Marko Vešović [1], Omer Hadžiselimović [2]

PJESNICI MELANKOLICI

Sarajevske Sveske br. 29/30 [3]

izbor i prijevod Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

VILJEM ŠEKSPIR (1564 – 1616)

73

Gledaš ono doba godišnje u meni
Kad granje sa žutim s lišćem, bez, il s malo,
Drhti stud čekajuć: horovi srušeni
Goli gdje tma nježnih ptica je pjevalo.
Ti vidiš u meni sumrak: trne dugo
Dan, kad na zapadu sunce zađe, zatim
Brzo ga odnosi crna noć, to drugo
Ja smrti, u spokoj što sve zapečati.
Žar vidiš u meni one vatre, što na
Pepelu još zgara – on bje mladost njena –
Ko na odru na kom izdahnuće ona,
Onim uništena čim bješe hranjena.
Pojmiš li to što ti snaži ljubav, jače
Voljećeš ono što uskoro nestaće.

EMILIJA DIKINSON (1830 –1886)

280

Osjetih Pogreb, u svom mozgu,
A Žalobnici uzvrzmani
Gaze – i gaze – sve dok ne bi
Ko da moj Um se probi vani –

A kad su sjeli, svi, Obred je
Stao, kao Bubanj, da bije –
I bije – sve dok ne pomislih
Da moja Pamet obamrije –

A onda čuh da Kovčeg dižu
I kroz dušu mi škripe onim
Istim Čizmama od Olova –
Onda prostor – stade da zvoni,

Ko da su sva Nebesa jedno
Zvono, a Biće – Uvo samo,
Ja, i tišina, čudno Pleme
Ovdje, brodolomno i samo –

Tad u Razumu puče Daska,
I padala sam niže, niže,
Po jedan svijet zgodih svakim
Uronom – i kraj znanja stiže.

341

Formalna čuvstva dođu kad mine velik jad –
Ceremonijalni živci ko grobovi su tad –
Skrutnuto srce pita je li ono trpjelo,
Juče, ili prije Stoljeće cijelo?

Ide Noga, mehaničnost njena,
Tlom, il Zrakom, il Nulom
Bezobzirna biva
Staza Drvena,
Kvarcno zadovoljstvo, poput kamena –

To je Olovan Tren,
Upamćen, ako preživljen.
Ko na Snijeg ljudī smrznutih sjećanje –
Prvo – Stud – pa Tupost – pa prepuštanje –

VILJEM BATLER JEJTS (1865 – 1939)

RUŽA SVIJETA

Ko je sanjao da ljepote ko snovi nestaju?
Zbog tih rujnih usana – tužna je gordost njina,
Tužna što više nova čuda se ne zbivaju –
Troja nesta u silnom pogrebnom sjaju,
Mrtva su djeca Ušnina.

Mi i radini svijet postasmo sjene:
A među ljudskim dušama kolebljivim
Što se povlače ko zimske bujice zamućene,
Ispod prolaznih zvijezda, ispod nebeske pjene,
Samotni njen lik još živi.

Poklonite se, arhangeli, u boravištu tavnom,
Prije vas, prije no što srca su kucati znala,
Umorna i blaga, ona uz Božji presto je stala,
On je stvorio svijet kako bi stazom travnom
Njezina noga hodala.
<1892>

NOVA LICA

Ti koja ostari, ako umreš prva,
Ni mirisna lipa, ni katalpina drva
Hod živ mi neće čuti, neću ići tamo
Gdje kušasmo zube vremenu da skrhamo.

Neka se nova lica igraju opsjenama
Po sobama starim, nek svjetlo nadmaši tama,
Još po šljunku parka par naših sjenki skita,
Živa bića više od njih su sjenovita.
<1912>

OBORENO VELIČANSTVO

Mada se nekad gomila skupljala čim se pokaže lice njeno
I starcima se maglile oči, samo ta ruka, kao neki
Posljednji dvorjanin koji brblja o veličanstvu oborenom
Na mjestu gdje je ciganski logor, pamti šta nesta navijeki.

Crte lica, srce kom smijeh blagost je znao da poda,
To preosta, ali ja pamtim šta nesta. Mnoštvu, koje
Sakupljaće se, biće neznano da istom cestom hoda
Gdje hodaše nešto što sjajnom oblaku sličilo je.
<1912>

ŽIVA LJEPOTA

Jer su fitilj i ulje potrošeni, i studen
U krvnim žilama je, nezadovoljnom svome
Srcu sam naredio da zadovoljno bude
Ljepotom što u odlivu bronzanome
Il blještavu marmoru pojavljuje se, mada
Dok odlazimo, i ona odlazi, i biva
Ravnodušnija prema našoj samoći
No avet. O srce, ostarismo, a živa
Ljepota je za mlađe: nećemo joj moći
Danak divljeg plača platiti nikada.
<1918>

VIKTOR IGO (1802 – 1885)

RIJEČI NA DUNI

Sad kad mi se smanji vrijeme ko zublja,
Kad moj se svrši zadatak,
Sad, u godinama kad žalost, sve dublja,
Evo do groba čak hvata.

