Tonko Maroević [1]

S KLASICIMA SROĐEN, NJIMA ULANČAN

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

Pristrane pripomene o statusu klasičnosti Jovana Hristića

I.
Pozvan na razgovor, druženje ili svjedočenje s naslovom „Klasici drugoga“ odmah sam se odlučio govoriti o Jovanu Hristiću. Naravno, podrazumijevana pretpostavka bila je da ne razmatramo klasike iz odveć dalekih vremena i udaljenih nam, velikih (pogotovo ne onih „imperijalnih“) sredina, a premisa koju sam sâm sebi zadao uračunavala je dovršenost opusa, odnosno činjenicu autorove posthumnosti. Nedavno preminuli srpski pjesnik, esejist, prevoditelj i kritičar Jovan Hristić nametnuo mi se kao idealni model traženoga raspravljanja, kao pisac koji na svoj način sintetizira vlastitu nacionalnu književnu tradiciju, a to čini u univerzalnom kontekstu europske, pa i čitave svjetske književnosti.
Moj prvi susret sa stvaralaštvom Jovana Hristića zbio se davne 1963. ili 1964. godine. Služeći vojni rok u Vranju pribavio sam upravo objavljenu „Antologiju srpskoga pesništva“ sastavljenu od Miodraga Pavlovića, u kojoj je posljednji, tada najmlađi uvršteni autor bio upravo Jovan Hristić, s jednom jedinom ali amblematskom i nezaboravnom pjesmom naslovljenom „Fedru“. Zadivila me zrelost njegova izraza, sposobnost dostojanstvenog obraćanja dalekim razdobljima s punim pokrićem aktualnoga, suvremenoga iskustva. Doživio sam tu pjesmu kao svojevrsno zaokruživanje civilizacijskih tokova, pa sam ubrzo nabavio i čitavu zbirku „Aleksandrijska škola“, iz koje je navedena pjesma i uzeta. Doista, tada mladi tridesetogodišnji pjesnik, postavio je najviše kriterije i njima je, gotovo na samome svom početku, u tolikoj mjeri udovoljio da se sljedećih četvrt stoljeća potom stihovima više nije javljao.
Ali Hristićeva stvaralačka žica nipošto nije presušila. U međuvremenu je, tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina (prošloga stoljeća, dakako) objavio čitav niz različitih svezaka i knjiga, ogledao se prepjevima ključnih svjetskih pjesnika, izveo na pozornicu niz vlastitih tekstova i još veći broj kazališnih izvedaba popratio prikazima, tumačenjima, odao se predavačkim i profesorskim zadatcima, komentarima i predgovorima popratio čitavu seriju izdanja različitoga karaktera. Lagao bih kad bih kazao da sam sve to uspio slijediti, pretjerao bih kad bih hinio oduševljenje pročitanim (dijelom i viđenim) njegovim dramskim ostvarenjima, izašao bih izvan svojih kompetencija kad bih prosuđivao Hristićevu teatrološku dionicu.
Ali rasprave i studije okupljene u knjigama „Poezija i filozofija“ (1964) i „Oblici moderne književnosti“ (1968) pomogle su mi u snalaženju na poticajnim mi teorijskim područjima. Hristićevo prevoditeljsko i interpretativno praćenje Eliota dalo mi je komplementarnih pobuda, a i potaklo da pogledam kako on sam primjenjuje iskustva čitanja „Tradicije i individualnoga talenta“ ili „Što je klasik?“. Odmjeravanje s Eliotovom esejistikom učinilo je Hristića nezamjenjivih sugovornikom u pitanjima kriterija i valorizacije, piscem koji je umio povezati empiriju i teoriju, dijakroniju i trajni prezent. U svojim je esejima upravo eliotovski povukao poveznice između predsokratovaca i Becketta, Vergilija i Corneillea, Marlowea i Čehova, ukazao na ograničenja nadrealističke lirske revolucije ili pak na naizgled anakrone a zapravo epohalne domete Marguerite Yourcenar. Međutim, svoju aksiološku vokaciju i hermeneutičku disciplinu još je primjerenije potvrdio na građi vlastite književne tradicije, srpske, koju je na originalan način iščitao i u koju se, svojim tekovinama i novim uvidima, svojim diskurzivnim stilom i primjerenošću izraza, svojim razumijevanjem predaka i slutnjom budućih tokova, definitivno ugradio kao vrlo svjesna — dakako samosvjesna, ne stoga i sebeljubiva, isprazno umišljena, nego dapače sordinirana i pomalo rubna — stvaralačka komponenta.
