Predrag Matvejević [1]

Requiem za jednu ljevicu

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

Možda nije slučajno dio ljevice dobio ime upravo po otoku: “Korčula”; sudjelovati “na Korčuli”, pridružiti joj se, napustiti je, podržati, zabraniti. Tako se skraćivao naziv “Korčulanske ljetne škole”. Bila je otokom slobodnog mišljenja. Oličavala je našu ljevicu. Trajala je desetak godina. Ukinuta je 1974: zapravo uskraćena su joj “sredstva”, tj. mogućnost da okuplja svoje sudionike i “članove”. Lokalnoj upravi je naređeno da im ne dopusti da se sastaju u gradu Korčuli, “na Korčuli”. I ... nije više dopuštala.

Pokušavalo se drugdje, na drugim otocima, na obali: na Visu – u Komiži; na Cresu – u gradiću Cresu; na Kvarneru – u Crikvenici; zatim u zaleđu, u samu Zagrebu; i ne znam gdje još. Gradski su oci pokazivali ponegdje dobru volju, želju da nas prihvate; onda su im naređivali odozgo da to ne čine; i više nisu činili.

Nakon toga se opet pokušavalo na nekom drugom mjestu, dalje od obale. I tako do kraja: nomadi bez šatora, bez broda. Ljevičari.

Korčula je neodvojiva od “Praxisa”, časopisa koji su pokrenuli filozofi i sociolozi iz Zagreba, kojima su se pridružili kolege i drugovi iz Beograda, Ljubljane, iz raznih dijelova zemlje i svijeta: “Praxisovci” su bili napadnuti i u zemlji i u svijetu, osobito na Istoku i u SSSR-u. Jugoslavenske vlasti ih nisu trpjele, nacionalistička opozicija nije ih voljela: jednima su bili suviše opozicioni, drugima nedovoljno nacionalni. U nekim brojevima “Praxisa” javili su se, doduše, i intelektualci koje će vlast optužiti kao nacionaliste: u prvim brojevima profesor Grgo Gamulin i književnik Petar Šegedin sa hrvatske strane, filozof Mihailo Đurić i pisac Dobrica Ćosić sa srpske; pjesnik i partizan Jure Kaštelan, kojem je bio stran nacionalizam, objavio je također svoj ogled. No to su bile uglavnom iznimke od pravila. Ili pak izlike za optužbu: “praxisovci i nacionalisti se udružuju”, tvrdilo se, apsurdno. Za partiju koja se smatrala lijevom, bili su to “lažni ljevičari”: vlast ih je optuživala da žele “vlast za sebe”.

Bilo je i “praxisovaca” koji nisu objavljivali u “Praxisu”. Bio sam jedan od njih. Činilo mi se da to nije časopis za literate. U posljednjem broju složen je moj ogled o “shvaćanju angažmana”, ali su “radnici odbili da dalje štampaju časopis”: tako se, naime objašnjavalo administrativne zabrane. Žao mi je što u “Praxisu” nisam ništa objavio! “Na Korčuli” sam bio šest ili sedam puta, od 1967. do 1974. godine. Postao sam članom njezina upravnog odbora i ostao to do kraja.

U časopisu ”Razlog” izašao je 1968. moj govor održan na studentskim manifestacijama u Zagrebu pod naslovom “Što je zajedničko protestima studenata Evrope”. Taj je časopis (broj 57.) bio sudski zabranjen (Vrhovni sud potvrdio je zabranu moga govora, ne znam zašto). Možda je i to bio jedan od razloga što mi se profesor Branko Bošnjak obratio u ime “Korčule” i predložio da uđem u njezinu Upravu. Požalio mi se da su stalno “između čekića vlastodržaca i nakovnja nacionalista”: prvi su sve više gubili vlast u kulturi, drugi su je naglo stjecali. Filozof Gajo Petrović i sociolog Rudi Supek bili su stupovi “škole” zajedno s Dankom Grlićem, Milanom Kangrgom, Ivanom Kuvačićem, Predragom Vranickim, Veljkom Cvjetičaninom, najmlađim od njih Žarkom Puhovskim. Danilo Pejović, obrazovan filozof, “otpao je” zbog veze s nacionalistima, oko 1971. godine. Pridružio nam se Mladen Čaldarević nakon prelaska iz Sarajeva u Zagreb i još neki drugovi.

