Željko Ivanković [1], Franjo Likar [2]

IMATI 85 GODINA

Sarajevske Sveske br. 39-40 [3]

Imati 85 godina...

Željko Ivanković: Ono što nam prvo pada na pamet i povod je naše radoznalosti, to su vaše godine. Da li postoji i nešto kao umor materijala?

Franjo Likar: U januaru sam ušao u osamdeset i petu godinu, genetski sam nadmašio sve svoje pretke no jednom ću se ipak zaustaviti. U Klagenfurtu stanujem na četvrtom katu bez lifta i još se nisam okliznuo na stepenicama. Imam veoma loš vid no čitam još uvijek, iako sve češće zaspem zajedno sa knjigom. Vrijednosti erotskog još uvijek su prisutne u mojim radovima, ali to ne bi trebalo prevoditi u sferu naših tjelesnih obaveza. Negdje prije 50 godina odlazio bih sa prijateljima na Trebević a kada bi se vratili nije nam bilo teško da još malo odigramo i nogomet. U mladosti svi smo bili gladni pa nismo birali šta jedemo, a mislim da i nivo duhovnih vrijednosti nije bio baš visok, snažniji libido loš je saveznik za duh koji teži prema visini. Ujutro da bih obukao hlače prije sam stajao na jednoj nozi pa na drugoj, sada se taj sportski poduhvat izvodi ležeći na krevetu. Noću kada ustajem, nesiguran sam na nogama, u prvi trenutak ću se i pridržati za nešto, no moj korak u cjelini je lagan i siguran, mislim da moji pokreti još uvijek nisu plašljivi i nesigurni što je tipično za ljude u godinama.
Čini mi se da nisam loš proizvođač pozitivne energije, osjećam zadovoljstvo pri uzimanju hrane, pa i vodu pijem sa istim zadovoljstvom.

Memorija je sada slabija, gube se vrijednosti koje se zasnivaju na iskustvu, no sposobnost posmatranja stigla je do svoje zrelosti. Sve se sada događa sporije i za sve mi treba više vremena.
Ljepota prirode uzbuđuje me sve manje, sada lutam krajolicima duha, i osim pozitivne emocije svetlosti preostala je još ljepota vjetra i oluje. No vjetar više pripada krajolicima duha nego prirodi, vjetar je dah prostora i širine, vjetar je lebdenje i levitacija. Sa godinama ja sve se više lebdim, zemljina gravitacija sve je manje prisutna. Uostalom Ramana Maharši je rekao: što slabije tijelo duh je snažniji, a to je suprotno parolama iz naše mladosti kada smo učili i u školama, u zdravome tijelu zdrav duh. Ta glorifikacija tijela uvijek je pripadala duhu totalitarnih režima.

Ž. I.: Pomišljate li ikad da sve ima svoj kraj?

F. L.: Ne pada mi ni napamet da je zbog mojih godina smrt sada nešto bliža, uvijek sam osjećao da je ona u mojoj blizini. Sa svojim godinama živim u prijateljstvu, a moglo bi da se kaže, hvala Bogu pa sam se oslobodio sretnih dana mladosti. Naravno, sada se više umaram nego u mladosti, no radim mnogo više nego u toj takozvanoj mladosti, naučio sam da sebe bolje iskorištavam.

Ž. I.: Godine, ipak donose...?

F. L.: Kada se nešto gubi, negdje će postojati i dobitak. S godinama se gubi moć koncentracije, no šta je to koncentracija.
Uopšteni odgovor glasio bi: pogled je usmjeren prema središtu problema, a to podrazumijeva određeni napor, ali ako pogled skrenemo na iskustvo istočnih filozofija onda će naporu koncentracije da se pretpostavi opuštenost. U tom smislu ja bih dodao, koncentracija proizlazi iz meditativnog i mi se sada približavamo rješenju; ne tražiti odgovor, nego biti budan, čekati da se odgovor dogodi.

Ž. I.: Koliko ste sebe izgradili školom i učenjem, a koliko nekim osobnim istraživanjem?

F. L.: I moje slike kao i instalacije u smislu profesije i školovanja, nisu tehnološki čiste, u principu ja sam loš đak. U svoje skulpture ugrađujem platno, znači spajam sliku i skulpturu. U akvarelu imam potrebu da mješam i bijelu boju, a to je izrazito zabranjeno. U mojim stihovima zajedno su anđeli i erotika, ti uslovno rečeno stihovi, liče mi na neki automobil, koji sam, ne znam ni ja iz kog zadovoljstva, rastavio u dijelove, da bih onda krenuo da sve to ponovo sastavljam, i šta se sada događa, taj auto više ne liči na original. Auto doduše može da vozi, a događa se, on će i poletjeti, a sve to zahvaljujući nekoj greški ili nekom previdu. Ja sam onaj koji pravi greške u svakoj svojoj izvedbi, uvijek sam se osjećao kao dijete neznanja.
Po raznim školskim klupama proveo sam ne baš malo vremena i uvijek sam bio uzor lošeg đaka, učio sam tek toliko da se provlačim, u stvari bio sam samo švercer.
Uostalom sve što sam kroz te škole mogao i da naučim do danas sam savršeno zaboravio, obrazovanje sam sticao hodajući svakodnevnicom. Znanje sam sticao kroz razgovore sa zanimljivim ljudima, a iskustvo me poučilo da zanimljivi mogu biti i oni nezanimljivi.
Naravno, uvijek sam bio veliki kolekcionar pročitanih knjiga, mnogo čitam i danas iako imam veoma loš vid, gotovo da sam slijep. Pročitam redovno i dnevnu štampu čak i onu za koju se koristi riječ žuta štampa, no meni se čini da novine moraju biti uvijek pomalo i žute. Obavezno pratim i crnu kroniku, ona je u stvari naše ogledalo.
Ja već dvadeset godina živim u Austriji u ambijentu jednog od velikih svjetskih jezika. Zbog velikog tiraža knjige nisu preskupe a nađe se gotovo sve što se u svjetu pojavi. Mnogo čitam, no to nisu romani, njima sam rekao zbogom još prije pedeset godina. Uvijek su me zanimale knjige duhovnog sadržaja, ali i knjigu o životu mrava ili dinosaurusa rado ću uzeti u ruke.

Ž. I.: U svakom slučaju vaša se osobnost kreće dosta nepredvidivo?

F. L.: Da bi smo ocijenili određenu ličnost, predmet naše radoznalosti treba osmotriti sa svih strana, treba vidjeti kako se ko kreće ulicom, a dobro je zaviriti i u prostor u kome živi. U svim mojim stanovima ili ateljeima, krevet je uvijek bio u uglu, a to znači tri su strane bile obložene samtom, ja sve činim da se izbjegne dodir zida. Platno je kod mene uvijek imalo veliki značaj, naravno ne ono slikarsko platno.
Platno je nemir i pokret, a može biti i zastava koja nam prethodi. Platno je u prijateljstvu sa vjetrom i sa lebdenjem ali ono nas obavija i štiti, krije nas i otkriva podjednako.
Uz krevet uvijek imam i malu biblioteku, u stvari jedino čitam u krevetu, a to znači čitam uveče. Oduvijek sam sa knjigama imao intimne i bliske odnose, pa te tako zvane aktuelne knjige moraju biti na dohvat ruke. Mislim da sam klasičan primjer prenatalnog tipa.

Ž. I.: Još u mladosti bili ste onaj koji istražuje a ne onaj koji uči, bili ste pobunjenik, a ne činovnik?