Kad u nebo, o kom sne moj polet snova,
Bježe, da mrak ih usiše,
Ko vihor prošlosti, toliko časova
Lijepih što odzvoniše.

Sada kada kažem: jednom – dan pobjede,
Sutradan – sve su laganja!
Tužan, kraj valovlja dubokoga gredem,
Pognut, ko onaj što sanja.

Gledam preko brda, dola, i pučine
Bez kraja, s nemira puno,
Kad pod kljunu supa-sjeverca se vine
Oblaka cijela runo.

Slušam vjetar, more što na hridi ori,
Onog što veže snop zreli,
I ono što mrlja s onim što govori
Zamišljen duh moj sučeli.

I ležah katkada, i bez ustajanja,
Na rijetkoj travi dune
Do časa kada se jave, pune sanja,
Zlokobne oči lune.

Penje se – u prostor, u ponor, u tajnu
Dug zrak joj uspavan pada:
I u gledanju smo nas dvoje ustrajnu:
Ona što sja, ja što stradam.

Gdje su otišli dani mi nestali?
Bi li me poznao koji?
Zabljesnuto oko trun sjanja čuva li
Iz mladih godina mojih?

Sve je odletjelo? Umoran sam, i sâm;
Dozivam, odziv ne dođe;
O vjetri! o vali! Vaj, zar dašak nisam?
Vaj, zar val nisam takođe?

Zar ništa što voljeh neću vidjet više?
Nutrinu tame mi plave.
Zemljo, čija magla sve vrhove briše,
Nisi li grob, a ja avet?

Život, ljubav, radost, nâd – zar prazno nije
Sve? Čekam, ištem, i vapim:
Naginjem krčage redom – da ispijem
Iz svakog i zadnje kapi.

Kako uspomene grizodušju sliče!
I kako vrate nas plaču!
Smrti, kako ćutim studen dok te tičem,
Ludskih vrata si crn kračun.

Razmišljam, dok slušam jecat gorki vjetar,
I val, pun nesavlad-bora,
A ljeto se smije, i plavi čkalj cvjeta,
Pješčani, na žalu mora.
<1854>

ŠARL BODLER

CXX

KIŠE I MAGLE

O, vi jeseni pozne, zime, proljeća s blatom,
Uspavljujuća doba! Vas volim, hvalim zato
Što tada obavija mrtvački plašt magleni
I nejasnoća groba – mozak i srce meni.

Na toj velikoj ravni, kad hladan vjetar hukne,
I vjetrokaz u dugim noćima kad promukne,
Tu moja duša ljepše no za mlakih aprila
Široko rasklopiće svoja gavranska krila.

Ničega slađeg srcu, krcatu grobnom tugom,
I po kojem se inje hvatalo vrlo dugo,
Blijed godišnja doba, podneblja tih kraljice,

Nego da stalno gleda vaše blijede tmice,
Osim u bezmjesečnoj večeri da, udvoje,
Na logu slučajnome uspava boli svoje.

POL VERLEN (1844 – 1896)

MALAKSALOST

Ja sam carevina pri kraju rasula,
Što gleda hod silnih bijelih Barbara
I u zlatnom stilu akrostihe stvara,
Lijene, gdje igra sjaj sunca klonula.

Samcata, u gustoj čami duša pati.
Kažu, krvave su, duge bitke dolje.
O, ne moći, tako slab i mlake volje,
O, ne htjeti da taj život malo cvati.

Ne htjeti, ne moći malo umrijeti!
Oh, sve se popilo. Batil, još se smiješ?
Oh, sve se pojelo. Ne čuješ ni riječ.

Tek pjesma priprosta što u vatru leti,
Tek rob, što za tebe ne haje, prispori,
Tek čama od ne znaš čega što te mori.

ARTUR REMBO (1854 – 1891)

OFELIJA

Mirnim crnim valom, gdje zvijezde spiju,
Bijela Ofelija ko krin krupan plovi
Polako, velovi dugi joj se viju…
Iz dalekih šuma čuju se rogovi.

Tisuć ljeta vodom crnom je nošena
Tužna Ofelija, bijela utvara;
Evo tisuć ljeta blaga ludost njena
Romansu u noćni mrmlja povjetarac.

