Alma Lazarevska [1]

MJESEC I DUŠA

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Alma Lazarevska

MJESEC I DUŠA
If design govern in a thing so small*

21. aprila 2009.
Stigla.

22. april
Već u šest ujutro izašla iz hotela. Na koju je žeđ Čatić mislio kada je napisao da pije zbog žeđi sadašnje, ali i prošle? Otkud mi Čatić s druge strane okeana? Ostalo me ne čudi. Gdje god stigla, prvo jutro počinje paničnom potragom za vodom. Doputovala pred ponoć, te bilo i: koji me đavo tjerao? Zamka za malodušne… đavo? Dok je osoba koja me je dočekala na aerodromu premetala po džepovima, gubila pa nalazila potvrdu o parkiranju, imala ključeve te nema ključeve, na naočale umalo sjela, mislila sam: U Tvojim sam rukama, Bože. Stigla sam u grad u kome je rođen autor Gavrana, pa neka bude i: anđeo. Jer, Anđeo svega čudnog je jedna od najdražih mi Poovih priča. Poov grad je Baltimor. Ovdje je rođen, živio tek jednu ili dvije godine. Sylvia Plath… tri? Rodni grad služi da se u njemu rodimo i da ga napustimo. Plod i posteljica. U svojoj sam bila tri godine. Nikad se vratila. Poovog rodnog grada nema u njegovim pričama. Našla sam ga u nekom histeričnom pismu gdje kaže da je došao ovdje da se otruje laudanumom, pa ispio samo polovinu. I Sylvia Plath ovdje... o samoubistvu. Ali, gdje nije? Naišla sam kod nje i na naročit atribut uz pomen ovdašnjih noći. Ne žuri sa citiranjem. Predstoji mi oko sedamdeset dnevničkih jedinica. Najkraća, iskustvo u hroničarenju me naučilo, može biti troslovna riječ, s dugim okruglim samoglasnikom u sredini. Danas sam pokušavala objasniti da u mom jeziku ova riječ može biti i she i he. A smrt? She, samo she. Te pošutjesmo koji trenutak. Lijepo je počelo. Chronic pain kao tema. To objašnjava zašto me na aerodromu nije dočekao onaj ko je trebao. Onog što jeste, sinoć sam olako podcijenila. U biografiji mu stoji da je na u New Hampsheru, na Hampton plaži, spasio djevojčicu koja se utapala.

23. april
Pogled na Dorchester Bay. Na stolu Antologija The third shore. Women's Fiction from East Central Europe. U njoj How we killed the sailor. Bay, shore, sailor. Nešto disonance u onom killed? Onomad je u sarajevskom ateljeu mog prijatelja, japanski (bo'me, japanski!) kamerman živnuo na pomen naslova Death in the Museum of Modern Art. Aaaaa... vi ste pisac krimi-romana. Prethodno sasvim nezainteresiran.
U univerzitetskom restoranu sam usredsređena na orošeni bokal sa vodom. Laka konverzacija u kojoj, kao u onom bokalu ledene kuglice, plivaju svako malo: really, actually... Klima-uređaj i frižider su armatura Amerike i to se osjeti u jeziku. Odjednom konobaričino pjevno: no problem. Topla Guatemala. Hladno i toplo. Prijaju mi oboje. Niko ne lomi jezik na mom imenu. Država Massachushetts ih ima 918. S prezimenom već ide teže. Zapne kod z kao pod tupom testerom.
Ubacim u sarajevski inbox: Sjećaš se kad smo otišli gospodinu sa prvog sprata na saučešće? Ono kad nam je gospodin iznio svoju knjigu u rukopisu, o probavnom sistemu kamila. Ono kad je njegov sin, koji radi kao hirurg u Americi, te kad je čuo gdje putujem, istog trena oduševljeno a dobronamjerno poslao mail svojoj net-prijateljici i obavezao me da je posjetim. Biće mi divno a njoj će biti drago. Pa mi dao broj telefona... koji sam ja... hm... ovaj... znaš. Sad slušaj šta mi se desilo jučer. Stojim u Lord&Tailoru i pomalo se dosađujem dok osoba sa kojom sam (samo me ne pitaj ko je osoba... to je za četiri oka) bira košulju i kravatu. Momak koji opslužuje na ovom odjelu (Jorge se zove, čitam mu sa akreditacije) pita odakle sam. Bosnia. Nije li to ... former Yugoslavia. Bio u Dubrovniku i Splitu. Kako se na vašem jeziku kaže my friend. E, sad će mi on dovesti moj prijatel. Brzo se vrati. S njim je (akreditacija kaže ): Said. Nakon tri rečenice (ja ne prozucnuh ni ime ni prezime!) mladi se Said lupi po čelu (Jorge, koji je do tada nadgledao kao anđeo sparivač, polako se udaljava iz kadra) i kaže: ma, da vi niste Alma Lazarevska koju moja supruga Lejla očekuje ovih dana. Pitanje za tebe: odgovorila sam: a) jesam b ) nisam.

24. april
U inboxu poruka sa Univerziteta u Innsbrucku: ... Ako sam u pravu, Svjetlo i tama je prča Daria Džamonje na koju se jednim dijelom odnosi motiv Vaše priče Kako smo ubili mornara. Došao sam na ideju da pokušam analizirati intertekstualnost Vašeg teksta u obliku neke vrste eseja, koji bi trebao pisati uz predavanje koje smo imali... Vi biste mi možda mogli reći kad je nastala Džamonjina priča... Vašu priču imam samo na njemačkom. Džamonjinu priču imam samo na bosanskom...

Do danas nisam znala o kojoj je Džamonjinoj priči riječ. Neko mi je nekad rekao: Što rekao Džamonja u jednoj priči. Ali, to u ovom slučaju ne bi trebalo biti važno. Pa ni to da smo Džamonja i ja par godina stanovali vrata do vrata. Tačnije, imali smo zajednički zid. S jedne strane zida Džamonjin stan, s druge naš. Jednom sam priljubila uho uz taj zid. Sjećam se potmulog huka. Polovinom zida je prolazio dimnjak. Bili smo već jednom nogom u novom stanu (sa broja 9 preselili smo na broj 39, naša ulica broja 49 nema) kad je Dario umro. Umro je u bolnici. Mnogo je prigodnih laži, prenemaganja i falisifikata poslije napisano i izgovoreno. Meni je nekako ostalo to: uho i zid. To kako osluškujem: Je li živ? A huk mi uzvraća.

25. april
Vrabac! Odjednom shvatam da od kada sam stigla, nisam vidjela ni goluba. Evo i njega u China Town-u. Ostavio je trag na kamenu koji kaže da je ovo okolo park i da je posvećen demokratskom pokretu u Kini i sjećanju na one koji su na Tiananman trgu umrli (ubijeni, valjda!) u borbi za slobodu. Uboga ograda oko nekoliko kvadratnih metara, dvije uboge klupe i ubogi tobogan. I: narcis. Jedan jedini narcis, skoro pa nadrealan u svojoj jednosti! Dvojica Kineza grebu crosswords, jedan čita novine, sve troje puše. Stižu dvije crnkinje sa koferima i nekakvim formularima. Postaje tijesno. Uz park je ograđena površina prekrivena žičanom mrežom u koju su gusto pobodeni grlići plastičnih boca razlistanih u obojene latice. Izbrojim: 56. Onaj narcis je sada još jedniji. Kinezi cigaretu drže kao opušak. Jedan prelazi trg a da ruku nije prinio cigareti koja dogorijeva između stisnutih usana. Kao Kinez iz filma Ladykillers braće Cohen. Vjetar pokrene ubogo žbunje te maleni Kinez i njegov štap stiču protivnika. Radost dvoboja. Natpis kazuje da je i ovo žbunje park. Dokaz bi trebao biti dug spisak ispod zabranjeno. Krenula bih, ali stiže Grandmaster Bow Sin Marb, Grand Dame of Wu Dang. U grupi koju vodi tek je jedan Kinez, a i on neka čudna mutacija, previsok, nezgrapan. Izdvaja se sjedokosa dama. Podšišana, vitka. Odluka da se upiše na ovaj kurs startala sa kupovinom kostima? Saten u boji sedefa. Kada ne učestvuje, snima. Amerikanka sa interesom za svijet koji ne jenjava sa godinama. Naprotiv. Amerikanac izrazito svijetle puti kojoj sunce danas ne obećava ništa dobro, povremeno pridržava rukama lijevo koljeno. Prolazi mlada Kineskinja sa psićem na dugom povodcu. Jeans jaknica, šarena suknjica, baletanke, konjski repić. Ljupkost koja će za koju godinu sazreti u eleganciju. Na povodcu će uskoro voditi bijelog muškarca. Ni osvrnula se nije. Na dugoj kamenoj klupi sjede Kinezi. Šute i puše. Tamnoputi Hispanoamerikanci zajahali klupu. Aplaudiraju, dobacuju vježbačima: najbolji si... number one! (ovim počaste najnespretnijeg, onog jedinog Kineza), oduševljeno vrište ajeta kad svjetloputi, sad već u boji jastoga, zavitla mač. Bijeli vježbaju, Kinezi se odmaraju, Hispano se zabavljaju. Sveta planina Wudang je daleko. Ovdje, uostalom, dokle god ti pogled dopire, planine nema. U luci, na klupi: djevojka u crvenim pantalonama, čita Love in age of cholera. Labrador skače u neprozirnu vodu. Prethodno je gazda nešto tamo hitnuo. Mobitel u drugoj ruci: I can't believe... Na nebu: Massachusetts, it's all here. Avion i duga zavitlana traka. Djevojka na biciklu. Ogroman plastični cvijet na kacigi. Uz žive figure (Spartanac i Riddle Maker), pričekam da vidim kome će prići mornar sa svojim dolarom. Lijep je. Osmjeh mu odbija i pomisao da na svijetu postoji opkoljeni grad i priča How we killed the sailor. Ja postojim. Potvrđuje mi i koža. Već sam odlučila: kupiti šešir širokog oboda.
Uz izlog sa muškim cipelama Allen Edmond, klonuo pijanac ili narkoman. Uz Washington street sandwich-man End the Fed before Fed End us. The Fed is Fraud. A svuda: djeca. Najmanja formacija su: dvoje. Utisak da sam već vidjela nekoliko blizanaca. Jedno je blue, drugo pink (djevojčice, plavokose). U Pablic Gardenu na čipku vjenčanice prionula latica magnolije. Zmaj na ribarskom štapu... otisnuo se visoko. Na kolicima: Help my Kite. I ovdje: dolar. Prudential mi je u komšiluku i kad god mislim da bih se mogla izgubiti, gledam u njegov vrh. Pogled na grad sa pedeset drugog sprata me (još?) ne privlači (Skywalk Observatory je, doduše, na 50. spratu). Nadomak hotelu, ispod Hancock tornja, ispod svih njegovih 241 metar visine ( 240,7..., neka mu bude) ugledala mrtvog vrapca. Ovo bi mogao biti haiku?
U inboxu zatičem: Tvoja me majka zvala da mi ukaže na ovaj problem. Ako već nisi čitala, šaljem ti link. Swine flu. Osmero zaraženih u USA.

26. april
6.20. Probudila se iz ovog sna: djevojka koja se uporno moli Bogu, pred nekim zidom, u nekoj ubogoj kući, pominje bol majke kojoj su dva puta izvadili po tri zuba. Po tri..., ponavlja, naglašava bijesno! Pljuje, vrišti na Boga, odlazi.
Kad su mamu odvodili u operacionu salu, tražili su da izvadi zubnu protezu. Nema je. Ona ima svoje zube. Sjećam se pogleda medicinske sestre: kao da mojoj majci spočitava nepristojnost. Zaboga: 75 godina. Sada je majka starija, ništa se sa zubima nije promijenilo. Ali...
Noćas sam sanjala i ovo: Porodica čija se kćerka i žena uvijek zajedno pojavljuju na ulici, pijaci. Nečeg čudnog u tom. U snu je zet s njima. I dječija kolica. Prolaze. Tek po njihovom prolasku shvatam da je to put ka moru. U svijetloj su odjeći. Kćerka i dijete na biciklima. U javi bi ovo bilo smješno. Tetkasta je za bicikl. Dubrovnik, pomišljam dok gledam ovaj prizor kao na širokom ekranu. Imaju negdje kod Dubrovnika kuću. I ovo sanjala: Sahrana mlade djevojke koja je ubijena. Ja ne poznajem nikoga, osvrćem se. Sveštenica majka, mlada, riđokosa. Čudan, euforičan ceremonijal, od prisutnih zahtjeva da izgovaraju Atemplato. B. učestvuje u ovome kao neko okolnostima. Ja šutim. Na meni su duga haljina i široke duge pantalone od sirove, nebojene vune. Dvije osobe, uniformisano obučene, prepoznaju me kao nekoga kome su dali knjige. Da li sam ih čitala... ne znam. Prilazim mesarskom pultu, pretvaram se da zagledam meso, biram, a osjećam gađenje. Mesara je jedna od prvih trauma s kojom sam se suočila kada sam se odvojila od domaćinstva svojih roditelja i počela obavljati kućne nabavke.
Rekla je baš like a ne love. A meni se u dva američka dana već učinilo da je razlikovanje ova dva glagola zastarjelo. Moju Nine West hvali i Albeiro. Kolumbijci imaju najmanje dva imena. Ovaj je i Jesus. Plavook je na baku po ocu. I Albeirov mlađi brat je gay. Ujak je bio gay. Ubijen kao dvadesetjednogodišnjak. Nasilnik, i zapravo biseksualac. Bad boy... kaže Albeiro. Gadljivo krivi usta. U državi Massachushetts je dozvoljen istospolni brak. Anhelo je mnogo stariji. Albeiro mu ne pominje drugo ime, mada je i on Kolumbijac. Anhelo radi u crkvi i ne voli da se... zna. Slušam Albeirov glas (dugo sam imao glas djevojčice) i gledam rijeku Charles. Već osjećam da će biti meta mojim mislima. Ispod jednog od mnogih rascvalih stabala, grupa Japanaca na prostrtom ćebetu. Ako je ovo sakura, mobilni telefon je postao i njena rekvizita.
I Harvard će biti nešto sasvim ljudsko, parafraziram stih o smrti, dok gledam kako se sasvim obični momci i djevojke izležavaju po travi. U neko doba: opet bliznakinje!
Studentica vodič zategla glasnice do pucanja. Duhovitost po svaku cijenu. Umaraju me histerični ženski glasovi. Zašto ih u Sarajevu odjednom toliko ima? Nekada je takva bila tek gimnazijska bibliotekarka koja me je tim glasom od inače odlične biblioteke odbila. E da danas neću bježati od TV-emisija, okruglih stolova, foruma, debata, tandara-mandara. Kako bi se na engleskom reklo tandara-mandara? Turcizam. Izbaci ih, izbacio si prirodnu jetru i bubrege, e da bi ugradio vještačke. Bijaše li ovo Stanislav Vinaver? Već sam željna svog jezika. I turcizama.
U inboxu: Vratio sam se sa Sajma, zapravo vašara. Pokušavao sam naći novu Kovačevu knjigu. Primoran da pitam dječurliju koja tu nešto, kao prodaje, a pojma nemaju ni o čemu. Kupio sam Novalisa "Intimni dnevnik’’, novog Ostera, "Čovjek u mraku", Antologiju poljskog eseja, novi Gradac… o kraju vremena. A nas smo ti troje u trima različitim sistemima. Ja sam otišao da spavam kad si ti pisala popodnevne poruke, probudio sam se jutros u 5, kad je momak došao kući, a ti si u to vrijeme spavala. Svijet može mirno spavati, vazda je neko od nas troje budan. Samo da znaš da se zelenilo oko naše zgrade širi. Stablo ispod našeg balkona, ono što ga je presjekao onaj veliki snijeg, posljednje zeleni. Svraka je još u gnijezdu. One dvije najveće topole, bočno od naše spavaće sobe, jos uvijek nisu prolistale. Ostalo sve jeste, pa mislim da će i one, ali tek u maju. Ipak je to sjeverna strana. Odoh zaliti biljke!
Uskličnik i ovo odoh zaliti mi kazuju da će biljke ostati žedne. Toliko znam. Radnja koja se iscrpi u teatralizaciji najave.

27. april
Nakon Vijetnamkinog engleskog, mozak mi je kao jastuče u koje se zabadaju igle. Da ih povadim, trebat će mi sat dubokog poslijepodnevnog sna. Ali već nakon pola sata stojim na sredini najdužeg mosta preko rijeke Charles. Automobili, biciklisti, trkači. Niko ne hoda. A ja čak stala. Da li baš na artimetičkoj sredina tih 659.82 metara? Ali osjećam: nasred mosta. Između dviju obala, iznad rijeke i ispod neba. Bijele se jedrilice na rijeci koja je poprimila boju neba. A nebo plavo, bez oblaka. Osjećaj levitacije odjednom biva nadvladan onom mojom naročitom strepnjom. Samo tren odsutnosti i bude: nema. Dolje je rijeka koja proguta i nosi nepovratno. Nad rijekom Charles širim svoju lijevu šaku u petoprstu lepezu. Na njoj već sedam godina nema prstena. U svakom slučaju: nikada više dijamantska ruža. Odavno su mrtvi njeni majstori. Vjerovatno ću i dalje pred maminom starijom sestrom kriti lijevu ruku. I dalje ću izbjegavati onu fotografiju na kojoj je moja lijeva šaka čvornovata. Jedina fotografija na kojoj je prsten, jeste ona na kojoj moja ruka nije moja. Oči, lice, sve je moje. Pa i kosa, mada podsječena. Ali ruka nije moja. To nije moja ruka. Moja ruka nije takva. Nije, i... tačka. Sad objasni izdavaču zašto mi se ne sviđa što je na korice knjige stavio baš tu (od kuda ju je iščačkao?) fotografiju. Da mu kažem: predstavljate me mlađom, s rukom koja nije moja, s prstenom kojeg nemam? U inbox sam mu večeras ubacila samo ovo prvo.
Na Harvard-mostu obilježeno je mjesto odakle je Harry Houdini izveo jedan od njegovih poznatih nestanaka. 1. maja 1908. Drugi izvor kazuje 30. aprila 1908. Volim ovakve neusaglašenosti. Intrigiraju. Zapisano je da su Houdinijeve predsmrtne riječi bile: Umoran sam! Zvuči istinito. Nad rijekom Charles dumam: ili je sve nestanak, ili nestanaka ne može biti. A Houdini danas? U Sarajevu je to naziv firme koju zoveš kad izgubiš ključ svog stana. U priči Blagdan krunice, Bakija 1992. godine bježi iz sela koji će uskoro spaliti Srbi. Zaključa kuću. Ako sam ja bježala, nije mi kuća bježala, objašnjava. Prije neki dan saznajem da je ova priča prevedena i uvrštena u neku antologiju. Lijepo. Ma me je sastavljač mogao obavijestiti. Zašto je izostavljeno: dječaku. Šlamperaj?

28. april
Glava kornjače koja će izvesti svoje posljednje povlačenje u oklop. Ono što je preostalo od tijela prepušteno je baršunu i svili. Prst prstenu. Oči prodorne, ali i umorne. Ticijanov portret Pape Pavla III. Uz Ticijanovu Venus izlazi iz mora starac i starica. Rusi. Do Venus je Flora. Jednako gola i svijetla. Starac je, sudim kriomice ga zagledajući, ravnodušan prema golotinji i puti (oni više ne komuniciraju, Venus i starac, niti Flora i starac..., dalje ni pokušavati). Uostalom, na slike uopće ne reaguje. Obavlja poslušno turističku zadaću. Venus objema rukama cijedi debelo dugo uže kose. Gleda u stranu. Ali ne na onu gdje je školjka koju je napustila. Pred Ticijanovom Daneom podebeo, na evropski, germanski način podebeo muškarac. Trgovac? Na usnama mu nakratko treperi veseli razvrat. Apetit od one vrste koji ipak ne stavlja tačku na i cigarom. Sad i malo ironije u osmjehu: ma znamo se, je l'da, Danea? Ne stoji dugo pred slikom. Odlazi, ne osvrčući se. Od Daneje ništa, mada je gola i zavaljena. Pusta je slika. Ovako izgleda onaj stric što posjećuje Hansa Kastropa na čarobnom brijegu? Sjedokosi gospodin koji koristi vodič-slušalice, ima nepromijenjen izraz lica uz već četiri slike. Odustajem od njega kod Tintoretta. Pred Krštenjem Krista mu se otima ogroman, nekontrolisan zijev. Sjevne zlatna krunica na lijevom premolaru. Krupna mlada crnkinja sjedi na muzejskoj klupi. Lista mobilni telefon. Ne mari ni Djevicu sa Djetetom, ni Raspinjanje. I mobilni brsti ravnodušno.
U inboxu: Noćas je padala kiša. Zahladnjelo. Buknula stabla na južnoj strani. Na sjevernoj je ono malo drvo jedva prolistalo, a najviša topola još nije. Svrake su nas napustile. Ono je gnijezdo prazno. Ono cvijeće (zaboravio sam ime) što si mi rekla da kad bude sunčanije, prebacim na lođu, vrlo lijepo napreduje. Jedna se grana produžila skoro metar. Večeras su nam utakmice, vjerovatno nismo kući.
Zatim: Thank you very much for the kind of words Alma. You are a very lovely human being and I am so happy...
U jeziku sam srdačnosti. Ako je i predozirana, brzo se navikneš te ne podozrijevaš zamku, kao što kod nas zna biti.
Između dva rascvjetala stabla na Beacon Hillu ugledala mlad mjesec. Oblaci koji su se poslijepodne počeli navlačiti kao tanki sedefasti namazi kistom, večeras su bili prigušeno ružičasti. Prije toga poneka krupna i mlaka kišna kap na licu. Već počela da presuđujem: Marlborough Street je najljepša! Sa broja 43 izlazi starac. Obraća mi se kao da me nešto pita. Sustiže ga mlad čovjek (sin?). Osmjehuje mi se kao da se ispričava. Alzhajmer. Kako je lako izgovarati tuđe dijagnoze! Long goodbye. Imena mogu biti slučajna, ne i nadimci.
U Washington street mladić čilo korača i pjeva: If you don't love me, let me go. Odnese svojih šestdesetak kilograma i karton „Corona“ piva.

