Andrew Zawacki [1]

BEZ ANESTEZIJE

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

prevela sa engleskog: Kanita Halilović

Tvoja ruka, napola podignuta, da pozdravi ili da mahne doviđenja:

Paul Celan je svojevremeno ustvrdio da pjesma uvijek negdje putuje, da se uvijek kreće ka potencijalnom čitaocu. Ne pripadajući bilo kome pojedinačno, pjesma je uvijek čin otvorenosti, koji potiče od odsustva kojeg mi, prigodno, nazivamo autorom, i hrli ka susretu, tajanstvenom i nedokučivom, sa onim ko joj se nađe na putu. Ako ćemo pravo, ne može biti pjesme bez čitaoca koji će pozdraviti njen dolazak, čak i ako taj čitalac pjesmu samo može pozdraviti kao asimptotu: ona stalno ide dalje, kao da je žrtva Zenonovog paradoksa, ali nikada zapravo ne stiže na cilj; ne moramo ni reći da ona nikada ne ostaje u mjestu. Ovaj pojam pjesme kao impersonalnog, ali ipak visoko interpersonalnog izraza, pokazatelj je jedne etike koja u najmanju ruku predstavlja estetiku: stvara se odgovarajuća distanca. Kao prolaz, kao most, kao poruka u boci, pjesma premošćuje prostor u kojem poziva na priznavanje neobičnosti nekog drugog — poezija se daje, a istovremeno pruža i utočište.

Čitaoci poezije Aleša Debeljaka otkriće da se ova nit provlači i potvrđuje kroz čitav njegov opus. Uzmimo, na primjer, itinerer u sklopu svake knjige koji već teče čak i prije nego što pročitamo ijednu pjesmu. Debeljakova prva zbirka, Imena smrti, koju je objavio kada su mu bile 24 godine, posvećena je, sa iznenađujućom jasnoćom ali ne bez pikantne dvosmislenosti, “kome drugom nego tebi.” Posveta njegovog narednog djela, Rječnika tišine, glasi jednostavno “tebi.” Zbirka Minuti straha, objavljena tri godine kasnije, također traga za nečim drugim, za nekim drugim mjestom, ali ovog puta izražava oprez, čak krhkost: “tebi, možda.” Njegovo naredno djelo, Grad i dijete, vraća se uvjerljivijem, ili uvjerljivom, “za vas oboje.” Nezavršene pohvale je opet posvećeno “tebi,” mada uz ogradu “skoro bezuslovno”, dok je Ispod površine, njegova najnovija zbirka, posvećena “tebi, ovog puta bez ikakvog ustezanja.” Mada sve ove knjige koje se protežu kroz dvije decenije očigledno povezuje jedan retorički kontinuitet, ipak se može primijetiti i određeno kolebanje: nakon otvorene izjave slijedi određeno oklijevanje, nakon kojeg opet dolazi sumnja, koja na kraju ustupa mjesto novoj sigurnosti, a koja opet nagovještava određenu dvosmislenost odnosno višeznačnost…

Bilo bi pogrešno ove oscilacije smatrati dijalektičkim, jer one nisu u funkciji razvoja, a kamoli sinteze ili razrješenja. Vijek iza nas kompromitovan je naravno u toj mjeri da se više ne može izvršiti brisanje razlika, a u bivšoj Jugoslaviji, gdje je Debeljak rođen, raspad sistema je bio izrazito bolan. Umjesto toga, Debeljakov opus u okviru svojevrsne potrage postavlja čitav niz pitanja, ne posežući za uzaludnim, možda čak i opasnim pokušajem da u svijetu nesloge zavlada prividna harmonija. Previše je nedavne istorije zapravo tužna i teška priča o pokušajima smanjivanja ovih razlika kako bi se ostvarilo jedno veliko Isto. Totalitarizam ima hiljadu maski, u koje spada i krinka demokratije, ali Debeljak odbija da dopusti da poezija u tome bude saučesnik.

