Nenad Tanović [1]

O LJUBAVI NEPROLAZNOJ

Sarajevske Sveske br. 32/33 [2]

EKSER

Čega se sjeća glava eksera ?

Nježnog zagrljaja prstiju neke ruke
ili čekića?

Ni prstiju ni čekića.
Samo udaraca i jeke.

U sjećanju ne postoje,
Izbrisani su
Kišna popodneva,
Skladni pejsaži,
Nečije oči & Koljena,
Daleki horizonti.
Ostali su samo udarci i jeke.
I tmina u koju se, kao u tajnu, s nadom prodire.
Zatim beskrajna besmislenost sljepoće.
I sveprisutna Tjeskoba.
I nakon svega apsolutna nepokretnost tišine.
Tako okrepljujuće i otrežnjujuće.

A govorili su mu stalno, neprestano:
U životu samo treba imati nesavitljivu kičmu.

Nikada nije pomislio da će mu ona doći glave.

Vjerovao je, da će prodirući u nepoznato, postati ljubavnik koji se dugo pamti.

OPAKI SLATKOGOVORNIK VELIKIH LAŽI
ili
ONAJ SA SJENOM VELIKE SJEKIRE U OČIMA SVOJIM

Ratnici moji donesite mi mozak neba, Sunce,
i stavite u žrtvenu posudu ispred doma moga.

Strašno je moje stanište koje sam rukama svojim sagradih:
Razapete kože jaguara i lavova su krov kuće moje,
Osušene kože zmija zastori su na vratima i prozorima,
Ojačah blato zidova kostima i lubanjama svojih protivnika,
Od kandži puma i zuba strašnih zvijeri se melje brašno za moj hljeb.
Srce žena mi je postelja, mjesto moga ustoličenja, mnogo mekše od usana njihovih.

U mom pogledu bdije neprestano drozd zelenih očiju
žderač vremena, proždirač svoje djece.
Ima sedam srca od kojih su dva smještena u njegovim krilima.
Ko ga vidi postane nesretan,
Ko ga pokuša da ustrijeli sam umre,
Ko ga sluša sije mržnju i zlo.
Krvav mu kljun i kandže.

Kada psi pojedu sunce iz žrtvene posude
Drveće će rasti sa korijenjem okrenutim nebu,
Ptice jahati na konjima,
Svinje će obući ljudska odijela
Kuće govoriti jezike ljudske.

A mi ćemo se ljubiti i grliti,
Jesti hljeb od brašna skakavaca,
Piti napitke od znoja zmijskoga.
I tvoje će sretne oči, poklon mojoj krvožednosti, biti među zvijezdama.

Ne govorite mi ništa, moji podanici.
Kroz vaša usta ukazaće mi se Božija riječ.
Mogu na tren povjerovati u njegovu, a ne svoju moć.

Vidim
Nad širokim poljem pada plava kiša tvojih pogleda,
Nad dalekom šumom lije zelena kiša tvojih uzdaha,
Nad bliskom rijekom škropi crna kiša tvojih zagrljaja.
A nad mojim nebom vijenci spleteni od riba tvojih grudi neuhvatljivih,
Buketi mirisni tvojih prstiju nad pustinjom moga lica.

Ovo je vrijeme kada mi i kamenje može biti hrana, suhi vreli vazduh piće.
Predaleke zvijezde, lepeze nebeske, su ratni bubnjevi.
Mom uhu tako drag zvuk.

Prepuniće se uskoro tvoje krilo od tri kiše mojih poljubaca,
Pući će ti bedro,
Zamoriti gramziva utroba tvoja.
I ne slutiš, a već si zazidana u stup zaborava koji se najavljuje jutarnjim snopljem svjetla
Požnjevenog na krvoločnoj livadi neba - lažnog lica vječnosti.