Nekoliko kolega iz Beograda bili su od samog početka i u “Praxisu” i “na Korčuli”: Veljko Korać, Ljubo Tadić, Svetozar Stojanović (koji je prevodio i lijepo se oblačio), Mihajlo Marković (koji je stalno nešto zapisivao), Miladin Životić, Nebojša Popov, tada ljepuškasti Dragoljub Mićunović, Zaga Pešić-Golubović, lucidna kritičarka staljinizma, povremeno i Andrija Krešić, te još neki mlađi kolege koje ne zaboravljam. Božo Jakšić je, u Sarajevu, dopao zatvora zbog radikalnosti jednog od svojih tekstova. Još neki od Sarajlija podržavali su “Korčulu” ali su rijetko dolazili na nju. Iz Ljubljane su bili česti gosti Veljko Rus i Dušan Pirjevec, zvani “Ahac”, čiji je anarhizam bio neodoljivo ciničan i simpatičan. Uz njega se obično nalazio obazrivi Vanja Sutlić, koji je bolje govorio nego pisao.(Napisao san neki pamflet o njemu, zbog kojeg se pomalo kajem).

Ne nabrajam sva imena, ovo nije povijest “Korčule” – Korčulanske škole – nego tek uspomena na nju. Književnika gotovo nije bilo s nama: nije ih zanimalo; ili pak nisu željeli riskirati. Jednom je, 1968., došao moj prijatelj Sveta Lukić i možda još ponetko (Milan Mirić, Bruno Popović, Viktor Žmegač, koji je tada bio blizak “marksističkoj kritici ili ljevici”). U policiji su sigurno sačuvana sva ostala imena. Iz nekih sredina “strogo kontroliranih”, nitko nam se nije usuđivao približiti: bilo je opasno, posebno za članove partije u provinciji, gdje se to “pratilo”.

Bilo je nesporazuma, prije i poslije zabrane “škole”. S više blagosti se odnosilo spram srpskog nego spram hrvatskog nacionalizma: prvi je bio lukaviji, drugi brbljaviji. Nitko nije bio spreman reagirati na nacionalistički istup beogradskog profesora Mihaila Đurića, čije se nadahnuće pokazalo srodnim s budućim “Memorandumom”. Na Dobricu Ćosića gledalo se više kao na “otpadnika” od Titova režima nego branitelja bivšeg šefa policije Rankovića; smatralo ga se nekom vrstom jugoslavenskog disidenta a ne zastupnika srpstva. Predložio sam Supeku i Petroviću da se zauzmemo za hrvatskog filozofa i pjesnika Vladu Gotovca, osuđenog na zatvor kao nacionalistu, ali to nije prošlo: prepuštalo se vlasti da se “obračunava s nacionalistima” koji su ionako mrzili “Praxis”. Stanovito jugoslavenstvo, koje sam dijelio s “praxisovcima”, pribojavalo se više “separatizma” nego “unitarizma”. Uostalom i izvan “Korčule” i ljevice uopće, dio hrvatske inteligencije koji je baštinio “jugoslavensku ideju” u izvornom obliku kakav se javio upravo u Hrvatskoj, nastojao je po svaku cijenu izbjeći nesporazume “s braćom Srbima”. Ustaški zločini nad Srbima u Hrvatskoj ostavili su za sobom stanovit osjećaj krivice, koji je možda pridonosio takvu ponašanju. (U oklijevanju hrvatskog dijela Saveza komunista da se suprotstavi Miloševiću, u času kad je već pokazivao izrazito fašistoidne sklonosti, očitovat će se slični stavovi).