29. april
Zvuk frižidera i prigušeni huk ulice. Hotelski tlocrt je u obliku slova E. Ja sam na jednoj strani srednje crtice. Ovo je hotel koji je u dijelovima sam sebi preko puta. Probudim se tokom noći, te vidim uvijek isti osvjetljen prozor. Blicanje TV-ekrana. Po cijelu bogovijetnu noć, valjda. Da li mene neko s te strane posmatra? Ne marim. Po kućnoj navici ni ovdje nemam zavjese. A stekla sam i stablo pod prozorom. Duboko, dolje, ispod svih mojih 9 spratova. Kad stanem na stolicu i istegnem vrat, vidim ga. Trebam se potruditi da ga vidim, ali: tu je. Kod Frosta je drvo uz prozor. Svejedno… Tree at my window, window tree…, neka nikada ne bude spušten zastor između tebe i mene.

30. april
Jutros oko 6 se budim iz jasnog sna koji je u međuvremenu izblijedio. Bazen ili naprosto... nekakva voda. U vodi neki likovi. Moja plava (u javi plavu nemam) sandala u vodi. Ja uz bazen čitam. Molim neko dijete da mi dohvati sandalu. Odjednom neslućena reakcija. Neko se baca u vodu kao u spasilačkoj gesti. Kao da spašava ili hoće da pokaže da spašava dijete. Ono što sam ja učinila ima ovo za posljedicu. Dijete sam zbog te plave sandale riziku izložila. Više se ne sjećam... Čak mi sada djeluje nelogično iz u... gdje je djete..., u vodi ili izvan vode..., ali je najupečatljiviji ostao baš taj trenutak izranjanja spasioca. Kao torpedo. Sa djetetom podignutim kao baklja. Liči na Supermenovu gestu. Suviše patetično, patetično bez razloga. Zaboga..., bazen je tako plitak i djeca su već u njemu..., ali mi se ne raspravlja.
Pogrešan broj. Susan. Šta li je htjela u 7.10 ?
Kad ga pitam je li siguran (sure?) da mu kopir-aparat nije hitno potreban, odgovara: Defininitly, undoubtly, apsolutly, clearly, completly, perfectly, frankly, honestly... Ruka na prsima i pitanje: treba li da se zakunem? Te shvatim da mi malo šta iz Sarajeva nedostaje; tek partner za humor. Evo ga! Pa da, dobrih je irskih kapi u njegovoj krvi. Više viskija, rekao bi on.
Pisac iz malog jezika, malog kao što je moj. Hoda sa aktntašnetinom. Kad ga predstavljaju, zatitra ironičan poluosmjeh na uglovima usana. Otvara lagano tašnetinu, sve vrijeme fiksira pogledom prisutne, izvuče iz tašnetine knjižicu, baci je na sto (obavezan je sto), pogled zaoštri, zasjaji, uzmakne dva koraka slavodobitno. Kao da kaže: Hajde sad vas da vidim. Stoji i klima glavom, očekuje reakciju. Cilja očima svoje ime na koricama knjige. Taj sam. Njegova zbirka pjesama prevedena na engleski. Udjenuo se. Kočoperi se kao konac koji je prošao kroz iglenu ušicu. Već sam osam puta prisustvovala ovom ritualu. Radujem se devetom. Moram da utvrdim tu koreografiju, da znam to opisati. U hotelskoj sobi uhvatim sebe kako glumim ovu scenu. Bez aktentašnetine ne ide. Od alkohola zazire (ne iz vjerskih razloga). Vidjeste li one. Cijelu flašu!?, povjerljivo mi šapuće. One su tri zdrave i krupne, odrasle žene. Cijela flaša je tri četvrtine litra crnog vina uz obilnu večeru uz koju se ćaskalo. Od homoseksualaca također zazire. Sodoma i Gomora, opet meni na uho. Svaki put očima i bradom išareti u nečijem pravcu. Sve me to raduje kao slatka predstava. I zahvalna sam mu na ukazanom povjerenju. Ne ispovijeda se lako. Pobjegnem tek kad osjetim da će se početi unezvjereno osvrtati. Gladan sam kao pas! U Bosni se kaže..., kao vuk? Ipak sam upućena u sve nježne tajne njegovog želuca. Saslušam pažljivo.
Jutros: Graciozan pokret ruke koja poravnava haljinu što je vitla vjetar. U drugoj ruci mobitel. Predveče: jedno od dvoje djece uporno pokušava, provukavši ruku kroz mrežastu, nisku ogradu, počupati tulipan. Majka ga mlako obuzdava. Rusi. Nekoć je ovdje živio Nabokov. Na Harvardu, ispod stakala, počivaju njegovi leptirovi. Uvečer, nadomak hotela poznat mi osjećaj. Drhtureće mače ili psić. Spasonosni trenutak kada je ruka na kvaci. Sad vani može biti što biti mora. Za mnom u lift ulazi žena, stresa sklopljeni kišobran, diže ramena, stresa se i uz osmjeh kaže Windy! Kratki drhtaj dok sam između tuša i frotira. Pakao je ledena futrola u kojoj nisi sleđen nego drhturiš. Svim se slojevima pokrivam. Klima-uređaj je stvorio modernu Ameriku. Ja sam je u sobi 934 ukinula. Ponekad mi smeta i zvuk kompjutera. Pričekam koji sekund da tijelo osvoji toplinu, da se ruka usudi te proviri i uzme olovku. Grafitnu olovku. Danas u biblioteci, Elena: Sretni ste, čitate bez naočala! Ali ne bez olovke. Samo da nekome ne naumpadne pa ih ukine. Imam odgromnu zalihu u Sarajevu. Ovdje se kućim.

1. maj
Zove se Alberto Luna. A nije pjesnik! Debeljuškast. Nasmijan. Pun mjesec. Ogroman prsten na malom lijevom prstu. Puerto Rico u glasu. Gledam u prste kako tap-tap-aju po tastaturi i u vlasti sam jednog od onih trenutaka kada se čini da svi znaju, samo ja ne znam. Svi osim mene znaju. Čime da mu se umilim? Kad ustanemo, ispostavlja se da je za pola glave niži od mene. Stalo mu je do tog Luna. Sudim po tome što mu je e-mail adresa aluna ne albertol. A vi ste soul, kaže. Naučim ga: duša. Zašušti kao omot pralina kojim me je ponudio iz zdjele što stoji na stolu između nas. Kažem mu za mjesec. On: mles-ec. Mahne onom rukom s prstenom ispred lica, odozgo prema dolje. Nije to za njega. Čudan jezik, bosnian. I opet: pun mjesec. Ili smajli? Smajli-radost. Pa smajli-namigivanje.
1. maj
Pritiska donje, a ja gornje dugme. Stiže lift. Ona zakorači, ali je on zaustavlja. To nije njihov lift. Izgovara joj ime i čini onaj prisni pokret rukom kakvim se dotiče osoba s kojom se vijek poživio, a preostalo nježnosti i brige za još toliko. Njegova glava u lakom tremoru. Parkinson? Ostaju čekati svoj lift. Devet je sati, jutro.
Iz Splita je. Neće mene neko pitati jesi li ti od onih ili ovih Dapića, onih iz Drniša ili onih iz.... Zadovoljna sobom ovdje. Ona, Dapić i dvoje malih Dapića su sada Amerikanci. Ne djeluje kao osoba željna našijenaca. Ne bih rekla ni da joj je drago što se livrejisani vratar nje sjetio kao nekoga from Bosnia. Pristaje joj sjaj Copley Plaza Hotela.
Knjižara u Mein ulici. Dva sata listanja. Browse... brstiti. Ann Lebowich. Fotografija Susan Sontag. Nikada nisam smogla snage vidjeti mamin ožiljak. Ožiljak je mjestu gdje je umalo izašla duša? Pokušala izaći duša? Prije nekoliko godina sam slušala poznanika kako je prije no je prepustio tijelo mrtve majke onima kojima je to posao, ušao da je vidi golu. Da pogledom pokuša obuhvatiti... sve, da ne zažali poslije, da je u sebi sahrani. Sjećam se da sam spustila pogled dok mi je to pričao. Fascinirana i užasnuta. Inženjer građevine, inteligentan, vičan gitari, muž, otac dva krasna djeteta..., nikakva sjena, ništa mutno u njemu.
U sasvim pustoj ulici iza famoznog i ogromnog MIT-a, odjednom ploča, nisko postavljena, kao za podrumske prostorije. Čitam sitna slova koja bi da ne smetaju, da te poštede: ...cancer. Žalac odložene stvarnosti me ubode. Ubrzam, pa stanem postiđena.
U Stuart-ulici, uvečer, četiri gracije. Cvrkuću, guguču i pridržavaju šešire. S druge strane dva momka dobacuju. Your hats, mind... care... take..., kaobajagi zabrinuti da vjetar ne odnese šešire. Gracije uzvraćaju: Thank you. Ljupkost horskog gugutanja, cvrkutanja. Priliči tek djevojkama. Odrasle žene ne bi trebale ići u grupi. Troje? Tri stare gracije, groteska! Dvije? Ruka pod ruku..., poraz, zadnje utočište! Momci ponavljaju kao eho Thank you. Odnese vjetar jedan ljupki prizor. Tačna mjera ljupkosti. Više ne bi valjalo. Koračam i gledam sjenu pred sobom. Tijelo je stan u kome najduže stanujem.
Stan? Onaj moler što, nenavikao valjda na tako malo namještaja, stoji pa kaže: Aaaa..., vi još niste uselili!? Već smo tri godine bili na broju 39. A... još nismo uselili. Živimo u stanu u koji još nismo uselili.

1. maj
7.30 jutro..., čudan san. Osjećaj da je dugo trajao. Jedino što sa sigurnošću mogu rekonstrusati iz cjeline koja je nakon buđenja okopnila kao prvi snijeg, jeste sljedeće: Sahranjujemo A. Po drugi put je sahranjujemo, ali to je neupitno, normalno, nešto što ne iznenađuje. Ne kaže san da se samo A. sahranjuje po drugi put, nego da sahranjujemo opet A. kako to već biva s ljudima kad umru. Ali, ipak, i to zbunjuje. Ja (kao snivač) se pitam: šta je s A. bilo između dva sahranjivanja. Gdje je bila, šta joj se događalo? Je li bila živa u međuvremenu? Da li je sve ono što je prethodilo prvom sahranjivanju (bolest, patnja, bol, umiranje) prethodilo i ovom. Bol. Ponovljeno umiranje prije drugog sahranjivanja? Je li ovo konačno sahranjivanje, to se u snu ne pitam. Potom ogromna masa koja nadolazi. Sada je to više kao predstava i neke se osobe više ističu u grabljenju prioriteta. Uloge. Ona koju je neko prije ugrabio je tvoja propuštena šansa. U meni osjećaj da je tu negdje i moja majka. Onda sasvim jasna slika: A. stoji pred kafanom u kojoj je ležala posljednje dane. Iza šanka, u uskom međuprostoru između zida i šanka, je ležala. Kafkijanska slika. Kafana ovdje nema uobičajne konotacije. Poenta je na tom uskom, klaustrofobičnom prostoru..., baš kafkijanski..., kao oni likovi koji čame u ostavama. Dok je ona ležala, u kafani se sve odvijalo uobičajno, naročito onaj strašni kafanski, nikotinski dim i smrad zbog kojeg u javi prekidam druženja (prijateljstva?) jer ne mogu: izdržati. I to u snu djeluje kao nešto uobičajno, neupitno. A ja se u snu tek pitam kako je A. u takvim uvjetima uspjela održati svoju sliku. U stvarnosti je to uspijevala i time je imponirala, čak dovodila u zabunu (možda ipak nije nasmrt bolesna?). Sve što je u službi stvaranju slike (frizura, kozmetika, odjeća) održavala je neprekidno i fanatično, ne dajući mjesta pomisli da je to nešto što se kosi sa bolovanjem i patnjom, sa prostorom bolovanja koji je u sarajevskoj bolnici bio sušta ubogost. Potom konstatiram da je neko zadužen za fotografisanje sahrane. A. je izložena pogledima živih, u otvorenom je lijesu, obučena, našminkana. Ja se ne usuđujem prići i pogledati. B. treba da održi prigodan govor.
Bosna joj ne zvuči poznato. Nabrajam susjede. Grčka!? Pa mi smo onda iste religije! Ortodoksni! Formular koji mi je prethodno nudila, sam odbila. Ali odbij joj ovo! Odbij tim dječijim obradovanim očima. Iz Etiopije je. Je li tačno da su Etiopljani veoma visoki. Smije se. Mama je rodila nas dvanaestero, ali je mala. Tata je visok. Ona ovdje pohađa koledž. Menadžment ili nešto slično. Već ima zeleni karton. Glava – oblutak. Žive, tamne oči. Ljupko Why not? Da skrenem razgovor sa formulara koji uporno nudi, kažem joj da sam sigurna kako je mnogom momku srce slomila. Smije se, ali pogodnosti kupovanja i dalje uporno nudi mala Aju.
U sarajevski inbox ubacim: Dalaj Lama bio tri dana ovdje. Vidjela sam ga. Dobro znamo kako se ovo da izvesti u naslov: Alma Lazarevska se na Harvardu srela sa Dalaj Lamom. Priložena i fotka. Sličnih smo se naslova načitali u našim novinama. Ipak, vijest ne plasiraj, jer bi to moglo ugroziti naše odnose sa Kinom.
Dječak gnjura lice u jastuk. Ramena, potom cijelo tijelo u grču bezglasnog plača. Bio je još uvijek plavokos kada je u Kensingtonu pohađao školu engleskog jezika, početni level. Jedini dječak u razredu, u pauzama se družio s odraslima: Poljakom Lukasom i Tibetancem Pincokom, učiteljem tradicionalnog plesa koji je zračio dobrotu. Nastava okončana i bilo... zbogom Pincok. Kad god se pomene Dalaj Lama, meni ova sličica iskrsne u sjećanju. London, 1997. Rečenica izgovorena dječakovim glasom, sad tek njena krhotina: ...da ćemo svi umrijeti! Scena u sjećanju koja će zauvijek ostati nedokučiva mom mozgu.
Svaka majka ima blossom-period. Poslije ili ranije se manje snalaze. Moja? Ona je majka djevojčice. Dok ova nije dobila svoju sobu. A Room of One's own (Virginia Woolf). Marina Cvetajeva pominje tek svoj sto. Poslije je uglavnom tegobno kvočkarenje kojem se bivša djevojčica, zauvijek očarana ljepotom i haljinama svoje mlade majke, otima. Jedeš li, pitala je danas kad sam je nazvala.

1. maj
I u ovom snu je živa. I u ovom snu znamo da je zapravo mrtva. B i ja kod nje, i O. Ali, stan nije onaj iz života. Nepoznat mi je. B. se u ovom snu podrazumijeva, ali ne djeluje, nije vidljiv. B. i O. su u drugoj sobi. A. je u poluležećem položaju, poduprta bočno jastucima, kao oslonjena na lakat. Približava mi se kao da se to na čemu leži i ona zajedno približavaju. Kao da je na filmskom kranu koji je nevidljiv. Polako, kao u hipnotizirajućoj seansi, približavam se i ja njoj, da joj valjda izađem u susret, da joj olakšam kretanje. Dva nevidljiva krana kreću se jedan ka drugom, te tako smanjuju rastojanje između nas dvije. Kada smo jedna drugoj nadohvat, približavanje se nastavlja očima. Osjćeam da A. očima fokusira moje oči. Njene su koncentrični krugovi... kao vir koji upija, vuče ako mu se prepustiš. Pogled kakav ne znam u životu. Ja odjednom shvatam da me ona uvlači u svoje stanje, usisava. Ne iz zle namjere, ne zlo... nema ovdje ni namjere ni volje, to je nešto što je izvan emocija, razuma. Kao pupanje polipa. Otimam se tako što kriknem i ustuknem a nju to kao da razbudi iz transa, oglasi se nekim uvrijeđenim, neartikulisanim, animalnim skičanjem i udari me po nadlanici. Kao životinjica koja se bezrezervno predavala a bila odbijena. Polip, čije je pupanje prekinuo grub pokret izvana. Uvrijeđeno, iznenađeno skičanje. Pojavljuje se O. Traje neugodna, neprijatna šutnja. Pokušavam se pravdati, objasniti, ali očito je da to do O. ne dopire. Ne uspijevam se opravdati. Do njega to ne dopire. On je kao vlasnik bolesne životinjice kojoj je bezrezervno predan, odan. Ova A. što leži poduprta, to nešto između biljke i životinjice, je njegova slabost. Soba u kojoj smo poslije ove scene, je ružna. Zidovi su obloženi tapisonom naročito ružne bordo boje. Utisak pohabanosti. Po fotelji vlasi kose. Zagušljivo.
Jutros kao u polusnu, preslišavam taj san, a zapravo očito opet sanjam. Govorim O. o tom čudnom osjećaju, o tome da A. nije živa, a opet... pojavljuje se nepokopana. On mi priča kako ju je juče pratio u grad, dok je za svakog u porodici birala i kupovala vunu za džemper. Na kraju je izabrala i kupila i za sebe. Gledam je i mislim, kaže mi u tom snu O.: Svako od nas će imati džemper, osim nje koja to kupuje i bira. Nje nema. A nje nema. U ovom snu A. nema. Ne pojavljuje se. Ali još uvijek, ipak, traje taj utisak o nepokopanosti, nesmirenosti. O. kaže da je konačno, eto, dobro s njegovim očima. Rezignirano, usporeno, pomireno, umorno uzima iz velike zdjele nešto što liči na lješnike. Odsutno ih prinosi ustima i gricka.
Cijeli dan premotavam ovaj san. Kao da me muči to što ne mogu opisati njen pogled i moju prestravljenost. Pa preslišavam, zumiram... Naročito onaj pogled. Neljudski, izvanljudski, animalno-vegetalan. Mračna, vlažna, pulsirajuća ne-ljudskost. Polip sa očima. Ako je animalnost, i ona je degenerisana. Nešto strašno, poražavajuće, ponižavajuće. To više nije ona. Lijepa A.
Bernardo Atxag je baskijski pisac. Novinarska simplifikacija mu je podarila titulu Octavio Paz našeg vremena. Ne treba mu. Večeras ga je predstavio meksičko-američko-jevrejski profesor, esejista, leksikograf i kulturni komentator. Moderator je kritičar, dobitnik Pulitzera za 2008. Osvajaju me Axtagina toplina, ljudskost. Ostalo je uglavnom šablon koji znam. Kritičar koji izgleda kao neko ko sve vrijeme trpi stomačnu bol. Uživa li on uopće u knjigama? Profesor je superioran. Ipak, ne pravi li i on predstavu pro domo Sua. Sve to znam i da ne pređem okean. Prepričava šta mu je Brodski jednom prilikom rekao. Ne formuliše to kao šta je Brodski rekao nego šta je njemu, Ilanu rekao. Mijenja li to na stvari, po Brodskog, po to šta je rekao? Ili je i ovdje posrijedi navada da se udjeneš uz velikog a mrtvog pisca. Svako bi da na nečemu profitira, da se isprsi, da nekome nešto u svom interesu tutne u ruke. Kozerija, red priče, red smijeha. Nasmijati publiku, je li to imperativ koju je američka industrija zabave nametnula? Axtaga ne nasmijava. Niti se smije. Povremeno se smiješi, ali kao iz nekog drugog prostora i kao da se zbog nečega pravda. Za svoj engleski, koji mu je tijesan. Čak čini pokret rukom, kao da mu se čelo znoji. Gosti brže prilaze i više se zadržavaju kod stolova sa osvježenjem, nego onima na kojima su Axtagine knjige. Jedan, nervoznih kretnji, kad nastupi vrijeme da publika postavlja pitanja, naravno, pita. Jezik mu se lomi između španjolskog i engleskog. Poslije, među prvima prilazi stolu sa osvježenjem. Šta li se daje (dijeli) sutra? U koji li će prostor sutra unijeti svoj iskrzani sako i nervozne kretnje.I sarajevske promocije imaju takve junake. Sad da i ja podvučem sebe. Da se boldiram. Sve sam vrijeme čekala da se neko sjeti, pa na kraju, kad niko nije, zamolila Atxagu da čita izvorni tekst. Baskijski. Nikada ranije nisam čula njegov zvuk.

