Anita Pajević [1]

ODABRANA POEZIJA - ANITA PAJEVIĆ

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

Metamorfoze na tavanu

Cijevi orgulja u mom malom šumskom potkrovlju
već dvije servilno uslužne noći začepljene su;
u pokrajnjoj uličici dječak je zadavio mačka kockastom kravatom
pijanog vodoinstalatera. Na terasama trokatnice u čijem ždrijelu
prebiva moj ženski kostur duh ruke kuk gosti se anemični kor
plahog Črtomira.
Crveno-crnim bubnjevima, uvijanjem pupka, coktanjem jezika
uslijed gutanja pljesnivog biskvita (zdravstvuj, o sestrice mila!)
lijepe djeve srču manu i podmeću jedna drugoj zube u vrijeskov čaj
s mojom čarapastom rukavičastom sjenom disonantnoga glasa.
Raskravljena očekujem Črtovu masnu sonatu s neba;
s gradskih žica pjevaju mi neznane ptice, nagađam,
na ruskome, valjda.
Iz utroba iskaču šašavi šeširi mali Domaći ruse trave.
'Barbarskog li dana, pogane li noći'-štucali su pantomimičarski
susjedi lovci zauzevši upravo groteskan položaj istiskivanja mesa iz
konzerviranih si tijela.
Jutros pakosno zamijetih; pokraj njihove kućice rasli su
Divovski Bijeli Maslačci!

PETAR PAN

Noćas sam si odsjekla
prst nožićem za papir…
Košenom travom začepila sam si
usta da ne vrištim-
nek mi sluznicu para
U mraku našega hrama
čitao si molitve Velesu
tiho mrmoreći 'Slava!'

Noćas šume su
nenastanjene
krvave
prazne

Želiš me kruhom hraniti
u plahte položiti
Ispod travnatog pokrova
krevelji se mumija
Tvoj zanat za mene opet biva tajna
Gutam krijesnice
mireći se s opskurnim idejama
'Vlasi ti ždere mesnat neki kukac,
dudov svilac'-šapućeš
Uspavljuje me tvoj šuštavi
depresivni glas
Zatravljeno stvorenje,
TI siječeš mi prste
Mumija puže
gura koščate ruke u
slabine moje
Zelena čupava noć
progutala crvljivo oko i
blijedo dječačko lice

ŠALOM, RAHELA!

Razlomljen na mjedenoj ploči
Slušaš urlik šumskog stabla kojeg
oskvrnjuju dva izgladnjela gradska pseta
Nekako ti se čini da baš ovaj noćni sat psuje
iz tebe luđačku arijevsku pjesmu
Mjedena ploča stjenice ispod udova ti skriva
Neprivlačna pidžama
po znojnom tijelu se miče
Zaudaraš na jeftinu kremu za brijanje i votku
-Kakve li je tek pomade rabio führer kad vonjao i Jahvi je
na leš silovane Židovke te brutalno ugušenih predaka i
potomaka u njenoj sitnoj plodnoj utrobi?-pišeš
Gadi li ti se sad samo pomisao na zijevanje, gade jedan?-
skrušeno opominješ svoj falus uzalud?
-Potpalio je kanibalsku vatru od starozavjetnih
sakralnih knjiga gurnuo ju na lomaču praveći
svastiku od metalne žice njenog prvog korzeta
Tiha je ta židovska kćer bila
Tek na lomači zapjenilo 'šalom!' iz malih usta-
-Spaljena posljednja vještica židovska-
tako je roktao brkati Zaratustra
Niz tobogane svijesti dopuzao je primat
Spustio se u šupu po sjekiru ostavivši dubok trag
Kopita na jalovom tlu
Podrignuo se i zašao duboko u šumu
Noćas će stablo dozivati svoga Boga

ŽILET U CIPELI

skuhala sam čaj od koprive – tvoj najmrži, ako me mutno sjećanje još uvijek služi.
sifilično odsutno motrio si cipele koje si odbacio u mračno predvorje.
kako udomiti pjesnika, kad pjesnik sam i sama?
kako ljubavnika nehotično gurnuti s krova dok spava?
prisiljavam te da mi pričaš, da me dokumentiraš, sastavljaš.
niti jedan od petorice dalaj-lama za koje bijah duhovno vezana znao nije koliko ludo volim
pucketanja mirisave vatre na ulicama dok peku divlje kestenje.
magla se spustila s Velesove planine, zalijepivši se poput želatine za prozore naše sobe.
odlaziš u toalet, odvrćeš slavinu do kraja, posrćući u oniričkoj magli bez naočala, bicikla i
ruksaka s kojima prisno dijeliš svoje tijelo.
mi nemamo zajedničke priče. nas magla večeras spaja.
ludiš za njom. taj ruksak njen je mali hram.
zašto da ti čitam Traklove pjesme, kad već ćeš noćas, dok žmirim, brižljivo preslagivati žilete
iz jedne cipele u drugu?
u zoru ću se svući, začahuriti se u kuhinju, gurnuti glavu u ruksak i razgovarati s tvojim
Bogom. a On će mi tada: 'idi, upali plin, skuhaj vrbino lišće obuci si one cipele…'
tiho se došuljao do moga nagog tijela, naivno stisnuvši oči, kao da drijema.
ogrlio me kućnim haljetkom i panično prošaputao:
'svi smo mi, moj anđele, otrovani ispod kože…'

BOGALJ

Pod mrkim nebom
što ga okrutno gleda
snove sniva bezimeni
nepriznati dječak
Izgubljeni koraci
lutaju mu snijegom
djetinjstvo rastjerujući
bambusovim štapom razjareno

Po željezničkoj tračnici
bose noge mu klize
nepozvan na te tračnice smrti stiže…

Uzbiban zatomljenim plačem
suncu rujnom posljednji treptaj
oka sivog daruje
Teški uzdasi vraćaju se
u dječakovo srce
dok kolijevki nesigurnosti
iz koje izišao je
pokušava odoljeti;
djetetu u sebi zapovijed
dati: „Stani!“

Iskušat ću smrt -
dijete sebi kaže -
služiti svijetu
zarobljen omražen…
Gral nad svetim nebom
najednom se diže
upozorenje mu šalje -
ne trči dijete malo,
smrti se ne predaji tako…

U bijesu, gonjen tišinom
samoćom, oči zatvorio je:
„Konačno“ i predade se
tako smrti tužno…
Na prugu stade
vlak skeletni proleti
kroz njeg…
Bol nije nestala…
još tu je…

***
Na livadama smrti
živi bogalj-dječak
nepozvan u život što gleda…
U crvotoku spava
u krakovima se guši
taj dječak s tugom u duši!

Okrutne oči promatraju
ga i dalje, posljednje trzaje
udova pokušavaju mu uzet
svijet ga mrzi
svijet ga više ne voli
djetinjstvo jedno je izgubljeno…
Oh, kako boli…

Među krijesnicama
u noćima gluhim
sasvim usamljeno
dotučeno srce sjedi
preda se u beskrajnost
oduzetih snova gledi…