Premda nije uzeo na sebe ulogu književnog povjesničara, pa ni navukao togu sustavnog antologičara (samo je pozdravio „higijensku funkciju“ dragoga mu ironičnog pantologičara Stanislava Vinavera) Jovan Hristić se obilno odužio značajnijim prethodnicima i suvremenicima, a nekima od njih podigao je prave kritičke spomenike i uspostavio inovativna vrednovanja. To se u prvom redu odnosi na pjesništvo Jovana Sterije Popovića, koje je dugo ostalo u sjeni komediografskoga rada istoga autora, a svakako i u pozadini gotovo istodobnoga mladenačkoga poetskog proboja Branka Radičevića. Iako se smatralo kako je pobjednička romantičarska struja bacila u zapećak svaku klasicističku orijentaciju, Hristić s mnogo razloga dokazuje kako je Sterijina oblikovna disciplina i motivska originalnost sasvim nerazmjenjiva i nemimoilazna karika poetskog govorenja, te kako nudi mogućnosti i plodnoga nasljedovanja i nastavljanja (u čemu će se, razumije se, i sam Hristić donekle prepoznati i djelomično na istoj brazdi produžiti).
Pritom nije propustio analitički obraditi i Sterijinu popularnu komediografiju, ukazujući na neuočene aspekte, a također „iz naftalina“ izvaditi vodviljsku, laku sentimentalnu komiku Riste Trifkovića. Kao neosporni autoritet i neusporedivi erudit u pitanjima žanra tragedije (sačinivši preglede antičkih i renesansnih poetika, uvaživši studije od Freytaga do Souriaua, dijalogizirajući sa Steinerom i Ann Ubersfeld), napisao je velik broj priloga i tumačenja vezanih uz svjetske autore, a na polju domaćega stvaralaštva osvrnuo se na rijetko izvođene tragedije rano preminuloga Milutina Bojića. Hristićevi vlastiti dramski tekstovi ostadoše utoliko samo torzo (a i odnose se praktički samo na jedno desetljeće njegova stvaralaštva), te jamačno ostaju pokriveni hermeneutičkim ambicijama i teatrološkim pretenzijama.
Prije nego li se i sam odlučnije otisne na područje slobodne esejistike, na pisanje nevezano uz „prosvjetiteljsku“, andragošku funkciju ili komentatorsku praksu, Hristić će se posvetiti traženju i nalaženju domaćih uzora, od kojih će neki zauzeti mjesto svojevrsnih mu kućnih lara i penata. To se ponajprije odnosi na Sretena Marića, intelektualnog sugovornika o filozofskim i literarnim velikanima, za kojega je naš pisac ustvrdio kako je „čovjek prostora“, „čovjek razgovora“, autor širokoga daha i trajnih potpitanja, a u ništa manjoj mjeri i na Isidoru Sekulić, spisateljicu koja je u svojoj sredini održavala vrhunske kriterije i zapadnoeuropske orijentire, koja je nastojala oko spoznajnih vrijednosti teksta i oko duhovne homogenosti razmatranih autora. Zadivljen nekim aspektima njihova djela Hristić im ostaje trajno vjeran čitatelj i pratitelj.
To se možda u još većoj mjeri odnosi na Dušana Matića, neortodoksnog nadrealista i anomalnog pragmatista, pjesnika zanesenog razmicanjem granica i traženjem uvijek novih i drugačijih mentalnih uporišta. Hristića evidentno oduševljava njegova kombinatorika cerebralnosti i slobodnih uzleta, igra proturječja i višestranosti, mješavina kolokvijalnosti i uzvišenosti. A Matićevo pjesništvo izvanredan je način prevladavanja paradoksa i aporija, korištenje žive, nekodificirane i nekanonizirane govorne sintakse u svrhu izazivanja očuđujućih učinaka.
Svoj obol značajnim poetskim modelima Hristić je dao u predgovorima i pogovorima posvećenima opusima Laze Kostića i Ivana V. Lalića. U prvome slučaju opravdano se pozabavio i motivikom kozmoloških vizija, kontinuitetom helenizma predsokratovskih protega, a potom i oniričkom, snovitom komponentom kao faktorom odvajanja od norme. U drugome slučaju posebnu je pažnju posvetio simbolizmu Bizanta, Vizantije, kao elementu povezivanja s etapama nacionalne duhovne konstitucije, ali istodobno i kopči s mitologijom antičke Grčke, odnosno s univerzalizmom europskih korijena.
Studijama i ogledima o srpskim piscima Hristić je stvorio svoj literarni Panteon, postavio koordinatni sustav i međaše, ukazao na mjerila po kojima i sam može biti promatran, čitan, uvažavan. Ukazao nam je na orijentire klasike, ali i na releje klasicizma, podsjetio kako se moramo odmjeriti i s fazama arhaike i s etapama manirizma, aleksandrinizma, dekadencije. Naučio nas je kako tradicija podrazumijeva snagu izdvajanja, ali kako obnovljena klasičnost može tendirati i energiji uranjanja. Kao malo koji drugi autor svojega prostora i vremena, srpskoga i južnoslavenskoga konteksta u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, podnio je teret maksimalizma, povlaštenoga pristupa klasičnosti i klasicima.