F. L.: Uvijek sam bio ne samo onaj ko je nezadovoljan, nego svoje nezadovoljstvo nisam ni sakrivao. Još kao gimnazijalac, bilo je to u Koprivnici u sjevernoj Hrvatskoj, bunio sam se ne jednom, nego u svim prilikama i bio sam središte svih potencijalnih erupcija, danas više i ne znam koji su sve bili motivi. Ne mislim da sam imao prevelik osjećaj za pravednost, možda sam imao nešto kao pozitivnu taštinu. Stidio sam se jer se moje školske kolege ne stide. Ne bih rekao da sam bio previše hrabar, vjerovatno sam imao dobru intuiciju a znao sam i da odmjerim svoje mogućnosti.
Upamtio sam ime profesorice koja je bila autor ovog teksta: "Likar, Likar... ti nećeš dobro završiti... ", bilo je u njenom glasu nekog tužnog saosjećanja, nigdje se nije osjećala ni najskromnija nada za ono što me čeka. Volio bih da je danas živa, bio bi to zanimljiv susret jedne građanske psihologije i jednog iracionalno nepredvidivog karaktera. Na nekom imaginarnom nivou poredao bih po sebi sve moguće nagrade i odlikovanja koja sam stekao, a posebno bih stavio preko grudi lentu akademika, i pun lažne skromnosti samo bih prošaptao, gospođo draga, tako je to u životu...
Nimalo nisam bio bolji ni u Sarajevu, preko partije dobili smo direktivu da iz škole treba izbaciti Milana Medića, jer je kao dijete, bilo mu je možda osam godina, klipsao iza neke četničke kolone i ponekad bi tako dobio i komad kruha. Naravno u koloni je bio njegov otac, pa je imao i neku sirotinjsku protekciju, mogao je ponešto i krišom da dobije. Ja sam jedini ustao u obranu Milana, pažljivo pripremljenu egzekuciju jednog prijatelja kojeg smo svi voljeli, potpuno sam preokrenuo. Dosta kasnije Milan je nakon studija u Beogradu postao restaurator evropskog glasa.

Ž. I.: Vratimo se sada na vašu slikarsku mladost...

F. L.: Jednom prilikom kada su se u našem umjetničkom udruženju dijelile neke nagrade i priznanja, ja sam se obratio Radenku Miševiću: "Čudi me da se tebe niko nije sjetio pa ti si svih ovih godina bio i alfa i omega u ovome gradu." Radenko se nasmiješio: "Ja bih te malo korigirao ako sam ja bio alfa, onda si ti taj koji je bio omega.“
Radenko je tada bio zaista vodeća ličnost u bosanskohercegovačkom slikarstvu, a ja sam bio, može i tako da se kaže, predsjednik vlade u sjeni. U mojim ateljeima, najprije u Morića hanu a zatim u Saburinoj kući okupljali su se oni koji dolaze, oni koji će tek postati reprezentacija.
Prijatelji koji su kod mene dolazili bili su društvo izvan socijalnih konvencija, od fakultetskog profesora Ivice Fochta pa do studenta Tomislava Ladana.
I naše teme su bile izvan konvencija, mogla je to da bude i neka dama koja je znala kako da se upotrijebe kukovi, kada bi na štiklama prolazila čaršijom, i koja je bila znalac, kako da se nama znalcima-početnicima zaustavi dah. I sa ove dame, mi smo sa lakoćom prelazili na seobu starih Slavena, naravno ako bi tu bio Đuro Basler, no kada bi se tu našao Tomislav Ladan, on bi u svojim zalihama uvijek nalazio komentar koji su stari Heleni imali o nekoj sličnoj dami ispod Akropola. Potpuno suprotan bio je Mak Dizdar, uvijek tih i gotovo neprimjetan. Niko nije slutio da je već tada njegov Kameni spavač kretao na svoje veliko putovanje.

Ž. I.: Nisu li vaše Rudimentarne žene iz tog vremena početak vaše sklonosti ka irealnom i iracionalnom?

F. L.: Volim sve što je nerealno, pa volim i leteće tanjire kao i sve što je nemoguće. Volim i samu iluziju o nemogućem, mađioničari su me uvijek oduševljavali. Ali posebno me fascinira levitacija i veoma sam se obradovao kada sam vidio da o tome fenomenu postoje i povijesne činjenice. O Đusepeu Copertinu, talijanskom svecu iz sedamnaestog vijeka, čak je i policija zabilježila oko sedamdeset levitacija, a čuvena španjolska svetica Tereza od Avile spontano je levitirala pred mnoštvom u crkvama. No mi znamo da se levitacija ne događa samo u krugovima religije; u devetnaestom vijeku svijet je upoznao i Dejvida Daglasa Hjuma, koji je svoja organizirana lebdenja izvodio pred veoma ozbiljnim svjedocima, bili su to naučnici kao i mnoge ugledne ličnosti iz društvenog i političkog života.
Uvijek sam bio sklon svemu što je visoko, i doslovno i u metafori. U Sarajevu sam promijenio šest raznih ateljea, gotovo svi su bili u visokim zgradama, uvijek na vrhu. A i Saburina kuća bila je na uzvisini, pa sam opet odozgo gledao na grad. Ja volim i vožnju avionom, mnogi od te vožnje imaju strah, a ja joj se predajem sa pravom radošću. Kao da me prožima neki osjećaj da sam visoko ne samo fizički nego i duhovno, taj ugodan osjećaj lebdenja, ja prevodim kao osjećaj uzvišenog. Imao sam nekoliko putovanja do Australije a to je u zraku oko 25 sati i čitavo to vrijeme nisam imao potrebe da spavam, ugodan osjećaj nekog pozitivnog uzbuđenja potpuno bi me prožimao. Sve što je lijepo za mene mora biti tajnovito i sve mora biti na visini.
I moje instalacije imaju osobine strojeva koji lete, a ponekad liče i na insekte koji takođe lete.

Ž. I.: Pogledajmo pobliže te vaše insekte, jesu li zaista vaše skulpture nešto što leti?

F. L.: Ti strojevi ili ti insekti koji lete imaju jedno izduženo tijelo i načinjeni su od mješavine pilotine i ljepila. Osjećam da ti objekti kriju u sebi sjećanje na ono pradavno vrijeme kada je na našoj planeti nastajao život, to su kretnje slične gibanju spermatozoida kojeg saznajemo tek upotrebom mikroskopa. Ti su oblici kod mene vertikalno ispresijecani urezanim linijama koje u sebi nose misao o zglobovima. Ovdje se sjedinjuje grč i pokret spontanog sa konstrukcijom koja je osmišljena. Sve je živo i neživo, to je konvulzivna kretnja našeg nesvjesnog, možda i slutnja o ritmu orgazma, o ritmu praživota.

Ž. I.: Šta je za vas praživot ili šta je to orgazam?

F. L.: Velika katolička svetica Tereza od Avila svoje mistične susrete sa Kristom doživljavala je kao orgazme, a čuveni psihijatar i istraživač umiranja Elisabet Kibler-Ros, doživljaj sjedinjenja sa kozmičkim opisuje kao doživljaj neuporedive ekstaze, po njenim riječima bila je to ekstaza jača nego tisuće orgazama.
Čini mi se da je pitanje orgazma istovjetno i sa pitanjem o pojmu boga. C. G: Jung daje o tome zanimljiv odgovor: "Bog je punoća koja teži da se sjedini sa prazninom.''

Ž. I.: Vi u istoj cjelini sjedinujete skulpture, orgazam i Terezu od Avila, možda je imala pravo Meliha Huseidžinović kada vas proziva kao homo ludensa? "Nećemo ulaziti u razmatranje činjenica da li ta djela nastaju iz prkosa ili vjere, ali smo sigurni da Likar opet igra i traga. Momenat igre je stalno prisutan, počevši od onog osobenog i početnog procesa, preko tretmana površine i sadržaja... Likarovo cjelokupno djelovanje moglo bi se podvesti pod djelovanje homo ludensa, pod dokazivanje ogledanje u umijeću."

F. L.: Ovdje bih dodao manju primjedbu jednog autentičnog homo ludensa, a to sam ja. To cjelokupno djelovanje nije ples kao ogledanje nego ples kao spontani izraz unutarnjeg i nesvjesnog. Ples je intuicija ili da se prisjetimo C. G. Junga: "To je nivo kolektivno nesvjesnog."
Za mene igra odbacuje suprotnost sretno ili nesretno, igra je prije svega izazov nepredvidivog, ona je proces a ne rezultat.

