Dara Sekulić [1]

ZAPISI O BILJU I NAMA

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

Kruška je pjesnik, rekla je Marija
U sjećanju mi je ogromna stara kruška ispred naše kuće. Bila je jača od zemlje iz koje je izrasla, od kuće i svih nas u kući – nadvisivala je ponekad i nebo iznad naših glava. A plod joj je bio sitan, kad rodi bilo ga je više nego lista. Tada bi pune sepete trpali u stogove sijena ili slame; odakle smo ih omekšale zimi izvlačili i jeli. Kruška hraniteljica.
Kasno u jesen ostajala je bez ijednog lista. Na surim čvornatim granama pojavljivali bi se tada zeleni grmuljci imele. Oni su tu i ranije boravili, a gdje bi bili, ali sad, kad je naša kruška izrađala se i ogoljela, bili su i izdaljeg vidljivi.
Imela se smjestila u granju naše kruške, da li je i živjela od nje. Ili je njeno granje bilo samo kolijevka u kojoj se imela zaštićena i sigurna zibala. Od kruške mogla je uzimati samo jedno od toga, jer ona je poluparazitska biljka. Imala je, recimo, krevetac, a za granu se sama brinula; ili nešto kao polupansion, možda je od kruške dobijala i doručak.
Je li imela nezahvalni gost, tuđa kost, hladnokrvni uljez; zelena pijavica – je li ona iz kruške isisala sav hlorofil i navukla ga na se... Ali znam, da nje, imele, nije bilo, preko cijele božije zime, sve do polovine proljeća, mi na krušku ne bismo ni pogledali. Crna i ogoljena, sad je ona bila manja od zemlje iz koje je izrasla, od neba koje se savršeno prozirno vidjelo kroz njeno granje, od kuće naše iz koje je dim izvijao se iznad njenih vršika; od nas ukućana koji smo je zaboravili i mislili samo na kruške iz slame...
S vremena na vrijeme naši pogledi zaustavljali su se na zelenim grmuljicama imele, njenim žućkastozelenim cvijetovima i poput bisera bijelim bobicama.
Čim bi s proljeća tiho i lelujavo počelo da šumi njeno nježno mlado lišće, mi smo znali: to je naša kruška.
Ali ja nikad nisam odgonetnula da li je kruška pjesnik, a imela samo njena pjesma. Ili je imela samo pjesnik, a kruška njena pjesma.

Jagorčevina, jaglac, jaglika

Berući trave, lutajući pored potoka i živica, nekog davnog proljeća, jedan jaglac mi se zaletio u riječ, postao je zemlje ljupki mamac Suncu, pjena brane postao je onom svom krhkom plodu, svom liku u porodu. Da bi na vrhuncu ta pjena, ta sunčana kupa bila žrtvovana plodu – jednom običnom izduženom ovalnom tobolcu. A plod, šta je plod? I kraj cvijeta i kraj cvjetanja, to je plod.
U svijetu, kažu, raste oko pet stotina vrsta jaglaca! U našim krajevima, u množini, raste Obični jaglac i Rani jaglac ili Primula veris. To je taj Skenderov prvi cvijet. Cvijet njegovog, sigurno, kao i mog djetinjstva, negdje nam se dodiruju geografije. Kao dijete i ja sam iz jaglaca isisavala slatkost, toliko da mi se učini da sam ovlažila vrh jezika. Pokušavala da pisnem u njegovu nježnu cjevčicu i proizvedem neki pisak, neki cvijetni jav. Otimala sam ga od zvučnijih pčela i tiših mrava, ne znajući tada ništa o velikoj vitaminskoj vrijednosti koju nosi njegovo mlado lišće, da se osušen njegov korijen koristi u medicini, neke vrste uzgajaju po vrtovima kao ukrasno bilje...
Jagorčevina, jaglika – to prvo proljetno malo sunce koje nam napuni vid, prospe po livadama, obroncima šuma, po pašnjacima i proplancima, penje visoko po planinskim čistinama. A cvjeta već krajem februara pa sve do aprila, na visinama cvjetanje traje i do maja mjeseca.
Jednom sam, baš u doba cvjetanja jaglaca, sa Skenderom Kulenovićem, putovala u Gradačac na Kikićeve književne susrete.
Vozili smo se luksuznim kolima koja je, zajedno sa vozačem, obezbijedio tadašnji Centralni komitet (kao i sada, ni tada nije bilo problema, sve je bilo pod kontrolom!).
Ja sam, naravno, bila neplanirani saputnik. Ali moje prisustvo Skenderu je bilo drago, znam to, kao što je meni bio drag svaki susret s njim. Bilo je to, mislim, 1977. godine.
Putem preko Olova, pa sve do blizu Tuzle gdje se put odvaja, pratila su nas osunčana žuta ostrvca jaglaca – smjenjivala se s bijelim krugovima zaostalog snijega.
«Prošarica», kao za se, tiho je rekao Skender nakon dužeg ćutanja u kome je bio dovoljan sam sebi i predjelima ispred nas.
«Volim ovo doba... volim prošaricu...»
«I ocvala primula...», mislila sam na Skenderovu prvu knjigu.
«Da, da, ocvale primule», izgovarao je smireno i polagano: «Mislim... posljednji put... da ih gledam...»
Cvijet, kao i čovjek, ima nešto što niko ne može do kraja da zahvati. Ma koliko o cvijetu znali, ponešto uvijek ostaje tajna.
Ponio je Skender svoje ocvale primule u svojim očima, vidjela sam kako iz njih, ispod onih njegovih zasanjanih trepuša, čežnjivo i sjetno bljesnu kao odsjev toplog, vječnog Sunca.