II.
Status nacionalnog klasika Jovan Hristić zaslužuje najprvo svojim poetskim korpusom, sveskom stihova s ukupno manje od stotinu pjesama ali povezanih rijetkom koherentnošću i karakteriziranih iznimnom preciznošću pobuđenih slika i emotivnih stanja. Apogej pjesničkog izraza dosegnuo je vrlo rano već spomenutom „Aleksandrijskom školom“ iz 1963. godine. Prethodile su dvije raznolike i čak žanrovski neujednačene zbirčice „Dnevnik o Ulisu“ (1954) i „Pesme 1952 – 1959“ (1959), a uslijedile su — nakon oduže, višedesetljetne pauze — „Stare i nove pesme“ (1988), te „Nove i najnovije pesme“ (1993), no — uračunamo li još i nekoliko posmrtno tiskanih pjesama — njihov saldo nije bitno izmijenio dorađeni stvaralački profil, premda nećemo zanijekati iznimnu vrijednost i spoznajnu uvjerljivost nekolicine kasnih plodova.
Iz početnoga i početničkoga „Dnevnika o Ulisu“ sam autor je izlučio u vlastiti kanon tek nekoliko pjesama, a odrekao se ne samo čitavoga prozno-dnevničkog teksta nego i stihova vezanih uz doživljaj svakidašnjice i percepciju ulice. Ostala je međutim mitska figura Ulisa, Odiseja, fantazmatska projekcija iz literature situirana u univerzalni nomadski lanac, nešto poput „Vječnoga Žida“, „Lutajućeg Holandeza“ ili egzistencijalističkoga junaka. Uz tu amblematsku figuru Hristić će postupno dodavati druge agoniste ili komparseriju, a također umanjivati faktor patetike, interpolirajući izričite citate, s jedne strane, a bljeskove vlastita viđenja, s druge.
Za „Aleksandrijsku školu“ neće biti neprimjereno, netaktično ili razorno kažemo li da je nastala na liniji Kavafisova primjera. Istina je da je ambijent dijelom preuzet, da je epoha nedostojnih nasljednika velikih proteklih razdoblja po mnogo čemu analogna, da je apostrofiranje pojedinih sudionika ili pisanje u ime povijesnih „persona“ također već vidljivo kod glasovitoga modernoga autora iz Aleksandrije (ali — da ne zaboravimo — i kod mnogih davnih helenističkih pjesnik). Ni „idejno“ Hristić nije baš dalek Kavafisu: zamor, rezignacija, skepsa, deziluzija, melankolija isto tako preplavljuju statiste ili protagoniste njegovih povijesnih evokacija.
Ali srpski nasljedovatelj helenističke, „palatinske“ tradicije ima u svojem povijesnom saldu još jedan krug zbivanja i još jednu epizodu tragičnog odvijanja, da ne govorimo o specifičnim vrijednostima imanentnoga ritma i govorne artikulacije. Zato Hristić, između sebe i svojih uzora, „nagovarača“, prototipova, postavlja još jedan sloj namjernoga distanciranja, svoj iskaz filtrira kroz iskustvo francuskoga simbolizma, engleskih metafizičara i nacionalne refleksivne poezije, dajući cjelini još univerzalniji karakter. U svoje stihove tako izravno interpolira valerijevske asocijacije („more, more uvek započeto snova“), eliotovske parafraze („Seti se Lahesa, koga pred mrakom ništa ne štiti“), matićevske navode („večna svežina sveta“), De Maistreove reference („Jedno sentimentalno putovanje po mojoj sobi“). Fascinacija i opsesija Sredozemljem dovela je do ikonografije otoka, ostrva, do apologije svjetlosti i topline ljeta, do himničke ponesenosti brodarenjem, jedrenjem, do hipertrofije sunčanih odbljesaka, do uzdizanja „istine geometrije“. Hristićevo je pjesništvo od svih tih i takvih posudbi, od naizglednih „centona“, kolaža, krparija, od izazovno korištenih toposa inkrustiranih u tobože neutralno verbalno tkivo stvorilo zreo i uvjerljiv ishod, dalo ritmičku i semantičku cjelinu iznimne učinkovitosti. Ako nam se tehnika „patchworka“ ili montaža divergentnih čestica učini kao ustupak postmodernističkom ukusu, podsjetimo se da su navedeni Hristićevi stihovi nastali, ne samo nezavisno, nego i mnogo ranije od inflacije metaliterarnih ili citacionističkih postupaka. Štoviše, on je u svoje pisanje ugradio i odgovarajuću samokritiku od eruditske razmetljivosti, snizio je ton ohole intertekstualnosti, afirmirao stanovitu suhoću, jezgrenost, jedrinu, ogoljelost izraza.
Jest da se Hristić pozabavio i ikonama poput Aleksandra i Sokrata, Penelope i Itake, Danajaca i Barbara, ali je empatijski, čini se, više uložio u manje znane likove ili se pak identificirao s povijesnim epizodistima, kao što su, primjerice, Mnesarh ili Kalimah. Prvoga, naime, može slijediti u fantastičnoj sudbini da stvara lijepe oblike kojima se svi dive (jer su u snovima sugerirani od bogova), ali pjesnik prepoznaje i naličje toga uspjeha: u pobjedničkom zračenju Mnesarhovih kipova nedostaje dah zbiljskoga življenja, odnosno „duša poraza“. Drugoga, Kalimaha, prepoznat ćemo po odbijanju stvari „o kojima se mnogo govori“, to jest po mirenju sa zaboravom i pretvaranjem svega u prah, po blaženom gubljenju u anonimnosti.
Jedan od takvih epizodista je i Fedro, valjda lik iz Platonova dijaloga. S obzirom da pjesma „Fedru“ ima niz programatskih tvrdnji, a da ipak nije puki manifest ili gola dijagnoza epohe, nego suptilno apostrofiranje mogućega sugovornika i istančana mreža meditativnih i emotivnih sugestija, ne mogu odoljeti a da je i na ovome mjestu ne navedem:

