Marko Vešović [1]

NEKO IMA U ŠUMI

Sarajevske Sveske br. 39-40 [2]

(prevod sa četiri jezika)

Rastužio sam se kad sam doznao da je umro Nikolaj Kančev, rođen 1936. godine, koga sam upoznao 2003. na Struškim večerima poezije. Zbilja krasan čovjek. "Ko bi rekao da si Tatarin", uzviknuo sam, našto se nasmijao. Uz to je i krasan i najprevođeniji bugarski pjesnik, autor 25 knjiga poezije. Poklonio mi je četvorojezičnu knjigu svojih stihova: na bugarskom, švedskom, francuskom i ruskom, a od organizatora sam dobio na makedonskom objavljeni izbor njegovih pjesama. Po povratku u Sarajevo, s rječnikom bugarskog jezika i uz pomoć francuskih i ruskih, a zavirujući i u makedonske prevode, počeo sam, lakše no što mi je sprva izgledalo, jer bugarski ima mnogo sličnosti i s ruskim i s makedonskim, prevoditi njegovu poeziju koja je, "nasmiješena u sredini" između "biti i ne biti", za mene bila istinsko iznenađenje. Kad sam čuo da je Kančev umro, sjetio sam se njegovih stihova: "Ja tako usamljen da treba još malo i biću vaseljena" koje danas ne mogu ne čitati kao slutnju smrti. Jednom ću, obećao sam mrtvom Nikolaju, napisati pjesmu čiji će epigraf biti ovi stihovi, i nastavio s poslom: dosad preveo 34 pjesme, a ne bi me čudilo ako prevedem svih sto iz poklonjene knjige Neko ima u šumi (Vo gorata ima njakoj, Kto-to po lesu brodit, Dans la forêt il y a quelqu'un, Det Fins någon i skogen). Moje prevode možete čitati i kao podušje, zakasnjelo, ali najbolje koje jedan pjesnik može upriličiti za drugog.