Nadežda Čačinović [1]

MRTVI BIJELI MUŠKARCI?

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

Isticanje rodne problematike u raspravi o klasicima možda je postalo nepotrebno. Rasprave te vrste vode se već desetljećima s namjerom proširivanja kanona a mi ovdje raspravljamo o susretima susjedskih pa onda i zajedničkih kanona. Ipak, takoreći iz metodičkih razloga, čini mi se potrebnim da barem malo govorimo i o nekim općim okvirima, oblikovanju kanona općenito pa onda i o toliko očitoj muško/ženskoj asimetriji u stvaranju prepoznate kulture. Ne možemo previdjeti veliku asimetriju u sudjelovanju u kulturi i javnim poslovima između muškaraca i žene. Ima, dakako, velikih iznimki u kanonu, svjetskom i našemu. Svi znamo da su klasičnu japansku književnost početkom desetoga stoljeća n.e. stvorile žene ali inače između Sapfo i devetnaestoga stoljeća samo su iznimke pravilo. Možemo, dakako, slijediti velikoga teoretičara književnosti Harolda Blooma, koji u svoj Zapadni kanon svrstava nepoznatu autorku jednog dijela Biblije (možda majka kralja Solomona) a inače Jane Austen, George Eliot i Virginju Woolf. Što god ja zamjerala samo-ograničenju i polemičkim tonovima Harolda Blooma, ove je tri književnice (kao naprimjer i Emily Dickinson) čitao savršeno. Uvjerljivo je kada Orlanda tumači kao najbolji mogući izraz ljubavi za čitanje.
U svakoj raspravi o klasicima ulaze polemički tonovi i ukazivanje na povijesni i društveni kontekst. Prekrasna Estetika otpora Petera Weissa govori o tome kako radnici: oni izvan obrazovanoga građanstva usvajaju nasljeđe, a o tome su nas poučili i znanstvenici poput Raymonda Williamsa i njegove škole, a Pierre Bourdieu je uobičajena referentna točka za shvaćanje toga kako funkcionira tzv. kulturni kapital. Što se tiče kanona značajno je upozorenje Hanne Arendt iz eseja Kriza u kulturi: kada klasike čitamo radi obrazovne vrijednosti posve ih promašujemo. Zbog sažetosti ovdje ću, kao što to čine i mnogi drugi, navesti definicije klasika velikoga Itala Calvina. To su>
1. Knjige o kojima ljudi obično govore „sada ponovno čitam“.
2. One knjige koje predstavljaju dragocjeno iskustvo za one koji ih stalno ponovo čitaju ali i za one kojima dolaze kasno.
3. Klasici su utjecajni i u svjesnom obliku i kada se kriju u kolektivnome sjećanju.
4. Kod svakoga čitanja pružaju osjećaj otkrića.
5. Kod svakoga čitanja kao da smo ih već poznavali.
6. To su neiscrpne knjige.
7. Važan je i aspekt nekadašnje i sadašnje recepcije: to je dakako, stalno mjesto recepcije klasika: novo mijenja staro. Uz to valja podsjetiti na Benjaminovo zapažanje o prekinutom kontinuitetu.
8. Klasici nam dolaze u oblaku kritičkih komentara ali možemo se toga i osloboditi.
9. Klasici su mnogo bolji nego govorenje o njima.
10.Cijeli je svijet u njima, kao talisman.
11. Mogu biti naš osobni ključ tumačenja.
12. Svaki se klasik smješta se u genealogiju klasika.
13. Kada ih čitamo, buka pozadine se povlači.
14. Čitamo ih uz stalni zvuk prošloga u pozadini.
I konačno: klasici su naprosto nužnost.

U nastavku o tome kako dolazimo do njih: točnije kako sam ja došla do njih. Roditeljske su knjige bile tek manji dio onoga što sam čitala ali zato poseban predmet istraživanja i znatiželje.
Svaki pravi čitalac zna da knjige upućuju na druge knjige. Knjige o knjigama su još bolje.