I ovo još hoću da znaš, dragi moj Fedre, živeli smo
U vremenima sasvim očajnim. Od tragedije
Pravili smo komediju, od komedije tragediju.

A ono pravo: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost,
Uzvišena mudrost, uvek nam je izmicala. Bili smo
Negde na ničijoj zemlji, ni mi sami,

Ni netko drugi: uvek tek za korak-dva udaljeni
Od onog što jesmo, onog što je trebalo biti.

O dragi moj Fedre, dok budeš šetao
Sa vrlim dušama, po Ostrvu blaženih
Spomeni ponekad i naše ime:

Neka se njegov zvuk rasprostre zvonkim vazduhom,
Neka bar pođe ka nebu koje nikad ne dostiže,
Neka nam se bar u vašem razgovoru duše odmore.

Kad se nakon duge pjesničke dijete ili dugotrajnoga zaziranja od stihova, Hristić 1988. oglasio — uz stare — i novim pjesmama, on nije bitno promijenio svoju intonaciju, inkantaciju, inspiraciju. Uglavnom je, istina, odustao od izravnoga prozivanja likova koji bi pjesmu govorili, nju svjedočili, no nije umanjio dojam referencijalnosti, pisanja kao odnošenja prema nečemu već napisanom, odživljenom, po drugome prenesenom. Mnoge od stihova iz „drugoga poluvremena“ života, mnoge od pjesama nastalih u autorovoj dobi od preko pedeset godina situirao je u knjiški ambijent, izravno postavio u razgovor s prethodnicima, precima na istom poslu gonetanja egzistencijalnih izazova („U velikoj biblioteci“, „Po ceo dan sedim u biblioteci“, „Davno zaboravljene knjige“). Poetički okvir naglašen je pozivanjem na jednoga od antičkih zakonodavaca ili mjerodavnih autoriteta pjesničkog pisanja, na klasika kat' egzohen: „Čitajući Horacija“. Ako se i nije poslužio podukom tvorca stihovanog priručnika „Pjesničkog umijeća“, nego kliznuo niz marginu nekoga starog rukopisa, lirski subjekt te pjesme nehotice je, ali indikativno, okrznuo normativnost i standard kako bi to uvjerljivije afirmirao ne samo „gubitak središta“ nego i iskazao svoju umreženost u putanje odustajanja, zaborava, šutnje.
Ciklusom „U tavni čas“ — kako je, uostalom, naslovljena i posthumno okupljena zbirka s nešto sasvim recentnih stihova — Jovan Hristić se približio ideji vođenja lirskoga dnevnika, to jest što neposrednijega reagiranja na valjda uvećane tegobe svoje dobi i jamačno uvećane nevolje svojega doba (a riječ je, uz ostalo, o nedvojbenom rasapu vrijednosti, o raspadu društvenog sustava, uz prijetnju, pa potom i realizaciju, raznih sukoba u zemlji). Pjesme iz „tavnog časa“ sve su bliže autobiografskom diskursu, iako ne posrću u „drsko i mrsko ja“ kazivanja u prvome licu, nego su objektivizirane u govor o nekom neodređenom čovjeku koji sjedi sam u sobi, iščekujući najgore. Pjesma „Kome još trebaju lepe priče“ poantirana je grotesknim invertiranjem, paradoksalnom kodom:

Osmehnute priče još mogu samo da pričaju lekari
Kad kažu bolesniku da je smrt daleko, daleko,
A ona čeka u hodniku.

Zrelost što je Hristića odlikovala gotovo na prvim koracima nije ga napuštala ni u kasnijim fazama. Dapače, kao da je s uvećanim odricanjem i naglašenom strogošću samo dobijao na intenzitetu. Pri kraju svojega pjesničkog korpusa ispisao je tekst nalik poetološkom programu, a sa snagom testamentarnoga obraćanja, u kojemu je sintetizirao svoje klasicističko iskustvo i sublimirao svoj kredo na način autentičnoga, svjesnoga klasika. Taj tekst, ta pjesma zove se „Opšta mesta“:

Divna, dobra, stara opšta mesta
Što navrnu uvek kad se godišnja doba menjaju —
Radosno proleće, vrelina leta, vreme nagote i dodira,
Setni jesenji predeli kada se misli o prolaznosti,
Zimski snegovi i toplota u zatvorenim sobama.

Divna, dobra, stara opšta mesta
Što trajete duže od vremena, što nas čekate
Kao sveži miris mora na iznenadnoj okuci u brdima,
Na kraju uzaludnih traganja za novim rečima
I novim značenjima, koja nikako da iskrsnu.

Divna, dobra, stara opšta mesta
San koji se dugo nismo usuđivali da sanjamo,
Mlaka kiša u krošnjama jesenjeg drveća
I velike oči veverice, isuviše lepe
Da bi se mogle opisati drukčije do opštim mestima.

