Šeherzada Džafić [1], Irfan Horozović [2]

KUĆA OD LIJEPIH RIJEČI

Sarajevske Sveske br. 32/33 [3]

Nije dovoljno biti svjestan puta, treba ga savladati. (Kalfa: 71)

„Kjazim je gledao u starog pisca i nije vjerovao sam sebi. Pročitao je najveći dio njegovih knjiga još u srednjoj školi. Činilo mu se da ga kroz te knjige upoznaje sve više, kao prisnog prijatelja, koji mu šalje pisma (...). U jednom trenutku je poželio da mu nazove dobro jutro, ali to mu se odmah učini glupo jer bi onda bilo prirodno da stupi u razgovor ili ode, a nije želio ni jedno ni drugo“ (Horozović, 1988: 68). Bio je ovo jedan momenat iz Vaše prve velike, i, kako sami ističete, jedinstvene knjige Kalfa. U istoj situaciji sam se našla pri prvom susretu sa Vama. Nisam mogla vjerovati da sjedim kraj pisca kojeg sam upoznala preko njegove pisane riječi, za kojeg sam imala osjećaj da ga znam „u dušu“. Mene ste tad ostavljali bez riječi, kasnije sam se pitala „a zašto ga nisam ovo ili ono pitala“, zato ću (nadam se) sad iskoristiti „propušteno“. Ko je Vas ostavio bez riječi i da li je pisac iz knjige postojao u stvarnosti?

Irfan Horozović: Kad pročitate nešto kod pisca, makar živio daleko od vas i u vremenu izvan vašeg, a koji vas očigledno poznaje i svojom rečenicom dodiruje ono prividno najskrivenije u vama, to uvijek ostavlja bez riječi. A ovdje, u ovom odlomku, riječ je o Miroslavu Krleži. Nisam mu spominjao ime, jer je u romanu bitno sve ono drugo. Iz prizora se, uostalom, može iščitati o kome je riječ. Bilo je to jedno davno rano jutro i jedan od najčudnijih susreta s piscima u mom životu. Iako je za to kasnije bilo mnogo raznih prilika, ovo je ostao jedini susret s njim. Vraćao sam se odnekud i sreo ga na ulici gdje je čekao auto. Sve se dogodilo upravo onako kako je zapisano. U džepu mi je bio isječak iz Vjesnika s mojom netom objavljenom pričom. I fotografijom. Govorim to zato što je važno za tekst. Kad sam čuo da je umro, napisao sam i objavio Nijemi razgovor kao neku vrstu nekrologa. Poslije je taj razgovor postao dio Kalfe.

Šeherzada Džafić: Ne znam otkud krenuti jer toliko je pitanja da bi ovaj razgovor mogao trajati vječno. Svaka Vaša knjiga, svaka Vaša priča/rečenica/riječ nudi mogućnost da se o njoj priča i priča... Pa krenimo od nekog (mogućeg) početka. U Vašim djelima djetinjstvo se javlja kao čest motiv (čak ste napisali i roman za djecu Vauvan). Šta za Vas znači djetinjstvo? Je li ono izvor nadahnuća, je li poticaj za pisanje?
I. H.: Djetinjstvo je početak puta. Izvor sa mnogo vrata. Ponekad je, iza nekih od njih, i ušće. Možda je tajna, i taj neprevaziđeni svijet otkrića, u njegovoj fragmentarnosti u kojoj prepoznajemo kasnija iskustva. Ništa nam se ne može dogoditi, ma kako to čudno zvučalo, za što u svome djetinjstvu nećemo pronaći odgovor ili bar vidjeti znak koji nas ka odgovoru vodi. Napisao sam nekoliko priča, sjećajući se upečatljivih trenutaka iz tog vremena, Dar ili Kroz nepredvidive hodnike knjiga ili Stuha, na primjer, koje su daleko više od događaja. Kad je riječ o knjigama za djecu, to je bilo posve novo iskustvo. Iskustvo priče i kazivanja. Vauvana, prvu knjigu za djecu dugo sam pripovijedao svojim kćerkama, kad su bile male, i to je zaista bila kušnja jednog novog govora. Kad su porasle, ostalo je samo da je zabilježim. Poslije je došao i sin i tako je nastao moj mali opus u tom književnom dvorištu.

