Elizabeta Šeleva [1]

KUĆA I/ILI IZ/DOMLJAVANJE

Sarajevske Sveske br. 29/30 [2]

prevela sa makedonskog: Seida Beganović

Kako da se piše o kući, u kojoj ste bili tek nekoliko puta, dok je ova postojala aktivno kao dom, kao naseljeni i/ili kao prostor za život? Pamtite samo par zamagljenih popodneva, kada vam je, pokušavajući da vas uspava, otac na gitari svirao splet kaubojskih balada… Ili, pak, neko lijepo stepenište, preko kog je pružen tanki crveni ćilim, što vodi gore, do sprata, do malog krznenog zeke, od kojeg vas je, kako su vam govorili, tresla neobična jeza. Pamtite čudnu staromodnu kuhinju, sa obješenim korpama od žice, mermerni umivaonik, šporet, neku vrstu kamina. Tajanstvene neke dolape što iznenada iskaču iz zidova, skrivajući majušne, za vas nepoznate, ipak veoma zanimljive predmete, ponekad porodične fotografije u kojima uživate radi njihove starinske egzotičnosti.
A, sa druge strane, kako opisati osjećaj obmane što vas godinama drži, da će ista ova kuća jednom sigurno opet da oživi, da će se sa njenih prelijepih velikih prozora ponovo nadgledati dinamika plavooke magije jezera, korzo što prati pokorno liniju keja, ljupki krovovi od keramida stepenasto pruženog drevnog Grada, melodija domaći-odsvirane “kaubojske”za krčmu starog (ni-manje-ni-više) Džonija?
U nekoliko vaših veza krišom ste se nadali da ćete zaživjeti tamo sa voljenim, zajedno uploviti u projekat uskrsnuća Kuće, svakako, manje od nekog, zbog, tada i onako sasvim nepoznatog kapitalističkog poriva, nego više radi istog romantičarskog buntovnog motiva, što vas je na kraju pretvorio u vlastito ogledalo – da pobjegnete u prošlost ili u maštu – pred svim ambisima, za ljubav nesitnicima.
Evo, tako prvenstveno i postadoste stanovnik Slova (i arheolog zapisa, knjiga, kojem se podsmijevaju), ali ni u kom slučaju i vlasnik nečega iole materijalnijeg od ionako oskudnih uspomena, sebeudvajajuće čežnje, principa slobodarstva.
Ali, Kuću po sebi – nikada više ne naseliste! Ona uostalom samo uslovno bijaše očeva. Pripadala je većem broju djece jedne iste porodice. Ne umijući iznova da ju ožive, pre-nasele, pravedno podijele – poslije nekoliko decenija samotnjačkog prostiranja u zavodljivom prostoru, na kraju ju prodadoše. Kao stvar.
U mom životu, kao i u ovom tekstu, ona ostade da svjedoči jedino o vlasništvu ili, možda, generičkoj neprenosivosti i nepodjeljivosti Kuće/Doma. Naime, kako prenijeti nešto, što nije (samo) tvoje? I da hoćeš, ti ne možeš, ako to ne žele i drugi, zaglavljeni u “porodičnom paktu” (kako ga je imenovao Adorno). Svi treba da se saglase. Da se podijeli ono što nije njihovo. Tako, naša Kuća zauvijek ostade s one strane prenosa, izvan mogućnosti za domnu (stanovnu) podjelu. Ova kuća se raz-tjelotvara u pregršt bezvrijednih ruševina i užasnu malu gomilu para. Kuća iščeznu sa mape ogladnjelog za potporu pogleda.
Kuća (bar u mojoj porodičnoj istoriji nekretnina) stoji oduvijek na/sa strani/e prenosnog, transfernog, zamjenskog, uz-vratnog, rezidencijalnosti.
Kuća je trajno i oduvijek bila i jest nenaseliva!
Osim, naravno, sa maštovitim duhovima svojih književnih stanara – i, u svom realnom životu, stvarnim beskućnicima. Koji, sopstvena bića, ipak, ne shvataju dramatično izdomljenim. Premda, od kućnog posjeda imaju jednu bijednu, i ne manje bolnu, nadoknadu.
Već nekoliko godina do temelja srušena, od drugih vlasnika otuđena, pregrađena u moderni trokrilni snob, ona ipak, fantomski zrači kao neprebol.
Nedotrajano šapuće njezin iznutra dostojanstveni rukopis.
Zato, kada i da čujete govor, filmove, knjige o ovoj neiscrpnoj temi nostalgije, nezaborava, memorije – iznova će vas obuzeti lična nemoć, osujećenost da posegnete za materijalnim tragovima, predmetima, bar ostacima vašeg vlastitog nalazišta uspomena. Oni su prosto iščezli, a vi opet treba da pre-stvarate vaše vlastite temelje identiteta, sigurnosti, samopouzdanja, istrajnosti…
Očeva kuća za mene je prije svega imala, a naročito to danas ima – virtuelnu prirodu!
Doduše, kao i mnoge druge, možda, za svoje čežnjive stanare danas nedostižne, već nepostojeće, neostvarljive Kuće. Kuće-duhove, kuće-uspomene, kuće-simbole, kuće-priče, kuće-istorije.
Uostalom, kada veliki iskorjenjenik Edvar Said svjedoči: “tri mjesta, u kojima sam porastao, prestala su da postoje” – kao da “ličnost-dokaz” – sam ozakonjuje novu, ili bar drugačiju filozofiju/etiku izdomljavanja.

