Slobodan Šnajder [1]

SUNT ENIM QUATTOUR HUMORES IN HOMINE

Sarajevske Sveske br. 29/30 [2]

Njemački izdavač i trgovac šezdesetosmaškom nostalgijom, kultni Zweitausendeins, 2009. godine stao je reklamirati novo izdanje Kierkegaardova spisa Strah i drhtanje. U proljeće 2010. pokušao sam ga naći u Berlinu, ali to više nije bilo moguće. Kierkegaardov naslov, taj horror filozofije, bijaše rasprodan! Kierkegaard, taj veličanstveni mračnjak, kao best-seller na kraju prvog desetljeća XXI. vijeka? Izgleda da je tako.
U godini izdanja Reclamove antologijice jednostavna naslova Melancholie (Leipzig, 1999.), autor njezina predgovora izbrojao je preko 300 novih knjiga na temu depresija samo u Njemačkoj. Ne zaboravimo da je u Njemačkoj, „privrednim čudom“, uspješno potisnuta provala melankolije masa, do koje bi sigurno došlo čim su zločini nacista, o kojima su na potisnuti način svi sve znali, postali javnom stvari. Također, godina 1999. još je daleko od recesijskih ugroza.
Strah i drhtanje zbog uzroka koji su ili nejasni ili bezrazložni, a koji ipak čovjeka bacaju u očaj i depresiju, premda možda ne postoje – to bi mogla biti jedna od „pučkih“ definicija melankolije, iako se više radi o njezinu opisu. Čini se čak da je melankoliju lakše potisnuti, pa i izliječiti, kad su njezini uzroci jasni, ali da je ona „neizlječiva“, kad su uzroci daleki, nejasni ili nepostojeći; otprilike kao što se ne može naći ono što ne postoji. Ovo zvuči kao banalni truizam: da se ne može naći nepostojeće. A ipak, u ovom sklopu leže neke teškoće s pojmom melankolije.

Melankolija davno je nestala iz rječnika kojim se sastavljaju medicinske dijagnoze, iako se neko vrijeme, sub titulo depresivna melankolija, sasvim dobro držala. Tako je naprimjer hrvatsko-njemačkoj glumici Gemmi Boić godine 1914. u Beču utvrđena „depresivna melankolija“ kao razlog zbog kojeg je ona uzela golemu dozu veronala i otišla s ovoga svijeta. (Usp. moju dramu Nevjesta od vjetra, u: Neka gospođica B., Prometej, Zagreb 2007.) No zašto je ona bila depresivno-melankolična dijagnoza ne kaže. Gemma se ubila jer je bila „depresivno-melankolična“, a bila je „depresivno-melankolična“ zato što se ubila: circulus vitiosus, da ga jasnijeg ne bismo mogli smisliti. Gemma podlegla je svojoj melankoliji, kazat će dalje liječnici koji su zakasnili u ovom slučaju, zato što je samu sebe podvrgla krivom tretmanu. Taj je „tretman“ doduše dugo smišljala, s obzirom da je veronal, u malim i dopuštenim dozama, skupljala gotovo šest mjeseci. Tijekom tih šest mjeseci, strašan rat koji danas zovemo prvim, posve nesigurni dokle ćemo morati brojati, bio je počeo i jako se zahuktao: svibanj 1914. možemo još smatrati idiličnim finalom jednog srazmjerno dugog razdoblja stabilnosti, mira i prosperiteta u Evropi. No prosinac te iste godine moramo smatrati apokalipsom koja se već odmakla od prvog čina: Valja samo vidjeti duge spiskove gubitaka, imena tiskana non-pareillom, u onodobnom bečkom tisku. U takvom je stanju svijeta koji se urušavao u pogrebnoj zvonjavi, glumica Gemma Boić povela kemijski rat protiv jezgre vlastite osobe; po mišljenju onih koji su u njezin iznajmljeni bečki stan prispjeli prekasno da bi je spasili, povela ga je krivim sredstvima. Napose danas, kad se takvi slučajevi liječe cijelim spektrom medikamenata, njezini bi izgledi bili bolji; jer njezina je boljka davno medikalizirana i velika je radost farmaceutskoj industriji: depresivna stanja naših suvremenika njoj su vredniji od crnog zlata. Od crnoga zlata vrednija je na burzi crna žuč! To je znao i njemački izdavač, inače tako teške, dosadne i nepronične Kierkegaardove knjige.