1. maj
U inboxu zatičem: Šifra je moj rođendan i pola tvog rođendana. Oprosti, ja sam ga kupio pa je tako ispalo. A na NY ti zavidim. Ja ću u to vrijeme vjerovatno biti u Pirotu. Ako hoćeš, nazovi tetku Oliveru. Vjerovatno nećeš, ali ako budeš u raspoloženju.
U inboxu sve više engleskog. Danas: The party at the office of Agni, one of the country's best literary magazines, was lively. Several people were hoping you would come!
Samo koji minut nakon što sam zauzela stolicu, primjećujem da onima koji još pristižu preostaje da stoje. Dosta ih sjeda na pod. Manje ili više gipko se spuštaju. Ugnijezdila sam se pa gledam. Sako ispred mene su na desetak mjesta načeli moljci. Pogledam pažljivo. Jeste: moljci su! Te mi bude milo. Ljudski! Buco, zarumenjen, zijeva. Pomišljam: gladan je. Na zidu: James Joyce. Dok čekamo početak čitanja, momak do ovog sa moljcima zadubio se u Meditation in action. Skoro dobra dva sata čitanja poezije su uslijedila. Jedan pjesnik a dva sata! Sjetim se Miloszeve pohvale američkoj publici. A bilo bez doskočica, forsiranja duhovitosti. Frank Bidart je poznat po dugim pjesmama. Zbirka The Sacrifice sadrži samo pet pjesama. Jedna je The War of Vaslav Nijinsky. Danas je čitao pjesmu koja u naslovu također ima ime iz svijeta baleta. Ulanova At Forty Six At Last Dances Before a Camera Gissele. Više od 9 stranica je pročitao a da u sobi ni znak nestrpljenja nisam osjetila. I vrijeme radi za Bidarta danas. Vlaga se spustila nad Dorchester Bay, rominja kiša. Jesmo li se mi to sklupčali oko Bidarta? Tek u jednom trenutku krčanje nečijih crijeva. Nakon čitanja ga pitaju. I to kako se odnosi prema očevom alkoholizmu. Odgovara, ali imam osjećaj da bi volio čuti drugačija pitanja. Ja hoću da ga pitam da li je gledao „Bolero“ Maje Pliseckaje. Tu joj je pedeset godina. Na vrijeme se prizovem. Gore od ovog bi moglo biti samo kad bih upitala šta misli koliko mi je godina, pri tome izvodeći špagu. U univerzitetskom kombiju, djevojka sa Aristotelom na krilu. Nichomachen Etich. U tamnoj kosi široki ljubičasti pramen. Karmin u boji plamena. Mnogo je načina da se igra Žizela, ali noćas...

maj

Da li sam muslimanka? Ne pita ovo kao mala Aju koju je obradovala nenadana podudarnost. Ali, ni preko čačkalice. Kao što se u Sarajevu desilo. Tamo me se pitalo da li sam pravoslavna. U faculty bios njegova je biografija strogo i minimalistički sročena. Bez džidža (bijaše: zvečka? turcizam?) Na fotografiji: lijeva mu šaka obuhvatila desnu. Odmah primijetiš prsten-burmu. Oči, pa burmu. Ili obrnuto? Na svakih 351,102 Amerikanca jedan je s njegovim ličnim imenom. Prezime: ukrajinsko. Mojoj zbirci naslova koji sadrže riječ smrt prilažem i njegov: Ambassador of the Dead. Zauzvrat, pomenuh mu moju imenjakinju, ukrajinsku rijeku. Čuvena bitka na Almi. Ali, zar mi nije on to mogao reći? Šteta! Osjećam da je dobar pisac. Onaj sa čačkalicom nije.
U jutrošnjem inboxu: One svrake ipak nisu napustile gnijezdo. Jutros ih napale vrane. Taman ušao u biblioteku kad čujem graju. Dvije vranetine skoro da su gnijezdo osvojile a ove dvije manje svrake pijuču. Te ti ja onako u gaćama (one zelene na pruge, na radost komšiluku) istrčim na balkon. Zgrabim nekoliko kamičaka, od onih što ih ti skupljaš, pa počnem gađati. Otjeram vrane i jednu svraku. Ova druga (pretpostavljam, majka) je ostala. Eto, pa da znaš šta ti se dešava ispod prozora.
Šta mi se dešava. S druge sam strane oceana, a dešava mi se u Sarajevu. Celia Hawkesworth je prevela priču Biljke su nešto drugo, ali nemoguće je na engleski prevesti ovaj dativ. Spore ti ove biljke je ključna rečenica. Taj dativ je ključ priče.
Večeras ušla u ono stakleno čudo sa preskupim buticima. Skoro svi već zatvoreni. Tek lutke u izlozima i ja. Sablasno. Ne dao Bog da zanoćim ovdje s njima. Oglodane bi moje kosti ujutro zatekli.

7 . maj
1994. Godina opkoljenog grada. Obavezno posegnem za knjigama koje su u svijetu tada objavljivane. U luci mi je poslužila da se zaštitim od hladne površine na koju sam sjela. Sada konobarica pored nje spušta čašu i sipa Guinness. O my God! Hitro papirnim ubrusom sustiže pjenu koja se prelijeva dok ja izmičem otvorenu knjigu. Ali, ne umišljam. Ovo nije znak. Niti je konobarica virnula naslov pjesme koju sam čitala. Svako malo ovdje čuješ O my God. Srednjovječna žena se sa muškarcem (muž?) instalirala za šankom preko puta ekrana. Naginje iz boce „Corona Light“ i gleda dijamante. Diamands are real estate. Dijamantsko svjetlucanje gasi No signal. Treći od kada sam ušla. Izlazim prije nego preko ekrana opet urlikne slika. Hennessy's. Irski pab. Šest puta zaredom je proglašen najboljim. Pamtiću ga po Cvetajevoj. Za njenu pjesmu God** do sada nisam znala. Woman in Praise of the Sacred sam kupila, osvojena patiniranom tišinom antikvarnice na vrhu Boylstona. Ništa od tišine nisam bolje čuo. Bijaše li... Pasternak? Ovdje, ma kako se izmakao, huči, bruji, zuji grad... Po drugi put danas: tišina. Ali, kao da se oko mene iznenada sklopila turobna čahura. Odjednom: ptica. Zlokobno? Osluškujem, te ugledam dvije žardinijere u prizemlju i u njima sitne žute maćuhice. Iste su takve pretprošlu zimu cvjetale u crvenom loncu na sarajevskom balkonu. Napravila fotografiju Zima jednog lonca. Računajući na nevjernog Tomu, napravila dokazni snimak. Uz lonac je naslovna stranica novina sa vidljivim datumom. Udarni naslov bio Odlazi Lajčak. Bo'me se više i ne sjećam ko bijaše Lajčak. Preostao tek u Odlazi Lajčak. S drugu stranu okeana, prilazim da provjerim jesu li ovo baš one moje maćuhice. Ugledam pločicu: Robert Frost. Autor stiha: What had that flower to do with being white. Ovaj je cvijet žut, sa nešto modrine. Svejedno. Šta treba ovaj cvijet da čini s tim što je bijel. Beacon Hill je sušta otmjenost, Frostova privremena kuća mu nije najbolja ilustracija. Sumorna je. Vernon street 88. Stanovao je ovdje one godine kada se njegov sin Carol ubio? Već je bio udovac. Već u onoj ljubavnoj (?) vezi kojoj kao dugujemo A Witness Tree. Dok gledam od sprata do sprata, vagajući na kojem li je pjesnik stanovao, iza zavjese se pojavljuje prsata žena u crvenom grudnjaku.
Kraj je blossom sezone. Još su krošnje cvjetne, ali je pod svakom mnogo opalih latica. Dva dana hladnoće i kiše i eto epiloga. Vjetar je nanio i gusto nabio latice uz rub travnjaka te to sad djeluje kao fini, maštovito izveden čipkasti obrub. Jezik starinskih krojača mi je ovdje potreban. Koliko problema kad ga upotrijebiš. Njemačkoj slavistici Barbel Schulte sam morala objašnjavati šta su žabice. Pa mi pomogla gospođa Ivanka R. Koliko dobrote i susretljivosti u glasu: Alma, našla sam! Našla sam. Imate li olovku. Zapišite. Počiva sada na sarajevskom groblju. Tešku je bolest dugo bolovala.
Široka traka gusto zasađenih žutih tulipana. Još su lijepi, ali odveć otvoreni. Sutra će već početi nestajati u opalim laticama. Kako to, zapravo, ovdje biva? Počupaju ih prije nego potpuno svenu pa zasade nešto čemu je sezona. Ukloniti slike starenja i umiranja. Smrt je postala opscena. Pornografija smrti. Šta li je sa onim jedinim narcisom u China Town-u?
Dobrih desetak minuta pokušava upaliti svijeće. U drugom prostoru očekuješ bar desetak: fuck! Ili: shit! Američki te film na to navikao. Na kraju mise; neka hostiju uzme ko se ne boji gripa. Sveštenica se ne boji. Ne bojim se ni ja. Ali. Ušla sam po dozu tišine i najengleskijeg engleskog. Pedesetak metara do hotela. Ustajala, sjedala, držala otvorenu knjigu. Ovo sa hostijom ne mogu izvesti. Kako se to kaže? Od mene dosta.

8. maj
Jutro gospođe Daloway? Promiče buket. Nebo bez oblačka. Na izlazu iz metroa crnac dijeli besplatne primjerke novina. Sa svakim razmjeni rečenicu, s nekim se čak grli i ljubi. Komšiluk usred ogromnog grada. A svinjski grip?! Fantazija što mi je naumpala u blizini Longfellow mosta kad sam ugledala mladu majku koja trči i gura dječja kolica, a u njima dijete zabavljeno laptopom (Preko njega duboko navučen zaklon. U dubokoj je sjeni, skoro mraku, sa svojim laptopom.) evo se jutros obistinila. Trudnica trči u punoj jogging opremi.
Auburn Cemetery je i prekrasan arboretum, ali Harvard Square je nakon njega bio talas u koji se bacam s pomamnom radošću. Dva momka bubnjaju po dvjema izvrnutim plastičnim kantama. Svakome po dolar. U međuvremenu: cemetery. Da napišem: groblje? Ne ide. Kako objasniti Amerikancu sve one strašne konotacije koje ima riječ groblje. Sve one kombinacije kojima se na Balkanu komentariše nečiji, uglavnom ženski, izgled. Grob slatke duše. Čula svojim ušima. Stomatološke konotacije, već opće mjesto. Sa cemetery je to neizvodljivo. Pa i sa grave? Groblje nije što i cemetery! I... tačka! Evo šta sam, dakle, zabilježila u M. A. Cemetery. Uz Rose Path, dvije zelene gusjenice na jednostavnom kamenom spomeniku. Jedan maslačak otežalu glavicu naslonio na Hsiena – T'ing Peter Ch'ena. Rođen kad i moj otac. Poživio 47 godina. Moj otac bi idućeg proljeća trebao biti osamdesetogodišnjak. Uz trogodišnju Lauru, kćerku Alice i Jamesa, bumbar puni bisagice. James Darrowa (sin Nine i Granlanda) je rođen u augustu, u oktobru iste godine je već imao križ nad sobom. Ako ne baš ovaj kameni, onda neki drveni, privremeni, dok se humka ne slegne. Do njega Susan, rođena 2. februara. Poživjela 45 dana. 46, ako je godina bila prestupna. Zec je šmugnuo, ja sam uz Susan neko vrijeme postajala. Za četverogodišnju Mathe Jennie uklesano je: You are never alone. Geranijum ipak jeste... alone. Sam. Sam i žedan. Thirsty, engleskia riječ koju možda najgore izgovaram. Odlijem iz svoje boce, ono što je preostalo dovršim. Već kod Lene Forte opet sam žedna. Da li to u meni osim sadašnje, prošle i buduće, radi i tuđa žeđ? I žeđ geranijuma. Lena je doživjela 88 godina. Irena Kalogera 92. Uz njen su još dva istovjetna križa. Neispisani.
John Bradley Camings, 40 godina, stockbroker i partner u firmi Cumings&Marckwald, Wall Street, Manhattan (posljednja zemaljska adresa: 50 East 64th Street, NY) je na Titanicu bio putnik u prvoj klasi. Kabina C-85. Tijelo mu nikada nije pronađeno. Nakon devet udovičkih godina supruga se opet udala. Prethodno je uz spomenik prvom mužu (podignut, evo, u rodnom gradu) sahranila osamnaestogodišnjeg sina. In loving memory of Wells Bradley Cumings US Marine PVT 80 th la 6th Regt Killed in action at Belleau Woods France juna 30. 1918. Semper fidelis, čitam. Nadživjela je još jednog sina (ovaj je put cerebralna hemofargija a ne ledeni brijeg odmjerila 40 godina. I sin je bio bankar i stockbroker. I on bio otac trojici sinova. O mjestu njegovog sahranjivanja je, valjda, odlučivala njegova žena. Njega ovdje nema. O njemu saznajem na Googlu.) Florence, putnica sa Titanica, spašena u čamcu br. 4, nadživjela je i drugog muža. Posljednja zemaljska adresa joj je u njujorškoj Park Aveniji. Dvostruka udovica mora odlučiti uz kojeg od beloved muževa će počivati. Florens je ovdje uz sina. Tako nekako osjećam. Sve ih je nadživio najmlađi sin, ali njemu gubim trag.
Još jedan nadgrobni kamen za nekoga ko ispod tog kamena ne počiva. Četrdesetogodišnjak Homer William je umro na brodu jednog trinaestog septembra. Peter je umro 24. juna. Caroline 24. septembra. Tri mjeseca udovištva. Ni dan više. A 15 godina mlađa od muža. Ovdje priznajem sebi šta ja to potiho tražim. Bračni par koji je umro u istom danu. Potvrdu da je to moguće. A da je smrt prirodna. Između Percy Calton (1893–1996) i žene mu Olge M. Fehrstrom (1895–1933) raskošno procvao grm. Priscilla (1933–2005) je s njima, mada i nečija beloved wife, mother, grandmother. Počiva uz majku koju nije upoznala. Olga je umrla dan nakon što je rodila Priscillu? A Percy; baš se naživio. S dvije beloved je pod konačnim krovom. A na osami: Fanny čija jedna pjesma slovi kao Marseljeza irskih seljaka. Prekinuo ju je srčani udar. Nadživjele su je majka, tri brata, i četiti sestre. Ugledam ogromno (!!!!!!!!!) stablo i dok mu se približavam u hipnotičkom transu, umalo se spotaknem o malu Annie. Kao kutija je cipela, ženskih cipela, postolje za njen spomenik. A drvo, ogromno drvo, sa svih mojih šest- sedam uskličnika, pruža joj hlad. Ali, u hladan, vlažan dan... ni tračka sunca za malu Annie? U kamenoj kolijevci, na kamenom jastuku uklesano: Mary Wigglesworth. Prvi rođendan nije doživjela. Rođena krajem januara 1883. Umrla 19. decembra 1884. Ni Božić doživjela. U kolijevku se slegao sloj zemlje. Samoniklo bilje žutih cvjetova. Ispred kolijevke kao neka vrsta branika, uspravljen pravokutnik. To je Henrietta Goddord, sestra rođena one godine kad je Marry umrla. Poživjela je 23 godine, čak se i udala. Wife of Alexander. Majku nije zapamtila. Henriette, wife of Holmes, je umrla dan iza poroda. Holmes? Njega ovdje nema. Ni Alexandera. Neko bolno, žensko trojstvo. Dvije sestre i majka. Nije im se dalo... kaže se u Bosni. Sićušna vjeverica šmugne pored ogromnog pravoslavno krsta. Semenko porodica. John Simpson, skoro pa u kući. Napukla kamena vrata. Sa metalnih ukrasa curio pa se sasušio zeleni trag hrđe. Odmaknem zahrđali poklopac na ključaonici. U nju je ugurana PVC-vrećica. Izvučem, provirim, ništa ne vidim. Bio je major, kao penzionisan se povukao na farmu. Uz spomenik Pageovima tek kamen i Baby. Po dijagonali kamena Websterovih polegao prekrasan hibiscus. Mary Prentiss umrla kao petogodišnja curica. Majka Mary i otac Abdigal poživjeli pa joj se ovdje pridružili. Do tada, društvo joj je pravio kameni psić. Dva spomenika kao dva vitka totema. Iste su visine. Na njegov slijeće ptica. Juliet je trinaest godina mlađa. Ma je ipak on dvije godine bio udovac. Čuvena biografija MIT-a. Rođen u Selypu, Mađarska, od 1930. u Berlinu, od 1937. u Americi. Sve to saznajem naknadno. Ovdje tek: Gyorgy Kepes (1906–2001). On je odlučio da njegov nadgrobni znak bude drveni?
Eatoni imaju neke naročite spomenike. William: kormilo na križu. Home is the sailor. Gertrude: Kameni cvijetni vijenac obuhvatio križ. Loyal Generous. William je dugo momkovao. Gertruda je bila udovica njegovog prijatelja. Eaton je imao jahtu Taorminu i ljetnu kuću u Lakevilleu. Svoje je bogatstvo zavještao pastorki. Da ne bude zabune, ona jeste Amelia Peabody, ali ne i Emerson. Ova je protagonistkinja čuvene serije romana Elizabeth Peters, autorica serije, je rođena 1927. Njena sljedeća knjiga je najavljena za 2010. godinu. Podatak zbog kojeg vrijedi Google-digresija.
Predah uz jezerce i Azalea Path. Hvala bračnom paru Baranek, Leu i Gabrieli. Za Leovu biografiju, tamo odakle dolazim, posthumno bi se zahtijevala ulica. A njih dvoje još za života prolaznicima na raspolaganje postavili klupu. Dvije srednjovječne žene se nadnose nad bebu u kolicima. Ovo je prvi put da plavooka Jane sama drži flašicu. Zato je fotografišu. Hoće li Jane jednom reći: Prvi sam put sama držala flašicu 8. maja 2009, bio je petak. U Maunt Auburn Cemetery. Hoće li joj zasmetati Cemetery? U suštini, to je arboretum. I desetak sam birds wachersa tu srela. Ipak... Jane flašicu, a ja „Kodak“ EasyShare 10.3-Megapixel Digital. Prvi snimak Kodakom je napravljen doduše kod ulaza, ali u Cemetery. Groblje, ipak. Premda se to na fotografiji ne da prepoznati. Opatica, od onih u smeđim odorama, sjedi na drvenoj klupi. U pozadini crvena cigla kapele, zelena raskoš krošnje, lijepa, zaokružena slika. Kada se nakon dugih sati vratim na isto mjesto, na klupi nema nikoga. Isto drvo, klupa, zelenilo, terakot... Ali! Uslikam klupu sa istog mjesta. Prva fotografija načinjena mojim „Kodakom“ se mora gledati u paru. Na ovoj klupi bijaše neko, pa ga... nema. Možda bi sve fotografije tako trebalo gledati.
Iz jedne od harvardskih knjižara izlazim sa monografijom Artist’s mother. Da sam slikar, za šta bih se odlučila? Da li bih naslikala mladu majku u onoj haljini čiji komad još čuvam…, crveni til sa bijelim ružama. Gloknšos se širi od struka kao izvrnuta čaška. Ili bih majku naslikala kao budističku svećenicu. Onakvu kakvu sam je zatekla nakon njene četvrte kemoterapije. Duga ravna suknja. Podiže pogled sa stola na kojem upravo nešto priprema, smije se svojim zdravim zubima i plavim očima. Kao da mi se pravda: ja, eto, ustala. I tek tada shvata da sam je prvi put otkada ovo... traje, zatekla bez pokrivala za glavu. Slegne ramenima. Osmijeh se ne gasi. Sinead O'Connor! Ali moja mama ne zna za tu Irkinju.
U povratku u hotel, u podnožju Hencock-tornja, tamo gdje je uvijek sjena, opet mrtav vrabac. Zaletio se u svoj odraz u staklu? Zamka ogledanja.