Kuća kao esej, ili o oglednosti domovanja ( i života)

Jednom, kada izvorno ili pak istorijski nije više moguća, kategorija – Kuća napušta domen linearnosti (polje porodičnog kontinuiteta) i nužno prelazi u domen nove oglednosti.
Jednom zauvijek izgubljena “nevinost” Kuće kao porodičnog projekta, ne može da se amnestira naknadno.
Između nekih kuća i nekih porodica ne postaje svaki put izvodljivo uspostavljanje testimonijalne jednačine. Ili priželjkivane intimne hronike.
Ono što preostaje je upravo oglednost (pre)udomljavanja.
Kao i doživotnost takvog projekta, to jest utemeljenost Kuće kao “esejističkog” projekta.
U čije okvire neminovno spada često neprijatno suočavanje sa kontigentnosti, slučajnosti, nepredvidljivosti novog ukućavanja.

Ali, već postoje prilično posticajni, ni malo zanemarljivi smjerovi, koji se, na više ili manje eksplicitan način brinu oko uspostavljanja pogleda ka jednoj Drugo-Domnosti, iz reda postmetafizičkih alternativa.
“Kuća je prošlo” – tvrdi Teodor Adorno, uglavljen u ulozi osujećenog porodičnokućnika.
“Sve više je i više ljudi što odbijaju danas da budu mrkve ukorijenjene u zemlju” – piše istoričar intimnosti, Teodor Zejdlin.
Kako da se nosimo sa narastajućom pojavom delokaliziranja doma, kuće, života?
Da li/koliko prepoznajemo liminalnost kao sopstveni dom?
Moramo li nužno da tragamo i da žalimo za istorijski neizvodljivom restauracijom tradicionalne Kuće?
Očeva Kuća u kojoj isto tako spada očeva Etika domovnosti? I u kojoj ćemo, možda da razaznamo i neke , za nas ne toliko i ne uvijek poželjne modalitete egzistencije…
Zato, i bez obzira na neizbježnu neprijatnost, prilijegala bi nam bolje performativnost domogradnje.
Kreativni (i to ne samo u arhitektonskom smislu) performans našeg ličnog, koliko god je moguće što autentičnijeg okućavanja.
Ustvari, Kuća kao egzistencijalni esej.