Nijemo kolo u brezi

Ko nije poznavao Miju Mijuškovića, vajara iz Nikšića, taj, slobodno mogu reći, ne zna šta je čovjek - ni međed. U stvari, Mijo i nije iz Nikšića. On je sa Opservatorije na brdu, kilometar dva udaljeno od grada. Mijo je znači čovjek vremena, bolje reći čovjek svih vremena; ne samo onih vezanih za sunčeve mijene, naoblaku i pljuskove sa povremenim snijegom. A sva ta vremena spavala su ili tinjala u kamu i vodi, na nebu i u zemlji, kolajući kroz Mijino srce i posebno kroz Mijine noge. Te noge, noseći sva njegova vremena i ludu njegovu glavu, pješice su išle od Opservatorije iznad Nikšića do Điđikovca, ulice u sred Sarajeva, gdje je živio profesor koji mu je kao studentu predavao geologiju, meteorologiju, šta li... Došao je da ga vidi, onako, iz čista srca, iz želje. Mijo će se i vratiti pješice, istim putem preko Treskavice (reče on još neku planinu iza Treskavice, ali ja nemam karte ni atlasa da to provjerim; planine se nisu pomjerale u ovom našem vremenu, u kome se sve pomjerilo); obilježio je u dolasku neko kamenje, žile i korijenje koje će na leđima ponijeti u svoj atelje; da udahne svoju dušu u ono što je već bogom oblikovano čekalo samo da on naiđe. Ko je jednom samo i letimice vidio Jakova Grobarova, začudio bi se kako je Mijo, iz samo jednog kamena i nekoliko drvaca, stvorio istog Jakova, ludog zanesenjaka poput Sanča Panse.
I kad je već tu, u Sarajevu, skoknuće Mijo sa mnom do Tilave gdje sam kod sestre u školi ostavila dva trupčića breze. U njih ću svojom rukom ispisati svoje Riječi za nijemo kolo, a sve ostalo Mijino je, samo on zna kako će oplemeniti riječi koje će biti i skulptura. Stihove sam ispisivala slijedeći krugove, godove u presjeku breze.
Davno (primjećujem da je to najčešća riječ koju izgovaram) je sve to bilo i ja ne znam, da li sačuvana je ona Mijina, od svih najneobičnija i najljepša pjesnička antologija.
Jesu li sačuvane pjesme o maslini, rukom Vesne Parun upisane u drvo masline koje je Mijo negdje u primorju pronašao i vukao ga na svojim leđima, a potom voskom i svojom ljekovitom rukom zaštitio od crva i vlage; zaštitio svojim znanjem o vremenu, o zemlji, kamenu i drvetu.
Dobri Bože, je li sačuvano ono «ide čovek pored reke pevač beskrajni... sklanjaj decu majko moja ide zločinac...» Branislava Petrovića, upisano u hrastovo drvo; Dečanska zvona Darinke Jevrić koja su ostala tamo da zvone u drvetu jasike...
I, hvala ti, Bože, što ne mogu dalje da se sjećam, ko bi to izdržao...

