Marko Raguž [1]

Razgovori sa samim sobom:

Sarajevske Sveske br. 25/26 [2]

Andrićev Ex Ponto kao duhovno putovanje radi „nalaženja“ Boga

„Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“
Ivo Andrić (Ex Ponto)

„Suštine se žive u sadašnjosti, predmetnosti u prošlosti.“
Martin Buber (Ja i Ti)

Na prvi se pogled čini da u „Ex Pontu“, Ive Andrića, dominira „sadržaj“, da se njime, prije svega, treba baviti, a da je forma do krajnosti reducirana, toliko da joj je svrha da sadržaj tek drži na okupu. U slučaju „Ex Ponta“ problemu forme treba veoma oprezno pristupiti zato što je spomenuto Andrićevo djelo veoma teško precizno žanrovski definirati. Najčešće se kaže da je u pitanju poezija u prozi, ali su to i mikroeseji, a ukoliko je u pitanju poezija u prozi, onda se pri analizi mora posvetiti pažnja i jednome i drugom, što će kazati da „Ex Ponto“ i jest i jedno i drugo, ali opet na poseban način. U kritici na Andrićev „Ex Ponto“, kojega je napisao Milan Bogdanović (godine 1919), primjeri iz „Ex Ponta“ su navođeni u obliku stihova – a u slučaju tih primjera, i u tom obliku „Ex Ponto“ ima veliku literarnu vrijednost. To samo po sebi govori da je Andrićev „Ex Ponto“ veoma specifično književno djelo koje manje treba promatrati u odnosu na neke klasifikacije književnih formi, a više u čistom literarnom, ali i filozofskom i spiritualnom smislu. Kada je riječ o odnosu između poezije i proze u Andrićevom „Ex Pontu“, on se slikovito može objasniti onim što je u knjizi „Teorija i nakon nje“ kazao Terry Eagleton (naravno, u nekom drugom kontekstu): „Razmotrimo, primjerice, razliku između poezije i proze. Jedini zadovoljavajući način da opišemo tu razliku jest da kažemo kako u poeziji autor odlučuje gdje završava redak, a u prozi o tome odlučuje tiskar.“ Baš u tolikoj mjeri su u „Ex Pontu“ poništene „granice“ između poezije i proze. Možda je najbolja „definicija“ „Ex Ponta“ sadržana u samome djelu: „Tražim utjehu, dozivam jednu nadu, ali moje na smrt suđeno srce ponavlja svoju strašnu priču.“ I ovaj će se rad ipak ticati ponajviše sadržaja, ali nakon što budu navedeni neki zaključci koji se tiču forme, jer se i na njoj kao takvoj gradi jedan veoma bitan idejni sloj. U Andrićevom „Ex Pontu“ kao da je poništeno i „vrijeme“ i „prostor“, a isto tako je gotovo do kraja izbrisan i kontekst. (Sam naslov – „Ex Ponto“ – povezan je sa Ovidijevim pjesmama – „Epistulae ex Ponto“ – kojega je rimski car Oktavijan August protjerao: ta se veza, dakle, tiče i sadržaja na veoma neposredan način.)
Osim što je spomenut grad Maribor i vrijeme okupacije (ovo zadnje posredno u odnosu na glavnog lika/lirsko Ja – a uzgred rečeno, to vrijeme okupacije je, kako saznajemo iz teksta – u prošlosti, koja se precizno ne može odrediti), ne postoji ništa što bi precizno odredilo društvenu, historijsku „podlogu“. Naravno da je sasvim jasno o kojem je vremenu riječ, ali to saznanje ne potiče iz samoga djela. (Glavni lik, također, nije imenovan, dok pripovijedanje teče u prvom licu – ukoliko se odlučimo da na Andrićev „Ex Ponto“ uopšte primijenimo pojam „pripovijedanje“.) Na koji su način „poništeni“ – naravno, ne potpuno – vrijeme i prostor? I vrijeme i prostor se dijele na dva dijela: na vrijeme koje je glavni lik proveo u zatvoru i na vrijeme koje je proveo nakon izlaska iz zatvora, a i prostor se može mjeriti istom tom mjerom. U pitanju je realnost, ono izvanjsko, u kojemu se nalazi književni lik. Riječ je o jednom do krajnosti pojednostavljenom – „materijalnom“ – okviru, putem kojega je omogućen koherentni razvoj jednog „duhovnog sižea“. Sve to kazuje da postoje dvije vrste sižea u Andrićevom „Ex Pontu“. Prvi tip sižea je onaj koji je kao takav shvaćen u uobičajenom smislu. Kada je riječ o „Ex Pontu“, to bi se tek moglo ticati zbiljskog prostora u kojem se glavni lik nalazi i vremena u kojem se sve to ostvaruje. Kada je u pitanju prostor, može se kazati da glavni lik boravi u zatvoru, u nekom gradu, selu, u nekoj drugoj zemlji, ali sve to je toliko po strani da se tek označava, kako bi moglo biti povod „duhovnom putovanju“. Kada je u pitanju vrijeme, saznajemo da glavni lik boravi već toliko i toliko vremena u zatvoru, da je prošlo toliko i toliko vremena nakon izlaska iz zatvora, da bi se kasnije sve više spominjala godišnja doba i tome slično – te se sve više gubio tok mehanički mjerljivog vremena. Ono će potpuno biti poništeno, čime se već uspostavlja drugo poimanje vremena, ali ono se tiče spomenutog drugog tipa sižea. Pripovijedanje teče u formi kratkih zapisa – svaki zapis je jedna unutar sebe zatvorena mikrocjelina, ali u ovom slučaju – što nimalo nije tako često – na način da se mogu izmiješati, poredati ponovo proizvoljno ili nekako drugačije, a da ne dođe do bitnih promjena; ali