"...U cjelini sagledavši Likarev opus, možemo konstatirati da se radi o homo ludensu koji je igru postavio kao najviši cilj svog umjetničkog stvaralaštva, prepuštajući drugima da dorade probleme koje je on započeo i odmah shvatio. " (Mladen Lučić)

I ovdje ima prostora za malu korekturu, ludens ne postavlja igru kao cilj, jer ako je igra spontana, onda ne postoji cilj.

Ž. I.: Kako vi prevodite pojam homo ludensa ako igru posmatrate kao proces?

F. L.: Kada slikam uvijek sam bio neke vrste plesač, uvijek u pokretu. Sliku bih gledao izbliza, pa izdaleka, okretao je naopako i gledao u ogledalu. U toj igri sa slikom nije bilo prostora nepokretnom štafelaju. Ja sam po svojoj prirodi plesač ili čovjek igre i uvijek sam sebe dobro osjećao u prostoru. Kada se umorim u radu sa skulpturama, tada prelazim na crtež ili na rad sa tekstom. Duh stvaraoca to je duh cjeline, ples je pokret i kada uzmete olovku u ruku, ples je osjećaj i za dužinu pauze bilo gdje i bilo kada. Da biste shvatili umjetničko djelo ne odvajajte plesača od onog što je plesao. Homo ludens je cjelina i ništa nije toliko beznačajno da se zanemari.
Ples je svijest o nepredvidivom, to nisu namjere nego naprotiv, prihvatanje onoga što se događa.
Uostalom osjećaj za realnost nije me nikada napuštao, samome sebi govorim: hvala bogu da sam sa obje noge uvijek čvrsto stajao na nebu.

Ž. I.: Kako povezati vaš odnos sa svijetom erotskog, vaše godine bi sa tom temom trebale biti u suprotnosti?

F. L.: Princip smrti po filozofiji materijalizma predstavlja princip zida. Još kao dijete postavljao sam sebi pitanje, a šta se to nalazi s one druge strane zida. Pitanje zida postavili su oko mene oni odrasli, a govorili su, sve ima početak i sve ima kraj, a to je ipak netačno.
Rano sam spoznao cjelovitost erosa i smrti. Otkrio sam ustvari strah od smrti, a eros je bio samo neizbježna posljedica tog istog straha. Tu sam otkrio ne samo da su erotika i smrt povezani, nego da je i doživljaj ljepog povezan sa doživljajem smrti.
Zanimljivo je da se spomene kako o temi smrti govori i jeda slikar, svicarac Paul Kle: "Ja jednako boravim među mrtvima, kao i među onima koji još nisu rođeni."
A i veliki hinduski mudrac Ramana Maharši je rekao: "Kao i djetinjstvo i mladost, smrt je iza mene i ona mi se više neće dogoditi."

Ž. I.: Ima li taj strah od smrti i neku vašu osobnu evoluciju, traje li on još uvijek?

F. L.: Taj strah sam osjetio kao dijete, imao sam najviše pet godina, i taj strah koji je poprimao gotovo šizofrenične razmjere, počeo je postepeno popuštati tek nakon moje pedesete. Danas sam svjestan da je moj osjećaj kreativnog rođen upravo iz tog straha, iz te dimenzije iracionalnog.

Ž. I.: Dotakli smo temu racionalno i iracionalno, moŽemo li to pojasniti?

F. L.: Država mora biti racionalna tvorevina, no kada se to provede u svojoj maksimalnoj dosljednosti, onda dolazi do netolerantnosti, do sovjetsko-staljinskog svijeta. Tu svako sumnja u svakog i zato neizbježno dolazi do uzajamnog ubijanja, koje nikada nije spontano. Tako stižemo do logike religioznog fanatizma, mnogi religiozni fanatici držali su mač u svojoj ruci, ne sa malo odlučnosti.
Suprotno tome i umjetnost kao i nauka, u svom kreativnom ostvarenju zasnivati će se uvijek na dimenziji iracionalnog. Naravno, te granice se tu i tamo pomjeraju, to su suprotnosti koje se ne vole, strukture koje se uzajamno izbjegavaju. Muzejsko osoblje nosi psihologiju racionalnog, no do velikih otkrića dolazi se intuicijom iracionalnog.
Zanimljiv je primjer Miroslava Krleže, koji je sjajan intelektualac i predstavnik logike i racionalnog. Ja nikada nisam pročitao ni jedno od njegovih glasovitih djela, čitao sam njegove reportaže iz Rusije, a čitao sam i legende o Petrici Kerempuhu, to je sjajan dokument o jeziku koji nestaje iz dana u dan, to što je danas ostalo od tog govora to su skromni muzejski ostaci.

Prijatelj iz moje sarajevske mladosti Boro Drašković sa svojom beogradskom režijom Prljave ruke od Sartra postigao je izuzetan uspjeh, možda i svoj životni uspjeh. No tu nema ni malo slučajnosti jer Sartr je baš kao i Boro, čisti racionalist. Boro je jedno vrijeme stanovao kod mene u Saburinoj kući, i u razgovoru o Bogu i božanskom, odgovorio je kako nema ni najmanjeg osjećaja za nešto tako iracionalno. Naravno, sada nije neobjašnjivo što su se Boro i Sartr tako uspješno sreli, bile su to iste vibracije. Iz kruga mojih prijatelja u mladosti bio je i Tomislav Ladan, slično Krleži i on je bio izuzetan enciklopedist, no sebe je prije svega smatrao književnikom, a to je prostor u kome je do genijalnosti obrazovani Ladan, bio posve nezanimljiv.
Ljudi kao Krleža i Ladan, ti neuporedivi enciklopedisti i intelektualci, u smislu društvenih komunikacija veoma su potrebni. U krugu svojih prijatelja uvijek sam ih rado viđao, oni su kao knjiga koju uvijek treba imati pri ruci.
Nedavno sam dosao do izuzetnog podatka o prisutnosti racionalnog kod Krleže.
Pred samu smrt on je rekao: "Bolest me napada sa svih strana, nalazim se u crnoj i neprozirnoj magli iz koje nema izlaza."
Ova depresivna logika spontano nas dovodi do Krišnamurtija koji pred svoju smrt govori: "Ja sada odlazim na jedan dulji izlet u planine."
No ako se vratimo u prošlost lahko ćemo naše racionalne prijatelje prepoznati u društvu sa kineskim filozofom Konfucijem, što to je suprotan svijet od jednog Laocea ili od jednog Bude ili Krišnamurtija podjednako.

Ž. I: Tema anđela koju dodirujete u vašem likovnom kao i u vašem literarnom radu ne donosi li opasnost kada će nad iracionalnim prevladati mitologija?

Mi sve pretvaramo u neku mitologiju, povijest umjetnosti pokazuje relativno dobar raspored likovnih vrijednosti, no i tu se događaju pomjeranja. U mojoj mladosti legenda je bio Rafael, Velaskez i Vermer izbijaju na površinu tek kasnije. Veliki muzičar Johan Sebastijan Bah bio je nakon svoje smrti gotovo sto godina zaboravljen, a i u mojoj mladosti govorilo se mnogo više o Betovenu nego o Bahu. Ta neizvjesnost u redoslijedu vrijednosti osjeća se i u modernom slikarstvu. Iza Drugog svjetskog rata, sjećam se Bijenala u Veneciji, zvijezda je bio Bernar Bife, danas ga niko ne spominje ni slučajno.

Ž. I.: Postoji li uopšte objektivnost u procjeni umjetničkog djela?