Ovo ne znači da njegov opus nadilazi upornu utopijsku aspiraciju. Debeljakove pjesme iz rane faze, napisane u periodu kada je Slovenija tek bila izašla ispod skuta Maršala Tita, karakterišu samoća i akutna metafizička anksioznost — ne strah sam po sebi, već jedna zabrinutost koja nije povezana ni sa čim konkretnim. Ova zebnja, koja zapravo prerasta u slom identiteta koji je globalan koliko je i ličan, naizgled također, zlokobno, predstavlja svojevrsno predskazanje Trećeg balkanskog rata, kada je “naš vijek,” kako to Debeljak lamentira u svom eseju Sumrak idola, “umro u Sarajevu.” Drame odnosno traume etničkog čišćenja i snajperske vatre iz tog rata, međunarodne neodlučnosti i oklijevanja, te konačne dezintegracije, dešavale su se u slovenačkom susjedstvu od 1991. godine. Nakon što je nekoć bila dio Habzburške monarhije i Austrougarske monarhije; te nakon kratkog perioda konsolidacije od 1809. do 1813. godine, kada je Napoleon Ljubljanu proglasio glavnim gradom Ilirskih provincija — naravno pod francuskom kontrolom; nakon okupacije i aneksije od strane sila Osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata; te nakon autonomije ali u okviru Socijalističke federativne republike Jugoslavije: Slovenija nije imala punu nezavisnost od političke unije južnih Slavena sve do desetodnevnog rata sa većinski srpskom JNA — kada je Debeljak radio kao terenski prevodilac za CNN — a sve to dvije godine nakon plišanih revolucija u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Sada demokratska i spremna da uzme učešće na transnacionalnom tržištu, Slovenija se u proljeće 2004. godine pridružuje organizaciji NATO i Evropskoj uniji, što će kod Debeljaka — umjerenog zagovornika kolektivnog identiteta u svojoj zemlji od svega dva miliona stanovnika — razumljivo izazvati određeni oprez.

Zaokupljene nesavršenošću jezika i fascinirane kako stranim tako i poznatim predjelima, Debeljakove rane pjesme orijentisane su ka intimi ljubavi i porodice. “Pošto više nismo bili brljava derišta Coca-Cole i Marksa, nego njihovi nesigurni taoci“, prisjećao se on burnih osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su mnogi etablirani pisci postali marionete partijskih politika i proizvođači neimaginativne angažovane poezije (poésie engagée), “utoliko smo si posvećenije dijelili skromna zadovoljstva i neprilike pisanja o osamljenim ljudima u praznim sobama.” Podjednako lične kao i introspektivne, njegove najnovije radove karakteriše jedan konstantniji angažman u pogledu istorije, književnosti i istorijskog nasljeđa, te često korišteni pojam “plemena.” Poezija, da se opet pozovemo na Celana, predstavlja stisak ruke. I zaista, Debeljakove pjesme kontinuirano i snažno posežu preko državnih granica, nadilaze lingvističku kakofoniju, vjerska i kulturna sukobljavanja, te umjetničke genealogije, a sve kako bi uspostavile kontakt sa nizom drugih obala. “Da izdiktiram”, piše on, “na jednostavan način, moju oporuku i testament: za tebe će svijet biti / otvorena ruka.” Njegova studija postkomunističke Evrope ima sasvim odgovarajući naziv Skriveni stisak ruke, i u njoj on svoju saradnju sa nekoliko prevodilaca iz Amerike, uključujući i ovog, naziva “četvororučnom,” kao da implicira da svaki prevod zapravo neizbježno predstavlja zajednički prevod.