FOTOONTOLOGIJA

“Tvoje slike u ruci
Karte su
Partije, koju gubim”
Ovako se Jasunari obraća voljenoj Maričako, u knjizi “Ljubavnici iz Verone”, koju je nedavno napisao hrvatski pjesnik Predrag Lucić.
Fotografije, što sve mogu fotografije da budu, i da pobude? Da li mogu da budu narativni instrument, tool, pomagalo u potrazi za ne samo izgubljenim vremenom, nego i za vlastitim identitetom onih što su nam naročito dragi?
Rolan Bart im je posvetio malu, ali prelijepu i inspirativnu knjigu (“Svijetla komora”) upravo fotografijama, ali, ne kao apstraktnom dokumentu ili kao tehničkom izumu. On je progovorio o fatalnosti ugrađenoj u fotografiju, o njenoj moći da “ponovi ono što nikada više u životu neće moći da se ponovi.”
Iz početka bi pomislili da će Bart da veliča samo memorijalnu moć fotografije, njenu suštinsku spregu sa sjećanjem, njenu otjelotvorenost u materijalnu (vizuelnu) uspomenu.
Ali to mu i nije previše zabavno, makar što, sa zahvalnošću (kao i svi mi), bilježi ovu “fiziku” slika: da se navratimo – nekome ili nečemu – upravo u trenutcima kada ga, u fizičkoj realnosti, više nema, kada je iščezlo ili je odsutno sa horizonta, a u isto vrijeme više nego potrebno, za našu dušu malo da se pribere i uspokoji, makar u privremenu izvjesnost, da je nekada ipak, bilo ovdje i postojalo za-i-sa njom, kao duša, kao tijelo, kao potvrda izuzetnog bivstvovanja…
Umjesto da se zaustavi kod mehaničke “sprovodljivosti” i prividne prednosti fotografije sa svojim objektom – Bart otvara pitanje, dilemu o Drugosti fotografije. Ko je on/ona, koju vidimo na jednoj datoj slici? Koliko i što od date ličnosti je, u stvari, zastupljeno u konkretno datom fotoprizoru?
“Kada bih bio kamen
Bio bih gol, studen i
Sa ukusom soli”
Tako piše austrijski pjesnik i arhitekt Bernard Vider, u knjizi” Oslobođene riječi”.
Da li je jedan kamen zaista “kamen” i da li je lik “sopstvena slika i prilika” – dok gledamo u jednu fotografiju? Bart bi ovako rekao: iz jedne slike možemo da sagledamo samo “identitet” – dakle nečiju građansku pojavnost i sličnost (koja je sama po sebi intimno ponajmanje bitna ili zabavna). Ali, ukoliko jedan fotos proniče duboko u “subjekt” – mi otkrivamo suštinsko u liku, u čovjeku, u kamenu – njegovu neponovljivu - i što je još bitnije, ne isključivo materijalnu “animulu”!
Upravo ona čini to da fotografija bude nešto više od jednosmjerne nostalgije, upravo ova “animula” u nama izaziva orkestracije čežnje, sanjarija, fantazija, koje nemaju vezu samo sa prošlošću nego i sa jednim “budućim prošlim vremenom”, sa prošlošću kao projektom (ne samo kao završenom, neopozivom činjenicom).