F. L.: Svojevremeno kada je El Greko vidio Mikelanđela kako slika Sikstinsku kapelu, imao je ovaj komentar: Mikelanđelo je dobar čovjek ali je veoma loš slikar. Naravno on je bio samo djelimično u pravu, jer Mikelanđelo nije bio tip takozvanog pikturalno tonskog slikarstva kao i slikarstva koje će biti u srodstvu sa svijetom komplementarnog kolorita. Istovremeno to znači da bi se El Greko nad jednim Direrom naprosto rasplakao. No da je Mikelanđelo ipak bio osobnost duhovnih vrijednosti govori i njegov odnos prema smrti: Ja nisam umro, samo sam prešao u drugi prostor.
Isto tako i El Greko, za razliku od Mikelanđela ili Direra, bio je pretstavnik pikturalnog senzibiliteta, imao je i nekih slabosti, svi koji su ga vidjeli u španskim muzejima, gdje je prisutan u većim količinama, kažu da tu ima dosta isprazne erudicije.

Ž. I.: Obilazite li osobno galerije i muzeje?

F. L.: Nisam baš obišao sve najbolje svjetske muzeje, no u Bečkom Kunsthistorischem Museum nalazi se kolekcija od pet Velaskeza, nakon Prada tu je ovaj Španac vjerovatno najbolje zastupljen. Kad stanete pred tim djelima najbolje je da ništa ne pričate, tu se zaista osjeća kako u zraku vibrira jedna duhovnost.
Najljepše muzeje vidio sam u Australiji, na primjer Nacionalni muzej u Melburnu. Moje iskustvo govori da se umjetnost može stvarati i u siromaštvu, no dobra galerija mora imati novaca.

Ž. I.: Pokušajmo se još jednom vratiti anđelima?

F. L.: Prema dimenziji mitološkog uvijek sam osjećao distancu, čak ni antropologija kada zađe u svijet brojeva, nema tu auru mitološkog. Anđeli će najčešće biti prikazivani kao svijet mitološkog, no oni su za mene ipak metafora. Anđeo iz prostora mitološkog posjeduje krila kako bi letio, no naučnik i mistik Pjer Tejar d' Šarden javlja nam se iz prostora s druge strane smrti i govori ovako, a vi u to možete vjerovati, ali i ne morate.
"Svjetleća bića dođu i odlaze, ali ne lete kao ptice, pojave se i nestanu već sljedećg trenutka. Kažem li nešto što im se ne dopada, povuku se nekoliko koraka unatrag, no bude li nešto što im se dopada, ponovo se približe."
Jednu sliku metafore o anđelima pokazuje nam i meksička slikarka Frida Kahlo. "Meni noge ne trebaju ja imam krila i mogu da letim."
O mome odnosu prema tim bićima koja lete dobro je saslušati šta govori Azra Begić: "Danas je Likar spreman da umjetnost protumači sociološki i psihološki, kao ritual čiji je cilj da umjetnik nađe sebe, ali i da prepozna sebe u drugima. Naravno, ne onog malog egoistu, koga je Likar oduvijek tako temeljito nastojao razvlastiti; i ne samo tragača raspetog između Erosa i Thanatosa, profanog i sakralnog, trivijalnog i uzvišenog; i ne samo miljenika nebesnika kome anđeli šapuću što mu valja činiti i koji se mirne duše potpisuje kao Francisco degli Angeli."

Ž. I.: Spomenuli smo jedan citat od Tejar d´Šardena o fenomenu svjetlosti s one druge strane smrti, no vratimo se sada toj realnijoj svjetlosti u vašem slikarstvu...

F. L.: Ako postoji jedna dominanta kroz sve moje radove, onda je to svjetlost. U nekim radovima to je bljedilo u kome su slike gotovo isprane kao nekim deterdžentom. To je svjetlost koja uništava i oblik i boju, to su slike nestajanja. To bjelilo i taj deterdžent osjećaju se i u mojim crtežima, no kod njih se radi o psihološkoj svjetlosti.

Ž. I.: Šta je za vas svjetlost?

F. L.: Umjetnost je svjetlost koja nema sjene, to je u stvari težnja ka apsolutnom i zato stvaralac u našem realnom svijetu može izgledati kao metafora svećenika, kao onaj koji traga za istinom, no isto tako on je i slika materijalnih interesa i one negativne psihologije ljudskog prizemlja.

Ž. I.: Zanimljivo je pogledati šta o tom Likarevom deterdžentu govori Azra Begić:
"...Na traženje prijatelja da mu objasnim tajnu jasnoće tih slika, njihovu svjetlost i prozračnost, Likar je posve ozbiljno odgovorio da on svoje radove pere praškom za veš, a on vjeruje da ovaj njegov prašak sasvim konkretno djeluje i na nivou duhovne stvarnosti."

F. L.: Kada iz mojih djela ne bi zračila ova svjetlost i ova vedrina, sve ostalo možemo mirno zaboraviti. Ovdje možemo citirati i Kandinskog jednog od osnivača apstraktnog slikarstva:
Bijelo za našu dušu djeluje kao apsolutna tišina. Ono odjekuje u duši kao odsustvo zvuka čiji ekvivalent može biti, pauza. To ćutanje koje samo prekida jedne rečenice one naznačuju definitivni svršetak. Ta tišina nije smrt, ona obiluje živim mogućnostima. Bijelo odzvanja kao tišina koja odmah može da bude shvaćena. To jedno "Ništa" puno mladalačke igre ili, bolje rečeno, jedno "Ništa" prije svakog rođenja, prije svakog početka.

Ž. I.: Na neki način još jednom se vraćamo temi anđela. Imaju li oni kod vas neko konkretno porijeklo?

F. I.: U mojoj roditeljskoj kući, a bilo ih je više od Cetinja u Crnoj Gori do nekoliko različitih u Hrvatskoj, dvije slike uvijek su bile prisutne; kopija Madone od Murilja i slika koja prikazuje kako dvoje djece prelaze nabujalu rijeku preko polusrušenog mosta, a anđeo zaštitnik lebdi iznad njih. Ukratko, još od najranijeg djetinjstva znao sam šta je anđeo i sa slikom anđela ili anđeoskog bio sam uvijek povezan. Možda sam imao oko pet godina, majka me je poslala u trgovinu i vlasnica me upitala, šta je to danas s tobom, nekako si miran i tih. Sjećam se još i danas, moj odgovor je bio kratak: odlučio sam postati anđeo.

Ž. I.: Ono što je u vašem djelu posve neuobičajeno to je veliki raspon u prividno nedodirljivim suprotnostima?

F. L.: Naravno, povezivati anđele i erotiku nije uobičajeno, pa i samo spominjanje orgazma u prisutnosti anđela negdje u srednjovjekovnoj inkviziciji donijelo bi mi nimalo skromnu lomaču. U svim mojim radovima prisutna je tema anđela, posebno u mojoj poeziji oni imaju značajnu ulogu. Pa ipak ja odgovaram, moji anđeli nisu ni najmanje iz svijeta mitološkog, oni su metafora na nivou iracionalnog i nesvjesnog.
U mladosti nisam bio sposoban da anđele i erotiku vidim u istoj cjelini. Na anđeoskom nivou ekstaza erosa samo je uvod u transcendenti prostor kada naše animalno nestaje u vibraciji jedne više cjeline, jednog višeg trajanja. Uostalom, smisao mitološkog dodiruje pojam svetaca kao i pojam prostitutke u istoj cjelini.
Među mojim papirima uvijek su bili prisutni i podjednako nadohvat ruke i životopisi svetaca kao i poneki časopis iz pornografije. Volim sve što leti, nije bitno da li se to događa uz upotrebu orgazma ili smo otkrili čuvenu polugu srednjovjekovnih alkemičara pomoću koje mađioničari isključuju djelovanje sile teže. Za pornografiju bih rekao da nisam njen potrošač u onom građanskom smislu, ona me zanima svojom bizarnošću, ona je moj otpor prema prisutnosti mitološkog. Pornografija je ono čega se na nivou našeg građanskog odgoja stidimo, a ja sam taj koji se stidi zato jer se stidimo.
Kao dijete svake sam nedjelje odlazio u crkvu, kasnije sam umjesto u crkvu počeo odlaziti na koncerte i u muzeje. Sada ne odlazim nigdje i govorim sebi: treba rušiti ta svetišta koja nas okružuju, mi smo od estetike stvorili svetinju, stvorili smo mitologiju, unesimo zato u taj hram i poneku golu ženu, to je način da se spasimo od novih autoriteta.