Pogledajmo sada kako bi Gemmina okolina, laička i stručna, doživljavala njezino stanje kroz minula stoljeća. Naravno, tako isto ili slično i ona bi doživljavala ono kroz što je sama prolazila. Njezini pokušaji samostilizacije, njezini „razgovori“ s vlastitom boljkom, i sami bi bili povijesno uvjetovani.
Neki misle da je Aristotel prvi nobilirao melankoliju i zapravo je uzdigao iznad statusa koji imaju „obične“ bolesti; zapravo, on ju je približio božanskom. Tzv. Problemata XXX., spis u kojem je sačuvano mjesto o posebnosti melankolije, čini se da ipak nije Aristotelov, već ga je sročio njegov zet i akolit Teofrast, ali to je manje važno. Važnije je što taj spis već sadrži jezgru nauka o četirima sokovima čiji omjeri određuju stanje duše. Prevlast crne žuči u ovom humoralnom nadigravanju obilježava karaktere čvrstih i znamenitih muževa. Čak štoviše, tvrdnja se dokraja radikalizira stavom da su svi muževi koji su počinila velika djela (ali i nedjela) u stvari bili melankolici. Podjednako se ovdje radi o ljudima teorije (u grčkom smislu: promatranja, promišljanja, dakle, mudraci), ali i o ljudima čina: otud ispada da je Heraklo uzeo čistiti Augijevu štalu iz čisto melankoličnih pobuda. Melankolici su, dakle, neki izuzetni pojedinci, a manje je važno što su kao takvi učinili: spis, državu, mitsko djelo; nevažno je i kako su završili svoj zemaljski život. Jesu li popili otrov, kao Sokrat i Gemma Boić, ili su skočili u grotlo vulkana, kao filozof, koji je tom prilikom zaboravio svoje sandale (kažu, od mjedi; u novije doba te je sandale pronašao hrvatski pjesnik Vlado Gotovac: zajedno s verigama). Nevažno je nadalje jesu li oni, kao polubogovi, podignuti do zvijezda, ili su pogrebeni u još neraskrčenom dijelu grobišta određenom za siromašne i bezimene, kao Gemma Boić, u prosincu 1914: No to je danas već jako „naseljeni“ dio Središnjeg groblja u Beču.
Da, u nekoj tipologiji melankolije to bi možda moglo biti nevažno. Ipak, u starini, glumica Gemma Boić nikako se ne bi uklopila u Aristotelovu/Teofrastovu definiciju melankolije koja bi po njima bila naprosto neka osobita povlastica izuzetnih pojedinaca. Žene u starini nisu smjele glumiti. Smjele su, u pratnji, gledati tragedije, ali već su komedije bile odveć lascivne, pa su i one bile strogo zapriječene. Nijedna od znamenitih grčkih hetera (Boićeva bila je daleko od toga da bi bila hetera) isto se tako ne bi mogla uklopiti u gornju odredbu o melankoliji. Status „istaknutog melankolika“ mogli su ponijeti jedino muškarci, i to slobodni građani polisa. Melankolija je otud prilično politička kategorija, gotovo pa klasna i spolna privilegija. Kao i za svaku „društvenu utakmicu“, i za nju je bilo nužno kvalificirati se. Ipak, ne bi se moglo reći da je starina provela „rodno razlikovanje melankolije“ (gendering), jer to ne bi bila istina. Biće koje utjelovljuje oba spola prije no što se ljudski rod raspao na muškarce i žene, a zove se hermafrodit, nije moglo biti jako melankolično. Ako je melankolik onaj koji nije u stanju preusmjeriti libido na nov objekt želje, i tako nadoknaditi gubitak voljene osobe (malo adaptirana, to bi imala biti Freudova odredba), onda hermafrodit nije imao što i na koga usmjeravati. Ne, starina nije u tom smislu donosila nikakve odluke: polovica onog dijela poznatog svijeta koja je starina držala civiliziranim, kao suprotnost svijetu barbara, naprosto nije dolazila u obzir za melankoliju, iako su žene imale slezenu, pa otud i crnu žuč. Ifigenija, Antigona nisu melankolične; nije melankolična čak ni Hekuba, unatoč strašnim i nenadoknadivim gubicima njezina materinstva. Ali su zato melankolični surovi ratnici