Ivana Seletković [1]

Jedan traktat o melankoliji & Šehićeva Knjiga o Uni

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

„Kada sam dodirnuo svete predmete iz prošlosti i postao napokon cjelovit, opet sam ostao uznemiren shvativši da uzrok moje traume nije jedino rat i njegov vremensko-prostorni diskontinuitet. Uzrok su i male antene razgranate po čitavom tijelu, raspored mojih živaca. Shvatio sam da pišem knjigu o melankoliji, ona je štit sa svjetlosnim riječima. Najtrajniji od svih mojih predmeta.“
Faruk Šehić

Kako pisati o Knjizi o Uni zanemarujući postojanje tuge ili Čehovljeve istoimene zbirke priča koja se javila kao neki iznenada oživjeli sugovornik, povezujući i nadovezujući se na ovu priču ili svojevrsno razmišljanje o melankoliji!?
Naime, nije potrebno poimenično dijeliti odlomke Šehićevog romana, razgraničavati naracije Čehovljeve zbirke priča Tuga kako bi se konstatiralo da oba autora različitim pristupom/tekstom reflektiraju jedinstvenu kvintesenciju s osloncem na svakodnevicu običnog čovjeka. To je čovjek pored kojega možemo proći/prolaziti/prolazimo ne pitajući se što ga tišti i je li nam sličan, ne pitajući se da li njegova prošlost i on, običan kakav jest, stoje poput figura ironijske slike društva – piščevog imaginarno stvarnog oblikovanja, ili pak, možda na neki drugi način taj isti pisac, potaknut nekom dimenzijom poimanja običnog i običnosti, deskripcijom traži sličnosti sebe samoga u liku koji je tragikomično mimetično stvaran.
Tuga kao opće raspoloženje tih priča predstavlja glavnu rolu u sustavu velikog mnoštva osjećaja. Ona ne relativizira egzistencijalnu „težinu“ već je opisuje ili definira ne računajući s pojedinačnim faktorima/uzrocima iste tuge. Određenje tuge u tom njenom općem sebstvu je kvantitativno.
Onda kada prijeđe granice tog općeg kada postane kvalitativna odrednica, tuga postaje pojedinačna, odnosno, postaje melankolija – dugo i iscrpno nizanje tužnog, sjećanja i događaja, postaje spoj svega toga u cjelinu jedinstvene sudbine, jednoga lika ili ličnosti . Stoga, Knjiga o Uni na općem planu jest tužan roman o specifičnoj, odvojivoj melankoliji jedinstvenog lika.
Sasvim sigurno melankolija lika je izazovna jer se specifičnim određenjem poigrava isječcima možebitne stvarnosti. Možebitna stvarnost jest takva zbog tuge i melankolije. One vezuju prošlost i sadašnjost, te su u blagom „nagibu“ prema budućnosti. Kada kažemo „sadašnjost“, ona je već prošlost, a prošlosti su spojevi tih sadašnjosti – krhotine od kojih se stvara sadašnja budućnost u prošlosti. Što je i prošlost i sadašnjost i budućnost bez naše percepcije istoga; od strane drugoga i odsustvu ega koji je definira, ona je samo predio možebitnog.

Dalje,u definiranju koncepta te/takve melankolije može pomoći Imre Kertézs. Isti autor u Engleskoj zastavi na jednom mjestu piše da je (...) s iznimkom anegdotalne komponente, svaka i svačija priča posve ista; naime, u pitanju suštine svaka je i svačija priča navlas ista, a istodobno je svaka priča zapravo i priča strave; u svojoj je biti svaka zaista stravična priča stvarno i bila po jedan stravičan događaj, a čak je i povijest u pitanju suštine već odavno u najboljem slučaju samo historija strave. (...)
Šehić pišući o (ili pišući u) jednoj melankoliji lika piše i o paradoksu rata, odnosno piše istodobno i o razaranju i o nerazorenom egzistiranju. Dok je rat stravičan i umrtvljujući, (Kertézs prema tome dobro zaključuje!), rijeka u neposrednoj blizini živi demantirajući tu smrt.
Rijeka Una i sama misao o njoj biva katarzičan bijeg od strave tog rata, biva međuprostorna osnovica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ja sam hroničar nestalog, potonulog, spaljenog vremena, piše Šehić referirajući se na sva vremena u kojima Una ima ulogu katalizatora.

A dalje zaključuje:

Una sa svojim obalama je bila moje utočište – neprobojna zelena tvrđava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tišini okružen zelenilom.
Čuo bih samo rad svoga srca, lepet krila mušice, i pljusak kada se riba izbaci iz vode i ponovo se u nju vrati. Nije da sam ispoljavao mržnju prema ljudima, ali sam se bolje osjećao među biljkama i divljim životinjama. Kada uđem u riječni gustiš, više mi se ništa loše ne može dogoditi.

