Olja Savičević Ivančević [1]

SNIJEG

Sarajevske Sveske br. 32/33 [2]

„Tereza, Tereza“, procurilo je niz ulicu.
Nije još ni svanulo, a babe koje čekaju da Šiptar s bukom otvori vrata dućana vidjele su kad je projurila s malim ruksakom na leđima. Neke su isturile glave prema Dugoj ulici i pratile kako se mlada žena (vrlo mlada žena), penje prema autobusnoj stanici. Šiptar jutros kasni s kruhom jer je sinoć počelo sniježiti, a ovdje i običan pljusak izaziva prometni kolaps. Vrijeme se zamrzne i prostor i sve u njemu se ukoči. Ni more se ne ljulja, ljudi kroz otvorene škure ili kroz plastične grilje gledaju u snijeg u okviru prozora kao u snijeg na ekranu. Kroz grilje su vidjeli i Terezu: u platnenim patikama i novom crvenom džemperu koji se s prednje strane zaokružio u veliku loptu, u klupko vune pod kojim spava jedna maca nerođena. To više, ni kad bi htjela, ne može sakriti ta Tereza koja nekamo ide s ruksakom na leđima. Prema autobusnoj, izgleda. Ne uspijeva više zakopčati ni muški kaput koji je obukla, njegov.
Hoće li snijeg padati cijeli dan kao što kažu meteorolozi? Svi govore o tome, jer ovdje snijeg pada jednom u pet godina i nikad ne pada dovoljno dugo da se zadrži. Već su se zabijelile palme i cvijeće na balkonima pod kojima prolazi. I ona misli kako u tome ima čarolije.
Za Terezom su ostali otisci starki broj 37, tragovi stopa koji presijecaju plažu i nastavljaju dalje kao da pijesak ne završava, kao da se ta plaža popela skroz gore do ceste gdje Terezinih tragova nestaje iza kućice fast fooda na kojoj piše kebab i topli sendviči, a možda i dalje, do magistrale i iza novih peterokatnica. Ako stisne oči i zaškilji prema brdima, ona postaju sprudovi od stiropora.
U autobusu sjedi nekoliko žena nosova crvenih od hladnoće, okrenutih prema zamagljenom staklu, vjerojatno čistačice i blagajnice u novom Šoping centru na izlazu iz naselja. Neke klimnu umjesto pozdrava, druge je jedva primjećuju. Broji sitniš i kod šofera kupuje kartu. Na zadnjem se sjedalu kao i obično vozi Siromašni Saša. Nekad ga sretne u gradu, on obilazi štekate i žica kune, a ljudi govore: Jadan ti je, a nije ni Cigo. I vade kunu ili dvije za vodene oči Siromašnog Saše. On promatra Terezin veliki trbuh i vlažno svjetlo koje se ljeska u tamnoj kosi i taj ga prizor tjera na neko radosno nekontrolirano žmirkanje, tik. Sviđa mu se ona, ovako okrugla, topla i blistava, Saša se nasmije svaki put kad joj zgrabi pogled. Tereza vadi jednog medu iz novčanika i utiskuje mu ga u šaku.
„Di ideš Tere?“ pita je Saša i kopa nos.
„To te se ne tiče“, odgovara. Ali glas joj je blag, a lice djetinjasto, bez ijedne oštre crte.
„I ne kopaj rudnik“, kaže mu. „Neš nać zlato“, kaže i izlazi iz autobusa, jer na ovoj stanici presjeda, i maše Siromašnom Saši.
On se tako vozi i grije se. Danas je hladno. I gluho, isključen ton.
Neko vrijeme Tereza ostaje stisnuta ispod plastike zapišane čekaonice, pogledavajući uz cestu koja je izvela iz grada i naselja, a onda se odluči nastaviti pješke. Moguće taj autobus i ne vozi danas, misli.
Sad kad nema nikoga tko bi je mogao zaustaviti i pitati, Tereza gazi sporije, noge su joj teže, a patike potpuno mokre. Gazi kroz sve dublji snijeg. Bila je tako tanka da ju je zvao gušterice, a sad se gega uz cestu, nezgrapna i tijelo je ne sluša, kasni za njom ili je izdaje. Povremeno opsuje kamiondžije ako je preplaše sirenama. Oni su razdražljivi od noćne vožnje po ovakvim uvjetima. Registarske tablice su s juga i jugoistoka Europe. Sa cerada kamiona lome se i padaju na asfalt gromade blatnjavog leda.
Ali već iza benzinske, gubi se ponovo Terezin plitki trag sa zvijezdom na peti, jer snijeg pada gušće. Zamakla je iza hangara i skladišta, tamo gdje prestaju kuće i put, među čupavu brnistru i kuštravu draču na neobrađenoj poljani poviše koje se, sa zapada, gruvaju tamni oblaci. Kozje su staze zatrpane, zametene onim stiroporom što se truni nad tvojim ispupčenim mekim trbuhom, nad tvojom, kozo nedokazana, tvrdom glavom.