Debeljakova sklonost ka nomadskom je izgleda usađena na samom početku: rođen je u iznajmljenoj sobi — bez tople vode, sa zajedničkim kupatilom za nekoliko stanova — u Ljubljani na Božić 1961. godine. Njegovi roditelji, katolici, sa tek navršenih dvadesetak godina, upravo su se bili doselili sa sela. Debeljak je osnovnu školu pohađao u dijelu Ljubljane koji se zove Prule, na obali rijeke Ljubljanice, a kao što to neki od njegovih kasnijih stihova otkrivaju, proveo je djetinjstvo u bliskom kontaktu sa rijekom i sa alejom žalosnih vrba koje su se nad njom nadvijale, a koje su bile tako zasađene po ideji arhitekte Jože Plečnika kao aluzija na pralje. Debeljak se nakon toga upisao u gimnaziju Šentvid, četverogodišnju humanističku školu u najboljoj evropskoj tradiciji. Osmišljena tako da izađe u susret studentima koji žele da se bave sportom, škola je veliku pažnju posvećivala naročito skijašima i skijaškim skakačima. Debeljak se međutim bavio džudom, trenirajući pet puta sedmično i takmičeći se vikendima u sklopu ljubljanskog kluba Olimpija. Dvostruki prvak Slovenije i jednom vice-šampion bivše Jugoslavije, Debeljak je bio član državne džudo reprezentacije do 16 godina. Nakon što je doživio povredu na međunarodnom turniru u njemačkom gradu Koblenzu, svoju pažnju i energiju je usmjerio ka pisanju. Da nije bilo te povrede, a kako se Debeljak ponekad zna našaliti, možda bi danas bio nastavnik fizičkog vaspitanja.

Nakon što je srednju školu završio maja 1980. godine — istog mjeseca kad je umro Tito — Debeljak je upisao komparativnu književnost i filozofiju na Ljubljanskom univerzitetu, gdje je i diplomirao 1985. godine. Te godine je postao dobitnik nekoliko slovenačkih studentskih nagrada za zbirku Imena smrti, kao i jugoslovenske nagrade za mlade umjetnike i sportiste (te godine nagradu je dobila i Monika Seleš). Za vrijeme studija je bio urednik studentskog časopisa Tribuna, koji je izlazio svaki drugi tjedan, i koji je u tom periodu bio cenzurisan, a dva puta i zabranjen — to su bile kazne za koje je on tada smatrao da predstavljaju veliki kompliment u tom uzbudljivom i burnom periodu propadanja komunističkog režima.

Kada je prvi put posjetio SAD 1985. godine, Debeljak je dva mjeseca proveo vozeći se autobusima Greyhound, putujući od jedne do druge obale. Posmatrajući pejzaže, udvarajući se djevojkama i čuvajući svoju samoću, obećao je sebi da će se jednog dana vratiti. Prema njegovim riječima, naprosto nije mogao da radi kao kelner u New Yorku, a da se poezijom bavi onako usput, pa se okrenuo akademskom putu. Upisao se na Univerzitet u Siracuseu, u Školu za javnu upravu Maxwell (Maxwell School of Citizenship and Public Affairs), gdje je 1993. godine stekao zvanje doktora društvenih nauka. Njegova disertacija će postati njegov prvi kritički rad objavljen u SAD, pod nazivom Reluctant Modernity, a te godine provedene između unutrašnjosti države New York i istoimenog velegrada pokazat će se kao ključne u formiranju njegovih odnosa s američkim piscima. Tog oktobra se vjenčao sa Ericom Johnson, i zajedno su se preselili u Ljubljanu, gdje podižu svoje troje djece. (Erica, koja je i sama pisac, autor je memoara Forbidden Bread [Zabranjeni hljeb], a prevela je i zbirku pjesama Barren Harvest [Spaljena ljetina], pokojnog slovenačkog pjesnika Daneta Zajca.) Danas ova porodica živi u Zveznoj ulici, čije ime na jedan banalan način ima važno mjesto u Debeljakovom životu: kao aluzija na sada nepostojeću jugoslavensku federaciju, Savezna ulica, kako u prevodu glasi njen naziv, “podsjeća na jednu od najvažnijih odrednica ljudskog stanja,” odnosno na “zajednički život” i zajednicu, “mogućnost razumijevanja i poštovanja prema ‘drugom’.”