9. maj
Dobuje kiša po prozoru. Kišobran ovdje rijetko ko otvara. Jeste onaj muškarac koji je sjedio na klupi dok je Joanna izvodila svoj redovni dnevni performans Cijena rata. Te je prišao kad je vidio da se neko dijete Joanni približava. Grub, spreman na skok. Brani je od čega, od koga?! Ljudi samo ravnodušno prolaze. Baš niko da pogleda šta to radi krhka žena u crnom, što joj kosa zaklanja lice kada se saginje. Uz Trinity Church svaki bogovetni dan, u podne, Joanna misli na vojnike poginule u Avganistanu i Iraku. Još od 7. oktobra 2007. godine. I tada je, kaže hronika, bio kišan dan. Prvih sto kamičaka, jedan po jedan, Joanna je položila na travu. U međuvremenu je gomilica narasla u nešto što me podsjeća na one hrpe što ih istresaju pred zgrade gdje se renovira kakav stan. Hm… baš i nije poželjna asocijacija. Edgar Cayce, otac holističke medicine, spavajući prorok, je za kamenje tvrdio da je od istog materijala kao i duša. Joanna kamenje skuplja sa suprugom Johnom, na obali. Očisti ih i osuši, te položi u bijelu kutiju. Ako je vjerovati konceptu, svakom kamenu... duši posveti dvadeset pet sekundi. Zašto 25? Kako odmjeri?
Prilazi onoj gomilici polako, korak po korak, čučne, položi kamen na gomilicu, pošuti pa se korak po korak, unatraške, od gomilice do startnog položaja udalji. Tako sto puta svaki dan. Tako piše. Ja sam danas popratila tri kamena… tri duše. Osvrćem se da provjerim da li Joanna i dalje kisne. Ja makar imam kačket. Na sreću, kratkog je daha ovdašnja kiša. Pomete je vjetar. Ipak..., kad je ovaj performans bio vijest, pominjao se nekakav krvavo crven kišobran nad Joanninom glavom. Ovaj je siv i štiti Johnovu glavu.Nevolja je sa tim dugim performansima…, postaju neprimjetni, utapaju se u svakodnevnost i prestaju ličiti na svoju zamisao, počnu se osipati u detaljima. Kad ručaju Joanna i John? Na uštrb čega ide Cijena rata? Kako ove kretnje i saginjanje utiču na Joanninu kičmu i koljena...
U famoznom Mapetarijumu (ogromni globus u kojem već na samom ulasku konstatuješ da si upravo bacio dobrih dolara) još uvijek: Jugoslavija. U biblioteci „Marry Beker“, pred samo zatvaranje nasumice prebirem po knjigama. U desetoj sekundi mi se prst i pogled zaustave na širokom hrbatu: American History. Krasne ilustracije. Luksuzno izdanje. A: tri dolara! Primjetim pogled pun zavisti: Kako ona tu knjigu nije primijetila? Prigrlim knjigu. A onda otrježnjenje: sad valja tri kilograma (ili više?) do hotela vući. U sarajevski inbox ubacim: Jutros mi, dok izlazi iz lifta, krezuba stara Crnkinja čestita Mother Day. Odjednom shvata da je na pogrešnom spratu. Shit, sikće moja čestitarka. Pa bi da se vrati. Kasno. Vrata se prebrzo zatvaraju. A Mother Day je sutra.

10. maj
Gospodin iz Siettla s kojim sam se nekoliko puta sretala u comp roomu, jutros kao da baš mene čeka. Čim uđem, ustaje od kompjutera te kaže kako danas on i njegova supruga odlaze. Daje mi dvije Charlie-karte. Potrošili su tek deseti dio. Uobičajna turistička solidarnost. Ipak, konstatiram: visok, vitak, prav, sijed (ve-ve-pe-es). Pride: ranoranilac. Uostalom, uz Charlie-karte, tutne mi kutijicu sa čokoladom. Neraspakovana, s mašnicom. A suprugu znam samo po glasu. Kad on izađe iz comprooma čujem nju (soba im je... druga vrata): Really. Prije toga on je rekao :...lady from Bosnia. Nije me zanijekao, smješkam se. Ipak, ona ne uđe da vidi kako izgleda ta lady from Bosnia. Vijek sa njim proživjela. Žalac sumnje ili ljubomore, ako ga je i bilo, otupio. Ni radoznalost čak. Tek mehaničko really.
Momak natakao veliki PVC na romobil. Jedri Stuart-ulicom. A meni vjetar na raskrsnici smiče kačket. Trčim, sustižem ga. Dikensovska slika. U Pickwikovcima, u Martinu Chuzzlewitu… svuda ih ima. Dikens je najengleskiji pisac, a američka istočna obala je New England. Good guy, dobacuje crnac sa šeširom. Na istom smo spratu i skoro svaki dan mi kaže haujugoing. On how, a ja mu odgovorim kao da me je pitao where? To je postala neka naša svakodnevna igra. Jednom je pohvalio moju Ninu West (bijaše love, ne like). Albeioro, ona dama…, za oboje postoji razlog, ali … zašto ovaj? Jer i sam uvijek ima šešir? Objasnilo mi se prije neki dan. Stoji moj crnac pred „Borders“-knjižarom i svira saksofon. Inače svira u noćnom klubu. Kad usfali cash, nije na odmet dnevna gaža. U šeširu koji je spustio pred noge, već se lijepih dolara nakupilo. Čak se prelijeva. Široki obod Nine West bi dvostruko podnio.
Red pred limunadom. Red pred pomfrijem. Red pred sladoledom. Red pred WC-kontejnerom. Kad prije? Forest Hills Arboretum. Lilliac Day. Jutro. Sjednem na travu i gledam ples inspirisan Isidorom Duncan. Vjetar ide u prilog kosama, velovima, tunikama. Poslije pitam meštra muzike ko je ono pjevao Beethovena. Sarah Brightman. Želi da mi predstavi koreografa, njegova je supruga. Kada je najavljivala posljednju numeru posvetila ju je svojoj majci who had gone. Pružamo jedna drugoj ruku i u isti mah kažemo ime. Koincidencija zaslužuje zajedničku fotografiju. Večeras, na laptopu, pregledam fotografije. Kod ove se naročito zadržim. Susret imenjakinja. Nije mi se dešavalo često, ali neke neobične nelagode u tome bude.
Tri curice u bijelim haljinicama na koje su našivena velika leptir-krila uspinju se uz brdo. Dvije niti puzaju, niti hodaju..., samo trepere ona ogromna krila... oooodoše. A treća, najmanja: pada li pada. Uspijem da je uslikam. Večeras zumiram: flaster na nosu leptira. I suza! One su dvije već bile na vrhu, a ona je još padala i padala. I osvrtala se. Mati stoji u podnožju. Spokojno se smješka.
David Torbet, docent volonter, moćan kao stablo. Od njega sam naučila da je najrjeđa magnolija: žuta Elizabeth. Helena, Jelena. Elena.
U mexičkom folkloru tamnoputima pariraju bijeli. Jedini koji je nekako izdvojen, koji štrči, je riđi mališan. Solira bez partnerke. U trenutku kad preglasno počinje neka melodija, on se kao u strahu strese.
Muškarca koji upravo skida neobičnu masku ovna pitam je li to Irish. On uvrijeđeno: English. Na prostrtoj dekici usred te gužve poleđuške leži plavokosa djevojčica. Jedan je obraz oslonila na deku. Čita. Black Beuty. U podnaslovu: Autobiography of a Horse. Baš nikako ne diže pogled sa knjige. Tek se povremeno gnijezdi, pomiče knjigu kad joj sunčeva svjetlost nađe put do oka.
Kroz šumu do Forest Hills groblja. Onaj kojeg tražim je dvanaesti na spisku slavnih. Prvi Nobelovac među dramskim piscima. Da li ste pronašli vaš grob? Bo'me me baš tako pitaju. Oni su svoj pronašli. Neka uskočim u kola. Gail i Adam. Žive u Hinghamu, na obali, i neka im obavezno dođem na ručak. Uz njihovu pomoć, a poslije priličnog lutanja, pronađem moj grob. Skroman, izdvojen, kao uronio u žbunje. Odlomljen, nepravilan kamen čija je jedna površina ispolirana. Ispred spomenika dva duga ukrštena bambusa. Gail mi sugeriše, pokazujući uglavnom hemijske olovke na ivici spomenika, da i ja ostavim svoju. Nerado se od olovaka odvajam. Ali, da udovoljim Gail, jer ona je dizajnerica, na komadić papira zapisujem svoje ime te ga pritiskam malim kamenom. Prva jaka kiša i ovaj će se papir rastočiti. I moje ime na njemu. To je dobro. U povratku pokušavam citirati zadnju rečenicu iz drame Dugo putovanje u noć. Izgovara je Marry Tayron. Bješe ovako: I jedno vrijeme bila sam veoma srećna.

11. maj
8 sati, jutro. Probudio me je san. Ubacujem u bankomat karticu. Provjeravam stanje računa. Očitava mi se 60 dolara. Nevjerovatno i neočekivano malo. Hvata me panika u kojoj se i budim.
Skica tuge danas: u Macysu, na drugom spratu, uz odjeljenje gdje se zimska i proljetna odjeća na SALE već probrala, nema prodavačica. Napušten teren. Nikoga više ne zanima ono SALE. A u uskom hodniku iza preostalih mantila, u nečemu što je slijepi hodnik ili neki prolaz u slučaju požara, postavljen zidni telefon u koji se ubacuje metalni novac. Pogurena stara žena pokušava da telefonira. Ubacuje novčić (ili dva?), bira broj, polako, s naporom. Čeka, a onda nešto govori u slušalicu. Potom izgovara broj. Glasnije. Opet prekine vezu pa sve ponovo. Zveckaju kovanice. Već zaboravljeni zvuci telefoniranja. Konačno odustaje te izlazi iz tog hodnika. Bespomoćna, stara, sama.
A samo koji korak dalje, prebiru djevojke ljetne haljine. Jednom rukom prebiru, drugom drže mobitel. Mlada crnkinja stoji pred ogledalom, desnom rukom prislonila haljinu uz tijelo, u lijevoj joj je već spremna i druga, a između uha i ramena stisnut mobitel. Ponavlja: I love it, I love it. But, tell him...
Kad se činilo da sam sve što je trebalo otpakovati otpakovala, baciti... bacila, zašušti nenadano. Zvuk od kog mi se kosa diže na glavi. PVC-vrećica na krevetu uz uzglavlje. U njoj knjiga koju sam danas kupila. Hopes and Ashes. Na vrećici piše Thank you! Thank you! Thank you! Have a nice day. Srdačne želje kao tačka na dan koji sam već potrošila. Dvadesetak je minuta do ponoći.

12. maj
U inboxu: Dakle, Olivera je kćerka strica mog oca. Stric se zvao Jovan. Moj otac je kod njih na Cetinju živio i pohađao gimnaziju pred rat. Jako je volio strica. Stric nije bio sklon komunizmu te je napustio Crnu Goru za vrijeme rata, 1943. prešao u Italiju i nakon toga u Ameriku i nikad se više nije sreo sa porodicom. Dok je bio kod njih na Cetinju, moj se otac družio sa Oliverinim najstarijim bratom Markom koji je nestao na kraju rata u Sloveniji. Nikad nije pronađen. Marko se povukao sa tim građanskim elementom iz Crne Gore, pokušavajući da se prebaci na zapad. Negdje kod Zidanog mosta je nestao. Oliverina je sestra Ljilja Kontić (glumica, koja je umrla prije par godina u Beogradu). Ima još i brata Mišu koji također živi u New Yorku ( ja ga nisam sreo kad sam ono dolazio). Mišo je slikar i dok je živio u Beogradu, bio je član one Medijale. On i Olivera su sa majkom, negdje 50-tih prešli u Ameriku kod oca, odnosno muža i tu su ostali. Olivera je u Beogradu, potom u Chicagu, završila istoriju umjetnosti. Radila je kao kustos u Chicagu, u Muzeju moderne umjetnosti. Otkada se penzionisala, živi u New Yorku. Sin i kćerka su joj tamo. Sin je profesor na njujorškoj Hofstri. Eto, toliko.
Odpisujem. U post scriptumu: Pitaj s vremena na vrijeme moju mamu: prvo – je li nikao, onda kako napreduje bosiljak. Ja ga nisam zasijala. Zbog puta. Tako sam joj dala zaduženje. Ti znaš koliko moja mama voli da ima zadatak. Ja je pitam kad nazovem, ali i ti je pitaj. Dakle, ne zaboravi: bosiljak.
13. maj
Na raspolaganju su četiri papira različite boje, sa spiskom i numeracijom slika. Četiri boje, četiri zida. Je li čuvar u Duch room ikada prišao ovim slikama? Neko ga pita za neku sliku, a on mehanički odgovara: blue one. Ispred Rafaelove Pieta učiteljica pita: Šta vidimo? Prvi se javlja crni buco s naočalama. Do njega jedan kopa nos. Zamišljen. Rembrantov autoportret uspijevam gledati sama. Dobrih pet minuta sama. Ovaj je Rembrant dvadesettrogodišnjak. A već Majstor. Mann je Buddenbrokove objavio kao dvadesetčetverogodišnjak. Kada nabrajanju svjetskih čuda ponestane primjera, ja se sjetim ovog. Rembrant je napravio više od devedeset autoportreta. Vidjela onaj famozni u londonskoj „The Nacional Gallery“. No mi je uvijek na umu onaj u amsterdamskom „Rijksmuseumu“. Wide-eyed. Šta su to ugledale ove oči? Valjda je ovo dodatni razlog da pogled, evo, odmaram na profilu. Profil nikada ne može biti dramatičan? Oči su ogledala duše, no i od duše valja predahnuti. Stojim i stojim uz čudesno lijepu Bellinijevu minijaturu. Seated Scribe. Rado bih svaki dan pogled odmarala na profilu pisara. Pisar? Izumrlo zanimanje?
Podsjećaju me na bibliotekarku iz mojih osmoškolskih dana. Ukrućene frizure i teška šminka. Retro bijela Amerika. A Vermeer koji se obećava u katalogu, pitam. Jedna, sa rezeda ogrlicom, mi tutne u ruku papir. 1990. godine na Patrick Day, osobe prerušene u policajce ukrale su Vermera. Disaster, kažem vraćajući papir rezedi. I ja kažem, uzvraća rezeda. Ostavljam ih u ugodnom čavrljanju. Izabel Gardener Museum volonterke.
Veterans memorial park. Prži sunce. A bez drveta i hlada. Visoka šaš i trava. Dvije kapije. Vijetnam i Koreja. Velika ploča je za Drugi svjetski rat. Imena poginulih sugrađana. U centru kružnice po kojoj je park organiziran, glomazna replika rimskih monumenata. Na kamenom zidu, u vijetnamskom memorijalu, sjedi momak s gitarom. Ne svira. Uz spomenik u sredini okupila se grupa momaka. Jedan se izdvojio i čita strip. Gegaju se i pasu travu guske. Uz korejsku kapiju je smušenjak koji pokušava poslati SMS. Na klupi preko puta Vijetnama opružio se poleđuške muškarac. Predano čita. Barbara Kingslover. Prodigal summer. Nekakvu naročitu nelagodu sam imala s tom knjigom. Ali, sad je učinila da odjednom primijetim kako sam jedina žena u parku.

14. maj
Već sam sat i pol ugazila u dan iza ovoga pod čiji se datum upisujem. Ponoć premostila na Times skveru. U vozu sve vrijeme slušala isti glas. Naziva, odaziva se, ugovara, dogovara, reaguje, posreduje, upozorava, nalaže. A ja pomalo u tremi jer treba da stignem u grad u kome je famozna MOMA. Muzej moderne umjetnosti! Valjda sam je zaslužila!? Smrt u muzeju moderne umjetnosti završava rečenicom: U Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku noćas bdije moj iznuđeni odgovor. Pitanje je: kako biste željeli umrijeti? Njim počinje priča. Vrijeme i prostor: opkoljeni grad. Likovi: Ona i On. Tu negdje je i Dječak.
Prva slika po izlasku iz taxija: promiče momak sa otvorenim laptopom. Kucka! Ulica je usjeklina između dva visoka niza zgrada, ko ima problema sa brzinom, sa orijentacijom, neka se ne iskrcava. Ali, ne dopusti da te NY uplaši. U suštini je pitom. Dječija narav. Dječačka. U Central Parku, u jezercetu, na kamenu: male kornjače. Pomislim: kamene figurice, baš zgodno. U povratku zastanem da ih uslikam. Jedna se miče. Tek kad krene treća, dođe mi do pameti: to su žive kornjače. Usred brzog NY, sporost kornjača.
Tirkiz trake u kosi. Tek cipele različite. Kod jedne tirkiz, kod druge ružičaste. Umalo naglas ne rekoh: twins. Lecnem se. Twins ovdje nije riječ što i drugdje. Ispred Metropolitena momak prodaje kondome Obama i McCain. U Public Library izložba o francuskim piscima u Drugom svjetskom ratu. Između kolaboracijei i otpora. Prijem na Germa institute nakon premijere Tristana i Izolde. Jedna bijela haljina i dvije šarene, snimljene s leđa. Leđni dekolte. Ljepše polovine pisaca se potrude i na Balkanu, e da neće Francuskinje. Pisac pred oficirom. Uvijek i svuda isto, valjda. Ta poza pisca pred oficirom. Pred političarem. Nema tog retka koji može dematirati ovu fotografiju. A onda pismo M. Duras Robertu Anelme 1945. Samo dvije rečenice: Živi ste. Živi. Još sam neko vrijeme ponavljala ove rečenice, parafrazirala zapravo: Živa sam. New York je grad u kojem se ta rečenica odlično prima. Ako je i turistička egzaltacija, vrijedi. Idem avenijom pa presječen u street, pa drugu aveniju, pa neki street, sve pod pravim uglom ukrštam, grebem lakonogo neki moj crossword i ispada: živa sam. New York mi potvrđuje: Živa si. To ne čini svaki grad.

15. maj
Probudila se iz sna u kome mi roditelji čestitaju rođendan. Ja sjedim ovdje (neko nedefinisano ovdje), moji roditelji dolaze od tamo (iz nekog nedefinisanog tamo). Stali bojažljivo iza ograde od lijevanog željeza, tata naprijed, kao da ga je mama isturila, računajući da ću manje reagovati na njega. Ona je iza, ali zapravo je ona šef parade. Govori: „E pa, mače, sretan ti rođendan.“ Ja ustajem, malo zbunjena i dirnuta. Prilazim ogradi, budim se. Lijep san pred buđenje. Ipak je to čestitka.
Pola je deset prije podne, a jedan uživa cigaru. Ne neurotičarsku cigaretu, već baš cigaru. Jednu od onih što im je Mann sročio neponovljiv hvalospjev u Čarobnom brijegu. New York. Sofisticiranost u užitku, bez premca. Odoše kroz Central park. Laptopi, poslovni accessories. Trag im se topi u mirisu duhana od kog čulno zadrhte i nozdrve zakletog nepušača.
Plan for greater Bagdadh, unbuilt, 1957, u Googenhaim muzeju. Ciničnih li konotacija, danas. Monument to Harun al Rashid, unbuilt, takođe. Sve što je u Bagdadhu unbuilt, danas nije destroyed. Prednost nerođenog djeteta u svijetu takvom kakav jeste. Pa ipak… lijepo je biti rođen. Njujorško prijepodne ti puše u jedra. U jednom trenutku, ispred Sohoa, osjećam da sam pala, ali gledam kako moje noge i dalje hitro koračaju. Zaklela bih se. Zapravo, samo što sam pala ja dižem pogled i svu sebe odlazeću vidim. I ruksakčić na ramenu, svoju figurue, svoju odjeću, ukosnicu. To sam ja, ja odoh, ja nemam vremena za svoj umor i pad. Zaklela bih se da sam to vidjela. Čudna mi je i privlači me ova slika. Cijeli je dan povremeno prizivam. Od tebe koja si pala, tvoja se figura udaljava. Tvoja lakonogost izmiče tvom padu. U Bosni se kaže: pasti s nogu. Ali, ovo nije to.
Žena mu reklamira slike. Deset zmajeva na ovoj! Trijumfalno ispravlja: jedanaest! U jedanaestog upire nokat sa ostacima ružičastog laka. Umjetnik sjedi za aluminijskim turističkim stolićem i igra kineski šah. Neugledan, a tolike je zmajeve naslikao! Uz Prvu prezbiterijansku crkvu, na Petoj aveniji, okupljanje filmmmakera. Rado bih srela Ala Pachina. U filmu Looking for Richard hoda ulicama NY i pita: šta znate o Ričardu Trećem? Znam mnogo. Čarobno savladava visinu Diane Keaton u Kumu... Al Pachino. Woody Allen? Odbija me njegova logoreja i napabirčenost. Još jedna njujorška logoreja. Logoreja glavne junakinje famozne serije Sex i grad. Gle, ja baš i nisam u sve njujorško zaljubljena.
Ona umire, kažem dok stojim uz ulični štand sa retrofotografijama. Prodavac sleže ramenima. Umiranje je na drugom štandu. Tamo gdje prodaju novine. Dva su ovdje koraka između početka i kraja. Farrah Fawcett u crvenoj haljini, najprodavaniji poster svih vremena i Farrah Fawcett, pacijent, doduše poznat, koji ovih dana umire od karcinoma debelog crijeva. Novinski naslov: I need a miracle. 42. Ulica, West. Znaš, meni se ne umire, rekla mi je A., već nasmrt bolesna. Mjesec dana poslije toga je umrla. Sedmicu prije mog rođendana. Prošao je 52. dan?
Na presjeku Pete avenije i Petnaeste ulice, sa west strane, mrtav golub.