Na “Korčuli” sam upoznao staroga Ernsta Blocha, mislioca utopije protjeranog iz Istočne Njemačke u Zapadnu, Herberta Marcusea na vrhuncu slave koju je dosegao upravo 1968. godine, Henri Lefebvrea sa svojim šezdesetosmašima iz Nanterrea, Ericha Fromma, kojeg su zvali “Evropljaninom iz Amerike”, tada još mladog Jürgena Habermasa, Eugena Finka, Luciena Goldmanna, zajedno s mnogim drugim filozofima i sociolozima, profesorima i studentima. Na prvim “sesijama” sudjelovali su Leszek Kołakowski, isključen iz poljske partije 1966. godine, i Karel Kosik, izbačen nakon Praškog proljeća. Filozof Kostas Axelos, bivši marksist koji se približio Heideggeru, dolazio je više puta, kao i neki suradnici pariških časopisa “Argumenti” i “Socijalizam i barbarstvo”. Agnès Heller, Ferenz Feher i Georgy Markus iz Pešte povezivali su “Korčulu” s Lukascem, rezerviranim prema “revizionizmu”. Članovi Instituta Gramsci iz Italije ostali su, za razliku od ostalih inozemnih sudionika, povezani s komunističkom partijom u svojoj zemlji: dolazili su k nama Lombardo Radice, Mario Spinella, Leonardo Zanardo i još neki prijatelji Vjekoslava Mikecina, prije “eurokomunizma”. Trockisti okupljeni oko Ernesta Mandela i anarhisti oko Daniela Guerina, slobodni mislioci poput Lelija Bassa i Pierrea Navillea, zastupali su svatko svoju herezu. Osnivači “Frankfurtske škole”, Max Horkheimer i Theodor Adorno, gledali su sa simpatijom “Korčulansku školu” ali je nisu posjećivali (bili su već stari). Maštalo se o tome kako suprotstaviti “izvornu” Marxovu misao marksističkoj vulgati, ideje “ranoga Marxa” ideologiji “marksizma”, “renegata Kautskoga” Lenjinu, samog Lenjina mumificiranom lenjinizmu, februar 1917. oktobru, oktobarsku revoluciju onoj “izdanoj”, novu ljevicu staroj ili staljiniziranoj, pluralizam jednopartijskom sistemu, samoupravljanje autoritarnoj vlasti, “stvarnu utopiju” utopizmu, kritičku kulturu “kulturnoj revoluciji”, “socijalizam s ljudskim licem” koji smo shvaćali na razne načine i nismo uspjeli definirati, takozvanom “realnom socijalizmu”.

U odnosu spram “Korčule”, čiji misaoni domašaji nisu bili uvijek onoliko značajni koliko se to željelo, većina jugoslavenskih “kulturnih manifestacija” – “Zagrebački razgovori” (u čijoj organizaciji sam i sam više puta sudjelovao), beogradski ili bledski “susreti”, itd., bili su skromni i provincijalni, htio to netko ili ne htio priznati. Tvrdnje da su filozofi i sociolozi okupljeni oko “Praxisa” i “Korčule” bili isključivo marksisti te da su u krajnjoj konzekvenci tražili od partije na vlasti da bude još više i dosljednije marksistička, nisu utemeljene. Dijelu suradnika, članova Savjeta “Praxisa” ili same škole marksizam nije bio doli relevantno mišljenje jedne epohe. Nekima je čak bio posve stran (V. Filipović, E. Paci, E. Fink, A. Šarčević i drugi). Sam Herbert Marcuse isticao je, upravo na Korčuli, da je “zadovoljenje ljudskih potreba cilj oslobađanja ali, napredujući prema tom cilju i sama potreba postaje potrebom”. Takva je ideja bila mnogima od nas bliska i nismo je dovodili u vezu sa Marxom. U stanovitom liberalizmu tražili smo potvrdu samostalnosti, u nekoj vrsti anarhizma protutežu “partijnosti”.

Slobodu izražavanja nastojao sam, u svom radu izvan “Korčule”, povezati s izražavanjem slobode: pitao sam se kako od čovjeka ljevice postati slobodnim čovjekom. Nakon zabrane “škole” i smjene nekolicine liberalnih političara u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, poslao sam otvoreno pismo drugu Titu i predložio mu da se povuče. Saznao sam da mu ga nadležni funkcionari nisu uopće uručili. Napisao sam ga ponovo za javnost, dopunio i doradio, pustio da kola. Titovo djelo sam cijenio, ali ne bez rezervi: raskinuo sam sa Savezom komunista. Uviđao sam kako je neophodno promisliti razliku koja se ukazala nakon raskida sa SSSR-om 1948. godine, odrediti je i odrediti se spram nje: spram same teškoće da se postoji i opstane kao razlika. Smatrao sam (i danas to smatram) da samoupravljanje nije i ne mora biti ono što se s mukom ostvarilo u društvu bez demokratskih tradicija i odgovarajuće političke kulture, kakvo je bilo jugoslavensko: u državi koja nije bila pravna država. Ideja će – još u to vjerujem – naći svoj pravi oblik i primjenu u sljedećem stoljeću i unaprijediti dosadašnja iskustva demokracije, suviše svedena na izborne prakse i lišena mogućnosti građana da stvarno odlučuje o svome radu i načinu života. “Korčula” je bila preslaba i nedovoljna da potvrdi i unaprijedi takav povijesni projekt. Premalo se vremena i pažnje posvetilo pitanjima samoupravljanja i samoupravne demokracije na “Korčulanskoj školi”. Pribojavali smo se da naš govor ne počne sličiti službenom govoru: partiji na vlasti, tj. samoj vlasti koja je – to joj valja priznati – preuzela ideju iz nasljeđa ljevice i upisala je u svoj program. „Korčula“ nije bila nikakav politički projekt nego prije svega pokušaj da se stanovita pitanja drukčije postave, odbaci dio balasta koji smo vukli za sobom: stanovite ostatke staljinizma koji se nije priznavao staljinističkim. “Korčulanska škola” nije bila jedina ljevica u zemlji ali jest prva, i intelektualno najnaprednija, ma koliko se tome suprotstavljale partija na vlasti ili nacionalistička opozicija toj istoj partiji. Uostalom, u društvu i državi, osobito višenacionalnoj, mnoge stvari ne proizlaze iz odnosa lijevo – desno i ne svode se na nj. To sam uvidio prije nego što sam se usudio priznati to samome sebi. Na “Korčuli” nije bilo sve onako kako smo željeli ili zamišljali. Ali gdje je i kad sve tako bilo?