kova Ajaksa ili Ahila – potonji tuži i preko groba, u Hadu. Oni su nobilirani po onome što su po/činili; teško je naime zamisliti da je Olimp, gdje se mjere zasluge, mogao imati ikakvih sličnosti s Haaškim tribunalom. Odiseju pak melankolija bi bila samo jedan izazov njegovoj silnoj lukavosti. Čudno nam se danas može činiti da su veliki likovi antičke starine melankolici, iako su ljudi čina koji se nisu dali lako prestrašiti i ni od čega nisu prezali. U našoj je predodžbi, koja pripada modernijem dobu, melankolija povezana s promatralačkim stavom, s oklijevajućim promišljanjem koji melankolika često onesposobljuje za bilo kakvu akciju: Oblomov nije, dakako, tek puka lijenčina. Uistinu, to bi bilo bliže grčkoj ideji užitka u teoriji, u bestrasnom promatranju, makar i jedne muhe, u čemu je svoj užitak našao rimski stoik koji je pisao grčki – Lukijan. Od takvoga promatranja sama grčka riječ theoria nije daleko, i ona ne znači mnogo više, čak i kad se radilo o Bitku ili Prvom Pokretaču, a ne o pohvali jednom kukcu. Naravno, po Aristotelu/Teofrastu, veliki melankolici su i Empedoklo i Platon, ali to je možda zato što su bili veliki filozofi. Napokon, Platon se dopao ropstva na Siciliji kad je odjednom ushtio ozbiljiti svoju „zlatnu državu“ Politeju, uz pomoć sirakuškog tiranina koji ga je, dakako, krivo razumio, a onda htio prodati kao roba. A i za to da bi netko skočio u Etnu hoće se stav prema životu koji je, premda nihilistički, prilično aktivan. Kako god okreneš, ova vrlo široka odredba iz Problemata određuje velike ljude kao melankolike, prije nego melankolike kao velike ljude: Njihova je veličina, u bilo čemu da se ona očitovala, sadržavala uzrok melankolije, a ne obratno.
Ni po jednom od ovih kvalifikativa naša Gemma Boić ne bi se bila kvalificirala za dijagnozu koju je ipak, post mortem doduše, dobila crno na bijelo: depresivna melankolija. Gemma je rođena u Zagrebu 1883. godine. To je godina smrti Richarda Wagnera, bijesnog umjetnika koji je cijelo svoje doba ispunio svojim preglasnim konvulzijama; ali to je i godina rođenja novoga Mesije melankolije, Franza Kafke. Taj se Mesija nije svojemu narodu objavio onako kako to propisuje židovska tradicija, već se objavio u književnosti, pa otud nije prepoznat. Osim toga, pisao je na njemačkom, kao praški Židov; to je genetska kombinacija koja početkom XX. vijeka nije još bila tako smrtonosna kao što je postala u kasnijim desetljećima. Kafka izbjegao je usud mnogog neobjavljenog Mesije tako što je navrijeme umro; sve tri Kafkine sestre završile su, međutim, u Auschwitzu, i jedan novi Čehov da to opiše još nije na vidiku. Kafka otud nikoga nije mogao spasiti, već donekle sebe, ako i to. I jedan raniji veliki melankolik, besmrtni Robert Burton, izrijekom je priznao da je svoju golemu Anatomiju melankolije (prvotisak 1621, usred Tridesetgodišnjeg vjerskog rata u srcu Evrope), pisao da se spasi od vlastite melankolije. Wagnerove tube u Bayreuthu već su najavljivale novu apokalipsu kojoj je prvi rat bio samo preludij; Kafka, ne znajući to, već je pisao o Auschwitzu (naprimjer, Kažnjenička kolonija. Ili je to bio Buchenwald gdje je nacistička vještica Elze Koch dala raditi zaslone svjetiljaka od ljudske kože?) Wagnerov antisemitizam tu je manje „znakovit“ od nečeg muklog i prijetećeg, istodobno opojnog i zavodničkog, u njegovoj glazbi: mitski klišeji, stvarni ili izmišljeni, koji pripadaju ili ne pripadaju povijesti, ali jamačno ne spadaju u Wagnerovu sadašnjost, njegovom se glazbom najavljuju kao BUDUĆI epohalni događaji: kao Heideggerov „nadolazak Bitka“ u liku austrougarskog kaplara koji će napokon otkriti tajnu vječnoga Graala.