Divna, dobra, stara opšta mesta
Budite sa nama dok živimo
I ogrejte nas sa ono malo lepote
Što je skrivena u vama kao tiha žar
U davno ugaslom pepelu. I ne ostavljajte nas
Na milost i nemilost prenemaganji8ma kratkotrajnih pesnika.

III.
Status klasika potvrdio je Jovan Hristić svojim imaginativnim i široko tematski razuđenim esejima. Ni eseji nastali povodom čitanih knjiga i razmatranih pisaca ne bi bili i nisu zanemariva aktiva stvaralačke osobnosti, no eseji ispisani o neposredno doživljenim fenomenima i potaknuti izravnim reakcijama na razne pojave u prirodi i društvu podižu književnu relevantnost na kvadrat ili čak na kubus. Takve je eseje, slobodnijega problemskog okvira i naglašenije emotivne participacije, Hristić započeo objavljivati tek u poznijim radnim godinama, a okupljeni su uglavnom u dvije nevelike knjige: „Profesor matematike i drugi eseji“ (1988) i „Terasa na dva mora“ (2002).
Nije sasvim slučajno, dakako, što su neka inspirativna ishodišta esejističkih tekstova identična s motivskim krugovima mnogih pjesama — dakle: mediteranska, ostentativno i manifestno sredozemna — samo što im je izvedba znatno opuštenija, mekša, toplija, prisnija, osobnija — bez straha i stida od intimnog udjela i govora u prvome licu. Definitivno zreli pisac oslobodio se svake rezerviranosti, odlučujući prenijeti na nas svoje ljubavi i idiosinkrazije, svoje simbole i znakove, svoje slike i ljude koje je susretao. Pritom je ponešto potisnuo — ali nipošto sasvim zanijekao eruditsku podlogu i refleksivnu sklonost.
Riječ je o pretežno kratkim zapisima. Nijedan od tekstova ne prelazi desetak stranica, a mnogi se protežu na svega dvije-tri kartice, kao da mu je stalo da se zadrži samo na konkretnoj epizodi, evociranoj anegdoti, prepričanom prizoru, tek uz dodatak kakva zaključka, pouke, opaske, kojom pak učestalo preokreće očekivani smisao ili željenu poantu. Uostalom, kao da je i sam svjestan postupno uvećane narativnosti, fikcionalizacije ili žanrovske slobode. Naime, prva knjižica takvih okupljenih priloga, „Profesor matematike“ imala je dodatnu odrednicu „i drugi eseji“, dok je drugu knjigu „Terasa na dva mora“ sam autor žanrovski definirao dodatkom „i druge istinite priče“.
Ne znači, međutim, da je Hristić pritom sasvim odustao od filozofskih problema i spoznajnih dometa, što će posvjedočiti već i naslovi kao što su „Zapis o hermeneutici“ i „Sudbina jezika“, ali u stanovitoj mjeri i „Dnevnik kapetana Scotta“ i „Profesor matematike“. Metakritičkom, „nominalističkom“, i ideološki orijentiranom vremenu usprkos naš će se pisac založiti za svojevrstan povratak realijama, od riječi prema stvarima i od komentara prema izvorniku. Kako podrugljivo zvuči primjedba u zagradama, što ju je izazvao spomen Babilona: „Ali ko još čita Borgesa, posle toliko briljantnih kritičkih studija i rasprava o njemu?“
Jetka ironija impregnira esej naslovljen „Muzej kritike“ u kojem Hristić portretira i karikira imaginarnoga kustosa, zagovornika različitih paraznanstvenih metoda interpretacije: „Evo — reče kustos — ovde imate jednu psihoanalitičku studiju o smislu otvorenog prozora. Ovo je veoma zanimljiva sociološka rasprava o uslovima stanovanja na Mediteranu, koja nam pomaže da razumemo enterijer koji je Matisse slikao. Obratite pažnju na ovu politikološku raspravu o tome što se sve u svetu dogodilo onog dana kada je Matisse slikao svoju sliku, više je nego relevantna. Razume se, morali biste pregledati i ovu studiju o otvorenom prozoru kao lingvističkom znaku i o semantici toga znaka. Pomoći će vam i ova strukturalna rasprava o broju pravih i krivih linija na slici, i broju četverouganih i trougaonih površina na slici...“ Uslijedio je još klimaks o relevantnosti meteorološkog pristupa umjetničkom djelu, kao skromnoga priloga samoga tog kustosa metodološkom galimatijasu, što pak izaziva esejističkog subjekta, prisiljava alter ego autora da se korozivno i samoobrambeno oglasi: „Ali ja sam mislio na sliku: na sobu osvetljenu jarkom svetlošću, otvoreni prozor, drhtaj mora koji se osećao u vazduhu punom svežine. To je bila soba iz koje neko tek što je bio izašao, i ja sam se sećao jedne davne sobe iz koje isto tako neko tek što je bio izašao... I bio sam (sada tek mogu da vidim do koje mere) palanački uporan: hteo sam da vidim sliku.“