Nakon preseljenjā s jednog mjesta na drugo, koja su se odbijala bez osobitih rizika (i to treba priznati – rizici su bili znatno manji od onih s kojima su se suočavali istaknuti nacionalisti), nalazili smo se sve rjeđe i u sve ograničenijem broju. Dio starijih članova iscrpio je svoje ideje a i same ideje su brzo zastarijevale. Uoči rata koji će razoriti Jugoslaviju, okupljali smo se u uskom krugu, u Zagrebu, kao grupa “Čovjek i sistem”. Izvrsno ju je vodio, zajedno s Rudijem Supekom, profesor Eugen Pusić, lijevi hrvatski intelektualac lišen nacionalizma, prihvatljiv za “praxisovce, nekompromitiran u očima vlasti “praxisovštinom”. Krajem osamdesetih godina počele su se osjećati razlike u pristupima, promjene stavova pojedinih sudionika. Prisjećam se jednog od posljednjih sastanaka na kojem je beogradski filozof Ljubo Tadić, sav usplahiren, zatražio od Rudija Supeka da oduzme riječ Bogdanu Deniću, američkom profesoru srpskog porijekla, koji je upozoravao na greške Miloševićeve vlasti na Kosovu: Tadić nije sličio na sebe sama. Mihailo Marković postao je podozriviji, manje je zapisivao nego svojedobno na Korčuli. Imali su dojam da zagrebačke i ljubljanske kolege, ne prihvaćaju njihove argumente i ne razumiju težinu “srpskoga pitanja” na Kosovu, pri čemu su potpuno isključivali iz istog pitanja kosovske Albance. Pozvali smo i nekoliko Albanaca i Srba s Kosova na raspravu. Sam “Praxis” se već podijelio: počeo je izlaziti u inozemstvu bez suglasnosti i potpore većeg dijela uredništva “Praxisa”.

U vrijeme kratkotrajne vlade Ante Markovića, napisao sam u Supekovu domu izjavu koja je podržavala politiku, vrlo racionalnu, koju je provodio spomenuti premijer. Potpisali su je gotovo svi zagrebački “praxisovci”. Petrović nije, bio je već teško bolestan. Objavljena je u Beogradu, u “Borbi”, ali bez potpisa najpoznatijih beogradskih kolega. Hrvat jugoslavenski orijentiran, bivši partizan, Ante Marković je imao drugačiju sliku Jugoslavije od one koja se formirala u Srpskoj akademiji i koja je našla svoj izraz u “Memorandumu”.