Gemmu Boić mogao je, međutim, uoči prvoga rata kurirati slavni psihijatar doktor Kraepelin (u mojoj drami on je prilično prozirno šifriran kao doktor Kraekelin, onaj doktor koji proučava Gemmine simptome i propisuje joj vruću kupku u jednom sanatoriju „u južnoj Bavarskoj“, kamo se ona bila sklonila nakon prvog „živčanog sloma“). Rečeni je doktor Kraepelin autor ključnog psihijatrijskog udžbenika koji je do 1913. imao osam izdanja, i po njemu se tada učilo i liječilo sve što je spadalo u domenu „duševnih oboljenja“. No upravo s Kraepelinom i njegovom dobi završava medicinska karijera pojma melankolija, koji je danas prognan iz medicinske nomenklature.
Zna se da je teorija o suigri četiriju sokova davno pala u vodu, zna se da je nevino optužena slezena davno abolirana od svake krivnje za melankoliju, i zna se da se ono što se nekoć zvalo melankolijom raspalo na cijeli niz novih boljki koje imaju nova i zastrašujuća imena, kako bi se opravdali sve novi i novi medikamenti također vrlo tajanstvenog nazivlja. Zakoni duple Monarhije uoči prvoga rata nalagali su izvršnim vlastima da se tijelo samoubojice ima secirati, i da se o tome ima sačiniti zapisnik. Ne vjerujem baš da se ovo odnosilo i na sve one bečke sluškinjice, bile one goetheovske Gretice ili ne, koje su se, s punim ili praznim trbuhom, bacale u jedan dunavski rukavac uz koji danas leži sigurno jedno od najčudnijih (ako je to prava riječ!) grobišta u Evropi: Bečko groblje samoubojica! Ne vjerujem zato što je sekcija leša imala za cilj da se utvrdi uzrok samoubojstva, taj čin slobode koji je onda kao i danas ugrožavao sve osnove građanskog društva i morala; a u slučaju rečenih sluškinjica bilo je malo društvenog interesa da se stvar samoubojstva razriješi i objasni, pogotovo da se ukaže na eventualnog krivca. Eventualna sekcija bila je samo vježba iz anatomije. Mnogo poglavlje skandalozne kronike carskoga Beča završilo je na ovom mjestu, tako da je zakopano, bez odviše svjedoka, daleko od znatiželjnika i odbljesaka Krausove „Baklje“ (ime časopisa koji si je Krleža, za svoje potrebe, preveo kao „Plamen“). Konačno, iako je svaka odluka za taj čin (Nijemac kaže: Freitod, što će reći: slobodna smrt) individualna i nesvodiva, svi su križevi na Bečkom groblju samoubojica (uzgred budi rečeno, nije ga baš lako naći, i teško da ga pokazuju japanskim turistima) potpuno identični: sivo raspelo, neveliko, na crnom križu, iste visine, poput vojnika u stroju. To je jedno turobno mjesto koje nesvodivost stotina posve individuiranih odluka „disciplinira“ u jednu „kohortu“ pod istom oznakom.
Sekcija Gemmina tijela doduše je obuhvatila i slezenu, koja je, jadna, dvije tisuće godina stajala pod teškom optužbom da s jedne strane potiče strahove bez ikakva povoda i razloga, a s druge joj se strane upisivalo u zaslugu da proizvodi genije i odlučne muževe; valjalo je zaći duboko u novovjekovlje da se ova „zasluga“ poništi kao zasluga, to jest da melankolija s visina genija padne u turobnu stvarnost sanatorija za bogate, i azila, za luđake koji su, kao psi, pokupljeni na ulici; da ne kažem da padne u užas onoga što se u Parizu zvalo Hôtel-Dieu, a u Londonu Bedlam, kod nas naprosto ludnica, „Vrapče“ ili „Stenjevac“; da se snizi i ponizi u status duševne bolesti. Svakako, godine 1914. ništa od slavne povijesti melankolije više se nije brojalo. Teorija o četiri soka nije više dolazila u obzir u ozbiljnoj znanstvenoj raspravi, pogotovo ne u kliničkoj praksi. Također je izašlo na vidjelo da ogromna većina onih koji su očitovali simptome melankolije nikako ne spadaju u genije. (Crnu) žuč moglo se naprosto operirati, premda ne i melankoliju. Kamo je ona zamakla? U koju vrstu nevidljivosti?