Baveći se istraživačkim radom i držeći predavanja kao vanredni profesor na obje strane Atlantika, Debeljak nastavlja svoje neumorno putovanje, u isto vrijeme i spontano i smišljeno. U njegova odredišta spadaju gradovi kao što su Beč i Venecija, Chicago i Krakow, Barcelona i Budimpešta, Pariz i Prag — da ne spominjemo Sarajevo, Beograd, Zagreb. “Želio bih i sam postati mapa grada”, ustvrdio je Debeljak u jednom članku o republici slova, “jedna pisana stranica, tanka paučina kroz koju se presijavaju starije i zamagljene biografije i urbane hronike.” Ne treba posebno naglašavati da mu nijedan grad nije tako drag kao Ljubljana, na čijem glavnom trgu se nalazi spomenik nacionalnom pjesniku Francu Prešernu — koji je pisao na slovenačkom, a ne na njemačkom koji je bio dominantni jezik u srednjoj Evropi devetnaestog vijeka — koji gleda na svoju muzu i neuzvraćenu ljubav, Juliju. Sa srednjovjekovnim zamkom koji dominira sa obližnjeg brda, centar Ljubljane prepoznatljiv je po elegantnom Tromostovju, te po Zmajskom mostu sa svoja četiri bakrena čuvara. Uz upečatljivu, ružičastu Franjevačku crkvu blagovijesti poredani su skupi kafići i terase restorana, pijace i tržnice i zanatske tezge sa rukotvorinama, te hipster-barovi čija svjetla i trendi muzika nakon sumraka obavijaju rijeku. Baroknu centralnu apoteku možete lako zamijeniti za operu, ali se Slovenačka nacionalna opera — kao i univerzitet i pravni fakultet, državna biblioteka i muzej umjetnosti, značajni kulturni centri i izdavačke kuće, park Tivoli, te udruženje pisaca — nalaze na nekoliko minuta laganog hoda od centra grada. “Vremenom sam shvatio”, prisjeća se Debeljak svojih početaka, “da je pravi kosmopolit zapravo onaj koji se sa sigurnošću može kretati po svijetu ne zaboravljajući svoje nacionalno porijeklo.”

Debeljakova žanrovska pokretljivost i rastegljivost predstavlja dodatni dokaz njegove posvećenosti temi prelaženja i prelazaka. On je u oblasti književne kritike na svom terenu ništa manje nego što je to slučaj sa njegovom poezijom — on čak tvrdi da su “kritički eseji neka vrsta intelektualne poezije” — kao i sa prevođenjem, anegdotama i komentarima iz oblasti kulture, bilo da se radi o štampanim člancima ili javnim istupima. Čitajući ovu novu zbirku pjesama očigledno je da Debeljak eksperimentiše sa različitim formama, iako se njegova struktura, koja se uglavnom sastoji iz odlomaka, ne može pridržavati arhitekture pojedinačnih radova. Rječnik tišine se sastoji od šest dijelova, svaki sa po sedam pjesama, uz završni dio — kratki lirski osvrt sa intrigantnim nazivom Esej o melanholiji. Svaka pjesma se bez izuzetka sastoji od tri katrena. Nasuprot tome, zbirka Grad i dijete je izdijeljena u sedam cjelina sa po šest pjesama. Sve su soneti, iako se uglavnom oslanjaju na unutrašnju, a ne na završnu rimu, s tim da ovi ‘sonetoidi’ imaju duže stihove nego što nalaže tradicija. Među ovim zbirkama, nešto fleksibilnijim po formatu, Minuti straha u osnovi ima formu 7 x 6, s tim da jedan od dijelova ima jednu pjesmu više, a drugi opet jednu pjesmu manje, a zadnji ima samo četiri — baš kao da i najstroži redoslijed uvijek podliježe nepredviđenim okolnostima, reviziji ili eroziji. Kao svojevrsni omaž Baudelaireu i Rimbaudu, ove pjesme su napisane u prozi, kao neizbježna vizuelna posljedica atmosfere soba u metropolama i planinskih visoravni gdje se zapravo dešava njihova patnja i njihov poj. Nakon toga, bez ikakvog prelaza i upadljive stihovne forme, Nezavršene pohvale je Debeljakova do sada najmanje zauzdana — odnosno najviše anarhična — zbirka, dok se Ispod površine vraća čvrstim numeričkim simetrijama. Ova raznovrsnost, od knjige do knjige, stoji kao kontrapunkt njihovoj skrupuloznoj unutrašnjoj konzistentnosti. Debeljakove pjesme, obično napisane u periodima intenzivne inspiracije u nekoliko kratkih nabijenih sedmica, često su strukturirane u serijama, s obzirom da njihove ideje, emocije i slike pojašnjavaju jedna drugu, šire se i skupljaju, dižu i smiruju kao oblak prašine koji će se opet uskovitlati. Uz jedan inovativni, ceremonijalni temperament koji prosto ne može a da ne bude izuzetak od ustaljenog, građa njegovih djela u prvi plan istura metafiziku dijela i cjeline, dobrovoljnu izolaciju i vlastiti odabir sebi sličnih, prijeku potrebu nekoga ko nastoji shvatiti samoga sebe tako što će eliminisati to svoje ‘sebe.’

