Muharem Bazdulj [1]

PSOVKA, BLOODY PSOVKA

Sarajevske Sveske br. 35-36 [2]

Kad razmišljam u funkcionisanju psovke u književnosti, obično se prisjetim dva stava što su ih izrekla dvojica velikih pisaca, obojica rođena u (tadašnjoj) Austro-Ugarskoj, a koji nekako, makar su im godine rođenja udaljene skoro dvije decenije, u duhovnom smislu pripadaju istoj epohi. Prvi je, da ispoštujemo hronologiju rađanja, kad je već pominjemo, Miroslav Krleža. U zapisima Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan ima jedna Krležina opaska koja zgodno i lapidarno ilustruje njegov stav spram psovke u literarnom tekstu. Nakon što se Krleža odbio javiti na telefon nekakvom Bazini pod izgovorom da je bolestan, Čengić ga pita ko je to, a Krleža odgovara: "To je, brate, književnik koji u svakoj svojoj noveli kad je piše na nekoliko mjesta veli kurac i pizda." Iz Krležine intonacije, a i iz konteksta, jasno je da on u tome ne vidi ništa pozitivno. Potonji pomenuti Austro-Ugarin je rumunsko-francuski filozof E. M. Cioran koji na jednom mjestu kaže, parafraziram, Želite li napuniti ludnice, prepuniti ih, da u njima više ne bude ni jednog slobodnog mjesta; recept je lak: Zabranite psovanje!

Lako je primijetiti da se između ova dva stava ne može ipak povući potpuna paralela. Krleža komentariše jednog konkretnog pisca i njegove manirizme, dok Cioran više referira na psovku u usmenom i svakodnevnom kontekstu. A ipak, ni razlika tu nije prevelika. Psovka u književnom tekstu najčešće služi uvjerljivosti i autentičnosti govornog jezika likova, dok pomenuti Cioranov stav korespondira s cijelim nizom njegovih sličnih uvida prema kojima jedna od terapeutskih formi pisanja (što ne priziva nužno i objavljivanje napisanog!) može biti i ispisivanje psovki. (U jednom intervju, Cioran, recimo, kaže: “Izražavanje je oslobađanje. Savetujem vam da probate sledeću vežbu: kada nekoga mrzite, kada imate želju da ga likvidirate, uzmite komad papira i napišite da je X svinja, bandit, gad, čudovište. Odmah ćete shvatiti da ga manje mrzite. Što se mene tiče, to je tačno ono što sam radio. Pisao sam da bih psovao život, da bih psovao sebe. Rezultat? Bolje sam podnosio sebe i bolje sam podnosio život.“ )

Psovka u tekstu je, naravno, uvijek stilizacija. Može neki autor biti i nesklon upotrebi psovki, može zapravo imati faze u kojima će koristiti psovke u tekstu i faze u kojima će ih se kloniti, no mogu se također pojaviti i objektivne okolnosti u kojima i psovka biva ponajprije forma slobode. Sjećam se jednog teksta Semezdina Mehmedinovića napisanog i objavljenog u vrijeme opsade Sarajeva. U njemu on komentariše navadu autora okupljenih oko Ljiljana (lista koji Tarik Haverić naziva “biltenom klerofašističke internacionale za Bosnu i Hercegovinu“ ) da ako već osjete potrebe da tekst stilski pojačaju psovkom to čine ponešto infantilno pa pojedine imenice ne ispisuju u cjelini nego iza prvog slova stavljaju tačkice, a u jednom konkretnom glagolu i njegovim različitim izvedenicama slovo j zamjenjuju slovom h (jebati biva hebati itd.). Tekst mi nije dostupan i navodim ga po sjećanju, no čini mi se da Mehmedinović ironizira ideju da infantilnost te vrste ublažava namjeru koja stoji makar i iza light psovke. Ipak, on ne smatra da je takva praksa bezazlena, naročito ako joj je namjera da se instalira u normu. Zato u istom tekstu na jednom mjestu kaže, i opet parafraziram, da od svoje rane mladosti, otkad je počeo da piše, ne osjeća potrebu da na papiru psuje, ali u kontekstu u kojem bi psovka bila zabranjena ili nepoželjna, lične sklonosti padaju u drugi plan, pa i on jebiga mora opsovati. To jebiga tu je predstavljalo demonstraciju slobode.