Nastavak je tužan. Milošević je podignuo na noge politički nezrelu masu koristeći spretno teškoće Srbije, rabeći podmuklo i vješto nacionalne mitove. Val agresivnog nacionalizma zapljusnuo je gotovo sve slojeve srpskoga društva. Započeli su veliki mitinzi: “događanje naroda”, ispunjeno prekipjelim nezadovoljstvom, populističkim folklorom, političkim kičem. To se ubrzo preselilo izvan granica Srbije. Dobar dio inteligencije, uključivši brojne partijske veterane, pljeskao je vođi koji je napokon shvatio “istinski interes” srpskoga naroda, za razliku od Hrvata Josipa Broza na kojeg su neki od beogradskih “praxisovaca” odavno gledali s antipatijom, možda najviše zato što je porijeklom Hrvat. Milošević se grubo i efikasno riješio partijskih kadrova koji ga nisu slijedili ili slušali u vlastitom okružju, zatim i u Federaciji. Pred očima cijele jugoslavenske javnosti raspao se sam Savez komunista Jugoslavije, dotad nezamjenjiva kohezivna veza mnogonacionalne države, čije je jedinstvo već bilo načeto. Hrvatski separatizam, uporan i ukorijenjen, i slovenski partikularizam, diskretniji i spremniji na kompromis, bili su i jedan i drugi ohrabreni neprispodobivom arogancijom kojom je Milošević draškao i huškao srpske nacionaliste: igralo se kolo naokolo, pjevalo i izazivalo – “Srbija će bit do mora”. Nitko više nije umio zaustaviti igru. Jedini koji je to mogao nije htio. On ju je i nametnuo. Savez Komunista Hrvatske obilovao je nesposobnim kadrovima, nedoraslim trenutku. U Zagrebu je Franjo Tuđman uspješno iskoristio priliku, ojačan antipatijom koju je pobuđivala gotovo histerična agresivnost u Srbiji. Pružio je ruku povratnicima iz ustaške emigracije koji su ga obasuli novcem i pomogli mu da pobijedi na izborima. Podržavao ga je i dobar dio Hrvata koji nikad nisu bili ustaše: koji su željeli hrvatsku državu a ne, po drugi put nakon 1941., njezinu karikaturu. Slovenci su jugoslavensku granicu proglasili slovenskom. Milošević se uspio nametnuti vojnom vrhu, zagospodariti Jugoslavenskom narodnom armijom preuzimajući ulogu "branitelja Jugoslavije”. Započeo je rat, u blagom obliku u Sloveniji, u žestokom u Hrvatskoj: srušen je Vukovar, bombardiran Dubrovnik; nagoviješteno je bombardiranje Bosne i Hercegovine.

Ne kanim prepričavati sve te događaje, htio bih osvijetliti položaj ljevice u njima. Naš posljednji pokušaj u Zagrebu bilo je osnivanje “Udružene jugoslavenske demokratske inicijative” (UJDI). Prvi osnivači bili su povezani sa “Praxisom” i “Korčulom”: Branko Horvat, Žarko Puhovski, Predrag Vranicki i potpisnik ovog teksta. Uz nas je bio najprisutniji Rudi Supek. (On nas je, svojom mirovinom stečenom u francuskom Pokretu otpora i buhenvaldskom lageru, izdašno pomagao: bez njegove pomoći ne bismo mogli pokrenuti list “Republika”). UJDI-i se priključio ne malen broj simpatizera iz cijele zemlje, napose Bosne i Makedonije. Međutim, Partija nije dopustila da se “registriramo” u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu – priznali su nas na samu rubu, u Titogradu. Odgurnuli su nas. Prihvatili su njih. Nismo se uspjeli održati. Oni su bili brojniji, podržaniji, jači. Ovo je, uz ostalo, zapis o našem neuspjehu: requiem za jednu ljevicu.

Nama slični su, uostalom, oduvijek propadali u politici. Veći broj bivših “praxisovaca” već se približio starijoj dobi. Danko Grlić je umro prije početka rata. Posjetio sam Gaju Petrovića uoči njegove smrti: bio je teško bolestan, ali mi se učinilo da je više zaokupljen onim što se zbiva nego svojom bolešću. Rudi Supek je do posljednjeg časa pisao antifašističke poruke: obavještavao svoje francuske drugove iz konc-logora o rušenju spomenika partizanima i žrtvama fašizma u Hrvatskoj. Nakon rasula UJDI-a, poznati ekonomist Branko Horvat formirao je lijevu socijalističku stranku s vrlo malim brojem članova i slabim utjecajem. Milan Kangrga piše u opozicionim listovima, ne odstupajući od svojih stavova. Ivan Kuvačić, Veljko Cvjetičanin, Predrag Vranicki ostali su vjerni svojoj prošlosti. Filozof Žarko Puhovski izložio se drskim i primitivnim napadima desnice: odgovorio je na njih smiono i načelno. Pisac ovih redova napustio je zemlju: u položaju “između azila i egzila” nalazi više slobode nego “između poslušnosti i šutnje”. Nisam siguran da je to najbolji izbor. Takav je kakav jest. O bivšoj ljevici piše se svašta: “izdali smo naciju”, “jugonostalgičari” smo, “komunisti”. Slično se govorilo i prije drugog svjetskog rata.