Jer ja sam baobab koji hoda - sveto drvo bez sjene.
Vjetrovi mi povjeravaju tajne svih strana svijeta.
Vidim u budućnost.
Žene koje nemaju djece u podne će doći da stružu moju koru
Od koje će predveče da ispeku pogače koje će da pojedu
Da bi te noći rodile mušku djecu.
To su budući ratnici koji razumiju šta vjetrovi pričaju.
I mene je rodila jedna od njih.

A ja sam još gladan kukuruznog hljeba tvojih usana.
Tvojih očiju
U kojima su suze tvoje sklopljene od sedam različitih voda.
Tvojih poljubaca
Satkanih od sedam stotina različitih grijehova.
Zvijezda padalica tvoje kose.
Tebe.
Crnog hljeba mojih gorkih mora.

Ne slutiš, a kroz noć ka tebi jezdi jelen storogi
Koji do zvijezda može doskočiti
I koji na rogovima nosi zvjezdanu prašinu.
On grešnik je i bludnik.
Ja vječiti gubitnik.

Šiljci tvojih riječi, koplja blagoslovena, probadaju moju dušu.
Al’ ništa mi ne možeš. U svom ludilu koje tvoje ime ima
Ja pijem svoju krv umjesto vode
I vjerujem da me štiti sudbina zvijezda sa južnog kruga neba
Tvojim očima nevidljiv predio.

Ljubavna vatra je rijetko obmana.

Sve ću dati, u sve se pretvoriti, samo da budem tvoj ljubavnik u modroj noći grijeha.
Prerušit ću se u životinju četveronožnu samo da svjedočim sreći moga srca ovjenčanoj tvojom preljubom.
U moj zagrljaj, tu vječnu stupicu, će te namamiti zlatna kiša skupljena iz tri neba
Iz pustinje što se prostire preko sedam sunčevih godina.

Odbacio sam svoj probodeni štit
I svjetlosno koplje pobo u zemlju.
Čekam.

Moja je zaštitnica sovuljaga gatalica.
Ima tijelo psa, a krila orlovska.
Obnoć joj duša lisice prebiva u tijelu, danju ovce.
Ona je preljubnica i ubica.
Govori brzo i nadahnuto nerazumljive svete riječi.
Maštovita, nepoštena, kolebljiva.
Sovuljaga gatalica moja zaštitnica.

Čekam.

Čekam i razmišljam.
Kada zadobijem tvoju ljubav
Jesam li
Pobjednik ili gubitnik?

Svejedno.
Tvojoj ljubavi se radujem.

Pljačkaši meda ništa mi ne objašnjavajte. Sve znam.
Doći će vrijeme brisanja poljubaca sa usana.
Vrijeme proždiranja svega urađenog, raspadanja ostvarenog.
I kada vrijeme vremenom izbriše vremena grijehova naših
I duše nam pretoči u trave i poljsko cvijeće
Pravda će doći na svoje.
Na svoje će doći pravda.
Sjediće na gomili naših rebara i lubanja
Slušati eho daleke kiše i bliski vjetar u kostima
I hod mišji kroz travu.
Sjediće Pravda sama, zamišljena i nasmijana.
Imaće na dlanovima svojih ruku sedam različitih, a mojih mrtvih srca,
Sedam osmijeha od sedam ugaslih zvijezda,
Sedam bedema nevjere moje.
Vidim budućnost.
Nemilosrdna rušiteljica ima mozak od vode
Koji sve briše učeći se poput prave ljubavi
Da iz mrtvih srca novoj duši sve ponovo stvori isto, a njoj drugačije.

A sve je počelo od jednostavnih riječi.
Jedne noći gledajući te u oči izgovorih: Ja te volim. Ja te zaista volim.

I pustih te da u to povjeruješ.

II

I sve što sačuvah u sjećanju
(zagrljaj, miris jasmina, poljupce)
tek fasada trošna je kuće koju ne izgradih.
A i da je izgradih
škripale bi daske stepenica, malter opao,
sljemena greda pukla od težine krova i vremena,
prozori se izvitoperili, vrata iz šarki ispala, …
Bilo bi ružno i pogledati. Paučina i mišji izmet po sobama,
zapušten vrt, cvijeće podivljalo, zmije u ribnjaku,
čuvarkuće i korov svud uokolo.