Š. Dž.: Pri čitanju Vaših djela, čitalac se nađe u labirintu drugih pisaca i drugih knjiga. Ima priliku da sreće i priča sa Ezopom, Andersenom, Servantesom, Šekspirom... Što Vašim djelima daje postmodernističku notu i potvrđuje Borgesove riječi da su „sve knjige svijeta jedna velika biblioteka“. Koje su knjige/pisci ostavili utisak na Vas, postoje li knjige koje ste više puta čitali?
I. H.: Neke pisce pročitate, neke čitate i ponovo čitate. Kao vrlo mlad čitač pročitao sam velik broj knjiga i pamtim uglavnom njihove nazive i priče, kao i imena njihovih pisaca, danas većinom (ili trenutačno?! – to se u književnosti nikad ne zna pouzdano) zaboravljenih. Ipak, najupečatljivije su mi bile knjige Junaci Pavlove ulice (priča o djetinjstvu nalik mojemu) i Veliki Van (svijet divljine, lovca i jednog veličanstvenog tigra). Kasnije sam, čitajući knjige iz svjetske biblioteke, izabirao svoje pisce. Valjda je to prirodno koračanje po putu. I njih, te svoje izabranike, čitam povremeno čitav život. Ne samo pjesnike i njihove pjesme (što je sami sukus pjesništva – možda su zato, nekad, oni bliski pjesmi ono što vole većinom znali napamet), niti samo kratke priče i oglede, nego i neke opsežne romane. Postoji njih nekoliko kojima se svakih deset-petnaest godina vratim.

Š. Dž.: Želim da osvijetlim Vašu prvu fazu, tzv. „zagrebačku“. Možete li mi reći nešto više o boravku u Zagrebu!? Ili još bolje, kada čujete Zagreb šta pomislite, čega se sjećate? Šta je najviše ostavilo utisak na Vas?
I. H.: Zagreb je grad moje žestoke i katarzične mladosti. Ništa od toga nije moguće zaboraviti. Došao sam sa željom da studiram književnost, a dogodilo se mnogo više od toga. Upoznavao sam grad i pokušavao u njemu pronaći odgovore na ono što je bio u literaturi i uporediti to sa svojim iskustvom Banje Luke, prvog urbanog duhovnog bića kojega sam upoznao. I, naravno, pokušavao sam u svemu tome pronaći sebe. To je golema tema. Ipak, u razgovoru kao što je ovaj, prisjećam se prije svega druženja sa svojim vršnjacima, piscima, slikarima. Prijateljima. Kritika je to označila kao pokret i dala mu svoje ime. A mi smo prije svega bili prijatelji. To se moglo vidjeti i kasnije, u našim posebnim literarnim razgovorima, kad se recimo moj junak pojavi u kratkoj priči (svi smo pisali kratke priče) jednog od njih, a potom njegov u mojoj. Bio je to, i jeste, vjerujem, još jedan zanimljiv sloj za čitače. Pravi odgovor na ovo pitanje je Kalfa.

Š. Dž.: Druga Vaša luka, odnosno prva luka/stanica je Banja Luka? Kakav odnos imate prema rodnom gradu Banja Luci?
I. H.: Rekoh već, to je prvo urbano duhovno biće koje sam upoznao. A jedan broj gradova to doista i jesu. Pokušavao sam, od ranih godina, shvatiti grad u kojem sam se rodio. Sve me je u njemu i sve njegovo zanimalo. I ono što je bilo moguće vidjeti i ono o čemu su ostale samo priče. Zemljotres je još više proširio zijev neznanja. I, izgleda, otvorio put nekim drugim zjevovima. S obzirom na historijske okolnosti, postoji prilično velika literatura o starom gradu i prostoru u kojem se razvijao. Neka od tih svjedočenja sam i sam, istražujući, vratio mogućim čitačima iz arhivskog zaborava. Razgovarao sam s gradom, rekoh, i, možda najviše u njemu s Vrbasom. Najnoviji događaji su te razgovore prvo dramatično prekinuli, a potom učinili gotovo konspirativnim. Možda su zato neke priče o kojima sam razmišljao ostale neispričane. Ispisao sam i objavio neke druge. Ovovremene. One koje pripadaju Prognanom gradu i Bosanskom palimpsestu.
Sve u svemu, to je grad koji ostaje moja sudbinska fascinacija.