Gemma je nekako, premda post mortem, ipak izborila pravo da se njezina boljka nazove imenom depresivna melankolija. Kažem, izborila, kao što je za života bila izborila svoje velike uloge – Lady Macbeth, Juditu, Sestru Beatrix (Maeterlinck) itsl. Oni koji su je gledali, pa su o njoj pisali, osjetili su u njezinoj glumi nešto žalobno, neko tuženje, koje im je bilo daleko, a onda, zahvaljujući njoj, odjednom blisko: bila je to najčistija melankolija. Gemmu ubilo je isto ono što je od nje učinilo glumicu: Život i smrt crpili su s istog izvora: iz bolesti. Ne zove li se jedna novija studija o Nietzscheu – „Bolesni genije“? Gemmina je melankolija bila – umjetnička. Ne zaboravimo da je Dürer svoj slavni bakrotisak nazvao Melencolia I., dakle, „prva melankolija“, jer ih je u njegovom doživljajnom svijetu bilo nekoliko: baš je ta prva vjerojatno melankolija umjetnika: zamišljeni anđeo zdvaja nad beskrajem koji se ne može izmjeriti svim onim silnim spravama u prvom planu, ali sve one naprosto zovu na mjerenje. Svaki pravi umjetnik kani izmjeriti neizmjerno, i ništa manje od toga nije vrijedno spomena.
Planet tužnih geometara bijaše Saturn, dobri starac koji je, kao Kronos, ipak posmicao svoj titanski porod. Arapski zvjezdoznanci, koji su u astronomiji i astrologiji otišli dalje od Grka, „dodijelili“ su melankoliju Saturnu: oni su mislili da je ta golema kugla plina onaj nebesnik koji nadgleda rođenje svakog svog djeteta. Uistinu, odonda su svi melankolici Saturnijanci, kao što su oni koje vuče Luna i tjera ih da planinare po krovovima mjesečari – na engleskom lunatic nije daleko od izraza luđak.
Nesretna i pametna Susan Sontag, kad je otkrila da je i sama Saturnovo dijete, o tome je napisala knjigu. Sreo sam je osamdesetih u Zagrebu. „Teško sam bolesna,“, rekla mi je, „ali dobro su me liječili.“ Melankolija je, unatoč svim onim silnim terapijama koje preporučuje čestiti Burton, neizlječiva; rak ponekad. Susan Sontag pronašla je u pojmu camp ono što je nekoć bio spleen;pronašla je novu vrstu dandy-zma, te je tako jako inovirala stari pojam melankolije.

