku sitniša,
a nekad Užas igra za džabe.
Ne znam kad ćeš stići.
Ne mogu ti obećati mnogo osim sive ulice
i strasnog mraka u martovske ide.
Proljeće uvijek donosi pregršt preživjele truleži,
nedosanjanih zimskih ljubavi
što drhte da se utope u ljetu, bijelom vinu
i mušuljama.
Zato ne žuri.
Naši gradovi nemaju trgove koji nose velika imena.
To nijesu revolucionarni, krvavi pločnici,
već betonske kurve kojima imena mijenjaju
onako - kako se mijenja pohotnost vladara.
Preko njih je ustvari najbolje preletjeti.
Nekoliko nedostajanja i negacija,
čisto da se bude dosljedan
neviđenim božijim čudima, odvešće te
pravo.
Nipošto ne skreći ni desno, niti lijevo.
Tamo,
kažu,
vlada bezmjerje...

***

Neki muzičari pjevaju o drugim gubitnicima,
i o novcu.
Trupa glumaca ne žuri nigdje.
Ponudiće ti mladu glumicu,
zato što si vitez i dobro izgledaš na sceni.
Ti dostojanstveno uđi u svoj lik,
oslobodi Helenu ili Dulcineu,
i uživaj slavu.
Na kraju ćeš ipak morati da umreš,
ali ne ide to sad...
Čak i kad umreš, još nekoliko narednih sati
nećemo biti sigurni u to,
zato ne brini... Na vrijeme si.

VJEŠTINA

Postojalo je nešto veoma vrijedno,
što se izgubilo vremenom.
Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna.
Delikatni poremećaj svijesti,
Zato što je samo istorija bolesti
kontinuitet.
Stvarnost je ono što se ne vidi i ne čuje.
Ta, loša metafora dozvoljava da sve može biti
zapisano.
A kako zna biti degutantno ono što može biti zapisano...
Kao opterećenost tradicijom,
kao stijena neka.
I ako se pitaš postoji li ljubav,
odmahnuću glavom u određenom pravcu.
Misao je nespremna u obilju konstrukcija,
visokih čeličnih ograda.
I nije sve riječ,
i nije sve pjesma.
Kao što sve ne može biti odjeća.
Kao što sve se ne može znati.

OSTRVO

Važno je zvati se tako
kao ti.
Onda možeš ukrstiti
pogled sa putnicima na brodu,
dok promiču
pored tvog ostrva.
Taj pogled je sličan samo
po tuposti.
Ostrva su pitanje izbora.
Jutro je izmiješano pravilima
nestajanja. Sva ta jutra i pravila
služe da samo ubiješ
dosadu...
Ništa ne donosi tako ozbiljne
zaključke,
kao kad se nađeš ispred kapije straha.
Važno je biti
na ostrvu.
Otud' se bolje vidi,
kaže Prospero.
Melanholija te svakako sačeka,
pa makar pala sa palminog drveta.
Pravo u tvoj strah,
pravo u tvoj zaključak.
Važno je pristati sada
na sebe.
Ne pristati na ono Prije,
niti ono Unaprijed.
Sve ostalo su imena,
ostrva, imena,
ostrva,
ostrva.

MI SE NIKADA NEĆEMO UMORITI OD PUTOVANJA

Pogledom u nebo danas
možemo vidjeti samo airbuss.
Za ono što se dolje dešava -
neophodan je stomak.
Prije bilo kakvog početka
treba uzeti za ozbiljno
da u odsustvu
stanuje Biće.
Obično petkom uveče, nabacani dekor
vulgarno zove na bis.
Predugo stajanje zahtijeva
pravilnu...
Liniju oslonca, koju ometa numera,
tek počela, a nepovratno tužna.
Blijeda mladost je onanijski
snažna.
Ovdje više ni kiša ne traje dugo,
osim u nepristupačnim dijelovima
slabo naseljene zemlje.
Prazne godine ne označavaju
čak ni sopstvenu ništavnost.
Tako je prividno jasno!
Ne može se govoriti u množini o
nama, proizvođačima jedinstva zla.
Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja,
nikad nećemo biti ispraćani -
a uvijek ćemo odmarati naša stopala.
Sve mi liči na kompromis.
5. 11. 2007.

***

Ljudi dolaze sa svih strana,
nudeći tijela toplom bogu.
Na svoja lica stavljaju puter
i čekaju da se pretvori u ulje.
Ne kupaju se,
ne šišaju,
nit’ briju.
U ritualnim danima
mijenjaju novac za smeće
i lako povraćanje.
Jedni drugima skidaju kožu
i posipaju se solju.
Iskreno vrijeme stavljaju između čula za stid,
da im posluži u trenucima smijeha.
Turisti.