16. maj
1.15 (naravno, već je 17. maj) svaki je dan u New Yorku (evo, krenula da napišem Dubrovniku!!!) prekoračenje. Times Square. Pogledam prema gore, krenem vertikalom od podnožja nebodera, pa se vratim, skliznem pogledom. Tamo, gore, sve stoji nepromjenjivo, statično, impozantno, dovršeno (11. septembar me demantira) a dolje je mravinjak koji se iz sekunde u sekundu mijenja. Najslavniji isplaženi jezik je između. Uzvratim Einsteinu. Nebo ovdje baš i ne zagledaš? Toliko sadržaja za savladati ispod neba. Grupa u crnoj, zlatnim rojtama i čime li već ukrašenoj, odjeći se instalirala preko puta Levis-a. Neka čudna pokrivala za glavu, ni kapuljače, ni kape. Karikatura srednjovjekovlja. Buka i bijes. Vitlanje Knjigom. Malo-malo pa devil. Govornici, od one vrste kakvu već znam bez da sam u Ameriku stigla. Militantna ozbiljnost udružena sa neukošću koja je zbunjena kasnim otkrivanjem knjiga. Tačnije: Knjige. Uvijek je to jedna knjiga, prekasno otkrivena (u konvertitstvu?), onda kada su moždane stanice nepovratno atrofirale. Ne volim kad mi se prijeti. Uostalom ni braćo i sestre. Lako ti je ovdje pobjeći. Okreneš glavu na drugu stranu i zaboraviš u trenu. Blicaju kamere. Čak i u ruci muškarca čiji je jedan rukav prazan. Ja snimam tebe, ti mene, prelaze kamere iz ruke u ruku, kao moneta susretljivosti. Par koji se u slikanju ne želi razdvajati, ili samac, ili grupa, treba ovu vrstu usluge. Please... no problem… you are welcome… thank you. A o taktici osmatranja, lovljenja, procjenjivanja osobe koja bi mi mogla učiniti uslugu…, o tome naknadno. Crni policajac snima mali japanski par. Prije toga je pozirao uz ogromnu mladu crnkinju zaraznog osmjeha. Čak joj je i službeni šešir na tren ustupio. Prije nego je sijevnuo blic, sjevnulo je svih njenih 32 (?) zuba. S njom je drugarica. Kao pčele sa cvijeta na cvijet, odoše. Evo i: hidžab! Izrezi za oči kao kod mačke, ukošeni. Sijevaju (zelene?) oči. Ispod crnog hidžaba bjelasaju se sportske patike. Ruka u rukavici prinosi kameru prorezu za oko. Snima par s kojim je stigla i koji joj ne liči odjećom. Jedan podozriv pogled uočim. Ali i on samo na tren. Iz autobusa iz kojeg trešti muzika, preko tek odškrinutih prozora proviruju nasmijane glave. Sama sam, a glasno se smijem. Postala sam nevidljiva? Odpozdravljaju mi smijehom. Nisam nevidljiva. Naprotiv. Ovdje je sve vidljivo, ali na lak način. Treska autobus dok stoji u mjestu. I vozač se na stolici treska u ritmu muzike. Odoše, te nakon izvjesnog vremena: eto ih opet. Subota je – još se i nedjelja obećava. Crnačka porodica ugovara discaunt kod Batmena. Za bebu: gratis. Krupna crnkinja u naručju Batmena. Žene uglavnom ciče. S dječacima glumi borbu. Svaki ga kaobajagi savladava. I s discauntom i bez discaunta. Odjednom, dok se smijem, osjećam da levitiram. To me je Batmen podigao jednom rukom. Levitiram nad Times skverom. Dugujem esej, pjesmu… haiku… šta li… osjećaju što sam ga u tih petnaestak sekundi (?) imala... u Batmenovom naručju, nad Times skverom. Odjednom: Miss of Kongo 2009! Ljepota spuštena na TS. Od onih koje u zatvoreni prostor unesu nemir. Slatko se smije, čak s vremena na vrijeme lupa dlanom po butini. Ova gesta zna biti prostačka. Ali, Miss of Congo je tanka, visoka, visoooka…. više djevojčica nego žena. Stigla je s trojicom muškaraca i jednom ženom. Žubor francuskog jezika. Sada svi hoće da se slikaju s Miss of Congo. Naročito srednjovječni muškarci. Jedan kao mačak oko vruće kaše kruži, odmjerava, pa ohrabren tuđim primjerom prilazi. Miss se smije. I smije se. I smije…, opet ona gesta koja joj daje notu naivne prostosrdačnosti, nevinosti. Ružna Hinduskinja misici do pazuha. Smije se i ona, ozarena ljepotom uz koju je stala. Blaženi i neka su blagosloveni ružni što bez straha uz lijepe stanu. Dok traje rojenje oko misice, Batmenu skandiraju oni iz autobusa. Odjednom nespojiv zvuk. NY Presbiterian Emergency Care. Prominu zavijajući sirenom, kao oštrica noža. Već u drugoj sekundi kao da ga nije bilo. Oštrica noža je prošla kroz vodu. Na TS jarbol sa zastavama poboden na postament na kojem piše... nešto. Niko ne mari slova. Vri život na skveru. Ako odem u New York, koga ću sresti na Times skveru? Jesusa…, gospel koji sam čula u nekom filmu.
Maxie’s World Best Cheese Cakes u Sedmoj aveniji. Zatvoren. Pozni je čas. Brojim. Dvadeset četiri torte u izlogu. Niko ih nije htio.
Bila u MOMI. Našla 60 dolara. Nikada u životu nisam našla novac.

17. maj
7.30. Bila na TS. Otišla da provjerim postoji li TS i u rani jutarnji čas. U vozu za WDS. Opet ogromni billboard: We buy ugly houses.com. Gomile presovanog otpada…, nikada veće vidjela. U redu do mog, žena od početka putovanja čita Betrayed. Na stanici Philadelphia ulazi muškarac. Nakon dva cmok, on na stolić pred sobom odlaže hrpu papira. Vadi nalivpero. Ona odlaže knjigu. Jede krofnu. Nezbunjiv par. Ona... ružnjikava. Ružan nije što i ružnjikav. Je li u engleskom moguće to razlikovanje? Provjeriti. Ne nosim Frostovu knjigu. Tamo je zlokobna pjesma The lovely Shall Be Choosers. Prijetnja u naslovu i bez da pročitaš pjesmu. Prijetnja... lijepima. Biblijski, starozavjetni ton. Iza mene neko tiho, kao ilegalno, razgovara. Par rečenica, pa šapatom: Happy birthday. Tek tada primjećujem pločicu: Quite vagon.
Mlada, mladoženja, majka (njegova, po svoj prilici). Narodna nošnja. Kavkaz li je..., šta li je? Mlada vitka, s visokom bijelom zašiljenom kapom. On sa samopouzadnjem muškaraca koji ima lijepu ženu. To je moje! A mlada tek korača i nosi svoju ljepotu. Čisti porculan na kom ne možeš pročitati ništa. Da li će i poslije noći koja joj predstoji biti ista. Ne može biti da ovakva vila nakon noći sa ovim tamnim, zdepastim čovjekom ustane ista. Jesam li ja to odjednom u vlasti one čudne, mračne Andrićeva priče o djevojci iz Hercegovine koju isprose u bosansku vrlet? Fotografišu se uz ovo i ono. Stanu, a osoba koja ih sve vrijeme prati na korak odstojanja, fotografiše. Majka primjeti da stojim i gledam. Kao kad se putnik namjernik poziva za trpezu, poziva me u kadar. Širokim velikodušnim pokretom ruke me poziva. I malim naklonom. Luk koji čini rukom počinje od njenih prsa ka mjestu između nje i snahe. Tu trebam da stanem. Kirgistan. Ceremnonijalnost istoka. Odoše potom ka Capitolu. Izađi, nešto ćeš vidjeti, kažem sebi. Jer, umalo sam podlegla malodušnosti: Sklupčati se i prespavati Washington.

18. maj
Zrak sječe lice na froncle. Na travnatom pojasu ispred Monumenta muškarac sa štakama baca bumerang. Jednom, drugi put, treći..., svaki put mora otići po taj bumerang. Ni Shit, ni fuck. Ali zašto u američkim filmovima ima toliko shit i fuck? Ovdje ih još nisam čula.
Mlada žena dovršava svoju cigaretu kao obrok u kojem ne uživa. Gnječi nogom opušak, pa nestaje iza vrata Special Palm Reading. Valja joj raditi. Čita prošlost i sadašnjost. Budućnost se ne pominje. Naplaćuje 5 dolara. Na sljedećem broju je tarot. Jednom sam već bila u Washingtonu. Sada mi, evo, ni George Town ne prija. Ne znam zašto je naslov knjige Šest kondorovih dana u filmskoj verziji postao Tri kondorova dana. Ali sam sigurna da znam zašto je glavni junak, u knjizi zaposlen u Washigtonu, u filmu preseljen u New York. Zaplet ga, doduše, baca u Washington. Ali, kada se sve što se trebalo desiti, izdešava, na nečiju ponudu: Da te povezem, on odgovara: Volio bih se vratiti u New York. Ostavi me na stanici Union.

19. maj
Trenutno nedostupan..., glas i rečenica koje dugo nisam čula i koji mi se u vašingtonskoj izaponoći čine nestvarnim. Prije 25 godina sam mu gave birth, noćas mi je trenutno nedostupan. To give birth. To se ovdje tako kaže. Dječak od nepuna tri kilograma je spušten na sto na kojem su se već batrgale dvije djevojčice. Svaka teška više od 4 kilograma. Sestra prilazi jednoj porodilji i pita: „Šta imaš kod kuće?“ Ona procijedi: „Žensko.“ Mislila sam na nju kada sam pisala priču Nola, te mi je trebalo jedno žensko lice, zapravo glas.
Plastična boca koju sam prvi dan vidjela krečući se od hotela ka Capitolu ostat će na onom mjestu u najmanju ruku dok i Capitol na svom. Jer je put zabačen, njime niko ne ide, njim je, ko zna kad i zašto, prošao neko ko je tu bocu bacio. I, eto, ja .

20. maj
U sarajevski inbox ubacujem: Umorna. Tek da ti kažem: bila s tetkom Oliverom. Vaš se rodonačelnik zvao Andrija Conte? Na tetki Oliveri je sve: Conte. Kako se ono kaže: od... do. Od glave do pete otmjena. Ti znaš šta ja pod otmjenošću podrazumijevam. Sve i sve ali nikako flert sa zrakom koji te okružuje. Moram ti priznati da sam do posljednjeg trenutka odlagala da je nazovem, a sada mi žao što nisam imala više vremena. Prisvajam je. Od sada: moja je. I red je da u NY imam tetku. To je moj grad. U mom gradu moja tetka.
16 h. Na zidu koji gledam dok ležim i odmaram, sunčev trak pravi arabesku. Snimila.
Everyone loves Bernard Woman. Na leđima: SGA Bernard College Student goverment asosisation. T-shirts i starice!

21. maj
Na sedmom spratu u lift ulaze tri ogromna bića. Mladi bračni par i punica ili svekrva. Muškarac je u lift ugurao kolica s bebom. Guguću nad njom, unose joj se u lice: New experience for you... elevetor, darling. Beba mi djeluje kao Zemljanin koji je stigao među vanzemaljce. Ili obrnuto..., svejedno. Ljubopitljivo ga i dobrodušno zagledaju, osmatraju. Boje se da je onako ogromni ne povrijede. Takvu igračku još nisu imali? Osjećam to od samog dolaska ali evo sada, naročito: nedostaju mi stepenice, postepeno savladavanje prostora, visine.
Klupa In memory of Susan Timken. Uz klupu poneki opušak i sasušeni pseći trag. Tek kad progooglam, saznam da je bila suvlasnica knjižare i jedna od najaktivnijih patronesa Opere. 1982. donirala 632 000 dolara. Kompletan budžet bio 2,5 miliona. Stanovala na otmjenom Beacon Hillu. U bundi, šeširu, rukavicama..., pominje se kako pomaže u pospremanju nereda kada su 1991. devastirali(ko?) administrativne prostorije Opere. Ali je se sjećaju i u jeansu. Trideset je godina bila patronesa. Presudila je očaranost Stravinskim kada je imala 23 godine. Budem li skraćivala dnevnik, čega ću se odreći: noći u Operi, plaćene skupom kartom, ili klupe Susan Timken? Umrla je u Massachusetts General Hospital. Rak. Utorak bio... To nađeš kad zaroniš u arhive. I na pijetet: Mi koji smo je znali, nikada je nećemo zaboraviti. Bez toga, tek uživaš sunčane intervale na Esplanade-u i pročitaš ili ne pročitaš ime s pločice na klupi. Ja sam ga, eto, i zapisala. Još uvijek ne znajući: She was 53.

Tulipanima sasvim opale latice. Kao postrojena uspravljena koplja, stabljike sa tučkom na vrhu. Šta sad? Koje cvjetanje sad slijedi? Nabokovljevi leptirovu u Harvardu danas. Nabokovljeva opčinjenost genitalijama leptira.

22. maj
E. Angle je uskoro Moskal, te se se u mom inboxu izmjenjuju E. Moskal i E. Engle, kao u djevojačkoj igri isprobavanja zaručničkog prstena. Objašnajva zašto ne govori španski jezik, mada joj je majka Meksikanka. E. je mrvicu tamnoputa, crne oči, živa, gusta, duga crna kosa za koju ona kaže da je wild, te je uzalud obuzdava. Prvo pitanje kad je upoznaju, jeste; govori li španjolski jezik. Odmjere njenu crnpurastost, pa pitaju. To se kao podrazumijeva. Kao moje ska i makedonski jezik. Koji ne govorim, avaj. Ako je i postojala, želja se ovako hladi. E baš neće da govori. A majčin glas, ionako soft, postaje još mekši, nježniji kad govori jezik svog djetinstva i djevojaštva. Voli E. da je sluša iz prikrajka dok svojima u Mexico telefonira. Ipak kani učiti drugi jezik. To je na spisku prioriteta, skoro pa kao vjenčanica. Vjenčanje će biti u Poljskoj. U katoličkoj crkvi. A njen Jakup kad govori poljski lijepo zastajkuje, pravi prirodne pauze, onako kako to biva kad si u svom jeziku. Kad engleski govori to je: pravo-pravo-pravo…, jer sve vrijeme napregnuto misli. Postaje duhovitiji, opušteniji u poljskom. Tamo hoće da stigne E . Do Jakupove opuštenosti i duhovitosti. Razumijem je, ali nikako da se otmem osjećaju da je propustila neuporediv jezik. Luna.

23. maj
Jutros iz Sarajeva stiže vijest da je umro drag susjed sa broja 9. Bahra i Ekrem. Lijepo ih bilo vidjeti. On visok, vitak, gospodstven, ona omanja, skladna, na peticama. Lijepo i usklađeno koračanje udvoje. Sve ti se u tom koračanju kaže. A sad..., kako će ona koračati? Predstoji joj bolno učenje.
Danas, u Newberry street-u se osvrnem zbog rečenice koju razaznajem i koja se čini neobična u toj vrevi od markiranih kesa i kratkih rečenica, uglavnom složenih iz dviju ili triju riječi. Ova je duga, starinska, razložno i natenane rečena. Pripada svijetu razgovora. Kad se osvrnem vidim da je upućena maloj djevojčici. A izgovara je mlada žena (majka?) koja djevojčicu vodi za ruku. Onako kako to u vrevi obično ne biva. Ona je ne vuče, zapravo ona je ne vodi, one se u toj vrevi, usredsređene u ozbiljnom razgovoru, naprosto drže za ruku, kao dvije ravnopravne osobe od kojih je jedna tek niža. Da ih vreva ne bi pomela, drže se za ruku. Obje imaju poludugu, jednostavno podsječenu kosu. Smeđkaste. Depands of point of view..., dio je one rečrnice zbog koje sam se osvrnula. Djevojčica ozbiljno odgovara: I think... I tako dalje. Idu i kao da ne primjećuju vrevu oko sebe. I same neprimjetne dok ne izgovore svoje neobične rečenice i riječi. Mislim, tačka gledišta...

24. maj, nedjelja
Stara mršava žena s ogromnim obješenim podvaljkom i kosom koja je gusta i živa kao dječija i baš tako podsječena. Sjedila u redu ispred mene. Naglašeni aktivizam kakvim izvjesne osobe uvjeravaju ne samo okolinu nego i sebe da postoje. Čak i kad su u publici, one su kao na sceni. Sretnem je u Shawsu. Stoji uz rashladnu vitrinu sa svježom ribom poredanom po sloju leda.
U inboxu: Bio sam na saučešću. Govorila je malo, nekako je bila sjetna ali i osmjehnuta, kao da ga je ispratila na mjesto o kojem ona ima saznanje. Imala je onu svoju brzinu u govoru, ali nekako tiho, povjerljivo. Umro je kod kuće. Zamisli, vodio je dnevnik svoje bolesti. Više od 3 godine. Ako sam je dobro razumio, sve je počelo 2006. kad su bili negdje u gostima i kad je dobio temperaturu. I pisao je skoro svaki dan, registrujući svoje boli, terapiju, itd...

25. maj
Nabraja gdje je sve bila u bivšoj Jugoslaviji. Dubrovnik. Sre... Meni sine: Srebrenica. Pa se presaberem. U Srebrnom je bila. Bosna je prolazna tema. Sarajevo potrajalo pa... izblijedilo. Dubrovnik je forever. Domaćini Sarajevskog filmskog festivala obavezno vode slavne goste u Dubrovnik. Ovi pohvale i Sarajevo i Dubrovnik, a poslije naiđeš na vijest da je slavni taj i taj, ovaj put o sopstvenom trošku, opet posjetio Dubrovnik. Dalekim precima moje majke koji su stigli do Sarajeva, spočitavam: zar vam nije bilo logičnije iz Trebinja se spustiti do Dubrovnika?
U vrtu Franje Asiškog. Vedro, spokojno lice žene koja sjedi na kamenoj klupi i žmiri. Zvuk ptica. Na lijevom je Franjinom ramenu jedna kamena. Uslikam se uz kamenog Franju Asiškog. Večeras pregledam slike, te na ovoj vidim i stopalo one žene. Mogu to ispraviti, ali neću. Kameni Franjo Asiški, ja i nečije stopalo u sandali. U nekadašnjoj kapeli Franje Asiškog, sada osvježavajuća pića i suveniri. U ulici Salem, u uskom prolazu ispred ulaznih vrata nečijeg prizemnog stana, na stepenicama sjedi starica. Hekla. Djeluje kao uukvirena. Slika zavičaja ponesena u iseljeničkom prtljagu. Mediteranski prizor u nesklonim mu uslovima. Little Italy. Na travnjaku Rose Kenedy Greenway, moja bosa stopala.

26. maj
Večeras u Shawsu, stara žena prilazi kontejneru za reciklažu. Vadi jednu spljoštenu plastičnu bocu, prinosi je ustima, naduvava i stavlja u torbu. Ja sam došla po Spring water. Imam Shaws-karticu pa uštedim po litru 33 centa. A Robert Frost u Going for water: Izvor nam je presahnuo Pa skupiv posude veće Krenusmo kroz polje iza kuće Na potok ako još teče. Ubacim u inbox: Takav je vjetar puhao da sam kupila dva galona vode. Po jedan u obje ruke. Inače bi me vjetar odnio. I ovako samo što nije. Marry Poppins. U uvodu Mary Poppins in the Park stoji: Ona ne može zauvijek dolaziti i odlaziti. San djevojčice: biti Marry Poppins. Da odložim idući put galone?