Limun, na jugu Srbija

Bila sam učenica drugog razreda osnovne škole. Između dva časa odšvrljala sam jednog proljetnjeg dana iza školske zgrade. Zanimalo me je šta ima tamo gdje ne dopire sunce i gdje je prostor ograđen visokom podivljalom živicom. S čeone strane zgrade, na školskom dvorištu, ostavila sam drugarice iz razreda, i krišom nestala.
Ničeg nije bilo iza moje seoske škole, ništa!
Hrpica smeća, učiteljica je bila mlada i živjela je sama; nekoliko krpica, zarđala i davno odbačena kuhinjska posuda.
Ali, gle! Ukaza mi se nešto žućkasto, zasvijetli odjednom to nešto do sad neviđeno, što sam zgrabila i obavila šakom plašeći se da me neko ne posmatra.
U razredu sam to pažljivo smjestila u torbicu i izvukla pred majkom kad sam se vratila iz škole.
«Lemona! Pa da, ti ne znaš, nisi vidjela lemonu... ali to je samo kora, ona se ne jede, baci to...» rekla je žalostivo.
Vidi moja majka, vidi taj zlatnik-ženski rod, tu lemonu! Može li današnje dijete i približno osjetiti ono moje malo saznanje da u svijetu, negdje pored mora, kako je rekla majka, raste nešto što se zove lemona.
Naravno, sretala sam kasnije mnoga stabla limuna, gledala ih u vrtovima, na poljima, čitave plantaže niz Neretvu; limun kao limun, ali nije baš tako. Osim lemonu, upoznala sam i jedan neobičan limun, jedinstven. Othranila ga je porodica Stanislava Stankovića u Vlasotincu. Stanislav Stanković, profesor, predavač sintakse i makedonske književnosti na filologiji, i potajno pjesnik, koji me je obradovao dozvolivši mi da pročitam neke njegove pjesme - najljepše svoje godine proveo je u autobusu između Skoplja, Vlasotinca i Beograda; Prištine, Vranja i Kosovske Mitrovice; jureći za svojim studentima koji su se slijevali i odlijevali, za svojim knjigama koje je dijelio i posuđivao da mu nikad ne bi bile vraćene, za svojim naslućenim mogućim ljubavima koje nisu stizale da se ostvare...
I u drugim vrtovima u voćnjacima Vlasotinca gledala sam i kadulju, bademe, krupne višnje i kivi; ukrasno drveće i puzavice juga, bokore lavande.
Ne znam kakvo je bilo djetinjstvo i mladost ovog limuna, srela sam se s njim kad su njegovi krupni plodovi, ko zna po koji put, dozrijevali. Neodoljivo su me mamili da otkinem koji ali bilo bi to nedostojno ozbiljne žene. A porodica Stanislava Stankovića činila je za mene i moje unuke mnogo više nego što se tada moglo učiniti za «jednu izbeglicu iz Kordunskog Ljeskovca, pa sada i iz Sarajeva».
Dakle, limun, uronjen korijenjem duboko u posebno za njega napravljenu baštovanku. U toj svojoj čvrstoj drvenoj kući imao je zemlje više nego da se rodio negdje uz more. Onu sipku pjeskovitu crnicu na kojoj vijekovima dozrijevaju vlasotinački vinogradi i na kojoj su, u vrtu Stankovića, odrasle i njegove dvije sestre, smokve.
Za slatko i džem, smokve dozriju i oberu se s jeseni. S njih se kasnije polako osipa i lišće ali studen neće ukočiti njihove grane, one će ponovo pupati i donijeti plodove. Što se smokava tiče, na jugu je Srbija, a ne «Srbija na istoku».
Svoje družice limun mora napustiti prije mraza. Njega će s teškom mukom i oprezno prenijeti iz vrta pod nadstrešnicu pri ulazu u podrum kuće. Tu će biti zaštićen od vjetra i hladnih noći. Mirno će dozrijevati. Do toplih dana proljeća, dočekivaće on mnoge prijatelje Stanislava Stankovića i pozdravljaće ih svojim zlatnim lemonama.