Parodični fiktivni „Muzej kritike“ konstruiran je konkretiziranjem konceptualističkih stavova o prevlasti mišljenja nad izvođenjem, o dominaciji ideje nad tvarnošću. Zato u tom zastrašujućem muzeju kustos uvodi posjetioca u odio u kojemu stoje same naučne analize, na temelju kojih se tek mogu izvesti buduća ili samo virtualna ostvarenja: „To su ozbiljni problemi koje valjda nismo mogli prepustiti neodgovornosti umetnika. Zato smo rešili da stvorimo umetnost. Mi je stvaramo onako kako ona treba da bude stvarana. Završili smo sa modernom epohom. Sada prelazimo na klasiku...“
Zastrašen apokaliptičkom vizijom posjetilac nagonski traži zraka i svjetlosti: „Hteo sam da pogledam kroz prozor. Prozora nije bilo. Napolju je ionako bila samo pustinja.“ Hristićeve konsekvence logično vode udaljavanju od zagušljive cerebralnosti i totalitarizma deduktivnosti. Umjesto daljnjeg bavljenja apodiktičkim izvođenjima i terorom teorije (no ne zaboravimo nostalgično-didaktičnu „Elegiju o antikvarnici“) pisac se sve više prepušta bijegu od apstrakcije, uronjavanju u element. Naravno, odlazi na put, a gdje će nego na Mediteran. Dovoljno je navesti seriju naslova pa da vidimo što prevladava u duhu i raspoloženjima kasnoga Hristića: „Kako se nekad išlo na izlete“, „Čemu putovati“, „Putovanja po Sredozemlju“, „Odisej Pomorac“, „Čovek Sredozemlja“, „Noćni život Sredozemlja“, „Zapis sa Lastova“, „Sveti Donat“, „Glavat“, „Tajanstveno ostrvo“, „Kapetan i njegove gozbe“, „Dve priče o ribarima“, „Četiri priče o tišini“, „Dva ogleda o stidu“, „Za šaku smokava“, „Jedan čudan susret Istoka i Zapada“, „Veče u Olimpiji“, „Homer 'skandalon'“ i „Terasa na dva mora“.
Nije Hristić pritom zaboravio ni na Valéryja i Baudelairea ni na Aristotela i Homera. Dapače, Homera kao da ima na svakoj drugoj stranici, a Valéry obasjava najpovlaštenije trenutke. Ali riječ je ponajprije o fascinaciji stvarnim prostorima i ljudima, o divljenju čudesnosti običnoga — istina, samo onoga što je ostalo elementarno, arhetipsko, primarno, skriveno pod naslagama trajanja, konvencija, literature, latentno ispod stereotipije i monotonije. Na moru, na brodu, na otoku — a posebno na za njega sudbinskome Lastovu — Hristić otkriva pravi život, no nećemo kazati Arkadiju ili autentičnu Heladu, jer je i te kako svjestan zamki i varki postojanja, iznevjeravanja i poruge življenja.
Trebalo bi posjedovati piščevu magiju kad bismo htjeli prepričati susrete i doživljaje o kojima piše, šutnje i tišine koje sugerira, nedoumice i pitanja koja postavlja. Hristić nam vraća dah prvotne svježine s onu stranu nataložene patine, kao da je umješno sastrugao s lica Mediterana svu šminku i puder kojim se stari ljepotan kušao zaštititi od erozije. Suprotno od Le Corbusiera koji nas je poželio voditi u doba „kad su katedrale bile bijele“, Hristić nas hoće dovesti do vizija kad antika još nije bila sterilno kredasta i svjetlucavo alabasterna nego su klasični kipovi još imali sve svoje boje a prostori i ambijenti još primarnu snagu i impakt.
Možda bi bilo najprimjerenije Hristićeve intimno motivirane tekstove nazvati — rimbaudovski — „iluminacijama“ ili pak — joyceovski — „epifanijama“, a svakako imaju i vrijednost poetske proze, premda se ne ulaguju ni hermetizmu ni ezoteriji. Pravo čudo izvedbe je u neizbježnoj konkretnosti povoda, verificiranoga lokalnim i temporalnim naznakama, no nužno podignutoga u sfere neobičnosti i privilegiranih trenutaka dostojnih pamćenja. Takvo je viđenje/priviđenje žene na svjetioniku na otoku zavodljiva imena Glavata, takav je doživljaj izmaglice na moru kad se brod zatekao u blaženoj izdvojenosti nevidjelice i potpune tišine, takva je pojava stada ovaca u neposrednoj blizini Zeusova hrama, koja povijesnu kontemplaciju spušta na razinu trijezne svakidašnjice (ili pak, simetrično, stečene perspektive vječnosti), takav je trenutak kad je nezaustavljiva brbljavost grupe Talijana, Zapadnjaka istjerala iz carigradske kavane brojne goste domaćine, Istočnjake, ali takav je i trenutak apsolutne šutnje, blagoslovljene tišine koja takoreći obavija samotnu lastovsku crkvu svetoga Luke, pojačana je samo povremenim zujanjem ose ili cvrčanjem cvrčaka, takav je dojam recitacije Dantea iz usta pjesnika Manojlovića u inače nesklonom stanju i raspoloženju okoline koja ga je trebala saslušati.