27. maj
Cijelu noć čudni snovi. Pred jutro sanjam R. Srećemo se na aerodromu. Na njemu je žuta odjeća. Nekakvi šašavi ukrasi. Ja se čudim. U javi je i preozbiljan, prekonvencionalan. Onda se uklanjam sa stepeništa jer je on zajahao drveni rukohvat na ogradi (ono kako rade djeca) i spustio se, skliznuo niz ogromno mnogo spratova. Ja iznenađena. R. je profesor na jednom od sarajevskih teoloških fakulteta. Eh, sad! Vidi ga! Potom saznajem da je već dvije godine na putu. Njegova supruga, blaga (u javi je ne znam), samo se smješka. Jedino što mogu da dovedem u vezu s ovim snom jeste to da smo R. i ja rođeni istog dana. On u Potočarima, ja u Velesu. Kada je otac tamo poslat da kao inženjer stavi na noge fabriku, živjela sam u Bratuncu godinu dana. Krenula u školu. Doduše, skoro godinu dana prije vremena. Jesam li sa tom godinom nešto dobila ili propustila? Gdje su osmoškolci iz Potočara pohađali školu, u Bratuncu ili Srebrenici? Možda provjerim.
Još jedan san. Po izlasku iz neke prostorije ugledam bljesak na nebu. Znam da M. meni neće vjerovati. Neka surevnjivost kojoj ne znam razloga. Pojavljuje se Ž. (On je umro prije godinu dana tako što se srušio na ulici i: kraj. U Bosni kažu: aferimi ga stigli.). On potvrđuje to što sam ja vidjela. Bljesci, avioni, potom ogromne srebrne ptice. Gore neboderi. Twins ili Prudential? Ne znam.
Potom: Pred ogledalom sam, ali me u njemu nema. Sama sam sebi pred ogledalom nevidljiva. Ali odjednom se pojavljuje osoba koja na takav način gleda u ogledalo da shvatam da me ona tamo vidi. Vidi, gleda moj, meni nevidljiv odraz. Nije zlokobno, pa ipak odmjeravam, počinjem se ponašati svjesna tog pogleda. Dobila ili izgubila?
Svi danas zijevaju. Kao da je nevidljivi val prešao preko grada i stišao život na neki niski podiok. Opustio Public Park. Sve se povuklo u kuće, stanove. Onaj ko nije... žuri. Val cvijetnih boja je uminuo (istekao rok cvjetanja jednoj vrsti cvijeća, drugo još nije prispjelo), ostalo tek zelenilo. Najviše mi se zapravo sviđa to jednostavno, postojano zeleno. Trajat će kratko, možda samo do sutra..., mogla bih se kladiti. Uz Charles, na desnoj obali, žuti se poneki stručak irisa. Quentin, Faulknerov junak, ubija se skočivši s nekog od ovih mostova. Faulkner je od onih pisaca kojem se nakon studija nikada nisam vratila. Camus kaže da je tvoja lektira ono što ponovo čitaš. Ponovo čitam Camusa. Falkneur me ne privlači. Kao što do mene ne dopire ovaj način samoubistva. Opsesija Sylvie Plath dok sjedi u autu koji prelazi preko mosta. Iskočiti iz auta, skočiti u rijeku Charles. A meni rijeka Charles, makar danas, i makar s ove strane, gdje je u visini obale i prirodna, djeluje kao rijeka u koju zakoračuje Virginia Woolf. Pedeset devet godina. Taj mi se korak čini skoro pa... prirodan. Danas.
Jastuk na koji se polaže životinja eutanizirana u domu vlasnika, firma koja obavlja radnju opremila je ružičastim i plavim printom: You are always loved.

28. maj
Trebala me je vidjeti kada sam kupila 5 kilograma trešanja, odnosno nabavila ih u razmjeni za cigarete, jedno za jedno. Dovukla ih do stana, prosula ih po podu, sjela i zaplakala. Bilo drugo proljeće u opkoljenom gradu. Prvo prošlo bez trešanja. Od tada primjećujem kako trešnjama brzo prođe sezona. Ostati željan trešanja, postala je šifra uskraćenosti kojoj ispravke nema. Svako proljeće pomislim: Ostati željan trešanja? Trešnje su ovdje: pa, otprilike... 20 dolara kilogram. Priklanjam se mangu. Jer, ovakvog manga u Sarajevu nema. Uđem i izaberem deset najkrupnijih plodova. Ništa o mojim razlozima ne može znati nasmiješena tamnoputa Morea dok mi vraća kusur i umjesto uobičajnog Have a nice day kaže: Enyou mango. Američki turisti me pitaju gdje je Prudential. Pojela ga je magla. Ali ja već i bez da gledam, znam. Na najviši mu se sprat još nisam penjala. Nekako mi nije stvarno penjati se tek da se popnem, kaže seljak u Frostovoj pjesmi Planina. Niko se danas ni osvrnuo nije na Joannu? A onaj muškarac (John, njen muž?) danas joj se sasvim približio i skoro pa neprijateljski je gleda. Netrpeljivo. Nestrpljiv, nervozan? Gladan? Kao da je požuruje. Da sam strip-crtač u njegov bi balon danas upisala: Oduzmi svakoj duši po nekoliko sekundi. Skrati. Ionako niko ne gleda. Sjetim se scene kad Homer Simpson proturi kćerkicu Lisu u zamrzivač da mu dohvati omiljeni puding pa je požuruje. Požuri Lisa, smrzoše mi se ruke. U izlogu Dunata, desetak metara od mog hotela, žena jede odloživši knjigu Knitting, novel.

29. maj
Biram dinju. Prilazi stariji čovjek i pita je li dobra ta dinja. Onda i sam bira, pipa, prinosi dinju nosu, te konstatuje kako nikakav miris ne osjeća. Meni čudno da ovdje sretnem nekoga ko insistira na mirisu kao preporuci za kvalitet voća. Da, dinje sve manje mirišu, kažem. U mojoj zemlji ponekad se posreći. Which country? Bosnia, iskreno se obraduje. Sinuše mu ionako čiste, velike, plave oči. Šezdesetih (ili je rekao pedesetih?) sa djevojkom (danas mu je supruga) je krenuo u Evropu. Proputovao i Jugoslaviju (pominje Tita). Pitam za gradove koje je vidio, ali mi on ne odgovara. Vjerovatno se ne sjeća tih čudnih imena. Bilo veoma jeftino. Dolar bio moćan, govori i nosu prinosi još jednu dinju. Nice people, nice country. Sjeća se da mu se veoma svidio kukuruzni hljeb. Ulazile domaće žene u voz i prodavale. Ne prestaje da bira dinju, ali sada kao lubenicu: kucka je, prinosi uhu. Prilazi djevojka. Pita šta mi mislimo koja je dinja bolja. Na kraju samo ona odlazi sa dinjom.
Usko prefinjeno lice. Neka mješavina, mješavine mješavina. Djedu se sviđalo to ime. Je li, možda, bio u Drugom svjetskom ratu? Ona pojma nema ni o Vijetnamskom ratu. A svoje ime voli. Ni o Rusiji ništa ne zna. Živi u ovdje i sad. Poslije iskopam da ih u Americi ima još 294. Katiuska.

30. maj
U inboxu mi je proslijeđen link iz kojeg saznajem da je u podrumu neke berlinske bolnice pronađen ostatak ženskog leša. Mogla bi biti Rosa Luxemburg. U knjizi U znaku Ruže Rosa je sahranjena. Od mene dosta?
Sunce zalazi za Cembridge te se on oslikava kao silueta na vedrom zagašenom nebu. Charles je večeras preliven plavim svjetlucanjem. U Borgesovoj priči je bio srebrna rijeka. Zvuci mora na desnoj obali. Nepravilno veliko kamenje kao granica između kopna i vode. Široki, razliveni Charles, čije kretanje jedva uočavaš. Morsko klokotanje kad voda nađe prolaz u kakvoj šupljini stijene te bude zaustavljena. Zapljuskivanje i klokotanje. Staklene čaše za vino. Boca. Sir. Rafinman koji prija oku prolaznika. Tek je sir na plastičnom podlošku, onako kako je kupljen. Iza današnjeg dana je ostala ogromna količina plastike, posudice, čaše, tanjiri. Sve je to, dok sam ja otišla i vratila se iz Museum of science, a Earth Fest okončan, nestalo kao kratkoročna scenografija. Predvečer na klupi momak s laptopom. Možda jedino on ne gleda rijeku. Predvečer sva su lica okrenuta rijeci. Ljudi sjede, stišani, zamišljeni, ili spokojni, umorni, poneko leži. Svi su okrenuti rijeci i gledaju rijeku. Nikad manje trkača. Kao u Višnjiku (koji čin bijaše?) kad se stiša i hiperaktivna Šarlota.
Nedjelja, 31. maj
Nezaboravak je u Hingham stigao iz Francuske. Donio ga je slikar Winkworth Allen Gay, sredinom 19. vijeka. Evo ga cvjeta u punom sjaju. Kao da je oduvijek ovdje. Hajde sada prenesi biljku preko okeana. Preko granice.
U inboxu: Arsen sinoć pjevao na koncertu Djevojku za jedan dan... Treba se poslije nekih godina povući i ostaviti da ljudi slušaju, čitaju, ako hoće i zamišljaju autora. Samo neka ga ne gledaju uživo. A u publici stari magarci izigravaju paripe.
Na promociji mojih knjiga u Ljubljani, prije 12 godina, rečeno je: Bože, kako Alma Lazarevska liči na svoje knjige.

1. juni
Ispaljivanje topovskih plotuna u čast penzionisanih američkih časnika. Stresem se. Ne ostane neprimjećeno. Jedan, sav u rojtama i medaljama, mi uz smiješak kaže da ne brinem. Neće više. Ceremonija je završena. Njegova snježnobijela rukavica na mom golom ramenu. Od čega li prave te rukavice? Svila?
Vrijeme je da zapišem vinjeticu što mi ju je ispričala Amela Vilić. Nikada više prilike da je pitam. Znala sam često moliti da mi je ponovo i ponovo prepriča. Dakle: ulazi u pozorište gdje radi kao kostimograf. Predstava je još u toku. Iz sale dopiru zvuci sa scene. Išareti garderoberu: do kad će ovi? A on: Sad će još pucanj, pa će ona vrisnuti, onda aplauz, i... kraj.

1. juni
Portuguese? Pretpostavljam nakon što par minuta osluškujem zvuk njihovog razgovora. Mala sobarica potvrđuje. Starija, mršava, izviruje iz kupatila: No, no portuguese. Brazilian. Rekla je ovo kao da se boji da će, ne interveniše li, opasan falsifikat biti uknjižen u vječnost. Pažljivo, čak nježno sklanja moju čašu sa površine koju čisti. Povremeno zaustavi pogled na njoj. Je li Andrićeva Čaša prevedena na portugalski?
Kids week. Vodič će biti crkveni miš. Predviđene razne aktivnosti i zabava uz stalno podsjećanje na dobrog Boga koji je to sve učinio mogućim. Henry James je za ovu crkvu napisao da je naročita. Jeste. Prozračna, jednostavna, s vertikalom koja ti ne lomi vrat. Ispod, kod ulaza u Common, Luis od jutra do večeri prodaje suvenire. Crkvena zvona dnevno odsviraju svaki put drugu melodiju. Pitam ga da li to znači 24 različite melodije na dan. Ne, ne svaki sat. Nego? U 11 am, u podne, u 6pm, 7pm (tu sam melodiju slušala pred razgovor s Luisom). U ponoć ? E, to ne znam, smije se Luis. Tada sam kod kuće. I uglavnom spavam. Iz Gautemale je. Mango? Yes. Je li ikada ušao u Park Street Church? No.
Uvijek isto rastojanje između figura (nekad je bilo drvo, sad je plastika) koje se obrću na kružnoj platformi. Istu putanju prelaze i prelaze, kruže i kruže, nikad se ne sustignu, niko prvi i niko zadnji. Marry-go-round. U Commonu su napisali: Carousel. Zato sam i zastala. Figura koju sam kao dijete najčešće birala? Voleći riječ karuzel. Nikad: vrteška. Moja prva slikovnica sa nešto više teksta. Čarobna riječ koju sam tamo našla. Svi vrteška, samo ja: karuzel. Karuzel i plave cipelice sa mašnicama.

1. juni
U inboxu zatičem : Ata je jako kašljala jutros kad sam je nazvao. Nazovi je, jako je kašljala!
Nazvala. Razgovarale dva minuta. To je dovoljna mjera za zaključak. Odgovorim: Nije kašljala. Nazvala sam je. Nije kašljala.
U ovakvim prilikama ne koristi dativ. Delikatnost koju cijenim.
U Public Garden sade begonije. Petunije i pelargonije već zasađene. Bijaše doba tulipana i magnolija kad sam stigla.
Jose Vasquez je homeless, a talentirani je cartoon-crtač. Harriet Finkestein je homeless-volonter. Vasquez će uvijek biti homeless, a Harriet će uzalud, ali uporno pokušavati da njegovom talentu otvori vrata. Skoro pa sa osjećajem krivice se opraštam. Kao da se od mene očekivalo da učinim nešto za Josea. Kao da sam ja kriva. Nije prvi put da u sebi prepoznajem taj osjećaj. A do danas, do prije sat vremena, niti sam znala za Josea, niti za Harriet. Niti primijetila ovu čudnu crkvu, nevjerovatno usku, kao udjenutu između dvije građevine od kojih nijedna nije bila voljna ustupiti pedlja. Zadužbina koju su roditelji podigli nakon što je umrla njihova kćerka jedinica.

4. juni
Jedan, dok govori, mirno i usredsređeno grickalicom skraćuje nokte. U Berkley sam, eto! Strašna riječ: Berkley! A evo: grickalica i nokti! I još dva- tri slična prizora ispred hotela French. Zapravo se sav ulični Berkley čini takav.
Polu je Poljak, polu-Ukrajinac, po obje linije Jevrej. Autor je knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljeća. Kako god pitam i kako god odgovori, ispada da je po zanimanju: autor knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljeća. Je li mu to i ime; Autor knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljeća. L. je peace-aktivista. Peace. Radi na peace. Uvijek do istog stignem: mirovnjak. S ratom je stao kod Vijetnama. Odbio je ići u Vijetnam. Pominje Joan Baez i Boba Dylana. Da je bio glasnogovornik Baezovoj. Oženjen je Indijkom (po koji put oženjen?) Ima male bliznakinje (opet bliznakinje!). Od onih umornih je tipova. Ljubazan, ali umorno ljubazan. Susretljiv, ali umorno susretljiv. Sve lijepo i bez mane ali: umorno. Neka je koprena između njega i svijeta. Na stopalima: sandale i čarape.

5. juni
Pa: Stanford! Od Berkleya strašnija riječ!? Zajednički objed pripitomljava moju fasciniranost. Pa, San Francisco! Idem, idem i idem i odjednom: zar je sve ovo oko mene dobilo ime po Franji Asiškom? Po Franji koji se povlačio u planinu. Ipak sišao u dolinu da u njoj umre. Ali, pazi sad ovo: Cvetajeva i San Francisco. Pominje ga u jednom pismu. Sanjala je kako u San Francisku pada sa četrdesetog (?) sprata, pada pa bježi. Baš San Francisco i taj visoki sprat! San Francisco je buknuo u visinu tek šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je Cvetajeva već dvadesetak godina bila mrtva. Pa ni sada to nije njegova suština: neboderi i spratovi. Ali san treba neku lokaciju, možda za važne poruke baš najneočekivaniju bira. Zavodi. Ostavlja više tragova, od kojih su brojniji lažni.

6. juni
Pod suncem ludujem za stablima. Jeste li zvijezde odapete s neba? Koji vas srčani ratnici poslaše? Da vam kvrgavo korijenje pod zemljom ne druguje možda sa mojim srcem? Lorca. Pa Robert Frost: Drvo svjedok. Pa Tadijanović: Tri stabla u polju uvijek čekaju nekoga. Pa običaj u Indiji da se djevojka prije no se uda za muškarca, uda za stablo. Biram svoje stablo. Ili ono bira mene. Uveče u hotelu listam snimke. Stablo i ja. Ona su ono što govori o odlasku Ali nikad da ode... Ja malo ću imati za reći, Ali ja sam taj koji će otići. Opet Frost. O stablima. Ali i ona čudna pjesma San koji se ponavlja. O tamnom boru koje je ispod prozora spavaće sobe, u sobu nikada nije ušlo, tek se u jednom od njih dvoje ponavlja san strah... šta bi se desilo da jeste.

7. juni, nedjelja
Put u unutrašnjost Kalifornije. Godišnja parada u nekom selu. U seoskoj knjižari knjiga Stevena Gallowayja. The Cellist of Sarajevo. Namjestim se udobno pa čitam pisma žene iz osamnaestog vijeka. Spirit Rock Forest Hills. Visoka suha trava. Staneš li, stiša se zvuk tvojih koraka te preostane tek zvuk trave koju češlja povjetarac. Niz brdo se spuštaju troje. Otac (?) je vidljiv do pojasa, djeci se vide tek glave. Pojavi se i jelen, pa nestane. Čeznem za vrevom San Franciska. Za Union skverom. Šta je – tu je. Gledam. I u centru za medititarnje: gledam. Ne naumpada mi da žmirim. Nisam ja došla s jednog na drugi kraj svijeta da žmirim. L. žmiri. Njegova bosa stopala. Deset nožnih prstiju. Tuga ružnih stopala.
Intervju sa kalifornijskim farmerom, istaknutom u uzgoju sortnih jabuka. Prezime: Pasternak. Po fotografiji bi se reklo da se pradjedovski uzorak sačuvan. Bunjin i njegova jabuka andonovka. Provjerila sam: Cvetajeva je imala je 49 godina kada se objesila.

8. juni
Mora otići po lijekove. A ja se sjetim Czeslava Milosza kako je pisao o svom prijatelju, na radost psihijatrima – pacijentu. Mogao sam i ja tako, da sam sebi taj luksuz dozvolio. Ili negdje, čini mi se u Godini lovca, kad kaže da ne bi bilo loše ponekad pokušati terapijom: šibom po turu. A ovdje: meditacija, Buda, štapići, kipići..., potom: po lijekove. Na sarajevskom porodičnom sijelu sam nasmijala jednog psihijatra koji liječi pacijente u klinici na obali Bodenskog jezera. Pomenula mu primjedbu Poljaka Nobelovca, pa je još, imajući u vidu Bodensko jezero, svojim prijedlozima razradila. Do suza nasmijala svog starijeg brother-in-low. Njegova majka, a moja mother-in-low, nesvikla dobu ironije, ne može da nas prati, ali nekako naročito ozarena nadgleda. Lebdi nad nama, prinosi nam i nutka, a sve kao u dragosti, ali i strepnji: neka na dobro izađe. Voli majka vidjeti da se sin smije. Posebno kada su, kao ovom, tri srčana bajpasa nedavno ugrađena.
Vidjela kuću u kojoj je nastala Godina lovca i stih: Nisam znao da brda Berklija bit će posljednja. Nisu bila. Pred kraj je živio u Krakovu. Sahranjen u tamošnjem Skalka Sanctuary, mjestu gdje se sahranjuju najznačajniji sinovi (kćeri se ne pominju) Poljske. Njegov grob se pominje kao najmlađi. A u Godini lovca Milosz piše: Bio sam na berklijskom groblju. Lijepo mjesto. Moj pepeo će biti pored njenog pepela. Tako treba. Makar nadoknada za zlo koje sam joj nanio, pošto nisam umio da je volim onako kako je zaslužila. Jesam li ja ovdje zlopamtilo ili sam tek… zbunjena? Možda zato nisam dobro pogledala ovu kuću. Čak je nisam ni snimila. Ali ljubazni Toby McLeod koji vodi Sacred Land Film – projekat mi brzopotezno izlazi u susret. U mom je inboxu večeras fotografija načinjena s njegovog balkona, sa potpisom House next door. Kuća u kojoj je živio Czeslaw Milosz viđena očima Tobijevog sina? Jesam li dobro zapamtila gdje je u odnosu na Miloszevu kuću smješten prozor s kojeg je mališa dobacio jedno srdačno: Hi… Uzgred, u Tobijevom uredu, u Brower-centru, u masi papira, traka, kaseta, knjiga… ugledala tanki bijeli hrbat: Pushkin. Jagodica mog desnog kažiprsta na tom hrbatu. Puškin u Berkliju pomilovan jagodicom mog prsta!
Lijepo večer kod..., imena ću naknadno upisati, kad pregledam i sravnim sve vizit-karte koje sam dobila. Filmska producentica, redateljka, pa opet redateljka... Domaćica je irsko-rumunskog porijekla. Jedna je udata za Mađara, plava, ukrajinskog porijekla. Jedna pominje Pariz 1968. Pariz i vrat je izdaju. Strašno je kako stari ženski vrat. Rečenicu po rečenicu, formiramo mali ženski serkl u kom se utrkujemo u pominjanju Antonionijevih evropskih filmova, u evociranju scena u režiji braće Cohen. Uvijek obraduje osjećaj da s nekim dijelim smisao za humor. Sjećam se svoje zatečenosti kada sam u Sarajevu nakon studiranja itd. naišla na prvi val ljubitelja filma koji ne dokučuju da je Gori, moja gospođice duhovit film, niti Ljubav jedne plavuše. Tužna je i jedna od beznadežnijih rabota nekome dokazivati da je nešto duhovito, ili da nešto nije duhovito. Dostojevski je duhovit. To zalud pokušavam objasniti onima koji su do Čehova jedva dobacili. Andrić je duhovit, vraški duhovit, ali ne pominji Andrića međ' muhanatim, a smrtno ozbiljnim glavama. U smrtnoj ozbiljnosti meni uvijek nešto na krutu glupost vonja.