Znala sam jasno razlikovati načine čitanja, naprimjer, svojih roditelja. Činilo mi se da mama čita zbog knjiga, jer joj je čitanje razonoda, što nije nužno značilo da je čitala samo trivijalnu literaturu, dapače, a također sam znala da otac čita s namjerom, da čak i kada čita krimić to ima neku vezu sa svime što inače misli i radi. Ja sam pak mislila da su knjige najvažnija stvar uopće ali veza s mojim svakidašnjim životom jedva da je postojala.

Znala sam da će otac što god čitao smjestiti u opći okvir. Taj je okvir bilo uvjerenje da je svijet ovako ili onako na putu u socijalizam i da se u Jugoslaviji uz očite nedostatke ipak ide u tom pravcu. Smještanje je moglo biti minimalno – zadovoljstvo što pročitano nije bilo u proturječnosti s glavnim ciljem ili je predstavljalo nešto što bi trebalo u idealnim uvjetima biti pristupačno svima; krimići su, naravno, pokazivali odnose koje valja ispraviti.

Nije mi padalo da pamet da taj okvir dovodim u pitanje. Dramatična slika svijeta, s jasnim pravcem u bolju budućnost, pružala je neku sigurnost.
Služila je i za svakodnevno snalaženje. Knjige su, međutim, tražile i više od toga.
Stanley Cavell, sjajni i neobični američki filozof, piše o traumi rađanja kulture u nama – kada je počinjemo razabirati kao nešto u čemu hoćemo imati udio. Napetost je u želji da se nečemu pridružimo, nečemu što je veliko i izvan nas ali tako da govorimo svojim glasom. Taj se poriv ne osjeća stalno, uglavnom smo zaokupljeni stvarima koje upoznajemo u knjigama i uobičajenim strategijama da nešto postanemo i nekoga zadivimo. Vrlo jednostavno, onako kao što čitajući kao dijete o arheolozima i sami osjećamo želju da to postanemo. Poriv pridruživanja vodio je mucavim vlastitim pokušajima. Naravno, motiv za vlastito pisanje mogao je biti i mnogo prizemniji, naprimjer uspjeh danas zaboravljene dječje poetese Minou Drouet, koju danas spominjemo samo kao predmet Barthesovih Mitologija.
Vlastiti pokušaji su bili razočaranje. Tuđe je zvučalo bolje ali je očito bilo tuđe.
Danas znam, a Cavell tomu u prilog citira Thoreaua, da se uvijek započinje posuđenim. Nema druge vrste započinjanja. Nevolja je u razlikovanju onoga što se nudi kao vrijedno oponašanja i onoga što nam je doista blisko.
Sartre u Riječima piše kako je čitav život zadržao dvostruke čitalačke navike, usvojene od trenutka čitanja stripova s kioska usporedno s „vrijednim“ djelima kojima se približavao učenom djedu („još i dan-danas radije čitam detektivske romane nego Wittgensteina“).
Henry Miller predstavio je svoje knjige bez podjele na više ili niže žanrove, doslovno bez kakvoga reda, knjige za dječake i kinesku filozofiju, suvremene književnike koje je posebno cijenio (Cendrars, Giono), a meni tada nisu značili ništa, i mistike. Više od pola stoljeća nakon toga stvari su se, naravno, promijenile pa smo gotovo prinuđeni svoju teoriju razviti na proizvodima masovne kulture (a i sama ta sintagma je zapravo izvan uporabe). No to nije ono što je radio Miller. Naprosto nije poštovao sustav ili hijerarhije. Sastavljao je popise koji su se jasno razlikovali od Zlatnih biblioteka klasika. Isus, Dostojevski, Whitman i Rider Haggard pojavljivali su se onako kako je to htio Miller. Sve knjige su odmah morale pokazati svoje značenje gotovo dječjoj proždrljivosti koja je pritom htjela doprijeti do prvih i posljednjih stvari.
Miller je imao snažan ali ne i trajni učinak. Na kraju sam se dosjetila osudi: eklektično. Sastavnica te eklektičnosti nije imala dovoljno dodirnih točaka sa stvarima koje su me zanimale. Vrlo brzo vratila sam se svojoj zbunjenosti i dvostrukim standardima ali i pokušajima da primijenim neku strogoću.
S vlastitim glasom stvari nisu napredovale. O mojim davnim literarnim pokušajima nema se mnogo reći a i nema ih mnogo. Dvadesetak pjesama i dva tri prozna ulomka. Nešto od tih jezičnih eksperimenata osjeća se u novinskim tekstovima koje sam kasnije pisala za studentsku Tribunu. Slovenski mi se jezik činio nečim što valja osvojiti: tvrđava, labirint.
Ulaženje u filozofiju predstavljalo je poteškoće druge vrste. Tamo se unaprijed pretpostavlja da ulazimo u neki niz, nastavljamo na nečiju misao ili iznosimo moguće prigovore. Progovaranje ni u filozofiji nije lako. Ali to je druga priča.