Grud joj ljube vjetri, i od dugih vela,
Što ih meko njiše voda, vjenčić prave;
Nad sanjarsko čelo šaš se nadnijela,
Na ramenu vrbe plaču joj drhtave.

Oko nje – zgnječenih lokvanja uzdasi,
U johi zaspaloj prene se katkada
Gnijezdo iz kojeg prh krila se glasi:
– Sa zlatnih zvijezda poj tajanstven pada.

II

Blijeda, ko snijeg lijepa Ofelijo!
Ti umrije dijete, odniješe te vali!
Jer vjetrovi s gorja norveškoga tijo
O slobodi su ti oporoj pričali.

Jer ćuh je, uvrćuć bujne kose tvoje,
Čudne glase slao tvom duhu sanjara;
Jer ču tvoje srce da Priroda poje
Uzdasima noći, tužaljkom čestara.

Jer glas ludih mora, golem hropac, sledi
Dječje, odveć ljudske, odveć blage grudi;
Jer aprilskog jutra lijep vitez blijedi
Uz krilo ti sjede, nijem, jadnik ludi.

Raj! Ljubav! Sloboda! Jadna ludo, sniješ!
I od sna ko snijeg na vatri se topiš.
Riječ ti ugušiše goleme vizije,
Strašni beskraj grozom oko plavo opi.

III
– Pjesnik reče: zraka zvjezdana te snijela
Da cvijeće koje u noći si brala
Tražiš, i da vidje – sred velova, bijela
Ofelija plovi, krupan krin svrh vala.

POL VALERI (1871 – 1945)

RAVNODNEVICA

To look…

Mijenjam se… Kog gubim? Drvetu nesnosno je
Njegovo lišće što ne mrda se…
Smoriše mu se ruke zibljuć sibile moje:
Moj muk izgubi svoje glase.

Moja duša, ako joj himna bje izvor neki
Što pjeva svim vodama svojim,
Sad je duboka voda u kojoj kam daleki
Na grobu ptica ko znak stoji.

Na logu od pijeska, na fin pepeo nalik,
Izgubljeni mi koraci spiju,
A ja se živ osjećam među sjenkama, palim
Da s tragovima svojim se sliju.

Psiheju mjesečarku jasno izgubih u tim
Velima vode, punim čistote,
Čiji mir i vrijeme mjehurić jedan muti
Što se iz toga groba ote.

Ona govori, možda, i prašta sebi sama,
Al oči dok su joj sklopljene,
Bježi od mene vjerna i, nježna, sudbinama
Bešćutnim prepušta mene.

Neshvatljiv njen nestanak u srcu mom se nija,
A srce što bez nade bije
S Persefonom se bori za Evridiku što zmija
U čistu grud peči je.

Svjedoče iznemogli naših nježnih anala,
O sunce, kao ljubav u nama,
Nepobjedna te blagost zove s paklenih žala
Ka nepovratnim obalama.

Jeseni, prozirnosti! Samoćo umnožena
I od slobode i od pečali,
Stvar svaka jasna mi je tek što izgubljena,
Čeg više nije, u sjaj se sali.

Dok se pripajam svome pogledu od kamena
U čvrstom strogom: »Zbog čega?»
Trepti jedan bruj crni, jednog kapka je sjena
Između Mene i mene legla!

Kakva vječnost odsustva ničim izazvanoga
Najednom skrati se, je li?…
Jedan list koji pada lakoćom konca svoga
Godinu podijeli.

K meni, ostaci žarki, lisje slabo i svelo
Kotrljajte svoj šumor krti,
A ti, blijedo sunce, zadnjom svojom strijelom,
Zgodi vrijeme na samrti.

Da, jesenji me vjetar grabi i najzad budi
Rujnim i tužnim letom svojim;
Panični purpur zlatnih trublji tako me čudi
Da se ljutim i da postojim!

MIHAIL LJERMONTOV (1814 – 1841)

***

I čamno i tužno, i ruku nikom da pružiš
U času duševnih nevolja…
Želje? Zalud i vječno željet – čemu to služi?
A ljeta idu – ljeta najbolja!

Voljeti… al koga?... nakratko…. truda ne vrijedi…
A vječno – zar iko volio je?
U se zagledaš? Tamo od prošlog – ni trag blijedi:
Ništa su radost i muke tvoje.

A strasti? Tu slatku bolest, prije il kasnije,
Riječ je uma razagnala;
I život, s hladnom pažnjom kad gledaš ukurug, nije
Do prazna i glupa šala…
<1840>

ALEKSANDAR BLOK

* * *

Devojka pevaše u crkvenom horu
O svim što u tuđem kraju su sustali,
O svima lađama, nestalim u moru,
O svim što su radost zaboravu dali.