Ne mogu prikriti koliko sam razočaran ponašanjem dijela “praxisovaca” u Beogradu. Mihailo Marković je postao ideologom miloševićevske partije zatvarajući oči pred rušenjem Vukovara, etničkim čišćenjem, masakrima u Bosni. Morao je znati da svega toga ne bi bilo, u takvu obliku, da vrhovni šef uz kojeg je pristao prvih ratnih godina nije htio da tako bude. Svetu Stojanovića su neki od naših kolega smatrali ”čaršijskim filozofom”. Kad sam ga vidio na ekranu kao pobočnika (“savjetnika”) predsjednika Jugoslavije Dobrice Ćosića, u blizini sama Miloševića, nisam vjerovao svojim očima. U tom su času pogibala djeca i žene u Sarajevu, djelovali su konc-logori u Bosni, srušena je u BanjojLuci prekrasna džamija Ferhadija, u Foči Aladža. Pisao sam iz Pariza Ćosiću i zamolio ga da zatraži od Radovana Karadžića da se oslobodi iz zatvora “Kula” na Ilidži srpski pjesnik Vladimir Srebrov, koji se suprotstavio genocidu nad muslimanima u Bosni. Nije mi odgovorio ni on ni njegov “savjetnik”. Uoči samoga rata, sreo sam na beogradskom aerodromu Dragoljuba Mićunovića: bivši “republikanac”, upravo je odlazio u London da dovede u Srbiju kralja Karađorđevića. Tragikomični Crnogorac “Mićun” u ulozi obnovitelja srpske monarhije.

Moje najveće razočarenje ipak je Ljubo Tadić (ne onaj istoimeni glumac, čestiti i valjani čovjek i umjetnik, nego filozof i bivši nam “drug”). Njega sam upoznao, prije nego ostale, kao istaknutog intelektualca u Sarajevu. Čitao sam njegove članke, susretao ga po raznim skupovima, zavolio. Sjećam se jednog popodneva na Korčuli, 1971. godine. Gorjela je šuma u blizini, krajem ljeta. U takvim su prilikama hrvatski nacionalisti optuživali Srbe da podmeću vatru. Bilo je neprijatno. Ljubo je bio snužden. Prišao sam mu i rekao nekoliko prijateljskih riječi. Oči su mu bile vlažne, meni također. Zahvalio mi se. Kad su me kasnije napadali bosanski partijski arhivisti predbacujući mi što branim “srpske nacionaliste” u Bosni (kao da nisam branio i muslimanske, i hrvatske, i albanske, u državi koja nije bila pravna država!), moji su stari roditelji u nekoliko navrata bili izvrgnuti neugodnostima. Ljubo je napisao pismo mojoj pokojnoj majci, tješio je objašnjavajući “važnost” onog što činim… Godinu ili dvije prije ovog rata našli smo se u Beogradu, u njegovu stanu u ulici Gospodar Jovanovoj. Donio sam rukopis Zvonka Ivankovića Vonte koji je bjelodano dokazivao da Andrija Hebrang nije kriv za ono zbog čega je ubijen. Zamolio sam ga da pročita dokumente i da potpiše zajedno sa mnom recenziju, kako bi ta knjiga mogla biti objavljena. Odbio je. Rekao mi je nešto što me u tom času prenerazilo: dok je Srbija u ovakvu položaju ne želi “podržati” ništa što bi joj išlo nauštrb. Kasnije sam čuo kako podržava Pale i one koje koji odozgo pucaju po Sarajevu (na tisućiti dan opsade došao sam u Sarajevo i vidio kako to izgleda: ne znam je li on tada bio gore, na brdu, uz one koji su na nas pucali). Tadić je u svojoj razjarenosti napao (u “Politici”!) čak i svoje bivše prijatelje, na temelju izvještaja dobivenih od tko zna kakvih službi: npr. Žarka Puhovskog u razdoblju u kojem je preživljavao najteže krize. (Posve je izobličio – on ili oni koji su mu dali podatke i moju izjavu – da su “Otvorena pisma”, kojima sam branio disidente pod prethodnim režimom, svrstana u “pornografiju” te, u Hrvatskoj, ostala izvan normalne distribucije, kao neka vrsta “samizdata”).