Je li kriva kuja, on ili ona, Terezi više nije važno, vrijeme je da se vrati doma.
„Kozo nedokazana.“ To joj je rekao prije deset dana, uzeo psa i nestao. Kuja je kriva.
Kuja se zove Penelopa, pit bull – najgadnije stvorenje koje je Tereza vidjela, čudovište.
Od početka se nisu mogle.
„To je zato šta si ti mačka, gušterice“, rekao je on.
„A nije istina“, rekla je Tereza, „ja volim neke pse.“
„Labradore i haskije“, rekla je.
Između nje i Peni, kako je zvao kuju, nije se razvila naklonost, ni podnošljivost, iako je Tereza ta koja je hrani dok je on u Malom raju. Nikad ga nema, on cijele dane i noći radi na nogama. Zato mora strugat pete u kadi kao žena, misli Tereza.
Ali nije kuja kriva. On je kriv.
Prvi put je kuju, nakon što je napala neku djecu, odnio kod rođaka na selo, ali vratila se nakon dva tjedna. Našli su je pred vratima gdje sjedi i čeka. Kasnije je išlo lakše, s tim instinktom, valjda. Svaki put se vraćala sutradan ili za nekoliko dana. Već su na neki načini znali da će je ponovo naći navrh skala, pred ulazom, iščekivali su. Njega je to zabavljalo, Tereza je bila ozbiljna. Zato je Penelopu odveo na neki otok, ali se nakon petnaest dana, krvave njuške i ranjenih šapa opet vratila, trajektom valjda. Ima toga kod pasa, govorili su. Ležala je na otiraču izbačena jezika.
Njemu je to bio znak. Dok je komadima vate namočenim u rakiju brisao poderane pseće šape, Tereza se naslonila na zid i promatrala ih. Rekao je da će, ako kuja ovo preživi, tetovirat malog pit bulla ispod lijeve sise. Da su je dica dražila, to svi znaju. I nijednom nije pogledao Terezu.
Luđak, rekla mu je.
Nema šanse da ću donit bebu doma, u isti stan.
Miči mi je s očiju.
Nema šanse idi ća i ti.
I ona.
Ali nije on kriv. Ja sam. Prve je dane izdržala da ga ne zove. Treći dan je provela s glavom nad wc-školjkom, povraćajući. I četvrti. Zvala je, ali nije odgovarao. Kasnije je mobitel bio stalno isključen. Već sedmog dana je svima sve oprostila, tako je svima lakše. Nije on kriv, nije kriv pas, nije Tereza kriva.
Desetog se dana uputila k njemu u Mali raj.
Ima on još jednu sisu za istetovirat.
Zaustavlja se ispod neke smokve koja joj ne pruža zaštitu i tu svlači mokre čarape, iz ruksaka vadi i navlači suhe. Noge zatim zamata u najlon kese, pa preko toga obuva sleđene patike.
Tu joj se, kad je zastala, učini nešto čudno: kao da je prate. Napravi još nekoliko koraka, malo se pritaji iza stare trafostanice.
Saša, pa isusatimilog. Hoda četveronoške, s ispruženim rukama i nogama. Kako su radili u školi na satu tjelesnog.
„Šta je?“
„Iden za tebon.“
„Vrati se okle si doša.“
Krene, a on za njom.
„Na tribaš me pratit, fala ti, još malo pa san stigla. Idi sad ća. Čeka me muž doli u Malom raju.“
„Jel istina da ti je muž pobiga? Rekla je žena u autobusu.“
„Svaki može ić di ga volja, nismo u srednjem vijeku.“
„Ako je pobiga, mogu ja bit muž. Mislija sam ti ja to bit.“ Ustane i strese snijeg.
Tereza produži korak, a onda se okrene naglo prema Siromašnom Saši koji je ostao stajati neodlučan bi li ili ne bi nastavio za njom: „On je u Malom raju, radi tamo, za šankom. Možda si ga vidija, jedan visoki mršavi momak s kujom, pit bullom. Zove se Penelopa. Ili Peni.“
„Nije moguće, nema ti toga tamo. Jel tebi snig liči na cukar ili sol?“
Tereza ga pogleda crnim očima kao da ga vidi prvi put.
„Kako nema?“
„Na cukar, kladim se šta oćeš. Zašto nikome na sol?! A meni totalno na sol.“
„Nema ga?“ ponovi Tereza blago, odsutno.
„Nosin smeće Renati, dva puta sedmično, iz Malog raja. Ona ima pet mački, tri perzijske. Neće đukele. Momaka visokih ima, ali nema pasa.“
Renata je vlasnica Malog raja. Ne zna se koliko ima godina, možda trideset, možda četrdeset, zato je zovu TV-voditeljka, zbog silikona. Kad je prošlog ljeta vidjela Terezu namignula je u pravcu šanka: „Koji puter ova tvoja, živo dijete.“ A on se nasmijao, što će. Zato me Voditeljka plaća, rekao je Terezi, da se smijem.
Usta razjapljenih prema nebu Siromašni Saša hvata pahulje:
„Jel tebi snig liči na milkšejk il na bjelance ili na kokice? Meni na veliko čvrsto bjelance, na paradižot.“
Tereza se nasmije bez radosti, naglo, kao da joj je pobjeglo. „Na stiropor“, kaže i drži nekoliko sekundi oba dlana pritisnuta preko očiju. Zatim opusti ruke, položi ih na trbuh i ozbiljno doda: „I na paradižot.“

„Tereza, Tereza“, zarolalo se niz ulicu.
Opet su isturene glave iza rubova kuća pratile kako se mlada žena, vrlo mlada žena, spušta od autobusne prema moru, pa preko plaže. Večer se navukla rano i odjednom, a hladna bodljikava kišica pretvorila snijeg u žitku žućkastu masu i u bljuzgave lokve. S balkona pod kojima Tereza prolazi slijeva se bistra voda. More je zakuhalo i ljudi su pozatvarali škure, ali su kroz nove plastične grilje svejedno vidjeli Terezu kako se vraća sama, mokre kose i zažarenih očiju, u novom crvenom džemperu koji se lijepo zaokružio s prednje strane. Ta Tereza koja nema kamo nego praznoj kući, primijetili su. Pred vratima njihovog stana, kao da se nikad nije ni pomakla s tog mjesta, strpljivo sjedi Penelopa.
„Uđi“, kaže psu bezbojnim glasom. „Uđi.“ I mali ružni pas uđe, njuškajući oprezno, spuštenog repa, a žena brzo zatvori vrata.

.