Glas što leti prema kupoli je tako
Pevao, zrak s belog ramena sjao je,
Iz mraka slušaše i gledaše svako
Pod tom zrakom kako belo ruho poje.

I svim se činilo: radost će da bude,
I da u uvali tihoj sve su lađe,
I da će se svetli život za sve ljude
Od tuđine što su sustali da nađe.

I glas beše sladak, tanka beše zraka,
I tek visoko se, kraj oltarskih vrátī,
Pričešćen tajnama, čuo plač dečaka
O tome da niko neće da se vrati.

SERGEJ JESENJIN (1895 – 1925)

***

Zbogom, Baku! Više te vidjeti neću!
Sad je u duši jad, sad u njoj strah se krije.
I srce pod rukom bliže je, uz bol sve veću,
I prostu riječ “drug” osjećam sad snažnije.

Zbogom, Baku! Zbogom, turska plaveti! Znaj,
Da krv se hladi, da slabe života sile,
Ali ću donijeti, ko sreću, do mogile,
I vale Kaspija, i balahanski maj.

Zbogom, Baku! Zbogom, ko napjev jednostavan!
Ja zagrliću zadnji put druga svoga…
Da bi mi nježno, iz dima jorgovanskoga,
Ko ruža od zlata, kimala njegova glava.

MARINA CVETAJEVA (1892 – 1941)

***

Žud za domajom! Ta obmana
Odavno mi se razgoliti!
Sasma mi je svejedno danas
Gdje samotnom je meni biti,

Kakvim ću se kamenjem vući
Sa tržnom torbom k mome domu –
A zašto mome, ne znajući –
Ko kasarna, i špitalj k tomu.

Svejedno međ kakvim licima
Kao zarobljen lav se ljutiš,
Kakva god ljudska sredina ima –
Neizbježno te istisnuti –

U lična čuvstva. Kamčatskome
Medvjedu sličiš bez sante svoje,
Gdje nećeš svići (ne težim tome!)
Gdje poniženje – svud isto je.

Ni jezik rodni, što doziva
Mlijekom, mene ne zavodi.
Svejedno na kom neshvatljiva
Biću tome što k meni hodi.

(Čitaocu, novinskih tona
Gutaču, što spletke ljubi jako...)
Iz dvadestog je vijeka on, a
Ja sam prije vijeka svakog.

Skamenjena ko trupac jedan
Što od aleje osta, sve mi je
Svejedno, svako je svejedan,
A, možda od sveg svejednije

Negdašnje rodno, od sveg, meni.
Sve mete, s mene sva znamenja,
Datumi, ko rukom odneseni:
Tek duša, ko zna gdje – rođena.

Taj kraj nije sklonište neko:
Čak ni sam žbir što oštro gleda
Uzduž duše i poprijeko
Neće mu naći mladež jedan.

Dom svaki tuđ mi, hram svaki pust,
Sve je svejedno, ovo i to,
No ako iskrsne žbun usput,
A oskoruša osobito...

<1934>

ANA AHMATOVA(1889 – 1966)

POSLJEDNJA ZDRAVICA

Pijem za žiće zlo svoje,
Za dom kog više nije,
Za usamljenost u dvoje,
I za te ja pijem –
Za laž što skri je tvoj poljub,
Mrtvu stud oka tvog,
Što svijet je surov i grub,
Što ne spasava Bog.

<27. jun 1934>

JOSIF BRODSKI

***

Kod Lenjingrada – jevrejsko groblje. Od truloga
furnira ograda koja se isheri.
Iza nje leže jedan kraj drugoga
pravnici, muzičari, trgovci, revolucioneri.

Za sebe su pjevali.
Za sebe štedjeli.
Za druge se umiralo.
Al prvo se plaćao porez,
poštovao se pristav,
i u tom svijetu, bezizlazno materijalnom,
tumačili su Talmud,
ostajuć soj idealista.

Možda su vidjeli više.
A možda – vjerovali slijepo.
No učili su djecu da su trpeljiva,
da ustrajna budu.
I nisu sijali žito.
Nikad sijali žito. Lijepo
legli bi sami, kao zrna,
u hladnu grudu.
I zanavijek zaspali.
A potom bi zemljom ih zasuli,
palili svijeće,
i, kad su zadušni dani,
skupe se gladni starci: svak glasom visokim tuli
o uspokojenju, a svi od gladi zadihani.
I oni su ga sticali.

U vidu raspada materije.
Ništa ne pamteći.
Ne zaboravljajući ništa.
Za krivim plotom furnirskim što gnjije,
četiri km od tramvajskog okretališta.
<1958>