Nakon toga ponovo ispisuje sjećanja, ratna zbivanja, pa se ponovo vraća rijeci ispisujući stranice i stranice opisa suživota s njom i života unutar te iste rijeke maštovit i stvaran, jednako možebitan. Zapravo, čitav roman je sastavljen od opisa rijeke, svih njenih lica i naličja, od opisa riba, i ribarstva, stoga se može shvatiti i kao „oda“ rijeci Uni.

Kao primjer opisa mogu poslužiti i naslovi dvaju poglavlja: Bogovi rijeke te Vodena katarza.

Iz svega toga proizlazi zaključak da ovaj lik djeluje poput (Apollinaireovih) pihija – ptica koje imaju samo jedno krilo tako da je potrebno udruživanje kako bi poletjele. On ne može biti/postojati bez rijeke. Una je i reinkarnacija jednog njegovog bìtka unutar dijelova vlastitih bîtâkâ bìtka odnosno, stvarnih i imaginarnih elemenata od kojih se sastoji bitak rijeke. Ako ona jest bìtak (u svome općem određenju, bez specifikacije pojedinačnih elemenata) i jedan dio određenja bìtka ega, onda je čežnja sasvim razumljiva. Bez jednog od bîtâkâ bìtka, bìtak ega nije cjelovit, jednako kao što i rijeka bez svih elemenata od kojih se sastoji nije rijeka, nije bìtak po sebi.

Za tim odsutnim dijelom, kada se odsutnost spozna, traga se i čezne za njim.

Autor zato piše:

Mjesecima nisam dodirnuo Unu, osim pogledom. Rijeka teče kao da se ništa ne dešava. Tri metra ispod površine, u srcu zelenca je neprikosnovena tišina. Ribe se bave svojim čudima, do njih ne dopiru zvučni tragovi artiljerijskog napada tačno u podne.
Prirodne sile su neosjetljive na ratna dejstva. Drvo se presamiti popola kad ga pogodi tenkovska granata, ono nema riječi kojima bi se žalilo. (...)

Htio sam se vratiti Majci prirodi, ali mi nije išlo od ruke. (...)

Uživanje u prirodi je bilo od slabe pomoći kada se zapuca, ono je samo pojačavalo džinovsku melanholiju, taj nesrazmjer između prskanja života i tišine u koju čovjek sklizne kada ga pogodi. Zbog toga su na šumskom ratištu Biljevine crte lica grubjele, brada je postajala oštrija i tamnija. Osjetio sam kako se u meni stidljivo širi duh. Prevelika je to riječ koja je isprva bila samo zrno, malo i nesigurno. Onda se razgranalo. Moj duh se učio harmoniji sa tijelom, slagao se sa rukama i nogama, odrastaô u sveopštem košmaru oko nas. Živa sam tvar koja ima dušu. Poznavao sam i žive tvari – borce koji i nisu imali dušu, ali to je već druga priča. Mjesecima nisam dodirnuo Unu vršcima prstiju. Sišao niz avliju i kleknuo na obalu iza majkine kuće, i umočio ruke do zapešća u vodu u kojoj su plivali sitni mrenovi gladni kao vojska. (...)

Sukcesivno simbolično proticanje rijeke u narativnom nizu Knjige o Uni podsjeća na fado – portugalsku vrstu glazbe određenu melankolijom. Fado podsjeća na trajnost melankolije veličajući je ljepotom melodije/a. Ritam fada, ritam melankolije, ritam romana – nazire se sličnost.
Da postoji ritam romana jasno je iz određenja funkcije rijeke što dokazuje da je Šehić istovremeno pisac i skladatelj u elegičnoj ekstazi. Stoga, što nivelira umjetnosti, idejno je sličan primjerice Thomasu Mannu. .
Tema koja se ponavlja, vraća u Knjizi o Uni jest sama Una, a melankolija određuje ritam kretanja rijeke i raspoloženje centralnog lika.
Ne zaboravimo: fado Amálie Rodrigues sadržava melankoliju, dapače, kompozicije čine melankolični niz a njihovo opće raspoloženje je određeno tugom, traganjem, čežnjom.
No, izvoditi tekstualno melankoliju i spajati je sa glazbom koja je prevodi na svoj jezik je druga vrsta umijeća.
Šehiću je to pošlo za rukom. Odsustvo partiture nadomješteno je Unom čija egzemplarna uloga glazbala i glazbe je posve zamisliva, naprosto zato jer njeno proticanje toliko osjetno naglašeno. Indiferentnost rijeke u odnosu na sve ostale elemente je transkriptivno uobličenje osjećaja/osjećanja melankolije – sveprisutnosti onoga za čine se čezne, čega se nemoguće osloboditi iako očigledno vrijeme prolazi i sve se mijenja, i napokon, rat jenjava, a ona je tu kao podsjetnik na ljudsku najveću slabost - nemogućnost zadržavanja trenutka i nužnost postojanja sjećanja. Poveznica s fadom je i ljepota Šehićevog opisivanja.
Naime, druga pjevačica fada i uopće važan zaljubljenik u tradicijsku glazbu, Dulce Pontes na svojstven način je izvela pjesmu Lágrima (Suza). Činjenica sama po sebi nije toliko bitna, no, relevantnost pretpostavlja razliku izvedbe (spoj sličnosti i razlika, imaginarnog i stvarnog, svih elemenata do sada spomenutih). Upravo ta izvedba/razlika učinila je da pjesma koja po svojoj naravi jest melodramatična, dobije još jednu novu ekspresivnu dimenziju melodramatičnosti, da oživi i postane „mimetično stvarna“ (sjetimo se, poput tako označenih Čehovljevih likova - jer „oponašaju stvarnost“). Čežnja ili želja u toj pjesmi, žuđeni objekt čija svrhovitost se ogleda u nemogućnosti ostvarenja želje, tautološko su dočaravanje melankolije subjekta – ega. Ova vrsta interpretacije nužno traži oslonac u Fragmentima ljubavnog diskursa Rolanda Barta (iako žuđeni objekt u Bartovom tekstu jest biće).