Ž. I.: Odnos anđela i erotike u vizuelnom smislu prisutan je jedino u ciklusu od dvadesetak fotografija nastalih polovinom osamdesetih...

F. L.: Tema anđela prije svega prisutna je u ciklusu fotografija. Ti anđeli iz naših mitoloških iskustava posjeduju krila. Duh anđeoskog prisutan je i u seriji crteža, to su aktovi bića koja lete, slike sa malim tekstovima djeluju kao neki iracionalni strip, no to je i moja potreba za bizarnim pa i za kičem.
Ipak, prisutnost anđela upadljiva je najviše u mojim ispovjednim stihovima, moja osobnost i anđeo kao prisutnost onostranog ovdje se druže u trajnoj komunikaciji.

Ž. I.: U vašim radovima kao da se mješaju mitologija i metafora, ta dvostrukost posebno je prisutna u vašm plakatima...

F. L.: Mogućnost da se poigramo sa mitom i mitologijom pruža nam upravo fenomen plakata. Uostalom plakat se i stvara sa svrhom da se nešto ili nekoga promovira. U ovom slučaju promovira se upravo ono što bismo najradije sakrili. Plakat je ujedno i prilika da se iskaže povezanost teksta i kaligrafije.
U mojim radovima taj svijet mitološkog javlja se prije svega u seriji od šest plakata, u toj mitologiji ima neke vedrine, nekog osmijeha na račun nas samih. Bez obzira što me od nastanka tih plakata dijeli nekih desetak godina, ja bih volio da se vratim toj temi ili tom ciklusu, tek bi broj deset značio cjelovitost jednog ciklusa. Plakat je primjer moderne mitologije i načinom i svrhom svoje upotrebe. Ni jedan od mojih plakata nije po sebi smiješan. Smiješni smo mi koji ih posmatramo, ti plakati su u biti naše ogledalo.
"Nekada je nečitak tekst Franjo Likar ispisivao preko slike, no s vremenom će tekstovi dobivati na značenju i značaju, autor će ih veoma brižljivo njegovati u sva četiri smisla, i vizuzelno i semantički slojevito.
Na novijim i najnovijim radovima možemo ih smatrati potpuno ravnopravnim slikovnom dijelu prikaza. Ti tekstovi krče sebi pute do našeg čuđenja i eventualnog razumijevanja, oni su štampani ili pak brižljivo iscifrani ili 'nevješto' ispisani različitim bojama, pismima i pismenima. Šta više, u Likarovim najnovijim angažiranim plakatima, riječ se posve oslobodila balasta slike i apsolutna je gospodarica slikovnog polja. Ti plakati bez imalo dvojbe, spadaju u blistave primjere savremene angažirane umjetnosti, na Likavrov način naravno." (Azra Begić)

Ž. I.: Ovdje dodirujemo problem kiča, nije li to opasnost?

F. L.: Dodir kiča u mojim djelima vidim kao pokušaj da se umjetničkom djelu oduzme duh aristokratskih privilegija. U jednom gospodskom salonu gdje blješte zlato i brokat susrest će te i neobrazovanost i glupost, ali kič mnogo rjeđe, kič ne priliči snobovima ili ozbiljnim ljudima.
Kič je povezan i sa mitološkim obilježjima religije kao i sa kultom mrtvih, sa emocijama uopšte, suze i tuga pripadaju kiču.
Kič je umjetnost ulice, to su snovi siromašnih, kič je ono što bogati i povlašteni obavezno izbjegavaju, kultura je u ovom slučaju postala obilježje socijalne podjele.
Taj duh kiča više je prisutan u mojim tekstovima, u takozvanoj poeziji. Tu su anđeli koji veselo posmatraju našu nespretnost pri izvođenju seksualne gimnastike, a i ja osobno sada se zovem Frančesko i obdaren sam svim vrstama neznanja i nespretnosti. Zanimljivo je vidjeti i moje tetke Anu Mariju Marisol i Rozalindu, one su pune šarenih ukrasnih papirića i pozlate koja svjetluca.
I na kraju još jednom spomenut ćemo Azru Begić, koja opet citira Salvadora Dalija, a on je rekao:
" 'Ljepota mi je sjela na koljena i umoran sam od nje', a Franjo Likar je, ne jednom, ljepotu zbacio s koljena i bacio na koljena, no ona mu se osvetila tako što je svaki pokušaj da je preobrazi u kič volšebno osujetila."

Ž. I.: Ponekad upotrebljavate riječ ezoterično; kako bi je vi prevodili?

F. L.: Ezoteričari nisu prije svega oni koji vjeruju u duhove ili u život nakon smrti, nego oni koji vjeruju da je izvodivo ono što je na nivou našeg realnog iskustva neizvodivo.
Volim sve što je neobjašnjivo. Tu magiju izvedbe volim i kada je sasvim providna kao što su predstave mađioničara a tu se radi isključivo o trikovima. U tom prostoru nemogućeg nalaze se i sveci i varalice, podjednako, ja vjerujem u sve što je na nivou racionalnog i logike nemoguće, uostalom rezultati kvantne fizike svakodnevno osvajaju taj prostor nemogućeg a i Krišnamurti je rekao: "Važno je postavljati pitanja na koja nema odgovora." Ta moja sklonost irealnom i nemogućem mogla bi da se opiše i kao intuicija, uostalom u kulturi oduvijek je prisutna ta podjela na racionalno i iracionalno.

Ž. I.: Šta je to intuicija?

F. L.: Intuicija je nešto kao slutnja, a to je odgovor sa da i sa ne. Za mene intuicija znači memoriju onostranog a to je prostor kada buduće i prošlo postaju isto.

Ž. I.: Možemo li to iracionalno učiniti bližim i nekim primjerom?