Otud i mnoštvo sastanaka i rastanaka u njegovim pjesmama. I ko je uopšte taj “ti” u njima? S obzirom na naglašenu senzualnost, naročito u potonjim radovima, ponekad nam se ukazuje da je predmet ljubavi njemu blizak. Za razliku od engleskog jezika, u slovenačkom postoji dvojna zamjenica, način da se kaže “mi” a da se misli samo na ti i ja; što zapravo ne predstavlja nikakvo iznenađenje za pjesnika koji toliko voli da bude u društvu a koji je po sopstvenom priznanju raspolućen, i kod koga taj dualitet predstavlja jedno od prirodnih staništa. Na drugim mjestima se to isto “tebi/vama” najvjerovatnije odnosi na pjesnikovu ženu i njihovu malu bebu. Drugdje opet to drugo lice — u jednini ili množini — može vrlo lako biti “ja”, s obzirom da pjesme daju svojevrsne direktive samom pjesniku, bilo da se radi o uputama ili obećanjima, ohrabrenjima ili prijekorima. Možda Debeljak vodi razgovor sa mnogim likovima kojima njegove pjesme odaju počast, od Samuela Becketta, kome je posvećena rana zbirka Hronika melanholije, do Danila Kiša, čija ga je istrajnost i nepokolebljivost u “prkošenju kako krutosti nacionalističkog zurenja u vlastiti pupak tako i bezbrižnog besmisla ‘globalne pripadnosti’“ u očima mladog Debeljaka uzdigla do statusa “pisca junaka”, “najplemenitijeg postignuća balkanske imaginacije”, “mog učitelja”. Ove pjesme bi se isto tako mogle obraćati zemljacima kao što su Tomaž Šalamun ili Edvard Kocbek, osim ako je adresat nešto neodređeniji, opštiji pojam od bilo kojeg vlastitog imena: “Ova je pjesma za tebe, bezimena”, kaže on u Rječniku tišine, ne precizirajući da li je pjesma ta koja je bezimena ili je to njena publika.

“Primarna riječ”, tvrdi Martin Buber, “jeste kombinacija Ja-Ti“, tako da “ako je Ti tužno, onda je tužno i Ja iz kombinacije Ja-Ti.“ Debeljakov opus predstavlja primjer odgovornosti inherentne ovom sukobu. On se slaže sa Buberom da “ne postoji Ja samo za sebe, već samo Ja iz primarne riječi Ja-Ti“, te da se ovo dvojno jedinstvo “može izraziti samo cjelinom bića“. Iz ovakve postavke stvari proizlazi jedan dostojanstveni društveni stav, ali se ona također dotiče i lične duhovnosti: nesputane, Debeljakove najnovije pjesme obraćaju se izričito, čak i ako ponekad provizorno, “gospodu”, što se u tolikoj mjeri zapravo ne odnosi na etabliranog hrišćanskog boga koliko na onaj romantični princip kreativnosti i transcendentnosti koji nalazimo u Rilkeovom Jesenjem danu sa njegovim vapajem, “Gospode, vrijeme je”. Jer i Debeljak se također bavi sjenkama koje padaju na sunčev sat, dozrelim voćem u vinogradima u smiraj ljeta, pustim stazama beskućnika čiji je problem kako čisto egzistencijalne tako i društveno-političke prirode. To su pjesme o hodočasnicima i izbjeglicama, anahoretima i nevinim zatvorenicima, o bratoubilačkom ratu i ontološkom sukobu, o tjelesnim oblinama i vrtoglavim pejzažima. Mi se kao čitaoci otvoreno pozivamo da slušamo, gledamo, dok nam se ove pjesme podaju. Tako da se ono “ti” također odnosi i na tebe, kao u “reci mi stihove tvoje pjesme, želim s tobom pjevati.”