Veliki, crni Brankov sljez

«...skoro preko noći rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez...» Postaće ta baštica čuvena i čudesna «Bašta sljezove boje».
Krupni cvjetovi crnog sljeza svijetloljubičasti su, ili ružičasti. Za Ćopićevog djeda Radu bili su modri. «Pazider ga, sva se bašta modri...» U neka proljeća djed Rade tvrdio bi da su cvjetovi crveni. Mogao je djedica i da se zabuni, jer samo u našim krajevima javlja se oko dvadeset vrsta samoniklog sljeza.
A cvijet, list i korijen, kao hrana ili kao lijek, dobija se još od bijelog, pa malog sljeza, blijedoljubičastog i onog s tamnocrvenim cvijetovima, sljeza koji nosi još i neobično ime TRANDAVILJE.
Proljetne listove Brankovog crnog sljeza, kao hranjive i zdrave, poznavali su i stari narodi jer ti listovi, pored toga što sadrže mnogo minerala i vitamina, sve do polovine ljeta ostaju meki i svježi za kuvanje variva, savijanje sarmica... One kockice, od kojih čaj izliječi mnoga promukla i upaljena grlca, pripremljene su od korijena bijelog sljeza. Ni taj čaj ne bih mogla koristiti a da ne mislim na Branka Ćopića.
Uživo, prvi put sam Branka srela u Sarajevu, 1956. na nekom skupu književnika. Kao bez glave pojurila sam u baštu Pozorišne kafane gdje je sjedio u krugu najvećih naših pisaca. Upoznao nas je pjesnik Miodrag Žalica. Rukovali smo se i ja sam brzo nestala iz bašte.
U kasnijim susretima, Branko me je često podsjećao na moj «kukavičluk»: «Kako ti ono pobježe, niko te ne bi pojeo, nisi ti baš tako slatka, a?» «Znam da ne bi», kažem, «ali sam sigurna da bi rekao: Vidi one kurvice kako se prišila uz Branka...»
«Šta ti je, prije bi rekao: Vidi onog Branka kako pikira na onu malu...»
Mnogo godina kasnije, kad sam doputovala u Beograd da Branko potpiše ugovor o štampanju njegovog romana «Delije na Bihaću» u «Malim novinama», mi smo se i dalje zadirkivali. Rekla sam: «Šta misliš, Branko, nije li to nepravedno da ja, koja sam mnogo bolji pjesnik od tebe, obavljam ove poslove činovnika...?»
«Ali ja sam neuporedivo bolji pripovjedač», rekao je iskreno, upravo čedno; Branko je bio čedan i sramežljiv.
Jedne rane jeseni, pred kraj sedme decenije, družili smo se u Bosanskoj Krupi. «Prošetaću malo s ovom mojom zemljakinjom», rekao je učesnicima književne večeri. «Ti si moja mala graničarka, znaš li ti da je moja Soja, mati moja, Ličanka?»
«Ali ja sam Kordunka», pobunila bih se.
«Ma hajde, pusti, isto je to...»
Čim smo istupili iz hotela, sa nama je krenula grupica djece, a kako smo se ulicom približavali centru Krupe, pristizale su sve nove grupice; odjednom, oko nas se okupilo mnoštvo osnovaca. Djevojčica je, svaka, bila ona «Mala moja iz Bosanske Krupe», a dječaci se prsili u želji što prije da pobjegnu iz «Magarećih godina» i ne sluteći da su to najljepše godine njihova života.
Svako je želio Branka da vidi izbliza, da stane mu pred samo lice, svojom rukom dodirne ga.
«Vragovi nijedni», okretao se gledajući može li nekako da umakne, «ne daj me, graničarko, viđe li ti ovu napast...» a djeca su vrištala od smijeha i prije nego bi on izgovorio riječ.
Zašto se Branio Branko Ćopić, je li mu već ime odredilo do kraja života da se brani, i nakon kraja.
Ali od čega se branio, od čega... od poplave modrih cvijetova crnog sljeza u baštici pored nekadašnje kuće koju nikad nije mogao odsanjati.