Arapi su, kao što je poznato, zaslužni što je blago grčkih rukopisa uopće dospjelo na Zapad. Čim je kršćanstvo postalo državna religija, ono se okomilo na pantheon starih bogova, grčkih i rimskih, i „stari svijet“ utonuo je u mrak. Zapad je presjekao svoje duhovne korijene, i da nije bilo arapskih trgovaca ne bi se na tom Zapadu imalo što preporoditi. U stvari, bliže je istini da se grčko nasljeđe ponovno rodilo nego što se nešto preporodilo. Na svaki način, Marcilio Ficino promiče melankolika u „saturnski karakter“; ne radi se više samo o tome da tužni starac bdije nad svojim potomstvom, već to potomstvo dijeli jedan te isti karakter koji mu je rođenjem unaprijed upisan kao sudbina. Melankolija se povlači u unutrašnjost, postaje endogena. Još uvijek nismo daleko odmakli od učenja o četirima sokovima. Ovaj nauk tumači melankoliju kao suigru endogenih i egzogenih uvjeta.
Također, u renesansi melankolija dobija spol! Počinje njezina genderizacija, s tim što je u muškoj verziji priznata kao obilježje genija, dok je, kad spopadne ženu, sve prije nego to. „Ženska“ melankolija sve je bliže onome što je novije doba krstilo kao „histeriju“, izvodeći, na ovaj ili onaj način, ovu bolest iz maternice. Ne zaboravimo, polovica čovječanstva, ženska, još je uvijek gotovo nevidljiva u društvenom bitku, čak i ako se nekima svira lutnjom pod prozorima cijele noći. Trubaduri i minnesängeri bili su vrlo izdržljivi svirci, gotovo kao cvrčci Mediterana, tako isto petrarkisti. Na ovaj ili onaj način, „Laura“ se morala dati vidjeti, ali bolje preko vela, najbolje u crkvi, sa smjernim pogledom na ispovjedaonicu. Balkon (pod kojim se dalo udarati u lutnju, a također skloniti od kiše) bio je važniji od Laure, od Julije. Hamletu je melankolija atestirana i priznata; ali Ofelija se predaje vodi, i ne pomaže joj „trava nedjeljne milosti“.
Kao što su u evropskoj povijesti bila važna rodoslovlja, bilo je nadasve važno roditi se u pravom znaku. Predaja kaže da su slavni muževi fiorentinskoga kruga – Ficino, Pico della Mirandola i Lorenzo Veličajni bili pijani od sreće kad su otkrili da je Platon, skupa s njima, rođen u Saturnovu znaku.
Dakle, iako hipohondrija, histerija i melankolija spadaju skupa, zna se dobro tko od čega može oboljeti. Melankolija nobilira muškarca, napose ako se baš ne radi o siromašnoj ludi s prašnjavih cesta, sa sjenika, iz štala i gnojnica; melankolija, naprotiv, ponižava ženu, pa bila ona i kći dvorjanika (Polonija).
Ova je podjela sve to jasnija. Može se pratiti kako se ona produbljuje paralelno sa sve odlučnijim pokušajima žena da stupe u društveni život, da izađu iza vela, iz nevidljivosti; ovo se pogotovo odnosi na one Laure koje nisu htjele biti Laure (kao ona gospođica koju je Petrarca sreo u crkvi u Avignonu), pak su izrodile hrpu dječice.
Doduše, u doba baroknih ratova i baroknih strahova (barocco – možda je potekao iz gotovo infantilnog straha od praznog prostora kao znamena ništavila i smrti: kao da je cijela civilizacija koja se predavala baroku patila od noćnih strahova), melankolija se odjednom širi na mase. Odjednom cijeli narodi, pa onda utoliko i žene tih naroda, mogu postati melankolični, a poneke skupine i „staleži“ gotovo u pravilu. Melankolični mogu postati i cijeli pejsaži, čak i zemlje. Svijetlo atičko nebo nije moglo postati melankolično, te su se Grci zadovoljili time da melankoličan može biti ovaj ili onaj mineral. No sad se odjednom počinje govoriti o melankoliji kao o „engleskoj boljci“, dakako u Francuskoj. Englezi naprotiv uzvraćaju tvrdnjom da je melankolija malaise francuska. Doduše, u doba kad Evropom pustoše maroderske bande na repu bitaka velikog vjerskog rata (1616 – 1636), bolest koja se zove morbus francia ipak je sifilis. Neopisive strahove Tridesetgodišnjeg rata, koje je, baš zato što su neopisivi uzeo opisivati Grimmelslhausen, sigurno nisu mogli biti uspješan remedium protiv melankolije.
Ovom podruštvljenju melankolije Wolf Lepenies posvetio je cijelu knjigu (Melancholie und Gesellschaft, suhrkamp taschenbuch wissenschaft sv. 969, prvo izdanje 1969.) Onaj tko hoće otkriti kako to cijele nacije, klase, staleži, napose elite, mogu postati melankolični, naći će obavijesti o tome u ovoj knjizi. Sličnosti melankolije elita, odbačenih nakon Fronde od strane francuskih kraljeva, i melankolije naših „tranzicijskih“ elita mogle bi jako obogatiti Lepeniesova istraživanja, dakako u smislu potvrde njegovih uvida. No već je Marcel Proust pisao o „razočarenju od ispunjenja“. Oni koji su doživjeli „ispunjenje svojih snova“ znaju biti melankolični, ako prije toga ne uteknu u neki sretno nađeni rezervat (uvijek su bili neki rezervati!) cinične rezignacije (Gehlen). Niz koji čine satira-salon-Fronda, dakle pobuna (La Rochefoucauld), pa onda pad u melankoliju, u kontekstu apsolutne monarhije francuskih Louisova mogao bi se u stopu pratiti na hrvatskom primjeru od ranih sedamdesetih do negdje kraja naše verzije „baroknog rata“ što pada u sredinu devedesetih; pri čemu bismo naravno apsolutizam Versaillesa morali zamijeniti apsolutizmom Titova „dvora“, pa onda „dvora“ Tuđmanova i njegovih „pretorijanaca“.