Svijet knjiga je opasan svijet. Bila sam oprezna i izbjegavala strahote poput one na koju sam vrlo rano naišla u Zelenom Henriku Gottfrieda Kellera, gdje sasvim uvodno postoji priča o djevojčici koju su pustili umrijeti od gladi kada su shvatili da nije bogata nasljednica. Tu sam knjigu ja sakrila od svoje kćeri.
Ponavljanjem poznatoga ponovnim čitanjem gradi se zaštitna ograde iza koje se može viriti. Bajke su bile dobra priprema: u tome je Bruno Bettelheim sigurno bio u pravu. Korist od bajki dobivamo u naivnom stavu. Kasnije imamo razne strategije samozavaravanja. Sasvim u skladu s Bettelheimom lako je bilo kasnije primijetiti kako je dobro što u Malim ženama Louise M. Alcott ima više junakinja s kojima se možemo identificirati…
Pokazalo se, uostalom, da su se moje dječje-omladinske knjige većinom savršeno uklapale u obiteljski svjetonazor, bez obzira na to kako su došle do mene. Šest knjiga o danskoj djevojčici Bibi (gotica, crveni uvez – dvije sam nedavno našla u zagrebačkim antikvarijatima, kao i međuratni srpski prijevod prvoga toma) moja je najstarija sestra dobila od prijateljice. Autorica Karin Michaelis bila je Brechtova prijateljica, a napisala je i niz romana za odrasle koje su izazvale živahne rasprave. Dvije od tih imamo u nedavnom hrvatskom prijevodu u obnovljenoj Zabavnoj biblioteci (takve pokušaje otkrivanja nepravedno zaboravljenih spisateljica nitko ne prati). Moguće je ići na Google i pronaći besplatni pristup (preko Gutenberg projekta) nekada skandaloznom romanu Opasno doba. Dječje knjige, za njezina života vrlo popularne, nitko ne obnavlja, možda upravo zato što postoji uspješno i veliko tržište dječje i omladinske književnosti s vješticama i vampirima. U realističkim knjigama Karin Michaelis nema eksplicitnih socijalističkih ideja kao ni u dječjim romanima Ericha Kästnera: ali ima snažno naglašavanje standarda pristojnosti u uvjetima nejednakosti i stalno podsjećanje na mogućnost da se živi drugačije i bolje. Kästner računa na čvrsti sporazum sa čitateljima, na prihvaćanje ispravnog stava, lagano, zabavno ali čvrsto.
Čitajući takve knjige više puta mogli ste se veselite smiješnih mjestima i dobrom raspletu. Mogle su preuzeti funkciju bajki.
ocijalizam i to fabijevski socijalizam (reformski, dugoročni) pojavio mi se na neobičnome mjestu, u knjizi Daddy Long Legs, koja je kod nas (bila) poznata uglavnom po muzičkom filmu s Fred Astaireom. Jean Webster nije velika književnica ali njezin epistolarni roman o siroti kojoj bogati dobrotvor omogući studij na elitnom ženskom koledžu također je knjiga o knjigama: junakinja, naime, na brzinu mora ući u kulturu koja joj je bila uskraćena. Ne postaje revolucionarkom, dapače, udaje se za bogataša ali pravedno društvo ostaje ideal. Sasvim mainstream knjiga, tzv. društvena kritika vrlo blaga i većini vjerojatno neprimjetna: ne i za mene koja sam to čitala više nego pola stoljeća kasnije u sasvim drugoj zemlji.