Posebni i valjda najpovlašteniji su Hristićevi susreti s ribarima i ljudima s Lastova, otoka njegovih učestalih ljetovanja i odgovarajućih budnih sanjarija, jer je u tom ambijentu mogao najodređenije doživjeti zaustavljeno vrijeme, takoreći čudesno sačuvani kontinuitet još od homerskih, odisejskih dana. Prisutnost mjesnoj procesiji na blagdan Velike Gospe fascinira ga strogošću organizacije, konvencijom rituala, s jedne strane, a manifestacijama nesputanoga života, čavrljanjem i izmjenom informacija među sudionicima (barem onima sa začelja povorke), s druge. Navedena dvojnost dovela ga je do zaključka općenitije relevantnosti, koji vrijedi i na ovome mjestu navesti; „Sve je u poređenjima i ogledanjima: život ne može bez forme, ali kada se zgusne u svoje najstrože oblike počinje da beži iz njih, kao što se i bezobličnost sklanja u formu u trenutku kada počinje da se rasipa. I sve što činimo ponekad mi izgleda kao sistem naspram postavljenih ogledala u kome jedna stvar dobija svetlost, sjaj i smisao tek kada joj sagledamo lik na onoj drugoj, njoj potpuno suprotnoj strani.
Blagdan svetoga Petra pak posebno je slavljen na Lastovu kao svečanost zaštitnika ribara, inače vrlo brojnih na tom otoku. Tim povodom ribarske obitelji priređuju gozbe za svoje uzvanike, a otac obitelji mora se pobrinuti za najbolji ulov. I naš je pisac jednom bio počašćen pozivom da krene na ribarenje i bio je zaprepašten tvrdnjom kad mu je vođa ekipe kazao kako idu u lov na škrpine, no svakako još više zapanjen kad su na određenom mjestu izvukli upravo cijelo jato škrpina, pa je izvještaj o tom svom izletu naslovio: „Priča o ribaru koji je znao gdje stanuju ribe“. „Priča o ribaru koji je mogao da čuje ribe“ govori pak o nagonskoj povezanosti otočana s elementom, a u konkretnom slučaju o voditelju lova koji je osluškivao morsku površinu da odredi trenutak dizanja mreže. I premda svi ostali u brodu nisu ništa primjećivali, na njegov znak „Čuo sam ih“ izvučene su mreže prepune srdela.
Nevješto prepričavam zgode što ih je Hristić majstorski opisao, a još veća nevolja je u tome što bi i iz vlastitoga iskustva morao moći prenijeti niz sličnih zgoda. Ali zato možete bolje shvatiti moju čitateljsku empatiju, moje uvjerenje i svijest da je taj pisac duboko ušao u svijet Mediterana, da se gotovo metempsihotički poistovjetio s ljudima s Juga, te pridružio mojim omiljenim autorima, amblematičnim sredozemnim klasicima kao što su Pirandello i Camus. S dva karakteristična navoda možemo zapečatiti Hristićevo krštenje s Mediteranom: „I zato se samo na Mediteranu mogla roditi apsolutna lepota. Zato što je nema i zato što — kad se stvori — ne traje dugo: pre nego što je beda razjede i proguta, ona traje samo jedan tren. I zato što traje samo jedan tren, ne ostaje joj drugo nego da bude apsolutna.“ I drugi, ne manje uvjerljiv citat: „Svim humanističkim brbljarijama filozofa uprkos, Mediteranac se ne oseća kao mera svih stvari, već je bespomoćan pred svime što bi moglo da poremeti osetljivu i nesigurnu ravnotežu u njegovu životu, ravnotežu koju je s toliko muka uspeo da ostvari. Jer ne smemo smetnuti s uma da je Sredozemlje podneblje koje u jednu celinu ne vezuje ni toliko sunce, ni toliko ideje, koliko sirotinja. A život sirotinje je kuća od karata koja se svakog časa može srušiti, i pod večno jasnim nebom na Mediteranu uglavnom se živi od danas do sutra“.
Ne znam jesam li uspio dokazati, no svakako sam namjeravao pokazati kako Jovan Hristić najdoličnije druguje s domaćim mu, nacionalnim, srpskim klasicima, te kako, jednako suvereno i dostojanstveno, razgovara s univerzalnim klasičnim piscima, od kojih su neki i poimence spomenuti, te kako ne samo održava njihovu visoku razinu nego se i primjereno na nju nadograđuje (pa makar, poslužimo li se glasovitom srednjovjekovnom skolastičkom usporedbom, uspinjući se „kao patuljak na leđa divova“; potonji, istina jesu manji od prethodnika na čija su leđa sjeli, no stoga, iz veće visine, dalje i više vide). Doista ne znam pisca, ne samo u srpskoj književnosti, koji je svoju sudbinu u tolikoj mjeri vezao s proučavanjem, prečitavanjem i razradom klasične tradicije, uklapajući u taj rad i svo iskustvo modernizma i sve vrline vlastitoga senzibiliteta, dara, kulture i kreativnosti.
I dok se spremam zaokružiti svoj prilog konsekraciji, da ne kažem beatifikaciji, Jovana Hristića u srpski literarni kanon i Panteon („klasik“, subito!) ne mogu ne primijetiti kako on nije samo i u tolikoj mjeri „klasik drugoga“ koliko je — osim što je univerzalan — i klasik tradicije kojoj se dičim pripadati, i to one regionalne, srednjedalmatinske, upravo hvarske, otoka, s kojega potječu svi moji preci po ocu i po majci.