F. L.: Jedan moj prijatelj vozio me iz Beograda za Sarajevo, bilo je to noću i da se ne bi smanjivala brzina on je presjecao okuke prelazeći na lijevu stranu, svi smatraju da su svjetla mogućeg automobila iz suprotne strane dovoljan razlog za sigurnost. Meni to nije bilo ugodno i u jednom trenutku sam rekao, molim te nemoj prelaziti na lijevu stranu, nije sigurno da neće naići neki automobil sa ugašenim svjetlima. On me je prvi puta poslušao i u tom trenutku pored nas je protutnjao teretnjak sa ugasenim svjetlima. Eto to je bila intuicija.
Da bismo osjetili i osluhnuli tu intuiciju kada se javi, treba biti u prijateljskom odnosu sa svojom unutarnjom tišinom, potpuno opušten, potpuno miran.
Osnov kreativnog i to ne samo u umjetnosti nego i u nauci, to je sposobnost da osjetimo iracionalno. Ustvari to iracionalno nalazi se izvan nas, mi smo samo neke vrste prijemnika, ili da tako kažem, mi smo radio aparat. To je kao kada vam Anđeo šaptom otkriva neku tajnu, i da biste ga čuli morate ostvariti nešto kao svoju unutarnju tišinu. Osobno nemam te kvalitete da tu tišinu ostvarim nekom meditacijom, ja jedino posjedujem ponešto strpljivosti da sačekam trenutak kada će to šaputanje da stigne do mene. Ta strpljivost mogla bi da se nazove i nekom vrstom religioznosti ili vjere, no ne u smislu crkvenih konvencija. Možda je taj Anđeo samo neka metafora pozitivne energije no na meni je da u tišini sačekam kada će Anđeo pokucati na moja vrata.
Ipak teško je odgovoriti da li svi umjetnici čekaju da im anđeo pokuca na vrata, a možda je u pravu i Azra Begić:
"Braco Dimitrijević je jumbo-fotografije anonimnog (slučajnog) prolaznika podigao na engleski parlament u Londonu i time postigao svjetsku slavu, dok je Likar najobičniju kurvu uzdigao među boginje a u njegovom je opusu i Shakespeare postao obični Shakesbeer (dva piva, molim!) pa ga svjetska slava vreba iza svakog ćoška a on joj uporno okreće leđa zauzet traženjem Hildegard von Bingen u samom vrhu Danteovog Raja. A ako bi on, kojim slučajem, jednom pročitao ove retke, zacijelo bi se upitao što bi na to rekla teta Rozalinda i otišao da s kurvama pjeva gregorijanske korale ili s Homerom šuta loptu po Ilijadi a možda i da s Danteom svoje stihove u moru pere."
Metafora o nesvjesnom dovodi nas do odgovora, da se umjetnost ne sastoji samo od osjećaja za lijepo, ili da se možda sretnije izrazim, to lijepo mora u sebi da ima i ono što zovemo etikom. To bi moglo i da se izrazi kao duhovnost no tu se vraćamo našoj staroj temi o iracionalnom. Ako je stvaralaštvo blisko duhu meditativnog, onda to meditativno ne može biti način kako bi se sakupljale materijalne i novčane koristi. U hinduističkoj kulturi ne odvajaju se umjetnost, religija i filozofija, to su iskonske tradicije iz veda i upadišada.
Grešnici i sveci žive obavezno u istom društvu, nije da baš sarađuju, ali oni su jedni drugima u blizini. Niko nije proizveo toliko svetaca kao južna Italija, no taj isti prostor juga oduvijek je u svijet izvozio najčuvenije mafioze.
I u doba renesanse jedan od velikih slikara, Karavađo, bio bi danas osuđen kao kriminalac. Isto tako i kompozitor, Đezualdo sa lahkoćom je ljubavnika svoje žene zbrisao sa spiska onih koji su još živi.

Ž. I.: Kada smo već u zemlji bošnjačkoj zadržimo se malo u Sarajevu...

F. L.: Veoma je važno da se Sarajevske sveske ne pretvore u časopis određene Jugonostalgije nego da budu kronika jugoistočne Evrope koju su oduvijek potresali ratovi i patnje. Ovaj prostor je povijesno izuzetno bitan za Evropu oblici prastarih kultura nigdje nisu sačuvani u svom autentičnom praobliku kao ovdje. To posebno važi za muzičku etnokulturu, hercegovačka ganga, a nije samo hercegovačka, ona je dio glasovnog izraza onog najstarijeg na našoj planeti. Ponekad mi se čini da je i pjevanje australskih Aboridžina bliže suvremenom nego ganga. Uostalom mi znamo da se ganga ne može zapisivati notama, ona još uvijek nije na nivou pjevanja, ona je više krik i uzdah.
No ganga nije jedini ostatak svjetske prakulture, ona je samo najstarija. Apsurdno je no mi sve to zahvaljujemo takozvanoj turskoj okupaciji. Granice Otomanskog carstva, bile su prema kršćanskoj Evropi poput kineskog zida, a taj duh srednjevjekovnog kršćanstva i njegova netolerantnost, uništavali su prastari duh paganskog.
Zanimljivo je geografski osmotriti taj Balkan. Ako Albanija želi u Evropu, fizički i duhovno ona to može najbolje preko bivše Jugo federacije, sada su to pet ili šest manjih i novih država. Grci će na primjer brodom do Marseja ili u Rim, preko Balkana ni pješice, njihova taština živi još uvijek. Oni su zaista bili kolijevka Evrope, ali od toga danas nije ništa ostalo. Suprotno njima, Rumunija je za stari Rim bila kao Sibir za Rusiju. Tamo su po kazni slali razne kriminalce, pa je i do danas ostalo malo zrno od te slavne prošlosti. Rumunjski obijači banaka čuveni su po cjeloj Evropi, a čujem da su stigli i do Australije. Ono što drugi rade u rukavicama, oni to izvedu bombom i dinamitom, nema tu ni šarma ni nježnosti. No tu nailazimo na jedan izazovni paradoks. Mnogi umjetnici i naučnici iz te zemlje čuveni su u svijetu, tu su kipar Brankusi, pisac Jonesko, antropolog Mirčea Ilijade, kao i filozof depresije Cioran.

Ž. I.: Govoreći o Balkanu spomenuli ste i fenomen gange, sto pokreće temu: vaš odnos prema muzici. Mnogi umjetnici dok rade slušaju i određenu muziku...

F. L.: Ako ste u dodiru sa kreativnim onda je tišina jedino sto slušate, muziku slušam mnogo, no jedino kada ne radim.
U djetinstvu sam svake nedelje sa roditeljima odlazio u crkvu i u tom ambijentu izgradile su se osnove za moje prijateljstvo sa klasičnom muzikom, uvijek sam rado slušao pjevanje gregorijanskih korala i rekvijema.
Mislim da se u meni budila slutnja o prisutnosti misterija i nedokučivog. Ali u tom mom muzeju zvuka postoje i drugi elementi. Kao dijete sa uzbudzenjem sam gledao kolone vojnika koje su koračale uz ritmičko udaranje doboša. Pamtim i zvuk trube, no to je bilo znatno rjeđe. Trubači su spadali u više svećenstvo, i njih ne susrećete baš svaki dan.
Osobno niti pjevam a ne znam da sviram ni na kojem instrumentu pa ipak sa muzikom imam veoma bliske odnose, gotovo svakodnevno slušam djela iz klasične muzike, to je prije svega Johan Sebastijan Bah. Moglo bi da se kaže da ni u muzici a ni u slikarstvu ne pripadam grupi izvođača, kod njih je veoma važna memorija a s njom sam u lošim odnosima. Bliske su mi i moderne tendencije koje ponekad dodiruju takozvanu muziku sfera, to bi bilo nešto kao vibracije kozmičkih prostora, a mogle bi to da budu i frekvencije koje mi ne čujemo u našem svakodnevnom okruženju. To su zvuci koji se između ostalog bilježe i raznim spravama a tim vibracijama komunicraju i biljke, drveće i priroda. Mi to osjećamo na nekom nesvjesnom nivou no ja sam sretao osobe kod kojih se povremeno budi ta osjetljivost da slušaju i čuju taj zvučni izraz koji se iskazuje na nekoj drugoj ravni. Muzika mora da djeluje umirujuće svojom ravnomjernošću i skladom, da bude na granici tišine.
Ali ja ponekad slušam i jednu drugu vrstu zvuka, koji nije meditativan. Ganga je više povjest ljudske kulture nego pjevanja. Ganga nije samo hercegovačka, nego je naslijeđe Ilirskog prostora. Ona se pjeva i na Kavkazu, u Gruziji, a neki manji elementi iz te cjeline susreću se na Tibetu, kao i u pjevanju australskih Aboridžina. Ganga je više krik i uzvik i bilo bi presmiono tvrditi da su gangu pjevali i Neandertalci, no isto tako ne možemo biti sigurni da makar nešto od toga u tom pravremenu nije postojalo.

Ž. I.: Spominjete ovdje Neandertalce, dali je to slučajno ili je pred nama prostor u koji homo ludens takođe zalazi?