Nakon toga dolaze Uspomene dobro odgojene djevojke Simone de Beauvoir. I to je knjiga o knjigama, još bolje, autobiografija u kojoj su važne knjige. Ne mogu više rekonstruirati kako je hrvatski prijevod ove knjige 1960. ili možda godinu kasnije došao do mene. Knjiga mi se nije činila ni skandalozna pa čak ni iznenađujuća, već naprosto jako zanimljiva. Imala je poseban status ali također je ušla u niz za stalno i ponavljano čitanje.
Uz lake knjige čitala sam i prave knjige. Prave knjige su bile stvar svijeta ne stvar života. Tu sam razliku shvaćala mnogo prije nego što sam je našla kod Hanne Arendt. Neke stvari trošimo u procesu življenja a neke određuju svijet u koji se rađamo.
Naravno, i takve postojane knjige mogu se čitati zbog izravnih životnih potreba. Njihova iznenađujuća svojstva, to da su svaka čitav univerzum, nije sprječavalo da ih se svede na razinu dnevnih snova, pa i erotskih maštarija. To rade i neki pisci, na primjer Georgette Heyer, autorica velikog broja na prvi pogled posve bezazlenih romana, po žanru krimića i ljubića. S veseljem sam mnogo kasnije otkrila u autobiografijama engleskih feministica kako su i za njih te knjige bile povod osjetilnoga uzbuđenja (naravno, takvo se čitanje gubi u uvjetima seksualne permisivnosti). Osnovni zaplet je više-manje uvijek onaj iz Ponosa i predrasude Jane Austen (gdje je u prizoru prve Darcyjeve prve prosidbe sigurno ima ogromna količina seksualne napetosti) ali u beskrajno mnogo varijacija. Rat i mir i Travnička hronika i Parmska kartuzija: sve se može prilagoditi. Naravno, samo do neke točke.
Parataktički učinak, stalno uspoređivanje knjiga, dovodi do toga da se gubi spremnost čitanja onoga srednjega, srednje ambicioznih, srednje dobro napisanih stvari. Što je u redu, „middle-brow“, po riječima Virginije Woolf, jest apsolutno neprihvatljivo.
No stvari koje nas zabavljaju su nešto drugo. Moj se otac pomalo čudio očitom užitku s kojim su njegove kćeri čitale knjige koje su njemu bile posve tuđe. Nije vjerovao da se pameti dijele na muške ili ženske i „ženske“ knjige su mu stvarale nelagodu. Nije bio zaražen ni onom centralnoeuropskom anglofilijom koja je uživala u laganim romanima s Otoka. Čitala sam, na primjer, uvijek iznova i knjige Nancy Mitford, jedne od brojnih kćeri Lorda Redesdalea raspoređenih po političkom spektru: Unity je obožavala Hitlera, Diana se udala za Oswalda Mosleya, komunistkinja Jessica krenula u Španjolsku na strani republikanaca i čitav život ostala ljevičarka; Deborah, koja se udala za vojvodu (mislim od Devonshirea) nedavno je u dubokoj starosti napisala još jednu knjigu. Pamela se bavila posjedom i njezini stavovi nisu poznati. Nancy je bila satiričarka s liberalnim sklonostima i mnogim prijateljima. Njezina insajderska zapažanja o engleskoj aristokraciji teško da su me pretvorila u snoba, možda tek stvaraju neopravdano uvjerenje da znamo kako je to u viskom društvu, ali sve zajedno nije mnogo više nego oduševljenje za Lorda Petera Wimseya, detektiva u romanima Dorothy Sayers, koji je po autorici briljantan na mnogim područjima, jedino se u učenom oksfordskom društvu proglašava nenadarenim za filozofiju…
Kako godine idu to postaje sve teže naći dovoljno dobrih knjiga za laku stranu čitanja. Ono što se događa jest da klasici preuzimaju tu ulogu, to jest da sada Tolstoja i Manna i uvijek iznova sve romane Jane Austen, pa Middlemarch, čitam za utjehu i zaborav. To se sada odnosi i na pjesnike, Audena, nešto Rilkea, nešto Hofmannsthala. Savršeno primjereno za ritualno čitanje.