Sada u staračkom sjećanju jasmin najljepše miriše.
Sada kada su zubi truli, hod nesiguran, mutan pogled.

A u šumi opet drozd. K’o nekada.

Kao nekada.
I put prašnjav.
Nikuda mi se ne ide. Nikoga ne očekujem.
Ruka koja je grlila ogrubila. Onemoćala.
Gledam u dlan utisnute linije života. Vinograde ugasle groznice.
Izmišljena raskršća, zbunjeni horizonti, labirinti ogledala.
Nije mi bila suđena ni kozija staza historije, ni onaj brod u Lisabonu,
ni onaj osmijeh u Parizu.
Tek oštri miris jasmina.
Gdje nestadoše papirni vukovi iz moje krvi?
Čoban pjeva.
Maglovite stranputice sanja duša. Slijepe ulice žudnje.
Tek pokoji prozor. Dvoja troja vrata tuđih kuća, sada ista.
Siva. Neraspoznatljiva.
Nekoliko imena. Ljubavnica. Hotela. Putovanja.
Je li to ono o čemu mnogi sanjaju?
Nije mi bila suđena strast, tek dahtanje.
Oklijevanje. Taština. Hinjena radost. Glumljena ljubav.

Ovo su godine pacova.
Svojim se vrlinama podsmijevam, tuđim porocima zavidim.
Star sjedim uz šuplji oluk i čekam vjetar.

Moje je lice jedina adresa koju stekoh.

A i ona Nečitka.

Nemoćni se ne broje, ne pamte.
Oni ispunjavaju zatrpane hodnike historije
u kojima se stapaju u jedno
Tama, ništavilo, zemlja, kosti i zaborav. Stoka i ljudi.
Izmet i opalo lišće.
Ko još pamti vjetrove iz 1574. godine?
Koje drvo, koje jedro, koji kamen? Čije kosti?
Koje more pamti svoje valove, koje vrijeme svoje dane?
Ko pamti išta?
Ko korake bosonogih po Londonu iz 1423.?
Ko lica gladnih iz Pariza iz 1222.?
Ko?
Ko se sjeća žednih usta?
Ko onih sasječenih krstaškim mačevima,
Ko onih pregaženih mongolskim konjima,
rasporenih vikinškim noževima,
Ko onih zapaljenih u ime krsta i Hrista na lomačama,
Ko pravovjernosti,
Ko Božije milosti?
Ko miševa koji jedu oči palih ratnika, ko glista iz njihovih rasporenih utroba?
Ko bezbrojnih pohlepnih ruku na nevinim grudima,
Ko mnoštva lopovskih prstiju u tuđim kesama?
Kakvo je bilo jutro 12. aprila 378. godine iznad Swartzwalda,
Kakav suton na obali rijeke Hudson 23. oktobra 938. u New Yorku,
Kada New York-a nije ni bilo.
Ko se sjeća zmije u šipražju i miša koga će zmija pojesti?

Razmisli,
Dani imaju životinjska obličja
Ponedjeljak je lisica,
Utorak tvor,
Srijeda vuk,
…
Subota nosorog,
Nedjelja leptir.
Šta nam donosi budućnost?

III

I nad svim pečat oblaka, nejasan, nepouzdan, neuhvatljiv, nepostojan.
Poput ljubavnih riječi koje opijaju, a ne liječe.
Trag krvi u snijegu i na njušci medvjeda.
Zalud rad pčela, kiše rastope med.
Crvi i mravi od trupla samo kosti ne pojedu.
Možemo li kosti zvati imenom onog koji ih je nastanjivao,
Nisu li i one bile i ostale njegova vječna tamnica?