Graditelji koji grade cveće

Nakon književne večeri neprimjetno sam se povukla u hotelsku sobicu i brzo zaspala. Negdje iza ponoći probudilo me je jače kucanje na vratima. «A, tako, ti spavaš, dok ti se «brat» Aca ženi... Razbudi se, lepo se obuci, čekamo te...» Probudio me je i «naređenje izdao» pjesnik Branislav Petrović, a kad on nešto namjeri to i ostvaruje.
Brzo sam se obukla «lepo», sišla niz stepenice i ušla u veliki hotelski restoran. Imala sam se zašto probuditi. Učesnici Nikšićkih književnih susreta, svi odreda, nosili su na prsima po grančicu trešnjevog cvata, pjevali su, glasno se dozivali i nazdravljali jedni drugima s kraja na kraj sale. U sredini, za jednim stolom, okićeni i svečani, sjedili su «mladenci»: pjesnik Aleksandar Aca Sekulić i Maca, mlada ljekarka u Nikšiću. Imala je ona svoje puno ime i prezime, sad, kad više nije u životu, saznala sam da se zvala Marija Đerković. Ali za Nikšićane ona je bila samo njihova doktorica Maca; omiljena, spremna uvijek ljudima da pomogne. Zato su i priželjkivali i u rodu da im bude, čim bi Maca s nekim na ulici stala ili sjela u hotelu «Onogošt», - gradićem bi kružila priča kako se Maca udaje.
«Dosta su me udavali», rekla je te noći razdragano, «sad se ja sama udajem». Kad je vidio da ulazim, između Mace i Ace svečano je sjeo Branislav Petrović, kucnuo kašikom po flaši s pićem: «Pristupa nam najveća meksička pesnikinja, sestra našeg od sreće izluđenog mladoženje, crnogorsko-japanskog pesnika Aleksandra Ace Sekulića. Svi smo, znači, na okupu i venčanje može da počne.
Kao venčani kum imam čast da iz, za ovu priliku sačinjenog, zakona o braku, izgovorim samo neke od paragrafa, pazite, paragrafa! Prvo, bračni drugovi su dužni jedno drugom biti neverni do groba, samo tako mogu opstati u srećnoj bračnoj zajednici, jureći se i uvek nanovo nalazeći... tišinu molim, i buran aplauz, što je trebalo da se podrazumeva od ovako, bratstvom i jedinstvom, okupljenih svatova...
Drugo, kao znak velike odanosti svetoj svojoj neveri, na koju će se ovde zakleti, bračni drugovi će na svojim grudima uvek nositi trešnjev cvet; ako ga nema jer ne cveta u svako doba ispod naše nebeske kape, neka ga nacrtaju, neka ga utetoviraju u svoju razneženu bračnu kožu. Neka ga dobave iz Japana, tamo ga uvek ima, video sam ga kad sam ono, 1905., bio u rusko japanskom ratu!
Treće, i najvažnije, svake godine, ili bar svake prestupne, bračni drugovi dužni su na svet doneti jedno trešnjevo mladunče... vidi, vidi, burazeru... devojke koje su nas okitile cvetovima daju mi znake da se ispred hotela okupljaju civili, pristižu s poklonima i čestitkama. Najlepše molim, obavestite ih da im se već ovog časa želimo pridružiti...»
Svijajući se od smijeha, oduševljeni ovom igrom koju su nam priredili dragi pjesnici i doktorica Maca, ustajali smo sa stolica i kretali ka hodniku i izlazu. Konobari, kao ozbiljni, sa salvetama preko ruku, ispraćali su nas suzdržano se smijući. Izgleda da nikad odjednom nisu služili više «budalina».
Pjesnici, ozbiljni pisci od debelih knjiga, i sa prosjedim bradama; njihove nečujne i slabovidljive žene i nas nekoliko pjesnikinja kao dokaz ravnopravnog učešća žena u književnom životu. Domaćini, i poneki uljez koji je došao da se najede i napije, a sve džaba; bučni i razdragani kretali smo se iza «mladenaca» na čelu, prema centru grada.
Samo nesita duša žedna života i sreće, pjesnik Branislav Petrović, Brana naš jedini, mogao je tog davnog maja da pokrene energiju trešnjevog cvjetanja u nama. I da probudi mirni usnuli gradić koji ga je pozdravljao kroz ranu zoru i otvorene prozore.