Š. Dž.: A Sarajevo? Možete li mi povezati taj trokut Banja Luka – Zagreb – Sarajevo? Gdje je Horozović u tom trokutu? Da li se priklonio nekoj stranici? Tetivi? Ili je u sredini?
I. H.: Trokut je trokut. On sam ima svoje dubinske karakteristike (na piramidi ili na satu geometrije, svejedno). I ne vjerujem da je ovaj nastao slučajno. Bez obzira na sve ono što ga je uvjetovalo. Otkako sam došao u Sarajevo, tražim odgovore koje sam tražio u svim gradovima u kojima sam, makar ne toliko dugo, živio. Govorio sam o tome kad sam govorio o Banja Luci i Zagrebu. Ponešto se od tih zapažanja može vidjeti u onome što sam objavio proteklih godina. Tome sam sad priklonjen. Međutim, knjiga koja će, vjerujem, svjedočiti o tome još nije završena. Jedan njen dio, doduše, već je objavljen. I neka to bude sve što ću sad kazati.

Š. Dž.: Možete li mi reći kakav je danas odnos (čovjeka) prema književnosti? Čitajući Vaša djela stekla sam utisak da su knjige imale veću vrijednost prije (bar se tamo osjeti neka toplina, sreća, radost koju bi današnji čitatelji mogli samo poželjeti). Je li se nešto promijenilo i ako jeste kako vratiti knjigu na „prijestol“?
I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni izgubila to svoje mjesto. Doduše, oni su danas poput neke preživjele sekte. Knjiga pripada samoći i intimi. Ona je neka vrsta intelektualnog ogledala. S druge strane, živimo u vrijeme poplave nekih drugih knjiga, žanrovskih i multižanrovskih, vezanih uz filmske ili televizijske serijale i to je svijet koji u industrijskom smislu savršeno funkcionira. To je pojava koja se preselila u sve zakutke svijeta. Možda je zapravo tako oduvijek bilo, ali nismo to mogli prepoznati u tehnološkoj oskudnosti ranijih vremena. Zato je istinska knjiga uvijek rijetkost i kad je čitač/ica prepozna ona je već na prijestolju ruku koje prevrću njene stranice.

Š. Dž.: Književna kritika Vaš književni opus dijeli u tri faze: borhesovska, banjalučka, prognanička? Slažete li se (Trebamo li raditi novu)? I koliko se uopće slažete sa književnim kritičarima?
I. H.: I slažem i ne. Periodizacija je nešto prirodno i na to proučavatelji književnosti imaju pravo. Po svome. Stvar je u argumentaciji. Gledano iz rakursa pisca, to je uvijek malo drukčije. Kad je riječ o ovome što ste naveli, ukoliko je uopće tačna, očito je da ta shema pripada nekom ranijem vremenu. Šta je, na primjer, sa ovih mojih petnaestak godina u Sarajevu? Može li se to okarakterizirati kao prognaništvo (istinsko ili duhovno, svejedno) – makar ovdje, uz neke druge, bile napisane i knjige kao što su William Shakespeare u Dar es Saalamu ili Quadriga? Bilo gdje da smo, svi mi nosimo svoju popudbinu i mijenjamo se samo onoliko koliko nam kušnje omogućavaju preobrazbu.
Što se tiče kritike općenito, smatram je izuzetno značajnom i jedna od praznina razdoblja u kojem živimo, ovdje i sad, jeste u tome što je kritika nedostatna, često nekompetentna ili je nema uopće. Usto, oduvijek me u kritici zanimalo čitanje, a ne arbitrarnost.