Ne samo taj koji je snimio fotografiju nego i onaj koji ju posmatra – je kreativna lutalica u potrazi za dušom stvari u svijetu!
Lutalica koji je svoju šetnju pretvorio u tekst, u priču, u vizuelnu naraciju, u fotografiju! Njihovo opažanje je konstruirano opažanje, njihovo opažanje je nahranjeno strašću (baš tom strašću koja izvorno, na staroslovenskom jeziku znači patnju). Patnja za neponovljivošću i prolaznošću, onoga koje se seli, sa duge strane objektiva (svejedno da li je fotografski ili duševni objektiv). Istinska fotografija je uznemiravajuća. Istinska fotografija odbija da svede , da svoj “ prizor” reducira na ogoljenu pojavnost i slučajnost. Zato je najdirljiviji dio Bartove knjige ondje gdje se govori o jednoj fotografiji njegove tek preminule majke, fotografiji njenog djetinjstva (kada ju sam nije poznavao, niti je mogao da ju posvjedoči kao lik). Na ni jednoj drugoj, osim na ovoj fotografiji, Bart nije doživio dragocjenu “animulu” njemu posebno drage Majke, upravo ova je ta koja će da pokrene vrtlog vremena i majčina ontološka prelijevanja – ovoga puta doživljena kao dijete.
Prvi put i potresno Bart priznaje “moja patnja proizilazi iz toga – ko je bila ona”.
Njegova patnja, drugim riječima, nije uobičajena, ili sebična podstaknuta činjenicom ličnog gubitka majke. Ne, ova patnja je uzvišena, on pati zbog nje same zbog njenog ličnog gubitka u bitci sa vremenom, zbog njene nekadašnje prirode i duše.
Da li se i vama ponekad desilo takvo, iznenadno “ontološko” iskustvo prilikom susreta sa nekom fotografijom?
Meni da, i to na posebno dramatičan način. Prije trideset godina u mom rodnom gradu, vidio sam fotografiju jednog čovjeka u katalogu izložbe, čiji lik, čija “animula” me odmah duboko pogodila. Poslije tridesetak godina konačno ga sretoh i suštinski upoznah tog čovjeka. Ali, kada mi je dao još jednu od svojih fotografija iz istog perioda, u istom magnovenju doživjeh Bartovu patnju.
Patnju zbog nemogućnosti da se su-učestvuje na istoj fotogrfaiji! Patnju zbog gužve na fotografijama, koje su cijelo vrijeme nastajale u blizini, pa ipak su zaludno izgubile toliko nepovratnih godina. Koliko li sadašnjosti, koliko li prošlosti postoje za nas? Iza nas, pred nama – koliko li “animula” besciljno kruže, u neutješnoj potrazi za svojim su-stanarom? Na slici života neprestano se smjenjuju različite fotografije. Sa više ili manje suštinski “izgubljenih” identiteta.
Uistinu, koliko smo “slika” i koliko li “partija” – intimno do sada izgubili? Gdje pripada, kako se liječi retroaktivna patnja?
Kada “se voli ono što ne može da se ima” – za svog sagovornika možemo da pozovemo samo uzvišeno!