9. juni
Nisam otišla upoznati Maxime Hong Kingston. Previše likova. Iglice u mojoj glavi. Campus je hladan (presuđuje dan!?). Na prste prebrojani prolaznici, a i oni nekako stisnuti, užurbani, odsutni. Putanje im se kao usamljene, u žurbi odapete, strijele mimoilaze. U slavnom kafeu „Free speach“, svako se o svom laptopu zabavio. Na zidu fotografija Maria Savia. Živio je u vrijeme kad nije bilo laptopa. Otuda Free speach movement? Milosz je Free Speach Movement nazvao spektakl majmunisanja. Dekada između mene i te generacije. Možda mi je zato bliska Miloszeva skepsa. Mada sam od njih mlađa, Miloszeva starost mi je bliža. U People's parku Neka mir vlada svijetom. Provjerit ću na fotografiji da li piše „svetom“ ili „svijetom“. Dvojica za stolom slažu ogromni puzzle. Zapeli kod ženske figure. Fali joj glava i desna potkoljenica. Ni Fuck ni Shit. Sve vrijeme svijeta je pred njima. Sic tranzit Free Speach Movement. Otisnem se famoznom Telegraph-avenijom. Nekako anahrono, napušteno, prošlo. Ili je to zato što je siv i hladan dan. Idem i ne znam kuda sam se uputila i gdje treba da stignem. Ugledam mladog lijepog crnca. Princ. Pružio se po trotoaru, leđima oslonio na zid i čita. Jonathan Kellerman, Silent partner.

10. juni
San. Pitam B. da li je u trenutku E-vog odlaska držala njegovu ruku. Ne odgovara sa da ili ne. I sama ću (dakle ne ''ona'' nego ''i ona'') kad dođe čas, podići ruke ka Bogu. Potom još čudniji san. Muž profesorice iz moje sarajevske gimnazije je nasmrt težak srčani bolesnik. Ona hoće da je pratim dok dijeli poklone. Prvo meni daje poklon. Ja odbijam pa shvatam da sam je time skoro pa uvrijedila. Govorim joj: poklonite mi knjigu. Onda se nađemo u prostoru gdje je i njen muž. Niži je od nje. Ona je sasvim svjesna da će on uskoro umrijeti i ti pokloni koje dijeli jesu neka vrsta pripreme njegovog odlaska na koju je ona obavezana. Kao nekakva religiozna ili makar tradicionalna gesta koju je usvojila i koju ne dovodi u pitanje. Meni hrana namijenjena B. upada u zagađenu vodu. Vadim je iz te vode pa odjednom shvatam kako je to apsurdno. Voda služi da u njoj namirnice peremo a ova je voda hranu opoganila. U čemu da operem tu hranu? Počinjem da je gulim. Pažljivo i usredsređeno obavljam ovu radnju.
Hvaljen budi Gospode od sestre naše vode, što korisna je mnogo, i pokorna, dragocjena i čista. Franjo Asiški. U San Franciscu sam. Napunila hotelski frižider tako da će preostati i za tuđu žeđ.

11. juni
U susjednom redu sjedi stariji muškarac i skoro sve vrijeme dok letimo ima knjigu pred sobom. Povremeno, ne sklapajući je potpuno, prevrće papire, piše, pravi i provjerava zabilješke. Po slijetanju, jedna sam od onih koji prvi ustaju sa svog sjedišta, pomalo nestrpljivo. Dok avion leti ne, ali kad sleti: hvata me klaustrofobija. Nervozno istežem vrat, pokušavajući da odgonetnem zašto se oni kod izlaza najzad ne pokrenu. Susretnu nam se pogledi. Smješka se. Svi se ovdje smješkaju kad se pogledi sretnu. Onda red odčepi pa ja napravim koji korak naprijed, drsko migoljeći pored osobe koja je u prednosti. Provlačim se u lukavom balkanskom slalomu. Onda se okrenem pa kažem da je sve dozvoljeno jer... Machiavelli. On se trgne... ha, ja sam ga znači primijetila a da on toga nije bio svjestan. Na izlazu iz aerodroma, u gužvi, na dvadesetak metara udaljenosti gleda u mom pravcu. Osmjeh i podignuta ruka.

12. juni
Od trideset tri učesnika tek su troje naveli godinu rođenja.
Uz most nazvan po pjesniku pozni ribiči za vitkim dugim štapovima. Na lijevoj sam obali uz dvojicu vidjela i tek ulovljenu ribu kako se praćaka po travi. Prići i baciti je u rijeku! Ali, ja nisam uvijek dovoljno hrabra da budem ja.
Dok prelazim most danas mislim tek na digitalnu kameru i fotografije koje sam pobrala te ih još nisam prebacila na laptop i stick. Pritežem remen ruksakčića. Pedeset drugi (?) dan sam ovdje. Nedavno sam svom prevodiocu poslala kratka objašnjenja pojmova koji mu nisu bili jasni. Vjerovanje da se pedeset i drugi dan nakon pokopa kost i meso odvoje. Da sam po dolasku ovamo prisustvovala nekoj sahrani, da li bih se danas toga sjetila? Ne bih. Ovdje je smrt u vlasti funeral home. Obuzdana drama truljenja. Sve učinjeno da na nju ne misliš.

13. juni
Aboridžini za hladnih noći u postelju puste psa. Mjera za naročito hladnu noć su tri psa. Ovo mi je ispričala Betty. Koncert Three dogs night još nije završio, ali se Betty drži starog rokerskog pravila: kad električna gitara počne da solira, uskoro je kraj. Smije se dok objašnjava da ovo zna iz vremena klubova. Tek po tome i po djeci koju pominje (troje... jedna kćerka je tridesetogodišnjakinja..., koju godinu više) mogu pretpostaviti koliko je stara..., čak i u varijanti da se udala i kao tinejdžerka... djeluje nevjerovatno mlado. Od onih žena koje svoju eleganciju nose svuda i uvijek, pa i na koncert uz rijeku. Pri tome, lako, nenaporno, i po sebe i po okolinu. Otmjen pokret ruke kojim izvlači ključeve iz torbice, otmjen pokret kojim otvara vrata..., sjeda za volan, diže ruku na pozdrav. Srele smo se na mjestu gdje se preko puta ulice vidi početak Calderon street. Stojiš, gledaš, na dohvat ti ruke, a ne možeš preći jer automobili jure u neprekidnom nizu. Jedina mogućnost je da ipak slijediš pravilo i ideš do sljedećeg nadvožnjaka. Pedesetak metara nije neka udaljenost ali ovaj je dio neosvjetljen. Evo nas kao dvije Marice..., bez Ivice. Usput me podučava: treba imati ključ između dva prsta na stisnutoj šaci. I tako... riječ po riječ... udvoje lakše savladamo mrak. Potom svaka može svojim putem. A aboridžinski su psi noćas vani. Sva trojica. Ako i osjetiš laki drhtaj (Betty ga obuzdava ogrtačem), nestaje ga čim za sobom zatvoriš vrata. Nije noćna tema, ali večeras mi je sinulo. Onu klupu koja se pominje u Borgesovoj priči El Otro ne treba doslovno shvatiti. Ne tražiti! U februaru se ne može sjediti na klupi uz rijeku Charles. Definitivno... nemoguće. Lukavi pisac, uostalom. Postavlja odstupnicu (računajući na doslovne čitače?) Na kojih pet stotina metara meni zdesna nalazila se visoka zgrada kojoj nikada nisam doznao ime. Ako nije pisac, ne pokušavaj ni ti, mali čitaoče. Ne traži klupu na kojoj su se u priči... srela dva Borgesa, sedamdesetogodišnjak i dvadesetogodišnjak. Jednu rečenicu iz te priče pamtim kao ključnu: Razišli smo se, a da se nismo ni dotaknuli.
14. juni
Probudila se iz sna kao lopta koju je ruka držala zagnjurenu u vodu pa je naglo otpustila. Opet u snu nakratko u Sarajevu. Ali ću se opet vratiti ovamo. Naziva me gospođa H. (U javi smo tek poznanice, prođe i godina a da se ne sretnemo. Tek pozdrav u prolazu, čak ni Kako ste?). Neka, kada budem došla po nju da idemo u pozorište, ponesem nekoliko parčadi kruha. Nije ovo prvi američki san u kom se odražava moja uloga... hraniteljice. Gle, šta se u mom dnevniku desilo sa famoznom sintagmom američki san! American dream. Ali, u ovom sam snu već i poznanicima hraniteljica! U javi prođe i godina a da se ne sretnemo. A tada tek pozdrav u prolazu, čak ni Kako ste?
Stara žena priča dok prebire po vješalicama. Neumorno, kao navijena priča. Te se čak i sama sa sobom prepire. Pokupi desetak vješalica pa priđe ogledalu. Crni dječačić sjedi na podu i igra se autićem. Brunda. Noga njegove majke koja upravo isprobava zelenu sandalu sa vrtoglavom potpeticom, nagazi auto. Sorry, darling! U Macys-u šešir, od najsmjelijeg smjeliji. U promjeru metar! Perje i til. Tri se zaustavljaju kod šešira. U pogledu i gesti im neskrivena želja da ga probaju, ali svaka čeka da se druga prva osmjeli. Konačno počnu. Prva se koketno izvija, osvrće, kaobajagi sve je ovo učinila iz štosa. Zabave radi. One dvije je hladno gledaju, šute. A u očima im, uostalom i u ogledalu, ocjena: nije to, darling, za tvoju glavu. Ipak krenu za njenim primjerom. Kao Pepeljugine step-sisters kojima je jasno da stopalo ne mogu ugurati u staklenu cipelicu. Ipak... Opet ista reakcija, samo su uloge izmijenjene. Kad se izredaju sve tri, solidarišu se. Sad im je opet šešir neprijatelj. Te jedna kaže kako bi njen Dick da je vidi s tim šeširom pitao ne sprema li se to ona za psihijatrijsku kliniku. Prasnu u odveć sinhroniziran smijeh pa se počinju sustizati sličnim komentarima. U tom sustizanju i odlaze. Odrasla žena nikad ne treba da ide udvoje, nekmoli utroje. Ako nije sa muškarcem, onda uvijek: sama!
Iz kabine se pojavljuje biće koje je sasvim u vlasti svog odraza u ogledalu. Vidi Wicky... wow, priziva a ne skida pogleda sa ogledala. A Wicky se, poslušna, pomirena, izjašnjava: Wow! It's cute. Sexy. Koliko li je wow Wicky danas izgovorila? Koliko li joj predstoji? Nezgrapna na neki posebno tužan, beznadežan način. Tamo odakle dolazim za Wicky bi surovo ali, avaj, tačno, rekli: debela djevojka. Nedjelja je i cvjetaju ljetne haljine. Prebiru djevojački prsti po vješalicama kao po hrbatima knjiga ili po klavijaturi. Evo ga i jedan fantastični glissando i: Wow! I love it! I love it! Wicky!
Crnac koji prebire po ženskoj odjeći, sam sa sobom priča. Uvijek kupi veliko, a njoj treba mali broj... itd... itd... Petit, small, ponavlja kao automat.

15. juni
Noćašnji snovi. N. me doziva s dna stepeništa, ja se zaustavljam, jedva je prepoznajem. Bile smo u ovoj gimnaziji u istom razredu. Prva se od djevojaka udala, prva rodila, prva postala udovica. U nešto čudno je umotana. Ispovjeda mi se na tim stepenicama. Ispovijeda bol. Vodim je sa sobom uz stepenice i izvinjavam se jer žurim na čas. Pod miškom mi je dnevnik. U drugom snu neprijatnost na času gdje sam predavač. Ulazi kolegica... nadgleda? A. B. ? Tako je bar prepoznajem. Smiješna, bezazlena, buljava. Predavala je geografiju. Ipak, nije ona! Nego je M. Predavala mi je engleski jezik. Odvlači mi pažnju njeno prisustvo, te improviziram. Grozničava sam. U trenu biram temu. Umjetnost u vrijeme tehničke reprodukcije. Krećem od razgovora sa učenicima. Pitam i navodim na odgovor. Ne ide! Učenici gledaju kroz prozor. Šta gledaju, pitam. Gledaju vani, odgovaraju mi. A ja u ruci držim Jednosmjernu ulicu, Waltera Benjamina. Einbahnstrasse. Ova se ulica zove Ulica Asje Lacis, po onoj koja ju je kao inženjer prokrčila u autoru. Zaboga, trebala bih imati Eseje!
Večer je. Oprala sam, pa čekam ishod. Sve fleke na mojoj odjeći načinili su drugi. Istorija fleka na mojoj odjeći je skoro u cjelini istorija susreta sa drugim ljudima. Istorija tuđe gladi, tuđeg nemara, tuđeg nazdravljanja i kuckanja čašama. Ovome dugujem desetak stranica. Najnovija je iz Ofelijinog vjenčića. Ofeliji je ovaj put 77 godina. Ime joj je Carol. Sve je vrijeme, dok je sjedila do mene pisala, pisala. Svako malo promijeni boju flomastera. Piše, piše, pa naglo podigne pogled kao u nekoj začuđenosti, a izvinjavajući se, umiljato. Priča o brother-in-low iz Srbije... Hrvoje... Ne, Hrvoje je Hrvat, intervenišem. Zapravo, ništa nisam shvatila, to s bratom in-low. Ljubičastim je flomasterom počastila moje levisice. Istom je bojom ispisala i pjesmu koju mi je posvetila i datirala. Dear Alma, you are a star what is it that casta shadow on your light? Dakle, zvijezda sam, ali se pjesma pita šta je to što baca sjenku na moju svjetlost. Pain. Tako je 16. juna 2009. u 8 AM zaključila pjesma Carol Weston, polaznice Writers' Workshopa 2009. University of Massachusetts.
Healey Library, 11th floor. Reading: Sam Hamill, Alma Lazarevska, Marilyn Nelson. U sendviču sam kao nikad do sad. Proza između dva pjesnika. Te kažem kako sam za razliku od Sama i Marilyn, morala da se odlučim šta iznijeti na dlanu: bubreg, jetru, srce... Šta iz priče izdvojiti i pročitati a da ne djeluje kao kasapnica? Čitala dijelove iz Greetings from the beseiged city. Uspjela. Izvadila srce kao u jednom potezu. Neoštećeno, pulsira.

16. juni
Sam Hamil je pušač. Malo-malo pa... nestane. Zbog knjige koju danas nosim u ruksakčiću, malo-malo pa i ja... nestanem. Ubrzo se oformi grupa od pet nestalih osoba. Udobno, skrovito, jedna nestala osoba čak i prilegla. Evo i ovdje serkla. Ali serkl nestalih osoba je takav da je svako u svojoj mekoj čahurici, svi međusobno u prešutnoj solidarnosti: pobjegao si, neka, i ja sam. Na tome se intereakcija završava.

17. juni
U Salem sam došla zbog vještica, a stala pa gledam starice. Svaka me pozdravlja kao smjerna djevojčica. Vodi ih mladić, zapravo još dječak. U ruci mu velika plastična čaša. Kakao? Vraćaju se iz dnevne ture pješačenja? Iz daljine, rekla bih: pansionatkinje. Iste haljine, isti hod, približna visina. Mladić otvara kapiju na House for women. Jedna po jedna nestadoše iza te kapije.
Trebate ovdje doći za Halloween, kaže. Bundeve i maškare, a nekoć je ovdje strašna krv pala. Već sam na tri kuće naišla u čijem prizemlju stoji tabla koja tvrdi da tu ordinira zvanična salemska vještica. Baš su se upele: biti vještica. A u Frostovoj Vještici iz Coosa:
Sin: Mater može učiniti da se obični sto propinje...
Majka: Neka učinim, i što ste s time dobili?
Opet Frost:
Jobova žena: Htjela bih kod Vas uložiti jedan prigovor. Željela bih Vas pitati je li to pravo Da žene proroci budu spaljivane kao vještice, Dočim se muškarcima prorocima ukazuju počasti.

18. juni
Vrhovi prstiju desne ruke na očevom laktu, lijeva ruka grli majku. Family group, 1854. Zbirka dagerotipija. Ames family album. U Sarajevu, prva rečenica koja bude izgovorena kad se otvore vrata stana: gdje je mama? Ja se pritajim prije nego se oglasi drugi muški glas: Tu je, u sobi. Pa se pojavim. Tu sam! Šta pita sada kad uđe. U inboxu žurba i: Dobro sam, dobro sam, ljubi sinčić. Uživaj.
Bijaše li Demosten onaj slavni govornik za kojeg je rečeno: stoji sam među govornicima? Ovdje mu je na postolju istaknuto upozorenje da se u podnožju govornikovom ne ostavlja hrana i piće. U Dining roomu Athenauema sam, gdje se članovi kluba po novoengleskom običaju okupljaju na čaj i kolačiće. Ovaj je Demosten kupljen 1858. Stalno ovdje nailazim na to: kupljeno. U evropskim sam se muzejima nagledala predmeta uz koje bi trebalo stajati: ukradeno, oteto... pa ne stoji.

19. juni
Na stazi iza Longfellow mosta, dvadesetak metara iza riđeg dječaka trči isti takav. Blizanci. Dakle, jedan je brži, konstatujem. Majka sleže ramenima. U njenoj se utrobi nisu trkali? Bol što ju je Rebeka osjećala noseći blizance. Pročitati!
Žena na kamenoj klupi. Sjedi ukočeno. Ponavlja se grimasa, pokret glave ulijevo, pa nijemo siktanje. Dok prilazim, mogu to pratiti diskretno, ali ne mogu se osvrtati nekon što prođem pored nje. Pet puta... a dalje... ne znam. Poslije osjetim da imitiram onu ženu. Ne bih li bolje zapamtila, da opišem, ja imitiram. Bezazlen metod? Ne bih rekla.

20. juni
Blind Boys of Alabama. U kadru sa mnom koja koračam, uhvaćen i zreliji par koji pleše. Moja je majka bila izvrsna plesačica. A moj otac? Mannov Tonio Kreger. Tebi se pleše a meni se spava. Riba i Strelac, a on i ona. Nemoguć par, nije moguće da su još zajedno, ovako je stručnjakinja za horoskop prokomentarisala spoj iz kojeg sam rođena. Upravo sam krenula da provjerim, rekoh-te-utekoh od stručnjakinje. Ovu anegdotu već i mama prepričava. Zvala mamu danas. Gleda fudbal. Poslije će bilijar. Bilijar je njena najnovija sportska strast. Tata? Eno ga u maloj sobi. Ranije se ova soba zvala Almina soba. Zgodna je kao utočište stvarima koje su u nemilosti ostalih ukućana. Moj tata umišlja da je još uvijek čarobnjak u laboratoriji. Jednom se već desio neki grozan kuršlus zbog čega cijeli haustor nije imao struju dobrih pola sata. Srećom, bilo prijepodne. Inače bi bilo: zbog male sobe Lazarevskih haustor bio u mraku. Zbog Almine sobe!

21. juni
Jutros u hotelskim hodnicima osjećam strujanje zraka. Nigdje prozora, nigdje otvora, pa ipak osjećam. Pogled kroz prozor u sobi otkriva uzrok. Vjetar. Uspijeva naći put do zatvorenih hodnika. Dišu zidovi.
Smrt pilota (60) u avionu iznad Atlantika. Brisel–NY. Putnici nisu saznali sve do slijetanja.
Ubacim u sarajevski inbox: Sinoć naletim na klupu na kojoj sjedi neki tužni čiko. Poredao po klupi primjerke “Lifea” iz pedeseih i šezdesetih godina. Ti bi ovdje, naravno, posegnuo za novčanikom. Na jednoj naslovnici Martin Luter K. iz vremena njegovog čuvenog govora. Čiko se zove Mike i nekako sporo, tiho govori. 68 mu je godina. Nema jedan prednji zub. Cijeli život bio liftboj…, šta li? Pokazuje mi veliki tekst o Romanovima. Sanjalački miluje pogledom fotografije: Tolika ljepota, tolika ljepota...