U noći krunisanja Ričarda Lavljeg srca za engleskog kralja
Preklana jevrejska djeca plutaju bačena u Temzu.
Gdje su nestali začini iz jela, gdje herojski postupci iz historije,
Gdje kukavičja djela, gdje neiskazani snovi,
A gdje strepnje?
Miševi su pojedeni od zmija, zmije od orlova.
Vrijeme progutalo zaborav. Lako.
Ostali su putevi.
Nejasne staze, nevidljive stope.
Putokazi koji lažu, obmanjuju, nude manje od onog što se očekuje.
Raskršća.
Poslije toliko poljubaca ima li smisla i dalje ljubiti?
Poništava li novi zagrljaj sve prijašnje zagrljaje,
Nova ljubav sve ostale ljubavi
K’o novi pečat što zatire tragove svih prethodnih pečata na licu voska.
Poslije toliko lutanja ima li smisla i dalje na novo putovanje ići istim starim putem?
Mora li se uvijek vjerovati?
Mora li se zbog nepostojanosti ljepote opet voljeti?
Koja korist od svega?
Plač djeteta.
Nada suprotstavljena pamćenju,
Ponavljanje istih grešaka, istih koraka, istih radnji,
i pogleda i poljubaca i zagrljaja.
I iluzije da budućnost vodi dalje,
A oduvijek sve rijeke utiču u isto more.

Strah je mnogo razumniji od hrabrosti.

IV

Moja zla kob - njene oči među ugaslim zvijezdama.
Krik tišine.
Dug.
Bezglasan.
Gori vrijeme.

Osmijesi jutrom su lijepi kao i more.
Slutnje skorašnje grmljavine duše.
Ne spominjem sunce, ono je uvijek prisutno.
Nisam dozivao ni ljude sa drugih obala.
Slabiji sam od taštine,
Lomniji od kristala zore,
Gospodar oštroumnih terazija,
Al’ mnogo jači od ljubavi.

Poslije?
Poslije sam sanjao mnoge budućnosti, bez tebe.
Mirne kiše. Koraljne otoke u noći.
Prazne prozore. Proljeća. Korake.
Mjesečinu. Tvoje tijelo.
Mnoge krošnje. Tvoje pokrete.
Frule i grmljavina u sobama,
Puteve u haljinama od cvijeća.
Riječi,
Tvoje riječi,
One neizgovorene.

Sada kada je sve što je bilo ljubav tek sjećanje,
Prošle sreće me čine neizmjerno tužnim.

A vjetar?
On duva. Razasut u sva četiri godišnja doba.
Njene oči, moja zla kob.

Ili njena?

Uzorana ledina snova.
Vidjeh stvari veličanstvene:
Egipatske tablice zakona života i smrti,
Magazine krcate ljetopisima asirskih kraljeva,
Proročanstva ispisana u kamenu hramova,
Razna groblja, mnoga mora.

Al’ ništa se ne može uporediti
Sa crnim stubovima svjetlosti tvojih vlasi.

Kapija izgnanstva je otključana,
A oštri vrhovi kopalja brižljivo naoštreni i premazani otrovom.
Ostalo je u očima i na usnama malo gipsa mjesečine
I ushićenja zaboravljenih ljeta.
Moja glava je na pijesku pustinje
Dok pada noć i priča o svojim mnogobrojnim zabludama.

Tama se oslanja na zvijezde,
Jedra su razapeta, kobilica broda opravljena.
Vrebam udarac južnog vjetra na kraju svijeta.
Sidro je podignuto, napuštena sigurnost zemlje.
Može li ljubav biti najtačnija mjera prolaznosti,
Poljupci zaborava.

Sperite luda obećanja sa usana mlade paprati
I spremite se da budete svježa razgolićena zemlja na stolovima histerične historije,
Fosilni zub mazge u postelji neupotrebljivog znanja.

Strašna noć pada na postelju vode,
Dok kiša nanovo ispisuje ljetopise uzaludnih proroka.
Kako je svijet bezuman - poput pustinje.
Sjena vjetra prelazi preko moga čela,
Dok crna mreža svjetlosti tvojih vlasi se rasprostire
Iznad svega.