Melankolija u Hrvatskoj: Kakva tema!

Ali želim se vratiti Gemmi Boić. Želim uteći od „hrvatske melankolije“.

Kada je Gemmi Boić u prosincu 1914. nalijepljena dijagnoza „depresivna melankolija“, nakon što je podlegla dozi otrova koju je sama sračunala, melankolija kod žene definitivno je bila izdvojena u posebnu bolest koja glumicu teško da je mogla nobilirati. Nepobitno je utvrđeno da ta bolest ima svoj uzrok (začudo i sve što puže po zemlji u obličju Čovjeka izlazi na ista vrata!) u hysteri, to jest maternici. No osim svoje vlastite smrti, i osamdesetak pozorničkih utvara (popis koji je svojeručno otipkala za upravu Kraljevskog zemaljskog kazališta, danas HNK u Zagrebu, sadrži 88 uloga!), Gemma Boić nije rodila nikoga. Bez sumnje, ona je bila Saturnova kći. Ispunila je kletvu kršćanske mističarke iz XII. vijeka.
U XIX. vijeku medicinska „sudbina“ melankolije čvrsto je zapečaćena, i to prema najavama te kršćanske mističarke, Hildegard von Bingen, koje su, premda dolaze od žene, ženama malo pomogle, a meni zvuče gotovo kao kletve. Ona je pisala da žene koje pogodi melankolija obilno krvare u vrijeme menstruacije, i da je za njih najbolje da se povuku iz društva, jer da zbog odveć uske maternice ionako nisu proviđenjem određene za rađanje!
Možda da bi obranio melankoliju od svakog prodora „ženskog principa“, Burton je u svojoj Anatomiji čuje muškarcem, i kaže – „melancholy.... he....“ To je doduše jedino meni poznato mjesto gdje je melankolija, gramatički, muškoga roda.

XIX. je vijek onu tvrdnju mističarke von Bingen uzeo kao medicinski kanon: Melankolija je sada histerija, a to je bolest „neudatih žena i pobunjenih kćeri“. Gemma ispunjava oba ova uvjeta. „Neudate žene i pobunjene kćeri“ bile su često feministkinje. Otud se histerija (o melankoliji se manje govori) odsad povezuje s feminizmom, pa ova dijagnoza, kao toliko puta u ljudskoj povijesti, služi da se signaliziraju pozicije neprijatelja.

Teško mi je Gemmu zamisliti kao borbenu feministkinju. Ona je za tako nešto bila odveć – melankolična. Ali s druge strane, ona je, čim se otisnula iz malenog i pospanog Zagreba, slijedila jak nagon da bude slobodna; u neslobodnom svijetu, konačno o tome i samo o tome govori i Lepenies pišući o melankoliji masa, klasa i elita, taj nagon za slobodom, kad se razbije o hrid društvenih uvjeta, gotovo sigurno dovodi do melankolije.
Rođena je, dakle, u znaku Saturna. Svijet u koji je rođena obavijestio ju je da je cijena slobode za kojom je žudjela jako visoka; da je pitanje hoće li što u svijetu od nje ostati kad tu cijenu plati. Ja sam u drami Nevjesta od vjetra krenuo od toga da je njezin konačni slom prouzročio nesvodiv, nenadoknadiv gubitak voljenog čovjeka. Ne zaboravimo: Rat je, u Beču se stalno pokapa, pogrebna zvona stalno zvone, nekih drugih niti nema. To je Beč apokalipse, koja teško da je mogla biti u ičemu radosna. Krenuo sam, dakle, od pretpostavke što pomalo podsjeća na Freudove uvide o melankoliji koja nastaje zbog nemogućnosti „preusmjeravanja libida“ na nov objekt: to je suhlja formulacija nesreće zbog gubitka voljene osobe.
Rat je milijune pogodio kao izvanjska nesreća koju su bili prisiljeni interiorizirati, ushitom, glumljenim ili stvarnim. To je sjajan teren i velik trenutak za melankoliju masa. Tu melankoliju progone sve utopije, a najviše one „ozbiljene“: i nacizam i staljinizam zapravo su sustavi „naređene sreće“. Orwell je to znao: godine 1984. nema više melankolije, ona je zajedno s drugim nepoželjnim sastojcima isprana iz mozgova podanika.
Doduše, godina 1984. davno je iza nas. Melankolija je preživjela sve utopijske nacrte.

