Stevan Tontić [1]

U BESMRTNOM BRIJESTU

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

U BESMRTNOM BRIJESTU
(pismo Bošku Kućanskom)

1.

Gledam tvoju veliku izložbu
otkrivenih oblika svjetske duše,
dušinih grljenja i orgija,
sveg onog ortakluka s materijom,
sestrinske brige za napuštenu,
za bogoostavljenu tvar
po tvojim čardacima ni na nebu
ni na zemlji,
uzvitlanim tvojim snom.

Gledam oblike koje dlijetom
(možda i golim šakama)
vadiš iz utrobe kamena i drveta,
iz svoga besmrtnog bresta,
spasavajući ih od tmica,
od truleži i rasula
(u koje ih zao udes baca),
grijući ih stegama
majčinskih pređica,
očinskim omčama konopaca.

Ponekad se tu umjesto
stabala, cvjetova, plodova,
vrutaka, čvorišta, gnijezda,
kroz promjenu naglu
stvori grupa talaca,
kolona oblika-izbjeglica,
tužni karavan (al svjetlošću vàjan,
svjetlošću palih zvijezda)
kroz ovu noć i maglu.

A svakim se rezom dlijeta dira
u san dječaka izgnanika
iz prvobitnog raja,
sa strepnjom golog daha
za samu prirodu stvari,
za disanje rodnog svemira
uz huk prijetećeg kraja.

Al oblik tvoj sja i traje,
još drži tvar na okupu:
uzimaš je, tešeš, brusiš
u kosmičke glave, ovale,
maske, talismane, prstenove,
u sušti bjelutak, u prajaje,
u duplje tijela i udove,
kao za Izložbu posljednju
kojoj svi oblici plove
(i tvari s Trona pale,
da preobražene se vrate
u Tvorevinu skupu).

I kako se vlakna brijesta
raduju dodiru konoplje, lana!
Kao da pređom iz prasjećanja
(onom s preslice tvoje bake)
oplićeš sva ranjiva,
opako izložena il hladna mjesta,
u iščekivanju Svetog Spasa
za duh što oblike sniva,
za vedri nerv brijesta,
za stud kamena, za elemente,
u osvit Sudnjega dana.

Skrasiće se, najzad udomiti
tvari u srećnim oblicima
u prostoru kućanskome -
svaka će doći na mjesto
iz kojeg će sjaj liti,
biti svoja na svome.

Ne gleda li ti i samo
bistrooko dlijeto tamo,
u oblik svih oblika,
u taj skriveni prijesto?

2. 3

Sad anđeo neki uzima riječ
(taj demon moga samoljublja!)
i šapuće mi svoju molbu
koju ti vjerno prenosim:
«Želio bih, Majstore, da mi izdubiš
(pa šta košta da košta)
škrinju il bešiku (svejedno)
u svome besmrtnom brijestu;
prostrana da je i što dublja,
s poklopcem kao sporednim nebom,
kako bi se odala zadnja pošta
tijelu koje jedva već nosim,
da se odmorim u besmrtniku,
utegnut živom silom konopaca,
duhom i tijelom na divnoj gozbi
brestovim vinom i hljebom.»

Ušutkavam drskog samoljupca
a kao da i sam pomišljam:
kad bih već sada stvarno imao
krevet od besmrtnog brijesta
s posteljom od brestovih treščica,
u koju bih lijegao u košulji
od mlade brestove like,
s oglicom od brestove kore,
možda ne bih ni umirao,
u najmanju ruku – oslobođen
vječne predsmrtne more.

I pomišljam da bi mi
- ako već i umrem –
izrasla nevidima besmrtnosti kresta
i sočio bih brestovim mirisom,
primivši sveto miro
kao nepopravljivi paganin,
rodonačelnik reda obožavalaca
tvoga Besmrtnog bresta.

U Sarajevu, novembra 2003.