Moj otac nije shvaćao zašto se vraćati romanu koji ste već pročitali: čak ni Dostojevskome, velikom otkriću njegovih gimnazijskih dana. S mladalačkom sam okrutnošću pretpostavljala da se ne želi suočiti s prošlošću i priznati promjene.
Onaj tko čita o knjigama može pisati u beskonačnom nizu, uvijek ima još neka dodatna poveznica. No bez neke okosnice to liči na dosadu koja nas hvata kada moramo slušati izvještaj o tuđim snovima.
Možda se ono što se s knjigama i s nama događa može prikazati u posve određenom razdoblju, onako kao što to čini Alberto Manguel u Dnevniku čitanja, vrlo lijepoj knjizi u kojoj saznajemo mnogo kako o Manguelu tako i o dvanaest odabranih knjiga. Knjige su savršen obrazac raznolikosti: Adolfo Bioy Casares, H. G .Wells, Kiplingov Kim, Chateaubriand, Conan Doyle, Izbori po srodnosti, Kenneth Grahame, Don Quijote, Buzzatijeva Tartarska stepa, Sei Shonagon, Margaret Atwood i Machado de Assis.
Manguelov upečatljiv osobni izbor nema nikakve sličnosti s istinskom godinom čitanja koja bi obuhvatila sve što je doista čitao u godinu dana. Moguće je, dakako, da je Manguel pripadnik pokreta „slow reading“ i da nastoji pokazati kako ludo i brzo gutanje stranica nije dobra stvar. Manguelov suženi odabir kao da ga (umjetno) svrstava u krug onih neobičnih ljudi koji govore da im je čitanje hobi.
Za kraj se vraćam osobnom tonu, mojim, kako bi se danas reklo, „regionalnim“ iskustvima. Slovenija, ograđena jezikom, u svojim je školama sredinom šezdesetih upoznavala učenike s Krležom i Andrićem. Postojalo je nešto svijesti o asimetriji: slovenski su klasici tada stariji: Jurčič, Kersnik, Tavčar pa Finžgar, a noviji, Bartol i Voranc, Potrč, Ingolič i Lokar, Kosmač i naravno Miško Kranjec (iz moje uže domovine) nisu Krleža i Andrić. Književnost je postala važna tek s novim naraštajem, s pjesnicima poput Strniše, Zajca i konačno Šalamuna, zbog Smoleta, Rožanca, Zupana: ne znam kakav je bio njihov put u školski program.

Stoga je možda zanimljivo, „zbog duha vremena“, da je moj maturski rad (1965) bio rad o Oskaru Daviču. To nije bilo baš po volji mojega profesora slovenskoga jezika i književnosti, ali bilo je moguće. Što li me je moglo navesti na to da pišem maturski rad o nekome koji mi nije bio naročito značajan ni tada ni poslije, a ni drugima oko mene osim velikog utjecaja davne Pesme i ono nekoliko stihova o kolonijalnoj Hani, koje se ipak manje citiralo nego Miljkovića i Popu?

Odgovor je razmjerno jednostavan: sa osamnaest godina vjerovala sam u nezaustavljivi napredak socijalizma i u središnji značaj umjetnosti u životu. U konfuziji dramatične slike svijeta i ideje modernizma se činilo da Davičo ide radikalnim putem zato što piše nečitljive romane.
Htjela sam uvjeriti sebe i druge da je eksperimentalnost romana Beton i svici te Generalbasa važnija od klasika, pa i suvremenih.
Očito bez uspjeha: osim odlične ocjene i oslobođenja od mature (što se inače postizalo uzdizanjem klasika).