Š. Dž.: Znači, trebamo raditi novu periodizaciju i/ili uraditi nešto sasvim drugo. Vrtne staze vode u podrume sjećanja?! Šta biste izdvojili iz Vašeg života kao najbolji/najljepši period? Koju biste knjigu (vlastitu) izdvojili kao najdražu? Možete li uopće to učiniti?
I. H.: To bi doista bilo teško i na neki način nepravedno. Ipak, u različitim vremenima, postojala je uvijek, za mene, neka sržna knjiga, u kojoj se kristaliziralo vrijeme u kojem je nastala. U mladosti to su bile Talhe, potom Karta vremena, Kalfa... Filmofil... Imotski kadija i, na koncu, možda, Psi od vjetra (iako su njegovi dijelovi pisani u raznim periodima moga života). Možda je jedna od njih?! Svaka od njih ima svoje razloge. Knjige nam u različitim vremenima pokazuju svoja nepoznata/prepoznata lica. I u tome je njihov produženi život i za pisca.

Š. Dž.: U današnje vrijeme sve više se pojavljuje pisaca sa tzv. dvojnim identitetom. Književna kritika i Vas uvrštava u tu grupu?! Kako se Vi osjećate? Mislite li da pisci mogu imati i imaju pravo na dva ili više identiteta? Ili ćete se složiti tezom interkulturalne književnosti (za koju se zalaže Zvonko Kovač, a sve više nalazim sebe kako pratim njegove stope)?
I. H.: Bitni su samo čitači/ce. Pisac se uvijek obraća njima. I oni mu odgovaraju. Svojim čitanjem. Oni također imaju svoje identitete. I svoje interkulturalnosti. To mi se čini toliko važnim da sam u nizu različitih tekstova pisao o čitaču-piscu i piscu-čitaču kao o onima čiji aktivitet omogućava postojanje Književnosti. Sve se, naravno, događa u jeziku. A jezik kojim govorimo ili pišemo je prostor biranih identiteta, na koje svako ima pravo i, sam po sebi, po svojoj strukturi i semantičkim predjelima, jezik jeste more interkulturalnosti. Zato mi je ta teza koju navodite u pitanju posve bliska.

Š. Dž.: Živimo u vremenu kompjutera. Gotovo se sve može pronaći na internetu, pa i djela starih i novih pisaca. Može li internet zamijeniti knjigu i treba li je zamijeniti, ili će knjiga imati svoj život, unatoč tim suvremenim pomagalima?
I. H.: Jedanput sam na slično pitanje odgovorio ovako: kompjuter je veličanstven izum, ali ne možeš ga, nakon čitanja, u noći, kad ugasiš svjetlo, staviti pod jastuk. Tu su svi odgovori. Knjiga nije samo tekst. Ona ima svoje lice, oblike slova, hrapavost papira i... miris... Nekad sam, u mladosti, na knjigama dragih pisaca, koje sam pronašao i kupio, pisao po marginama. Bilješke i stihove. Čak sam izmislio svoje vlastito pismo, jer nisam želio da to neko drugi pročita. Danas je to gotovo prapovijest. Jednostavni, univerzalni pristup književnom tekstu otvara nekima od značajnih (i ne samo njih) knjiga mogućnost bibliofilskih izdanja. I to je nešto što treba uzeti u obzir. Slično je i sa pisanjem. Uvijek sam se pokušavao služiti novom pisaljkom (jedan sam rukopis čak napisao guščjim perom – nevjerovatno iskustvo!), nakon olovke nalivperom, penkalom, i, napokon, bio sam sretan kad sam sebi kupio prvi pisaći stroj. Sjećam se jednog razgovora iz tog vremena. „Pišeš li ti direktno u mašinu?“ pitao me jedan znanac. Bilo je tu i malo hipokrizijske ironije. Kao da je strojopis već ukoričena knjiga. „A pišeš li ti direktno olovkom?“ odgovorio sam. „Da, ali ja mogu da prekrižim...“, izložio je svoj krunski argument. „Mogu i ja“, odgovorio sam mu. I to je sve. Tehnologije pisanja napreduju, ali ono što se piše gotovo uvijek je u istom položaju – pisac piše pismo nekome u svijetu ko će ga možda pročitati.