Razlog je vrlo jednostavan. Zato jer su ovdje spomenuti žuđeni objekt i subjekt , interpretacija tog odnosa identična je sljedećoj definiciji (Voljeti ljubav) figure Annulation/Poništavanje:
Jezična bujica kojom subjekt poništava ljubljeni objekt samom silinom svoje ljubavi: zbog prave ljubavne perverzije, subjekt voli ljubav, a ne njezin objekt.

Nadalje, paradoksalnost žuđenog objekta dobro je prikazana i u filmu Melancholia Larsa von Triera. Planet Melancholija, „prijeti“ Zemlji i postepeno, iako jest prijetnja, postaje žuđeni objekt čijoj ljepoti se dive i gledaju je. To se događa stoga što žuđenom objektu subjekt uvijek pridaje veću važnost nego sebi, inače njegova funkcija bi bila zanemariva i ne bi izazivala opsesivni kontinuum. Život jedne obitelji se usmjerava prema kretanju Melancholije i njena egzistencija na općem planu (iste obitelji) se objašnjava kroz Zemljin suodnos s Melancholijom. Do izražaja dolaze svi likovi sa svojim karakternim crtama. Napokon, kada dođe do katastrofalnog bliskog susreta i konačnog Zemljinog uništenja, slijedi „ništa“ – mrak i istovremeni kraj filma. Ta ništavnost može objasniti paradoksalnost ljepote žuđenog objekta. On je i destruktivan jer uništava i konstruktivan jer izaziva - stvara divljenje, odnosno reakciju subjekta. Ovaploćenje objekta se nalazi u nespremnosti subjekta da mu se odupre.
Ako su ta čežnja, melankolija, objekt želje, prikazani tako stvarno da onaj tko sluša/gleda/čita vjeruje u iskaz izvođača/pisca/glumca, pjesma/priča/roman/film je dokazala svoju funkciju, te joj mi (slušatelji/čitatelji/gledatelji) vjerujemo.
Isto pravilo vrijedi i za Knjigu o Uni. Postoji uvjerljiva narativna glorifikacija žuđenog objekta – Une i za to razložna deskripcija melankolije.
Sve se čini jasnim pri prvom čitanju.
Ali, tamo gdje vjerujemo da razumijemo, vjerovatno nismo razumjeli .
Zato, treba čitati, gledati, i uvijek iznova slušati da bi se osjetila tuga i svaka pojedinačna melankolija. Melankolija je jezik neizrecivog. Da nije tako priča o njoj bi već davno bila ispričana, a ljepota čežnje gubila bi značaj.
Sav zanos je u melankoliji.
Treba dopustiti da nas žuđeni objekt zavede kao što je Šehića zavela Una.
Počnimo čitati.
Uronimo u ljepotu jednog bitka, u tragičnost koja se razaznaje ali nije potpuna. (Nepotpuna tragičnost je svijest o vlastitoj prolaznosti ili smrtnost, doslovna je smrt.)
Napokon, takva je melankolija – uvijek se nastavlja. Ona traje, kao i rijeka, voda od koje smo sačinjeni i živimo u njoj prije nego li krenemo u ovaj svijet, u novo postojanje. Šehić je riječima dohvatio trenutke trajanja, simbiozu lika i Une u Knjizi o Uni.
Ta izvedba je nezaboravna, lijepa, melankolična, drugačija, jedinstvena poput neke drugačije izvedbe fada u čiju melankoliju vjerujemo jer je tako nestvarno stvarna.
Zato – čitajmo.