Postoji ona čuvena fraza Veselka Tenžere, napisana nekad krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, da novinarstvo počinje tamo gdje prestaje hrabrost. Samo desetak godina kasnije, ta rečenica je počela djelovati netačno. Ne znači to, naravno, da je ona bila netačna i u vremenu kad je napisana. Promijenio se kontekst, a u novom kontekstu novinarstvo je, barem u nekim situacijama, počinjalo upravo tamo gdje počinje i hrabrost. Analogija koja bi povezala hrabrost u novinarstvu i psovku u književnosti ne bi, naročito hic et nunc, bila posve promašena. Imati hrabrosti kolokvijalno se na ovim našim stranama (ali i na nekim drugim) često izjednačava s jednim drugim imanjem, pa hrabar biva onaj ko ima muda. U čuvenom završetku Grobnice za Borisa Davidoviča Kiš piše o naravoučeniju “da za pisanje nisu dovoljna samo muda“. Taj stav nije zapravo previše drukčiji od Tenžerinog, samo što je izražen drukčijim jezikom. Psovka se u književnosti često javlja upravo iz potrebe za drukčijim jezikom. Psovka nekad funkcioniše kao žargon autentičnosti (ovdje izvan adornovskog konteksta). To naročito važi za dijaloške dionice u prozi, te, naravno, za dramske i scenarističke tekstove. U svojoj autobiografskoj knjizi Smrt je neprovjerena glasina, Emir Kusturica je nedavno progovorio o problemima s kojima se susretao u realizaciji filma Otac na službenom putu. Jedan od problema, ili izgovora da se napravi problem, bile su i – psovke. Kusturica, naime, široko citira originalne zapisnike sa dviju sjednica Umjetničkog vijeća Radne organizacije “Sutjeska film“ održanih u prostorijama “Sutjeska-filma“ na Jagomiru u zimu 1983. godine, a u njima su i diskusije funkcionera koji, recimo, ovako komentarišu scenario: “Ima malo provincijalizma i primitivizma u scenariju na nekim mjestima, pa bi to trebalo očistiti. Čini mi se, takođe, da je pomalo isforsirana psihološka slika djeteta. Ne znam da li ovaj film nosi punu boju angažmana.“, da bi se na idućoj sjednici pokazalo kako su istom diskutantu provincijalizmi i primitivizmi bili zapravo eufemizam za psovke: “U knjizi snimanja se takođe mnogo insistira na psovkama. One ničemu ne doprinose, pa mislim da bi ih trebalo reducirati.“ Ako, međutim, postoji film u kojem psovke zbilje nečem doprinose, to je upravo Otac na službenom putu. Dovoljno je sjetiti se glasovite replike: Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj!

Psovka je zapravo stilski najzahvalnija na tom nekom međuprostoru između estetike i angažmana. Kad ono što se želi reći ne staje ni u politički komentar ni u larpurlartistički haiku. Postoje umjetnička djela koja upravo počivaju na psovci. Citiraću ovdje u cijelosti pjesmu Ede Maajke koja o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i ukradenoj budućnosti ogromne većine njenih građana govori više nego tomovi antologizirane poezije štampane u zlatotisku i hvaljene na humanističkim katedrama lokalnih univerziteta:

Ovako,
Kod nas se od Dejtona godine broje
ljudi se ljudi boje i svako glasa za svoje
brđani postaju građani
do jučer svjetla gasili sjekirama, a sad su u odijelima
Mirnese, sredi ih Mirnese, jebi im mater
ako se ti počneš prodavat' i tebi ću mater jebavat'
da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija
bitna je genetika balije, ustaše i četnika
svaka ovca svome krdu, krave uz telad
u šarena vrata gledat, jedni drugima mater jebat
znam ko je počeo rat, znam šta je glad
znam kad su Šešeljevci došli u moj grad
pričam o onom kako je sad, slabo se mičemo s mjesta
puni smo rupa k'o naša cesta
često vučemo ručnu - vidi svaki biser
išli bi naprijed al' volimo taj rikverc
postalo nam navika da ne radi ni jedna fabrika
malverzacije prešutimo, gazde ne ljutimo
navikli se, na gebiru i u miru
mladi iz zemlje bježe, izbjeglice se vratit' neće
ne moraju, nek zarađuju, nek nam šalju para
mi ćemo živit u mraku i jedni drugima jebavat majku.