F. L.: Uz sve ostalo ja sa radoznalošću pratim i razvitak ljudske vrste, takozvani Neandertalac moja je velika slabost. Još prije 10 ili 15 godina u naučnim je krugovima vladalo uvjerenje, netolerantno poput inkvizicije, da je miješanje te vrste sa današnjim Sapiensom potpuno nemoguće. Da nije tako govori mi osjećaj intuicije kao i pretpostavka o tome šta je logično.
Na umjetničkoj školi u Sarajevu, nešto stariji od mene, Milan Vukelić, imao je profil bitno drugačiji od nas ostalih. Mi smo o tome razgovarali, ali da je naš Milan pripadnik jedne isčezle ljudske rase, ja sam saznao možda pedeset godina. kasnije. Tada sam već čitao prve knjige o porijeklu čovjeka, i tako ponešto iz literature a manje iz osobnih susreta upoznao sam i druge neandertalce, pogledajte na primjer čeoni profil Če Gevara ili ruskog boksera Valujeva.
Uostalom ja sam oduvijek bio veliki navijač tog kluba iz Neandertala. Sve do nedavno oni su bili i prljavi i dlakavi i ružni i glupi, imali su nisko čelo i debele noseve, a nije im se priznavala ni moć govora a kamoli da pjevaju, ili da se bave crtanjem po kamenim stijenama. Danas mi znamo da to nije posve uzalud što je njihov mozak bio veći od onog kod Sapiensa, a to nas obavještava da se radi i o nekim prednostima, o nekoj drugoj osjetljivosti za druge vrste umijeća. Ovo malo, ili to ponešto što o njima znam, govori o jednom drugom nivou realnosti, svijet iracionalnog bio je prostor u kome su se bolje osjećali, za razliku od našeg Sapiensa koji je primjer racionaliste. On se pokazao sposobniji kao organizator i državnik ili kao činovnik. Kada bi se tražilo naše opredjeljenje, ja bih uvijek glasao za sirotinju i za obespravljene, a to znači za Neandertalce. Podcjenjivati bilo koga nije znak mudrosti i meni se čini da savremeni čovjek previše potcjenjuje prirodu koja ga okružuje. Nije dobro da nemamo saosjećanja za životinje, za drveće kao i za biljni svijet.
Kada u novinama naiđem na nekog od te iščezle vrste, odmah izrezujem fotografiju i dosada sam napravio lijepu kolekciju. U tome ima i iznenađenja, u zbirci je i više čuvenih ljudi iz nauke.

Ž. I.: I koja bi bila poruka iz vašeg susreta sa tom isčezlom rasom?

F. L.: Ljudi iz knjiga mogu štošta naučiti, ali oni ne posmatraju svijet oko sebe.
Ja sam prije svega radoznao i sebe smatram istraživačem, kada bih počeo iznova, bilo bi mi svejedno šta bih istraživao. Ja nemam memorije kao ni iskustva koje bi mi pomoglo, uvijek moram polaziti od početka. U suštini, prostor iz kojeg polazim, to je moje neznanje.

Ž. I.: Od slikara sa kim se družite, ako se družite?

F. L.: U stvari ja sam se najmanje družio sa mojim kolegama slikarima. Nekada je moj veliki prijatelj bio filozof i estetičar Ivica Foht, a sa Vesnom Ljubić zajednički sam radio na njenim filmovima, i mislim da je i njena prisutnost u mojoj monografiji veoma vidljiva.
Ne baš često sretnem se sa Mevludinom Ekmečićem, on je moj školski drug, praktično i nije slikar, postao je izvrstran galerista i povremeno ga posjetim u Tuzli.
Kad sam u Sarajevu obično se nađem sa Edom Numankadićem ili kad navratim u Kolegijum, malo ću popričati i sa Tadićem.
Moj veoma dragi prijatelj bio je u Zagrebu Ivan Lesjak, koji je umro prije par godina.
Od vremena do vremena, iz Klagenfurta ću skoknuti do Mirsada Begića i Emire u Ljubljanu. On je sjajan kipar i veoma mi je drago da jedan Bosanac uživa tako velik ugled u Sloveniji. Uostalom i njegova supruga Emira, odličan je slikar, no ja i moja supruga Heide posebno se veselimo što kod njih uvijek ostanemo na ručku, na pravom bosanskom ručku, a onaj ko živi u ambijentu austrijske škole ishrane, posebno će cijeniti ovu metaforu silaženja prema jugu. U Ljubljani živi i Jakov Brdar, također značajno ime, no sa njim se veoma rijetko viđam. Kad dođem u Varaždin, a to znači, na mome putu prema jugu, tu ostanem redovno dva tri dana i obavezno cu sresti Željka Prsteca, on je neke vrste ezoterični slikar na temu anđela, no za mene je posebno značajan kao vrstan majstor na kompjuteru, uz njegovu pomoć sam uradio seriju mojih plakata. Veoma je sretno kada slikar radi na kompjuteru, tada su nesporazumi zaista minimalni. U Beogradu, ali to je već davna prošlost, bio sam u prijateljskim odnosima sa Grupom Mediale.
Iz sarajevskog kruga spominjem jos Azru Begić i Melihu Huseidžinović. One su zaštitni znak jedne epohe, minule epohe između dva rata. Meliha je racionalna i praktična, odličan analitičar i organizator, čvrsto vezana za tlo i gravitaciju. Azra Begić, meni veoma bliska osoba, potpuna je suprotnost Melihe, u svojim tekstovima ona istražuje konstrukciju i statiku onog što lebdi, ona je pjesnik iracionalnog.
U mojoj imaginarnoj Akademiji nauka i umjetnosti njih dvije zauzimaju veoma visoka mjesta, ja bih šta više rekao, u svojoj struci one su osamljene.
Prilikom moje posljednje izložbe u Bošnjačkom institutu Azra mi je rekla da iz svoga stana izlazi samo jednom mjesečno kada u banci podiže penziju. Na kraju ona mi se obratila: "Frančesko, za tebe nema zime."

Ž. I.: Erotika je osnovni motiv vaših pjesama. One su nastajale zajedno sa slikama. Rekao bih da je erotski naboj u kompletnom vašem djelu vremenom sve prisutniji?

F. L.: Moje prve pjesme, nije ih bilo više nego četiri ili pet, a nastale su četrdeset i sedme, i bile su stilski kao i danas, no njihova sentenca, ili da tako kažem njihova poruka bila je neoformljena. Sljedeći pokušaj bio je negdje osamdeset i pete, ne bih to nikada upamtio da se nije u to vrijeme održavala Sarajevska olimpijada. Bio je to isti gotovo prozni stil, bitno različit od stilskih formi tog vremena. Nisam ih sačuvao prije svega zbog svog nemara, no imao sam intuiciju da im još uvijek nešto nedostaje.
Moji nekadanji tekstovi bili su poput slike koja još nema svoj ram. Taj okvir je potreban da bi slika mogla da visi, da bi mogla i socijalno komunicirati. Svoje današnje radove počeo sam pisati otprilike prije petnaest godina. Kao i one prethodne, i ove su pjesme ispovjedne, i događaju se u prvom licu, a kao poruka one su sada ipak zaokružene. Ti moji takozvani stihovi kao da su uslovljeni nekom karmičkom sudbinom, ja ih nisam stvarao, sve je to stiglo do mene, doduše kasno, krenuo sam prema svojim osamdesetim, kao da sam ušao u neki novi pubertet.
"Kada Likar, makar i u kondicionalu, govori o 'kraljevskoj volji svoga vlastitog veličanstva' mogli bismo doći u iskušenje da ga optužimo za megalomaniju, da nas on samo na dva koraka dalje ne razoruža skrušenim stihovima koje mu šapuće njegov vjerni Anđeo: 'Čuvaj se velikih vizija i svake veličine – Ostani mali jebač – Iz prizemlja treće klase.' On pjeva u slavu erotike i orgazma (zemaljskog doživljaja nebeskog!) a bogme i pornografije i ne libi se da se, makar u primisli, skine do gola, da bi potaknuo i narodu obznanio mišljenje anđela o svom 'kraljevskom pimpelinu', a sve ono što bi kod umjetnika manjeg formata zvučalo kao najordinarnija vulgarnost u njega je nepogrešivo zaodjenuto velom čednosti. (Azra Begić)

Ž. I.: U vašim pjesmama ima neke nevidljive mehanike...