U tu svrhu ne mogu nego, sa zahvalnošću, prepisati ulomak što ga je Hristić pridodao svojim pričama o ribarima, a što je istodobno potvrda jezičnog kontinuiteta hrvatske obale Jadrana i pohvala zavičajnom mi autoru, koji nije slučajno imenjak sveca ribarskog Patrona. Dakle, pod naslovom „Dodatak: jedno neobično ribarsko prigovaranje“ slijedi Hristićev vrlo lucidni tekst: „U pomorskom muzeju u jednom gradu na Jadranu vidio sam model — kako kaže mesingana pločica sa osnovnim podacima o eksponatu — 'omiškog ribarskog broda iz 16.st.' Posetilac ne može a da ne pomisli kako se u tom istom veku Petar Hektorović sa svoja dva ribara i jednim dečakom uputio u ribarenje koje će ovekovečiti u Ribanju i ribarskom prigovaranju. I njihov ribarski brod mogao je biti sasvim nalik na onaj u muzeju. Ali to nije jedino što izloženi model ribarskog broda iz 16.st. čini zanimljivim. Kada ga prođe literarni ushit, posetiocu padne u oči i nešto drugo: taj brod kao da je juče sagrađen u nekom brodogradilištu na Jadranu, kojim još uvek plove brodovi istovetnog oblika, i zovu se 'leuti'. Kako su se zvali u Hektorovićevo vreme, ne znamo. U Ribanju se kaže samo: 'plav'. Krenimo dalje. Kada bi se taj model iz muzeja uvećao koliko puta treba, porinuo u more i zaplovio među drugim ribarskim brodovima, niko ne bi primetio, bar ne na prvi pogled, da on dolazi iz drugog vremena i da je četiri stotine godina stariji od njih. Čekajte malo, reći će čitalac. Šta ćemo sa posadom? Hektorović i njegova dva ribara morali bi kad-tad da progovore, i tada bi se odali. Da li bi se odali? Oslušnimo ih malo kako govore u Ribanju. Hektorović kaže da su spremili brod, arbor i jidro, timun, argutlu i sidro. Ko bi primetio da oni dolaze iz 16. veka, a ne sa nekog malo udaljenijeg ostrva na kome su se sačuvale neke stare reči, gdje je 'jarbol' ostao 'arbor', a 'argola' — 'argutla', dok ostala brodska oprema ima imena kojima se i danas koristimo. Hektorovićevi ribari govore i o tome kako su poneli sav potrebni ribarski alat: osti, kanjčenicu, pobuk — doduše, on se za ovih četiri stotine godina koje nas dele od Ribanja pretvorio u 'buc', ali ga to nije odvelo preko granice prepoznatljivosti — i, za svaki slučaj, jedan 'kolač od kamika', rasečeni prsten pomoću koga se oslobađa mreža koja je 'zadila' za neki kamen na dnu. Mreža još uvek zna da 'zadije', 'kolač' je ostao 'kolač', samo što više nije od kamena nego od gvožđa. A što se 'kamika' tiče, kod Palagruže još uvek postoji Kamik od oštra i Kamik od tramuntane, dva otočića koji čuvaju tu staru reč uglavnom izašlu iz upotrebe. I onda su, tako dobro opremljeni, naši ribari krenuli. Ribarili su malo, a onda se podigao 'smorac', vetar koji se već odavno zove 'maestral', iako se njegovo staro ime nije sasvim izgubilo i može se naći u ponekom priručniku pomorske meteorologije. A u svojoj poslanici Nikoli Nalješkoviću, Hektorović pominje i neke druge vetrove, koji su se sručili na brod kojim je bežao od turske najezde: jugo, oštrin, garbin, buru... Oni i danas duvaju pod istim imenima, i ko bi mogao da mu prebaci kako govori nekim neobičnim jezikom i upita ga odakle dolazi? Da se sklone od jaka smorca, Hektorović i njegovi ribari 'surgali' su se u jednoj ribarskoj lučici u kojoj su se neki ribarski brodovi iz 20. veka već bili isto tako 'surgali', tj. usidrili. Nije trebalo mnogo, pa da u toj 'najlipljoj luci' počne razgovor o ribarenju i ulovu. Imena riba dobacivana su sa jednog broda na drugi: ozubatac, škarpina, komarča, salpa, vrana, šarag, arbun... Nisu bile zaboravljene ni 'ježine', čija je ukusna ikra narandžaste boje vekovima neka vrsta sirotinjskog kavijara. Na kraju, više se nije znalo ko se iz koga veka našao u toj ribarskoj luci, na čijem je ulazu vreme stalo, kao što su stali i talasi od maestrala koje je jaki smorac dovodio sa pučine.“
Iako je Jovan Hristić preminuo sasvim nedavno, ne dvojim da su njegovi tekstovi našli odgovarajući priključak na ostvarenja iz najuglednijih pera i davnih doba („više se ne zna tko se iz kojega vijeka našao u... Gutenbergovoj galaksiji“), odnosno da se duhovno svojim djelom pridružio klasicima, s kojima je srođen i sad već s njima ulančan.