Cijela država plaća reket
po kućama oružja od rata - čuje se zveket
imamo mina ko jagoda, pune oranice
al' neće brati urod ovi što su pravili sadnice
bole nas kite, imamo resursa više
pogotovo metala, govana, metana
to je naš zrak i hrana - s tim nas vođe hrane
ne znam za vas, ja sam sit, u mene više ne stane
svako kurac u državi puši, zatvara uši
pred nepoznatim ljudima držim jezik za zubima
da l' selam, zdravo, bog? Kako je pravo?
ne znam više šta da kažem, u sranju da se ne nađem
bace u uho bubu, sviraju ratnu trubu
ljude drukčijeg pogleda imaju na zubu
a da im isprave pogled poslaće jedan odred
da im zapaljenu kuću gledaju kroz dvogled.

Al' nema ratne nevere što može uništit temelje
onaj korijen kuće u kojem su naše duše
onu burmu i lanac što u temelj baci Bosanac,
kad kuću pravi u temelj dio sebe stavi
sruši do temelja, ne ide temelj
on će ostat' vječan k'o Sava

Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!

Pjesma istovremeno funkcioniše i kao autopoetički manifest, ali i kao specifična ispovijest lirskog subjekta koji vjerovatno jest, ali ne nužno, identičan sa pjesnikom. Dirljive su zapravo i simplifikacije u ovoj pjesmi, pa i ono što bismo mogli nazvati promašajima ako bismo čitali pjesmu na način na koji se čitaju politički komentari. Recimo, to naivno ufanje u Mirnesa (Ajanovića), maničnog demagoga koji je imao određenog lokalnog izbornog uspjeha zloupotrebom titoističke nostalgije (titostalgije, rekao bi Mitja Velikonja), i vjera, makar dijelom i rezervisana, da je on drukčiji od ostalih političara, s jedne strane je skoro pa smiješno, ali s druge opet tragično, jer pokazuje jedno ne pretjerano tipično, ali dovoljno signifikantno stanje svijesti.

Tu su onda i parafraze na Stinga, odnosno Hari Mata Harija. Kad kaže da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija, Maajka izvrće onaj Stingov stih (iz pjesme Russians): We share the same biology/ Regardless of ideology; isto tako burma i lanac što ih u temelj baci Bosanac nužno podsjećaju na onaj neposredno predratni refren: Prsten i zlatni lanac, daće ti Bosanac, samo da te jednom poljubi.

Kad govori o ratu i poratnoj stvarnosti, diskurs je najbliži diskursu političkog komentara. Pa ipak, da pjesma bude u pravom smislu pjesma, da bude poezija, a ne bizaran spoj bljeskova inteligencije netipičnih za (barem ovdašnje) tipične hip-hop lyrics i žurnalističke retorike, najzaslužnija je upravo – psovka. Ponovljena četiri puta, pomalo refrenski, ona je srce i duša pjesme; ona je, uostalom, i njen naslov.

Ta psovka, to Mater vam jebeeeeeem!, nad kojim su se svojevremeno na televiziji združeno skandalizovali Goran Milić i Slaven Letica je primjer slučaja gdje je psovka nužna upravo zbog umjetnosti i umjetničkog efekta. Stotinjak godina prije Ede Maajke, James Joyce je bio spreman odustati od publikovanja svojih Dablinaca jer je od njega traženo da iz rukopisa izbaci adjektiv bloody koji je u to vrijeme bio doživljavan kao svojevrsna psovka. Joyce, naravno, nije pristao.

Postoji umjetnička djela u kojima psovka ima vrijednost tog Joyceovog bloody. Njima je psovka nužna. Postoje, međutim, i ona u kojima je psovka puko pomodarstvo, pseudotinejdžersko kreveljenje i pokušaj skretanja pažnje. Ključna je stvar znati razdvojiti jedna od drugih, a to zapravo spada u isti registar odvajanja ISTINE od LAŽI o kojem govori Danilo Kiš u eseju o Radomiru Reljiću.