F. L.: Kao i u mojim instalacijama i u pjesmama je prisutna neka industrijska mehanika. Dio jedne pjesme može se izvaditi i premjestiti u neku drugu poetsku konstrukciju, doduše sa nešto opreza.
Stigao sam vremenom do broja od dvadeset pjesama i tu je onda sve stalo, kao da je rečeno sve što je trebalo a možda sam osjetio opasnost da me ispraznost rutine čeka u blizini.
Broj je u mome radu uvijek prisutan, ni jedan ciklus među likovnim radovima nema više od deset djela ali nema ni manje. Broj je dio nevidljivog rituala, to je antropologija određenih zakonitosti koje nad nama vladaju.
Ne jednom čitao sam studije Mirčea Elijade i bilo mi je jasno da kultura i mitologija brojeva imaju veliki značaj u ljudskoj povjesti. Rekao sam, mora da je moj anđeo smislio ove brojeve gotovo prepisane iz Biblije ili iz Veda, 7799, koje smo ja i Heide dobili za naš auto. Ljepo je imati anđela koji se brine i o vašim auto tablicama. Moj rođak Jaki Likar, empiričar iz Völkermarkter Strasse, imao je jedan drugi odgovor: "Nije to uradio tvoj anđeo nego kompjuter." Nešto kasnije posljednji komentar imala je ipak moja Heide: "Jaki jos uvijek ne zna da i anđeo može sjediti za kompjuterom."
U svim mojim radovima prisutna je tema anđela, posebno u mojoj poeziji oni imaju značajnu ulogu. Pa ipak ja odgovaram, moji anđeli nisu ni najmanje iz svijeta mitološkog, oni su metafora na nivou iracionalnog i nesvjesnog.
"Nekada je nečitak tekst Franjo Likar ispisivao preko slike, no s vremenom će tekstovi dobivati na značenju i značaju, autor će ih veoma brižljivo njegovati u sva četiri smisla, i vizuelno i semantički slojevito. Na novijim i najnovijim radovima možemo ih smatrati potpuno ravnopravnim slikovnom dijelu prikaza. Ti tekstovi krče sebi pute do našeg čuđenja i eventualnog razumijevanja, oni su štampani ili pak brižljivo iscifrani ili „nevješto“ ispisani različitim bojama, pismima i pismenima. Šta više, u Likarovim najnovijim angažiranim plakatima, riječ se posve oslobodila balasta slike i apsolutna je gospodarica slikovnog polja. Ti plakati bez imalo dvojbe, spadaju u blistave primjer savremen angažirane umjetnosti, na Likarov način naravno." (Azra Begić)

Ž. I.: Osjećate li se više kao slikar ili kao pisac?

F. L.: U svome unutarnjem središtu i oblik i riječ nose istu temperaturu, nose iste vibracije, u svojoj poruci prenose isto iskustvo osamljenosti. U stvarnosti, bilo da slikamo ili se služimo riječima, mi samo iskazujemo svoj unutarnji konflikt.
Ali ta metafora o nesvjesnom dovodi nas do odgovora, da se umjetnost ne sastoji samo od osjećaja za lijepo, ili, da se sretnije izrazim, to lijepo mora u sebi da ima i ono što zovemo etikom. To bi moglo i da se izrazi kao duhovnost, no tu se vraćamo našoj staroj temi o iracionalnom. Ako je stvaralaštvo blisko duhu meditativnog, onda to meditativno ne može biti način kako bi se sakupljale materijalne i novčane koristi. U hinduističkoj kulturi ne odvajaju se jedni od drugih umjetnost, religija i filozofija, to su iskonske tradicije iz veda i upadišada

Ž. I.: Da li smo nešto propustili, da nešto ispravimo?

F. L.: Možda sam previše govorio u korist iracionalnog, no ja nisam zaboravio da postoje i oni koji posjeduju osjećaj sretne sredine. Andre Malro, čuveni francuski pisac a kasnije i ministar kulture u vladi De Gola, u svojim procjenama bio je uvjek i odmjeren i kritičan. Jednom su ga posjetili predstavnici Luvra i spomenuli priliku da bi se mogla kupiti košulja Aleksandra Makedonskog, no pitanje je bilo da li se radi o autentičnoj vrijednosti. Malro je tada posjetio svoju poznanicu, koja je bila čuvena po svojim medijalnim sposobnostima, i ona je uz pomoć kristalne kugle dala odgovor: košulja je autentična. Nažalost sve je bilo prekasno, jer košulju su umeđuvremenu otkupili predstavnici Tejt galerije iz Londona.

Ž. I.: I na kraju recite nešto pametno, neku poruku, šta je vaše životno iskustvo?

F. L.: Srećom bio sam dovoljno pametan da uradim i ne mali broj loših slika, ostajao sam tako u zavadi sa samim sobom, a to je prvi uvjet da opstanete kao stvaralac.

Oduvijek je takozvani običan narod stidljivo pronalazio obscene riječi, koje se još uvijek koriste, i koristiti će se i u budućnosti, da bi taj lingam, ili falus, tu osovinu svijeta, taj axis mundi još u renesansi i drsko i zbunjeno nazivali: il maestro il Kaco a u bosanskim planinama dovikivali su mu kita ili kara ili pak kariljo, kako ga prepoznaju u zemlji Migela Servantesa. Veliki leksikon te riječi preodijevaju i oblače u purpur, brokat i samt. No, lingam je sasvim gol, kada se u njega kunemo po ulicama Pompeja, u javnim toaletima Londona i Honolulua, u njega se svi kunemo i ponižavamo ga upravo zato jer ga se stidimo. Likar je trubadur on je ušao u budoar mediteranske božice majke koja već tisućljećima predstavlja izazov i pjesnicima i pjevačima i slikarima i filozofima.
Opsceno je čuvar misterija. Besramno je veo ispred kipa zastrašujućeg i moćnog boga Saisa, zavjesa ispred tajne u hramu starih Helena.
U toj komunikaciji sa bezmjernim, u tom svetom ritualu, Franjo Likar je shvatio da je svaki stvaralac samo skromni ministrant, i on će biti oprezan i obziran kada izgovara riječi sveto sjedinjenje, no biti će i drzak, kada svi oko njega postaju i oprezni i obzirni. On će tu opscenu riječ iz Pompeja doviknuti grčkim bogovima i boginjama na način kao što je uzvikuju pijani mornari u hamburškoj luci, no bogovi će i osmijeh i riječ da mu vrate natrag i svi će zajedno da se smiju. Izabrani imaju privilegiju i milost da se smiju uvijek, svagdje i u svako vrijeme. Smijeh je najsuptilniji oblik strahopoštovanja, koje jedan smrtnik besmrtniku upućuje.
Smiju se radosni anđeli sa katedrale u Remsu, smije se Apolon od Vejia, a smije se i Dioniz kada se vraća iz Indije, opijen plodovima vinove loze. Tajanstveno se nasmijao Isus kada je vidio kako predvodnik ceremonijala na svadbi u Kani Galilejskoj kuša vodu, koju je on pretvorio u vino. I Đordano Bruno mučen do očaja nasmiješio se kada je plamen obuhvatio njegovo tijelo, ali i Shiva se smije i pleše zbog iluzije našeg postojanja.

Radosno se smije Franjo Likar kada uživa plodove boba iz svog dalmatinskog vrta i vino sa otoka Visa, koje su još stari Grci unosili u poeziju. On voli iskonsku snagu gregorijanskih korala, on voli i Johana Sebastijana Baha, ali i gangu, prastaru pjesmu Ilira. Franjo Frančesko Likar voli i Frančeska od Asisija koji na samrti skida sa sebe odjeću i želi da umre go, ali on voli i zbunjena lica njegove braće. Frančesko je znao da smo svi mi dio u velikoj tajni svetog sjedinjenja, da smo svi mi dio u veselom plesu Eona.

K. B. Steiner