Ljubo Tadić, tko je to mogao očekivati! Kad su se beogradski studenti pobunili protiv miloševićevskog terora, okomio se i na slobodnog mislioca (praxisovca) Miladina Životića, koji je već bio na samrti, koji se u Beogradu najsmionije borio protiv “vožda”. Tadić se sad opet pokušava zakačiti za studente pričajući im o “šezdesetosmoj”, zaboravljajući možda navod kojim se često služio: da se ponekad tragična iskustva ponavljaju kao farsa. Vjerujem da će ga studenti shvatiti upravo kao farsičnu ličnost. Teško je reći je li bio licemjeran i obmanjivao nas kad se pitao “je li nacionalizam naša sudbina”, ili je pak po volji sudbine, zahvaćen nekom vrstom histerične senilije koja ga je bacila na kraju u zagrljaj nacionalistima. Volio bih više da je ovo drugo nego prvo. Ima događaja koji ponekad mijenjaju – i čak kvare – smisao prošlosti. Kad su sedamdesetih godina “praxisovci” iz Beograda bili isključeni iz nastave, njihove zagrebačke kolege (Vranicki, Cvjetičanin, npr.) odlazili su moliti srpske rukovodioce da ih vrate na posao. Sad mi se čini da su neki od isključenih igrali već tada lažne uloge. (Uostalom, nisu baš ni toliko patili koliko su/smo udarali u talambase : primali su plaću i objavljivali sve što su napisali).

Neki od lijevih “šezdesetosmaša” tragično su završili. Čudovišni Milorad Vučelić, kao direktor miloševićevske televizije, prikrivao je zločine i poticao ih posredstvom “medija” u službi vlasti. Milošević ga je odbacio nakon što ga je iskoristio, pa onda opet uzeo natrag: poslušnik mu se vratio, nastavlja slušati. On je uostalom sam po sebi beznačajan.

Teže mi je pao slučaj Ljubiše Ristića, čiji sam avangardni teatarski eksperiment “KPGT” podržavao. Kako je taj daroviti režiser mogao pristati na tako podređenu ulogu u režiji najprisnijeg suradnika Slobodna Miloševića: u totalitarnom ludilu kojim je ona – ta režija – nadahnuta? Shakespeare, gdje si?

Što se pak tiče nekih od pisaca, koje sam svojedobno branio, govorit ću o njima drugom prilikom.U Beograd sigurno neću pružiti ruku Đogama i Nogama; koji su hodočastili na Pale ili na “vidovdanske pričesti”. Vuka Krnjevića ne kanim pozdraviti: on se u prošlom režimu oslanjao na rukovodilačka pleća da bi, proždrljiv kakav je, za parče pečene janjetine na teferiču otišao na poklonjenje trebinjskom općinaru koji bombardira Dubrovnik. Nije jedini, ali to ga ne opravdava. Stidim se brojnih pisaca, na srpskoj i hrvatskoj strani. Kao i na ostalim, gotovo svima.

Na sreću nije sve tako crno kao što bi se po ovoj mojoj ispovijesti moglo zaključiti: bio sam zaljubljen u Beograd, i zato sam možda najstrožiji prema njemu. Nisam vjerovao da mu se može dogoditi sve ovo što mu se dogodilo. Žao mi je što neću zateći Svetu Lukića u gradu na Savi i Dunavu, na Skadarliji, “Kod dva jelena” ili “Tri šešira”: potresla me je njegova preuranjena smrt. Zvao sam ga iz tuđine, ali je, u ovom siromaštvu koje je mnogima postalo sudbinom, morao promijeniti stan i telefon: nismo se čuli, dragi Sveto. Tražio sam te. Bili smo na sličan način Jugoslaveni ne izdajući pritom ljepše oblike ni srpstva ni hrvatstva, ne osporavajući nikome pravo da bude što jest ili što hoće. Danas se na to loše gleda i ovamo i tamo. Želim ponovno sresti Milisava Savića, ponosnog “momka iz Raške”, i Vidosava Stefanovića, slobodoumnog Kragujevčanina. Mi smo se za vrijeme ovog rata nalazili po svijetu kao ilegalci: pokazivali smo stranome svijetu da se srpski i hrvatski intelektualci ne moraju mrziti. Mržnju smo ostavili drugima, “njima”.

Doći ću u Beograd da ponovno sretnem one koji su, usprkos svemu, spašavali obraz Beograda. Među njima su neki od “praxisovaca”, naših “s Korčule”: Božo Jakšić, sin pravoslavnog popa kojeg su zaklali ustaše i koji nije zbog toga manje volio svoje hrvatske drugove; Nebojša Popov, koji je, za razliku od ostalih, već pod prošlim režimom izgubio gotovo sve – osim svog poštenja (čitam u tuđini “Republiku” koju sad on uređuje u Beogradu, koju smo započeli izdavati u Zagreb, u UJDI-i; za koju sam napisao prvi uvodnik…); Zaga Pešić-Golubović bila je i ostala časna i čestita osoba, najtemeljniji i najdosljedniji kritičar staljinizma među “Korčulanima”: svih vrsta staljinizma. Miladina sam već spomenuo: neka mu je laka zemlja.