P. S.
Bila sam još u izbjeglištvu, tragala za nečim na putu od Vlasotinca do Sarajeva i uzaludno obratno. U jednoj uličici koja od autobuske stanice u Beogradu vodi prema Zelenom vencu, kroz rešetke u vrtu, ugledala sam rascvjetalu trešnju; tihu, spokojnu, zaštićenu od prolaznika. Pozvonila sam. Na željeznim vratima ukazala mi se mlada žena s kosom napadno obojenom u platinasto, u uskoj, kratkoj suknjici i bluzici koja je ocrtavala oštre oblike dojki. Drsko zgodna, čula je moje ime i ime Ace Sekulića kojeg sam tražila; i još drskije nezgodna, zalupila mi je vrata ispred nosa.
To nije bila doktorica Maca.
Ni ja više nisam bila «sestra» Ace Sekulića.
U stvari, ja sam tražila Branislava Branu Petrovića, zavela me je tuđa trešnja u tuđem mi svijetu.
Ni Japan mi nije mogao pomoći.

Početak i kraj ničega

«Pogledaj, molim te», rekao je Enko, smijući se sretno jer Enver Mehmedbašić, književnik humorista, oduvijek se, baš tako, sretno smijao i sebi i drugima. Pokazao je rukom, dižući je iznad moje glave: «Kako ne vidiš, drvo na krovu onog nebodera...»
Bilo je to oko Uskrsa ove, 2004. godine. Sreli smo se na obali u Aleji lipa, kako se ona sada zove. A zove se lijepo u odnosu na neka imena ulica u koje se plašim zaći, sve strahujući da će me «zaskočiti neko iz potaje».
Gledajući kako sam iznenađena i začuđena i kako već u sebi odgonetam tajnu (a jednako su mu se smijale i oči i usne, činilo se i ruka koja mi je drvo pokazala) rekao je: «Preživjećemo mi, vjeruj». «Zaboga, Enko, pa zar već nismo preživjeli?»
«To se nikad ne zna, možda je ovo tek početak?»
«Početak, čega?» upitala sam.
«Ničega», rekao je Enko, dragi veliki prijatelj ljudi, vole li ga oni? «Početak i kraj ničega, pa onda... opet! Znaš, kad je sve ovo počelo, a ja znam i da je počelo mnogo ranije, 1992., ja sam rekao: Enko, ti si sad u Doboju. Moraš presjedati na drugi voz, ovim kojim si dosad putovao ne možeš dalje...»
Enko i njegova prijateljica u šetnji, a možda i ljubav, jer Enko je sav vrijedan ljubavi, odgegucali su dalje mirno, lagano, bio je lijep dan mjeseca trava. A ja sam kao ukopana ostala na istom mjestu, spondiloza me žestoko opominjala da promijenim leđa i vrat naročito, ili bar položaj da im promijenim. Pokušavala sam da ustanovim koje je to drvo, kako je dospjelo na krov nebodera od četrnaest spratova. Polako sam mu se približavala. Vidjela sam: lipe u Aleji lipa tek su počele da pupaju, a drvo na krovu već je prolistalo: gledajući ozdo u visinu nazirala sam neke svjetlije titraje – nije lipa! Činilo mi se da lišće na drvetu ponekad zatreperi, mogla bi to biti topola, i Enko je rekao da je to sigurno topola. Ali ja sam suviše udaljena i slabovida; ono je visoko iznad mene, iznad grada, iznad zemlje – ono bi u nebo. Možda i treperi, ali ja to zaista ne mogu da vidim. Ali tajnu moram odgonetnuti. Sjeme topole donijele su ptice ili nanio vjetar. Vrijeme je nataložilo čestice prašine i zemlje, padale su kiše...
U tom neboderu stanovao je Dragan Ćećez, bojažljivi smjerni činovnik na željeznici, uzalud je završio ekonomiju; taj dobri tihi «čuvar pruge Til» - gdje je on sada dok na krovu njegovog betonca raste topola. Ali, vidi, pokraj nebodera nisu topole, to su jablani. Jedan se crni i ne lista ovog proljeća, pojela ga je imela, ljubavnica koja ga je grleći progutala. Drvo na krovu nije jablan, to je više nego sigurno; ne stremi u visine, po svojoj sudbini ono je već na visokom.
Tih dana, nešto prije susreta sa Enkom na obali, posjetila sam pjesnika Nedjeljka Babića u seocu kod Milića. Berući vršike mladih kopriva u njegovom voćnjaku, nekim povodom on mi ispriča kako je topola izdala Hrista. Uplašila se kad su se približavali vojnici i zvučeći šumno svojim lišćem, odala Hristovo skrovište. «Gdje to piše?» upitala sam.
Da, topola se uplašila i pobjegla na krov nebodera, glupačo, moglo je to samo njeno sjeme: uplašilo se da će ga ptica progutati i skliznulo iz kljuna.
A da se popnem gore? Starica u osmoj deceniji penje se na krov četrnaestospratnog slupanog, u ratu uništenog nebodera. Zašto da ne pokušam, polako, strpljivo... ali gdje su stepenice? Nigdje, i ne vide se, zatrpalo ih je silno smeće, brda i brda otpada; ni miš do krova ne bi mogao da se izmigolji.
Idući dalje uz vodu, ugledala sam jednu tek prolistalu brezicu. Zastala sam pored nje da mi se u oku učvrsti njena slika, a onda brzo otrčala natrag do nebodera i koliko mi je vid dosezao, prenosila taj vidni otisak do topole na krovu.
Ali na neboderu, znam to sada, jer se noćas spustila sa krova i došetala u moj san, samorodno i slobodno živi mlada breza. I duša nečija, zrake fosforne iz njezina korijenja, isijavaju u božje dane.