BOLESNI OD SJEĆANJA, BOLESNI ZA SJEĆANJIMA
- četiri figure sjećanja -

Koga pamtimo? Sebe, druge? Šta pamtimo? Događaje, riječi, predmete, predjele? Kako pamtimo? U cjelini ili djelimično, vjerodostojno ili fantazmatski? Koliko pamtimo? Samo neophodno ili niz detalja koji sjećanje pretvaraju u entropiju? U vrtlogu koji nas sve dublje i dublje povlači u svoju nesavladivu spiralu?
Sjećanje, pamćenje je samo naizgled jednostavna, jednosmjerna ili pravolinijska kategorija. Sjećanje je fenomen, vezan sa samim konceptom postojanja, naime, način/kako i oblik nečijeg sjećanja povezan je duboko sa individualnim profilom jedne ličnosti. Sjećanje je ne samo ili isključivo svedeno na empirijski materijal, sadržan u biografiji kao podređena fabula. Sjećamo se onako kao što živimo, ili kao što smo odabrali da tumačimo sopstveno bivstvovanje, svoje iskustvo. Sjećanje može da bude aktivno – da se gradi projektivno, anticipativno – ne samo mehanički da se arhivira – (u obliku događaja, likova, doživljaja) u “fajlu” nečije memorije.
“Sjećanja kao književna djela stvaraju se u samom trenutku prisjećanja, konstituiraju se od psihodinamičkog konflikta i služe ispunjavanju želja i samoobmanjivanju” – zaključuje Fil Molon u vezi sa Frojdom i njegovim otkrićem sindroma “lažnih sjećanja”.
“Kada počne da boli, sjećanje postaje netačno” , tvrdi pjesnikinja Lilijana Dirjan u uvodu za svoju knjigu “Privatni svjetovi”.
Julija Kristeva upravo će na taj način da opiše Histerika, čoveka, koji od sjećanja postaje bolestan. Teška, izobilna, ali iznad svega nedoboljena sjećanja iz njegove prošlosti, traumatski ožiljci koji trajno proniču kroz njegov život, lišavajući ga radosti sadašnjosti, nade u budućnost.
Histerik je prva figura sjećanja, ili prije svega fatalna figura sjećanja, čija memorija od njega samog pravi da bude trajna žrtva vlastitih uspomena.
Ljubavnik, s druge strane, priželjkuje uspomene, izgara za zajedničkim sjećanjima, čezne da što više istih nagomila u arhivima ljubavi, koje gradi za voljenu, arhivima čije postojanje će potvrditi taktilnu dimenziju njihove ljubavi, faktografiju njihove ljubavne veze, neporecivu empiriju njihovog krhkog (jer je podložno svakidašnjim provjerama i preprekama), a ipak moćnog (jer je istinsko, akutno), osobenog zajedništva.
Filozof preko sjećanja konstruira, legitimira, demonstrira svoje tragalačko znanje, sticano iz knjiga svojih prethodnika. On bira takvu vrstu sjećanja, koje osjeća srodnim sebi, bliskim sebi, koja potvrđuju njegovu vječno nemirnu, vječno sumnjičavu (jer je filozofska), vječno pokajničku (jer je optovarena tuđom mudrošću) – a ponovo i trajno – ljubopitnu dušu/prirodu. Odatle, Filozof može da bude ponosan na sjećanja kao epistemiološku kategoriju. Ta sjećanja su radosni podsticaj njegovom stvaralaštvu.
Umjetnik, pak, čulno rekonstruira svoja i tuđa sjećanja: ponekad posredstvom nezaboravnog mirisa, ponekad magijom samog dodira ili saučesničkim pogledom, stvarajući od njih rekvijem za svoj nikad nedoisplakan, nikad dorasterećen od vlastitih sanjarija život, prepun utopija, proćerdanih ljubavi, neimenovanih strahova, kocaka tame.
Umjetnik preko svog djela liječi sebe (a i svoje čitaoce) od sjećanja. Umjetnost je lekcija o opstanku nasuprot simboličkom, neizbježnom tovaru sjećanja.
Zbog toga Georgi Gospodinov kaže: “Prošlost nije samo u biografskim slučajevima. Košmari, izmišljeni događaji, uobražena sreća, sumnje koje vode bitku sa nama, dio su naše prošlosti. I to naš važniji dio. I dalje mislim da stvari – što se nisu desile u realnosti – su od većeg značaj za nas od onih – što su nam se desile.”
Da li možemo da pamtimo i Onega, kojeg ne poznajemo lično, iako ga sav život nosimo sa-sobom/u-sebi kao projektiran lik.
Da li i koliko pri tome boli spoznaja da nismo mogli nikome, ko je za nas bio naročito važan, da budemo saučesnik u sjećanjima?
“Suputnici u zajedničkom sjećanju” – kako to precizno piše L. Dirjan u ljubavnoj etidi “njih dvoje”.
Da li je moguće da se sjećamo tuđe ljubavi, makar i same ljubavnike ili konkretno njihovu ljubavnu priču lično nismo posvjedočili, kao što uostalom nismo poznavali ni njih same, u aktuelnom vremenu njihove ljubavi?
Može li se biti ljubomoran/povrijeđen od tuđih sjećanja, u kojim više kao da nije ostao suštinski prostor za nove memorijske dodatke? Za nijemu glad za pripadanjem…
Koliko često, koliko su mnogo naši razgovori svedeni upravo na razmjenu sjećanja i anegdota iz prošlosti? Da li i koliko se vežemo za sintaksu sjećanja? Da li naš odnos prema prošlosti od nas proizvodi robove/taoce uspomena ili pak projektulano usmjerene privrženike?