„Jesu naime četiri soka u čovjeku... koji podražavaju četiri elementa...“, stoji u anonimnom spisu s naslovom De mundi constitutione, dakle, o spisu kozmološkom, takvom koji se bavi ustrojem cijeloga svijeta. Datira se u XII. vijek, sigurno ima neki grčki predložak.
Suvremena medicina i s njom čovjek u njegovom današnjem liku ismijali su ovo tako „sočno“ učenje. Iščezao je i sam pojam melankolije, i on danas figurira samo u učenim raspravama novih sholastika (kao što su naprimjer Klibansky i Panofsky u svojoj znamenitoj knjizi Saturn i melankolija). Melankolija raspala se do danas na niz bolesti koje se gađa „ciljano“ sve novim i novim medikamentima. Terapija „melankolije“ sliči kemijskom ratu protiv „štetočina“.
Time se izgubilo nešto od starog znanja o našoj vrsti koje je, međutim, imalo više šansi za jedno integralno objašnjenje melankolije što bi bilo bliže stvarnom stanju stvari.

Gemma Boić pokušala je ostvariti umjetničku karijeru u Monarhiji i Njemačkoj, u stranom svijetu, na tuđem jeziku. To joj je prilično pošlo za rukom, ali nije bilo dovoljno za ispunjenje života kako si ga je sama zadala. Imala je i problem „dvostruke lojalnosti“, a to zbog velikog rata koji je Monarhija povela protiv „njezinih suplemenika“. Neki uviđavni bečki prijatelji to su joj priznavali, ne odričući joj istodobno političku lojalnost Austro-Ugarskoj. Ali u osnovi, ove je dvije lojalnosti, „plemensku“, kako se onda govorilo, i državnu, teško bilo pomiriti. Sve bi to bili egzogeni, transeuntni, uzroci njezine melankolije.
Ali ona je bila i Saturnova kći. Rođenjem, konstitutivno, po Marciliju Ficinu - „prema osobinama karaktera“, ona je bila melankolična žena (doduše, po fiorentinskim platonistima, ona bi bila nemoguće biće). To bi bili endogeni, imanentni uvjeti njezine boljke koju nije preživjela, a pitanje je da li ju je uopće htjela preživjeti.
Stari nauk o četirima sokovima poštovao je ovo dvojstvo uzroka melankolije. Mjereno današnjim parcijalnim, „specijalističkim“ pristupima, taj je antički, grčki, potom arapski nauk, u svojemu holizmu, bio možda bliže istini.

Pojam melankolija valja rehabilitirati. Valja ga razmotriti u njegovoj povijesnosti i u njegovu današnjem važenju. Jer povijest, pa ni povijest melankolije, niukoliko nisu prestale. Gotovo da bez Burtonove Anatomije mi nismo u stanju razumjeti što se uistinu događa u Hrvatskoj, a onda i u drugim tranzicijskim zemljama; što se događa u pojedincima pogođenim nenadoknadivim gubicima skrivljenim u jednom nepotrebnom ratu; što se uopće zbiva s nama, na planu izvanjskom i na planu onom najunutrašnjijem. Nema bez toga nikakvog, ma i najmanjeg približavanja odgovoru na pitanje: Što muči ljude?
„Čovjek je najnesretnija i najmelankoličnija životinja.“ (Nietzsche)
Njegov je strah, njegovo je drhtanje (Kierkegaard), i njegova je melankolija. Možda ne onako kao što su njegovi slezena i žuč, ali ipak je ona njegova na dosad ispitane,ali i još neispitane načine.