Čičak, u mom srcu

On hoće na neobrađeno, zapušteno zemljište, voli puteve i međe, plotove i nasipe; Boga pitaj zašto. Možda zbog onih koji će tuda proći, da ga vide i da mu se dive. Njegova široka crveno grimizna glavica, gronja na vrhu peteljke, zadržaće pogled i onih koji bi rado zaobišli njegove bodlje.
Čičak, to se jede, saznala sam od djece u Vučjoj Luci. U to tiho, staro selo iznad Sarajeva, često sam dolazila. Sve u njemu je moglo da se nađe. Povučeni, sklonjeni s puta kao i selo, strpljivi ljudi (vuka ni za lijeka!) navikli da im iz grada uvijek neko stiže gradskim autobusom, spremni da iznesu lončić mlijeka, tanjirić «smjese».
Na širokim poljima Vučje Luke s proljeća sam sabirala mirisne trave, s jeseni slatke šumske plodove. Jednom prilikom spazila sam kako dječaci izvukoše iz zemlje duguljasti, poput repe, korijen čička i kako u zemlji osta poduža crna rupa. Kad su ga očistili, prvi put sam ugledala njegovo mesnato bijelo tijelo.
«Šta radite s tim korijenom?», upitah djecu.
«Jedemo ga, budalo», izleti jednom od njih, u isti mah on planu u licu, postidi se. Djeca teško shvate da neko, mnogo stariji od njih, nešto ne zna.
«Kuvamo ga, kao krompir, nekad i pečemo, sladak je...»
Ali nigdje, kao na Zmijanju nisam vidjela ljepše cvjetne glavice čička. Sa Kočićevog zbora, jednog ljeta, ponijela sam kući nekoliko stabljika ovih bodljikavih ljepotana; duže da ih gledam. Stajali su u jednom ćupu u uglu sobe i ko god bi naišao prvo bi njih ugledao. Možda to i nije bio čičak, čičkom narod zna da nazove mnogu bodljikavu biljku; dugo njega nisu zanimale razlike, već samo sličnosti.
Ljubav moja, slikar Ibrahim Ljubović, koji je stvarnim, postojećim predmetima i likovima, utiskivao slikajući ih prisjaj nestvarnog i nepostojećeg, počeo je tih dana da slika glavu neke meni nepoznate djevojke. Ni sanjala nisam da bi se u našu ljubav upleo i neki čičak. Možda je Ibrahim tu djevojku poznavao u svom srcu ali ja to nisam znala.
Slika se iz dana u dan odvijala i pokazivala dio po dio svog lica, svog života. Kako sam se obradovala kad sam na njenom čelu ugledala u klupko savijenu dugu, koja se povrh čela i na tjemenu odmotavala; i širila iz sebe svijetlo purpurne cvjetove-cjevčice. Bila je to njena kosa, krupna iznad njenog čela, bio je to moj cvijet sa Zmijanja.
Ne znam gdje se u svijetu ona sada nalazi, ne znam da li još negdje živi, osim u mom srcu.