22.juni
Moj problem sa performansima. To do mene ne dopire i... tačka. Ovaj put izađem. Sjetim se Tolstojevog Hadži Murata kako sa istočnjačkom, muslimanskom dostojanstvenšću, ne samo bez divljenja nego još i sa izrazom ravnodušnosti, odsjedi prvi čin italijanske opere. Zatim ustane, i mirno posmatrajući gledaoce, izađe, privlačeći na sebe opću pažnju. Pa ono kada ga na večernjoj zabavi, gdje sve vrvi od razgolićenih žena, pitaju da li mu se sviđa to što vidi. A on sa istim izrazom lica kao kad je gledao onaj prvi čin, odgovara ni sa da ni sa ne. Tek: Toga kod nas nema.
Prebiru prsti po računalu. Tap ovo, pa tap ono, discount ovaj, discount onaj, tap... tap..., a onda mi okrene na uvid ekran i ja gledam šta je ispalo pod prstima čarobnice. Koja cifra? Sklonila sam se od performansa, a upala u kišu, sklonila se od kiše, a upala u zamku nakita. Na mojoj lijevoj šaci: rubin. Pa... peridot. Pa... oniks. Ametist. Safir. Akvamarin. Smaragd. A to... košta.

23. juni
Jutros opet izronila iz nekih čudnih snova. Ipak, nisu kao onaj od preksinoć. U njemu sam umrla. Puna svijest o svemu što se događa poslije mog odlaska, a pri tome sam onemogućena da reagujem. Osjećaj da sam otišla ne dovršivši posao. Potom, nekrolog koji me izbezumljuje. Život je jedina šansa, taj osjećaj imam u snu. Gotovo! Poov strah: biti živ pokopan! Da li podrazumijeva i užas: mrtav i nijem, neprisutan, i dalje čuješ šta živi govore!?
Kako čitati svoje djelo? Ženica iz prve klupe pročitala pjesmu o Gazi. Maria, pjevačica u horu, koristi pogodnost soliranja. Baš se raspojasala. Pomalo muškobanjasta. Žena sa naočalama, mala, četvrtasta, u ljubičastoj majici preko koje je obukla ružičastu čipkanu bluzu ima emajlirane naušnice u obliku mačke. Zove se Barbara. Čita pjesmu Voureios Epirus. Refren: Am I Greek or Albanion... Srednjovječni Jevrej čita djelić iz proze koju imenuje sa Memoari identiteta. Njegov je Epirus Poljska. Starija žena, nekako skopčana, suspregnuta, pita treba li izlaziti pred tablu. Treba. Čini mi se da je rekla kako čita slijepima, to joj je neka vrsta zanimanja. Ulaze, izlaze, grickaju, piju, jedu. Na kraju čita: ona. Prije nego počne čitati pravda se da joj je glas dosadan. Čita prozu. Ako je i kod nje bio kakav Epirus, ja sam ga propustila baveći se njenom pojavom. Žute cipele, modri džemper, crne neprozirne čarape, nešto ljubičasto kao suknja-šorts, ogrlica, duga kosa, lijepo izduženo melanž-lice, zeleni šal, izviruje bijela majica. Bijeli lak za nokte. Nokti dugi, osim na srednjim prstima. Ti su baš podsječeni. Predhodno ih gricka? Završila je, stoji mirno i očekuje komentar. Govori Pulitzer, polako i dugo, kao da mu je stalo da ona što duže stoji izložena cijela njegovom pogledu. Valjalo bi se izgubiti... nešto mi kazuje. Pulitzer govori, govori. Ona stoji, stoji. Stoji pred muškarcem lijepa djevojka. Ostali su višak. Jevrej – polaznik writers workshopa i ja – gostujući pisac. Pulitzer insistira da djevojka opet čita. Ja bih izašla, ali tražim diskretan način. Opet on govori, a ona se povlači u klupu. Mislim da joj je već dosadno. Uostalom, ne koketira. Mirna je, spora, nesvjesna onoga što se u Pulitzeru dešava. Dok on govori, tišina osvaja prostor bez prozora. U glasu mu opasno podrhtavanje i baršun. Valja izaći, mislim već nervozna. Pulitzer govori: Ne brini o svom glasu, nema potrebe. Ako i nisi dobar pisac, niko se nije dosađivao dok si čitala. Bože, zna li ova lijepa djevojka da joj Pulitzer posvećuje vrijeme koje ne posveti ni kakvoj književnoj zvijezdi. Dvije kolumne bi se od njegovog izlaganja mogle napraviti. Prije nego počne treća, ja ugrabim trenutak kad se Jevrejin diže sa stolice, te prva stignem do vrata. Ništa od Hadži Muratove istočnjačke, muslimanske dostojanstvenosti ovaj put u meni nema. Ovo sam bijedno izvela. A vani, Jevrej bi da mi pročita još jedan dio iz Memoara identiteta. U inboxu zatičem: Šteta sto nisi kupila tog Martina Lutera ili neki drugi primjerak. Mislim, nije to samo meni. To uvijek treba. Piscima to treba. De se vrati pa to popravi. Obraduj barem dvoje ljudi. Mene i tog tužnog čovjeka.

24. juni
U snu: Panično lupom pregledam pod. Biskam ćilim! Onda se preispitujem. Možda ničega nije bilo na tom tanjuriću. Možda ništa nije skliznulo sa tog tanjurića... to nešto živo. Ljudsko biće manje od zrna prosa!?
Iduće sedmice na današnji dan, u ovaj čas bih trebala biti iznad Atlantika. Pred polazak iz Sarajeva sam imala male, čudne, čak i onespokojavajuće snove. Ova dva dana spavam i danju. Pokošena. Potonem. Čudni snovi. Nemam volje ni želje da ih ispričam. Umor i osjećaj da su mi glasnice načete. Panel Writing Without Borders. Iz publike mi poslije prilazi ona ženica za emajliranim naušnicama u obliku mačke. Završava pjesmu Voureios Epirus. Planira napraviti series about this. Pita me da li joj mogu preporučiti neke knjige za čitanje. Epirus sindrom. Je li Grkinja ili Albanka, pita se penzionisana nastavnica engleskog jezika. Da li se prije penzionisanja pitala? Meni liči na Grkinju. Stopostotna Grkinja. Bože, kako ja presijecam metafiziku! Prečicom do stiha zaključka. Ubacujem u sarajevski inbox: Tužni čovjek juče nije bio u Commonu. Sve što je preostalo od njega je snimak koji sam napravila. Stoji i drži dva “Lajfa”.

25. juni
Da li će moja majka dočekati da uživo vidi prvorođenog praunuka? Pred ovim pitanjem pobjegnem u veselija predviđanja. Kad počnu stizati fotografije, moja će majka neko vrijeme ono što svi vide kao crno ili smeđe, vidjeti kao plavo. Tako je bilo prije 25 godina. Nakon šest mjeseci je kapitulirala: nije plavook. Pa onda po ko zna koji put ispričala kako je njena dadilja, tad već stara Hatidža, kriknula kada su se ispod ljubičaste dekice ukazale moje širom otvorene oči. Bila sam tada jednogodišnja beba. Prvi put donijeta u Sarajevo. Plavooka moja nana Safija prenijela Musaf preko mog pogleda. Ranije me je ova priča nervirala, ali u posljednje vrijeme sama tražim da je mama ponavlja. Kada to priča, nju ne... boli. Ne osjeća svoj ožiljak i ono što ispod ožiljka kljuca. A za novu bebu (stara je dan, dva? Buni me ova vremenska razlika!) sam skoro pa sigurna da će biti tamnooka. Oči beduina? Rodrigo de Triana, Kolumbov mornar, koji je prvi ugledao kopno što će se Amerikom nazvati, bio je ljut što nije dobio novčanu nagradu, te prešao na islam i otišao u Maroko. Možda je ova beba sin njegovog potomka.
Na vremenskoj prognozi sunce izviruje iza oblaka kao žuta obrva. I to tek na petom dijelu dana, predveče. Umrla Farrah Fawcett.
Opet izvukla zeca iz šešira. Evo povodom panela u kom sam učestvovala, citiram Milosza. Ništa dodati. Umorna. Hamill otputovao prije vremena. Otprilike kao ja na onoj euharistijskoj misi. Sjedila, slušala, te kad je došlo do hostije: od mene dosta!

26. juni
Kad se završi, razmile se učesnici te se međusobno tapšu, kuckaju čašama, te preko zalogaja: It's great job. Bread and puppet-ovac je bio u opkoljenom Sarajevu. Really!? Mogla sam i: O my God! Ni sa It's a great job ne bih pogriješila.
Čitanje na Cambridge-strani. Umro Michael Jackson. U autu irska muzika. Vozač uključi, suvozač pojača. Pokušavam snimiti mlad mjesec. Ne uspijevam.
Dudovi. Danas na putu do shuttle-busa za Umass, te prije neki dan u Boylstonu, primjećujem dudove. Dok nisu počeli opadati plodovi, nisam ni znala da ih ovdje ima. Žurim ispod dudova. Ne vjerujem u Vanish. Gle kakve konotacije ispadoše povodom mog nepovjerenja u poznato hemijsko sredstvo za uklanjanje mrlja! Ona mrlja što ju je na mojim levisicama Carol napravila... ostala. Tek promijenila boju. Bila ljubičasta sada je smeđkasta. Carol je, saznajem danas, član grupe šamana bubnjara. Kad je Carol studirala književnost, čitao im Dylan Thomas. Nekoliko mjeseci nakon toga umro. 1953. godina. Carol i njeni predmeti, papiri, boje... Opisati Carol: način na koji hoda, priča, način na koji se na njenom licu gasi osmjeh (osmjeh se ugasi u trenu, a onda: tuga, začuđenost, izvinjenje). John je penzionisani univerzitetski profesor astronomije. Prati je kao sjena. Gleda je zabrinuto i blago. Uvijek na usluzi, što njoj, što svima kojima Carol posveti pažnju. Bezdjetni par. Kuća u Quinsiju, na Wollston-plaži. Bašta, samonikla.

27. juni
Dok se obala udaljava i pretvara u kulisu, spušta se magla (Prethodno, na putu do luke, u Winter street, zavodljivo svjetlucanje dijamanata.). Iznenadna gusta koprena. Na otoku vjetar raznosi komade magle kao horizontalne duge velove. Engleski pejzaž. Ogromni hrast unutar zidina. Pošaljem SMS: Georges island. Gledam starog čovjeka. Čisti plažu od tuđih otpadaka. Baš kao ti. Za tren stiže odgovor: To sam ja, samo sam stariji. Jedno mi je stopalo skvasio val okeana s čije daleke druge strane, pa još dalje, slušam glas. Tata je u maloj sobi. Ja gledam kviz. Mojim je roditeljima veče. Tata je opet u maloj sobi. To mi se ne sviđa. Da intervenišem? Kako ću... odavdje!? Moj otac ne vidi dobro, povremeno tvrdi da ne čuje. Čarobnjak.
Helen je tridesetgodišnjakinja, izgled djevojčice (nekako usput kaže da ne voli dijamante) živi u unajmljenom stanu na Cambridge-strani. Brat je prvi došao u Ameriku. Ona studirala pa ostala. Majka ju je posjetila jednom, prije 6 godina. Nazove je jednom sedmično. Majka uzgaja povrće u vrtu njihove malezijske kuće. Helen je ljubazna, nenametljiva, fina. Pitam je za Vistu, moj problem sa Wordom. Objašnjava strpljivo. Piše na komadiću papira. Krišćanka, iz braka krišćana i budistkinje, ovdje se priklonila evangelistima. Nedjeljom obavezno ide u crkvu.
Sve su u istim ružičastim majicama. Slave djevojački dan. Jedna se sutra udaje. Koja? Pokušat ću da odgonetnem kad pogledam snimak. U Commonu se dvoje, na klupi, ljube. Prvi poljubac koji sam ovdje vidjela. On omanji, ona krupna. Oboje Latino. Ona ofarbana u žuto. Ne više mladi. Dvoje neuglednih se ljube, ali predano, nježno, dugo. Lijepi će birati... neugledni se ljube.

28. juni, nedjelja
Nosi peridot? Da, peridot je njen birthstone. Dok govori o princezi Dajani, ova Camilla svrdla prstom sljepoočnicu i koluta očima. Mršava, maljava ruka, kakva zna biti kod izrazitih i mršavih crnki. Ako je pitaju ima li španske krvi, negoduje. Tvrdi da je najčešće pitaju je li Francuskinja. Nikad nije bila u Španiji. Bila u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji. Naročito joj se Engleska sviđa. Ima rijetku tanku kosu, pokupljenu u slabašnu špansku punđicu obuhvaćenu mrežicom. Voli svoje ime a svoju imenjakinju cijeni jer je žena koja zna šta hoće.
Procvale lipe. Posežem za granom i savijam je do svog nosa. Dvadesetak metara od mene na nekom zidiću sjede dvoje. Muškarac, crnac, se smije i šalje mi znake odobravanja. Miriše, je l' da!

29. juni
Dick se izmiče da bi u kadar zahvatio nas dvije i plimutski kamen na koji su se iskrcali putnici slavnog Mayflowera. On još nije izabrao najpogodniju poziciju, a mi već zaboravile zašto smo se na željeznu ogradu nalaktile. Večeras, dok pregledam snimke, to se lijepo vidi. Dvije osobe prekinute u dobrom razgovoru. O čemu? O Leonovu, Piljnjaku, Platonova, Bunjinu... Evo bi se reklo da se na snimku vidi, da joj na usnama čitaš kako govori: Nabokov. Neko bi rekao: to joj je posao. Studentima to već godinama predaje. Ali nije samo to. To osjetiš po radosti. Radost čitanja. Je li ta radost u Sarajevu izumrla? Jesam li i zbog toga na neki način žedna. Ručak na obali Duxbury. Ovaj put je optimalan kadar u vlasti konobara. Cynthia, Dick i ja se smiješimo. Mada je Dick bolestan i to svako od nas troje dobro zna. Kao da riječ interferon lebdi izvan kadra. Terapija interferonom predstoji u augustu. Večeras gledam i kažem: prijatelji! Bože, ako te ima, olakšaj im august, septembar... A onda, u inboxu zatičem elektronski formular: M. Te je upisala kao prijatelja. Je li M. Tvoj prijtelj? Odgovori sa da ili ne. Ako ne odgovoriš, M. će misliti da si rekla Ne. Formular je na engleskom. M. je poznanica iz Sarajeva. Ozbiljna, srednjovječna žena. Buljim u yes i u no. Riječi su se ispraznile. Zapravo: riječi su pune helija! Poigravamo se njima kao balonima. Da je mala soba bliže, obradovala bih tatu. Natukao bi naočale (premda tvrdi da ni s njima ništa ne vidi) pa izvukao svoje knjige. Učinio malu predstavu a sve da bi udovoljio mom pitanju: Tata, šta ono bijaše helij? Ja helij u pola minuta mogu odgooglati, ali... to nije to! Helij je po lakoći odmah poslije vodonika. Drugi po rasprostranjenosti u svemiru, ali na Zemlji se javlja samo u tragovima. Zemaljski helij nije mogao da gradi jedinjenja sa drugim elementima, pa je zbog male mase napustio atmosferu Zemlje. Ulažem ispravak: nije napustio Zemlju. Tamo je gdje bi ga najmanje trebalo biti: u riječima.

30. juni
-What... happened, Alma?!
Ovo je zadnje mjesto gdje bih očekivala ovakvo pitanje. Ovdje se to ne pita. Preuzme kupljenu robu sa računom i vrati ti novac. Ovo je naročita roba, te se konsultira i ID. Zato je: Alma. Ali, ona me ovo pita kao žena. Prijekor, ali i zabrinutost joj u pogledu. Vratiti prsten, te još tako lijep prsten, nadasve kupljen po tako good prize!? To traži objašnjenje. Ja sležem ramenima, ona me gleda tamnim Hispano očima pa zaključi:
-Just happened.
Sa Marthom Mendez bi se još moglo pričati, ali meni se žuri da pozavršavam štošta pred odlazak. Niko ne izgovara moje ime tako lijepo kao Hispano. I od ovog mi se sada valja rastajati.
Stručak bokvice jutros, u pukotini na asfaltu, u ulici Boylston. Da bi se udovoljilo mojoj želji da se uslikam uz zgradu Grand Lodge of Masons in Massachusetts, na koji časak je odložena jedna metla. Bio je od onih što samoinicijativno napravi još jedan snimak pa kažu: ovaj mora valjati.
Redak Williama Blakea o djevojkama od nježna srebra i djevojkama od bijesna zlata. Presudila je veličina. Jedan je set bio u najvećoj veličini, drugi u najmanjoj. U Blakeovom retku se, uostalom, žena ne može ogledati? Ann's Tailor, kupovina u zadnji čas.
Duša. Sada za farewell. Alma, soul, duša. Opet zašušti kao omot praline kojom iz zdjele što stoji na stolu ponudi klijenta. Makazama presijeca karticu koja je istekla. Može li Azrail, kada dođe čas, imati lice bankovnog uposlenika. Nasmijan. Bucmast. Niži je od mene. Samo neka nije... bankomat. Naučio je dvije strane riječi: Mjesec i Duša. Luna i Alma.
Kada stignem: pretražiti po ovom dnevniku: onaj san u kom mi bankomat iščitava 60 dolara. To kako sam 60 dolara našla u Muzeju moderne umjetnosti, to sam zapisala, ali ne i opisala. Saginjanje, podizanje..., kako držim na dlanu..., šta osjećam. Dobro, ima vremena. U priči Smrt u Muzeju moderne umjetnosti ženski glas kaže: Ali, zar nisu mogli pitati kad želiš, a ne kako želiš umrijeti?
Bog: Ti nisi vještica?
Jobova žena: Ne.
Bog: Jesi li ikada bila?
Job: Ponekad joj se čini da je i jako se uznemiri zbog toga...

1. juli
Pljušti kao pred potop. Pomislila na Joannu i Johnov kišobran. Dva su sata pred moj polazak. Predmeti obuzdani, što je trebalo baciti, bačeno, što spakovati, spakovano. NY je najteži. Dvije monografije, pet kilograma. Stan u kojem najduže živim jutros teži nepunih pedeset kilograma. Dobro, nadoknadit ću. Ima vremena. Nine West putuje sa mnom samo na ponekoj fotografiji. Preširok joj je obod za prekookeanski prtljag. Poklonila sam je maloj sobarici. Onoj što je rekla No, brasilian, poklonila sam čašu. U ovdašnja dva i po mjeseca sam presadila kućnu naviku. Već prvi dan kupila najljepšu vinsku čašu. Kad me je neko u Sarajevu pitao zašto vinska čaša kad je u njoj voda, odgovorila sam: jer su najljepše. Vinske čaše. Prije neki dan sam pomislila: neka moja euharistija?
Odlazim iz grada u kojem sam, izuzmem li gradove u kojima sam živjela –stanovala, najduže boravila. Sinoć bio jedan od najljepših zalazaka sunca. Jedan jedini oblak naslonjen na krov Trinity Church. Neproziran, taman, kao rukom djeteta prikačen na čisto večernje nebo. Na Copley skveru zvuk bendža. Grupa od desetak parova uvježbava ples u kome se izmjenjuju, obrću, skakuću. Možda bih još nešto za Farewell mogla citirati. No, od ovoga mi ne treba bolje. Sylvia Plath u The Bell Jar: pitomi noćni Boston. __________________________________
* Stih Roberta Frosta. Svi stihovi citirani i parafrazirani u ovom dnevniku, ako već nije drukčije naznačeno, jesu njegovi. Čatićev stih o žeđi još uvijek znam tek kao parafrazu.
** Dobrih je mjeseci prošlo od epizode Cvetajeva u irskom pabu kada sam Marku Vešoviću pomenula njenog Boga. U mom je inboxu već sutradan bio Markov prepjev sa ruskog. Grehota bi bila ne objaviti ga. Ima naravno i drugih načina, ali mi je Markova posveta preporučila ovaj.
BOG
Ovaj prepjev posvećujem Almi Lazarevskoj
3.
O, nećeš ga ni znacima
Vezati ni teretima!
Najmanja ga rupa prima
Kao akrobatu vitkog…
Selicama u jatima
I pokretnim mostovima,
Telegrafskim stubovima
Odilazi od nas Bog.
Naučiti Njega nećeš
Na stanište i učešće!
On, u čuvstvima sedećeg
Gliba, led je sed, pokretan.
O, njega vam stići nije!
A iz kućne vam saksije
Ko pitome begonije
Na prozoru Bog ne cveta!
I svi, u čekanju zôva
I zidara, ispod krova
Lučnog, očajni su snőva –
I pesnici i letači.
Jer on trk je – on se miče.
Jer iz zvezdane knjižice
Sve to, od A do Ižice* –
Trag njegovog plašta znači.
5. septembar, 1922.
*Ižica – posljednje slovo stare ruske azbuke, u novom pravopisu izbačeno, jer nije imalo glasovnu vrijednost.