Bit će posla napretek i za srpsku i za hrvatsku ljevicu, koje će doći “jednog dana” nakon svega, izdići se iznad svega ovog što se zbilo. U Hrvatskoj smo danas preslabi i premalo nas je da izađemo na kraj sa ustaštvom. Ali većina Hrvata ne voli ustaše. Veliki posao čeka novi naraštaj. Više se neće moći, za sve što ne ide, kriviti Srbe: svaljivati sve na Jugoslaviju koje više nema i za koju ne vjerujem da je, nakon svega, moguća i nužna. Slovenci su bolje prošli, radujem se tome. Želim im da uspiju i vjerujem da hoće. S Makedoncima surađujem: suosjećam se, volim ih. Stao sam na stranu ranjene Bosne: u ime nekih lijevih ideala valja stati na stranu žrtve. Još stojim tu. Dokle ću?

Bilo bi dobro da dio srpske inteligencije koji se najviše osramotio izvuče pravu pouku iz ovog tragičnog zbita. Morat će se prije ili poslije suočiti sa svim što se dogodilo: sa zločinima, s etničkim čišćenjem, s masakrima koje su počinili pripadnici vlastitog im naciona. Ispit savjesti valja izvesti javno i otvoreno, bez izvrdavanja i opravdanja: bez onoga “nismo znali”, „nemojmo o tome”, “krivi su jedni i drugi”, “nije to baš tako”. Nažalost, upravo je tako kako jest. Svatko je manje ili više kriv, svi nisu krivi jednako.

Ako Srbi, što se tiče njih samih, ne pogledaju istini u oči i ne izvuku neke zaključke iz nje, kao što to nisu učinili Hrvati u vezi s ustaštvom, vući će se za sobom sjene žrtava i smrad leševa, tko zna kako i do kada. Prekapat će grobove i jame, svoje i tuđe. Htjeli je ili ne htjeli prihvatiti, usporedba se nameće sama od sebe: samo se po kvantitetu razlikuju zločini koji su pod srpskim barjacima počinjeni u ovom ratu od onih koje su izvršili ustaše u prethodnom. Izlike kojima se koristilo u prošlosti da bi se opravdalo sebe ili optužilo drugoga neće više služiti nikome i ničemu. Tako i tako će “svatko biti svoj na svome”. Avaj!

Nisam više toliko naivan da bih mislio da ishodi ovise prije svega ili samo o odnosu lijevog i desnog. Tko zna hoće li se naći na ovoj ili onoj strani, neki južnoslavenski Willy Brandt, napose srpski ili hrvatski, koji će kleknuti u Jasenovcu ili u Srebrenici. Pokajati se u svoje ime i u ime svoga naroda, ispovjediti krivicu, zatražiti oprost. Ako se rodi takva ličnost i dogodi takav čin, započeti će možda jedna druga, drugačija povijest, na tlu kojem povijest nije bila sklona.

Dotle se može barem stidjeti, makar i sam pred sobom, ili potajice.

Nemam običaj posvećivati ikome svoje tekstove, pridavati im time neku posebnu važnost. Pomišljao sam ipak, pišući ove retke, na pokojnog Gaju Petrovića. On je sigurno najzaslužniji što su “Praxis” i “Korčula” postali ono što su bili, što više ne mogu biti. U ovoj godini navršila bi se sedamdeseta godišnjica njegova rođenja. Ne vjerujem da će je obilježiti onako kako zaslužuje u sredini u kojoj se rodio i gdje je radio.

Petrovići su srpska porodica iz Karlovca. Pradjedovi su im došli iz Crne Gore. Gajina majka je hrvatskog porijekla. “Miješani su”. Vjerujem da su mnogi od nas, u bivšoj Jugoslaviji i drugdje u svijetu, prišli ljevici i zato što nisu prihvaćali jednočlani i pojednostavljeni “etnički čisti” identitet, kakav nude i nameću nacionalizam i fašizam! Svijet se mijenja, miješa se pred našim očima…

Ljevičar bi možda u ovom času rekao nešto što se drugi ne usuđuju javno reći ili pak što se ne sviđa onima koji vladaju i njihovim podanicima: naprimjer, da je danas teško sresti u Hrvatskoj Srbina koji se ne boji za sebe ili za svoje najbliže. Dodao bi najvjerojatnije, ako je slučajno porijeklom Hrvat i drži do vrijednosti svoga naroda i njegove kulture, da se stidi što je danas tome tako i u državi Hrvatskoj.