Drijen, drenjina, drenovina

Kada smo se, negdje pri kraju pete decenije prošlog nam vijeka, najeli naželjenog hljeba, odnekud su nam dospijevali recepti za kuvanje i spremanje zimnice. Najuzbudljivije što sam tih godina u kuhinji radila, bilo je spremanje marmelade od nekuvanih, svježih drenjina. Kada se dobro namučiš dok ih «protisneš kroz sito ili pasir mašinu, pa u dobijeno «meso» drenjaka staviš jednaku količinu šećera te, u posudi koja ne oksidira, tri sata miješaš drvenom varjačom».
Tri puna sata, mutim drenjine! Izmućeno na kraju strpam u tri staklenke, od kojih jednu, uvijek gladni moji sinovi, smažu odmah, za deset minuta.
Od drenjina Rusi prave kisele juhe, mi priređujemo slatko, kompot i sok. Marinirane i još zelene, zimi one znaju da glume, zamjenjuju masline. Sretna su djeca koja ih jedu svježe, ubrane njihovom rukom. Tako su najslađe. U nekom mirnijem svijetu, dren se uzgaja kao ukrasno grmlje po parkovima i oko jezera napravljenih za kupanje i sunčanje.
Mošo Odalović, u stvari on je Momčilo, (pjesnik za kojim luduju djeca i koji nikad ne može da ih umori niti djeca mogu da umore Mošu), pozvao me je za svoju krsnu slavu, Svetog Nikolu. U selu Staro Gracko kod Lipljana, iako u strahu od rođenja, punoći slavlja radovali su se još i njegova majka i braća i djeca njegove braće. Tada su još svi Odalovići iz Starog Grackog bili u životu. Kao izbjeglicu, Odalovići su željeli ne samo da me ugoste, već na ovu, i Sekulića Slavu, sa mnom podijele svoju slavsku radost.
Mošo je želio da mi pokaže svoje selo, on tako ponosno kaže: Staro Gracko, a onda objašnjava kako se to izgovara i kako se to piše. Ponosio se čistim urednim kućama i dvorištima, domom kulture, zajedničkim seoskim putevima, zajedničkim voćkama i igralištem. Tako, idući preko njiva, odšvrljali smo i do obližnjeg gaja. Svaki žbunić, stazicu i svako stablo poznavao je Mošo u svom gaju, bio je to gaj njegovog djetinjstva. U stvari, Mošo je dobro znao šta želi da mi pokaže. «Vidiš ovo drenovo drvo», počeo je rukom da klizi po njegovoj tankoj žutosivkastoj kori. «Ovde, vidiš, na ovoj grani, zabeležio sam ovaj zglob, pogledaj, molim te... kao da je neka iskusna ruka napravila tu dršku na štapu. Kad god dođem kući, ja svratim ovde da se uverim da on jednako čuva svoj oblik. Kako drvo raste tako se razvija i moj štap, i drška na njemu.
Kad naraste prema mojoj visini, onda ću ga lepo useći. On tu raste za me, ja to znam otkako se izdvojila ova grana; to je moj štap. Dren je naše drvo, on je postojan, dugotrajan, ovo je tvrdi dren.»