Š. Dž.: Šta planirate u budućnosti? Planirate li uopće?
I. H.: Planiram, ali kao što kaže jedna od meni najdražih poslovica „čovjek snuje a Bog odlučuje“. Putovao sam, ali nisam posve utolio tu žeđ. Neka su mi planirana putovanja oteta. Volio bih se vratiti na tu stazu i zaključiti sam (možda?) zašto je to bilo tako. I, naravno, nešto od tog iskustva s putovanja zapisati. Jer, putovanja nisu samo lijepa zbog povratka, kao što se obično kaže – putovanja su uvijek putovanja ka sebi.

Š. Dž.: Na početku razgovora sam istakla da bi se sa Vama moglo pričati vječno i doista je tako. Zato ću se ja sad povući i nastaviti ovaj razgovor kroz vrtove Vaših djela, a Vas zamoliti da mi još kažete piše li Vaše čarobno pero trenutno i hoćemo li uskoro imati priliku uživati u čaroliji tog pera!?
I. H.: Priče i knjige zaista imaju svoju sudbinu. Nekad je to fascinantno. Priča za sebe. Knjiga za sebe. Dugo već oblikujem neke rukopise. Od njih u ovom trenutku navodim samo dva: Alfir, jedan mediteranski roman, koji za mene ima dubinska značenja i Nedovršene priče, priče koje iz različitih razloga nikad nisam napisao i/ili objavio. Jednu od njih sam čak, prije četrdeset godina, nekoliko puta ispričao. Svojim prijateljima, naravno. Tu su i rukopisi o kojima sam nešto nagovijestio, ali o tom potom. Doći će i njihovo vrijeme. Ima i jedna posve neobična stvar. Prije pet godina sam napisao mali roman (za mlade?!) Snježni tigar skače kroz vatreni obruč i on je već četiri godine pripremljen za štampu. Ugovor mi ne daje mogućnost da taj rukopis dam drugom izdavaču. Ostaje da čekam objavljivanje ili da istekne ugovor. To je traumatično za pisca. I još je jedan prilog pričama o sudbini knjiga.

Š. Dž.: I ne mogu odoljeti, a da ne postavim još jedno pitanje: Kalfa ili Veliki Majstor!?

I. H.: Vječno pitanje. Bar se tako doima, zar ne? Malo ko razmišlja o tome u pubertetu, na primjer, jer ne može ni shvatiti da će jednoga dana umrijeti. Negdje u to doba pročitao sam knjige u kojima se objašnjava svijet i oglašavaju postulati po kojima bi trebalo živjeti. Svete knjige. Zaista sam ih sve pročitao. Ništa nije bilo u mojoj porodici što bi me dovelo do takve odluke. Razlozi su vjerovatno u staroj i savremenoj književnosti i klasičnom slikarstvu, jer ih ponekad nije moguće čitati, niti razumjeti bez tog znanja. Poznati su mi, dakle, različiti prikazi i objašnjenja i Velikog Majstora i njegova djela. Nije bitno šta mislim o tim pričama (sumnjam da bi bilo moguće kazati sve u jednoj knjizi), ali vjerujem da se mnoge neobjašnjive stvari događaju u posve logičnim konstelacijama i da su kao takve viđene i pročitane u nekom, recimo, velikom svemirskom kompjuteru, čega ponekad, u trenutku, postanemo svjesni, bilo to na ulici, u snu ili dok vidimo i shvaćamo taj trenutak koji nam se približava.