one, naravno, u svojoj ukupnosti grade sliku „Ex Ponta“. To je omogućeno sadržajem, ali bi moralo ostati u okviru vremena u zatvoru i vremena nakon zatvora. Ti su zapisi međusobno hronološki odvojeni, ali se to ne može mjeriti mehanički mjerljivim vremenom. Karakterizacija lika, u uobičajenom smislu, bi se veoma teško mogla izvesti. To dolazi otuda što u „Ex Pontu“ ne postoji dijalog, niti postoji radnja u klasičnom smislu, to jest ne postoji ni jedan lik u odnosu na kojeg bi se moglo govoriti o glavnom liku. Drugi ljudi su itekako prisutni, ali samo kao „glasovi“ unutar glavnog lika. Moglo bi to biti slično višeglasju unutar Raskoljnjikova (glavnog lika romana „Zločin i kazna“, Fjodora M. Dostojevskog), ali samo u epizodama kada je Raskoljnjikov sam i kada se glasovi drugih ljudi javljaju u njemu: jednu takvu epizodu je analizirao Mihail Bahtin. Čak nije moguće napraviti karakterizaciju glavnog lika „Ex Ponta“ kroz njegova stavove o drugim ljudima, jer ti stavovi nisu stalni – oni se mijenjaju, čak u tolikoj mjeri da su između sebe suprotstavljeni. Vrlo su važni – za idejni plan „Ex Ponta“ – Uvod i Epilog (Uvod nije tako naznačen, pa se može taj dio preciznije opisati i kao ekspozicija). Pripovjedač u tom Uvodu govori da je te zapise pisao sebe radi, ali da se nada da će oni možda još nekome da koriste.
Šta se može zaključiti iz nekih formalnih karakteristika „Ex Ponta“?
Čini se da je u „Ex Pontu“ sve svedeno na suštinu književnosti, da su odstranjeni svi slojevi koji su u brojnim književnim djelima postali svrha samima sebi. Ta suština književnosti mogla bi se odrediti kao čovjekova fundamentalna potreba da kaže kako mu je, kako se osjeća, – samome sebi i drugima. Književnost kao ispovijest ili pismo – koje se piše i za sebe i za druge (na početku „Ex Ponta“ je zapisano: „Svima, širom svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.“) I na druge načine je u Andrićevom „Ex Pontu“ prisutan pokušaj reduciranja na fundamente – o čemu će već biti riječi.
Glavni lik/lirsko Ja jeste zapravo simbol čovjeka. Premda on sebe svrstava među one koji stradaju radi duše, ipak se na više mjesta navodi povezanost sa čovječanstvom koje pati – a glavni odnosi koji su uspostavljeni u „Ex Pontu“, duhovna stanja i dileme, posjeduje u manjem ili većem intenzitetu svaki čovjek. Sve je u „Ex Pontu“ svedeno na čiste oblike. I u tom smislu je nemoguće govoriti o karakterizaciji glavnoga lika u ovom Andrićevom djelu.
„Deset se je tjedana bilo navršilo kad, okružena samoćom, prvi put progovori jasno moja duša.“
Glavni lik/lirsko Ja dospijeva u zatvor, lišen je slobode, ali na duhovnom planu, tek u zatvoru on uspijeva dosegnuti istinsku slobodu – a samoga sebe, iz vremena prije nego što je zatvoren, osuđuje, u duhovnom smislu: „Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadbijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života.
Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.
Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgasnu na mrežnici mojih očiju.“
Upravo pojavom tog unutrašnjeg „svjetla“, dosezanjem duhovne slobode, otpočinje ona glavna problematika „Ex Ponta“: „I tada kad se je u kapanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me pomiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.“
U „Ex Pontu“ je veoma prisutna egzistencijalistička problematika: „Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja.
Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!“ Dakle, vrijeme prije zatvora bi se moglo imenovati vremenom Neznanja, a samim time vremenom nepostojanja; vrijeme u zatvoru je vrijeme duhovnog rođenja, a vrijeme nakon zatvora, jeste vrijeme duhovnog života (istina, to je jednim dijelom i vrijeme u zatvoru).
Centar tog duhovnog života je Bog. Sve se tiče Boga ili – drugačije rečeno – Smisla: kroz „razgovore sa samim sobom“ (ova formulacija pripada filozofu Marku Aureliju), odupirući se i podležući ništavilu, glavni lik/lirsko Ja je u stalnom nalaženju i gubljenju Boga. To će kazati da u „Ex Pontu“ ništa nije fiksirano, ništa se ne zagovara (u smislu da se na mjesto Boga stavlja Ništavilo i od toga gradi neki poredak svijeta, ali ni obratno), već je sve u pokretu i procesu, sve je unutar svijesti – i Bog (kao oličenje smisla) i Ništavilo (kao oličenje besmisla). Jean-Jacques Rousseau u Sanjarijama samotnog šetača piše: “Sreća je trajno stanje koje kao da nije stvoreno za čovjeka na ovome svijetu. Sve je na zemlji u stalnom kretanju koje ničemu ne dopušta da dobije trajan oblik.” U odnosu na vrijeme kada je napisan, Andrićev “Ex Ponto” upravo u tom smislu postiže svoj vrhunac. U tom djelu ne postoje apsolutne kategorije. U njemu ne postoji niti jedna čvrsta, nepromjenljiva tačka – Bog, Sotona, Dobro, Zlo, Ljubav, Pravda i tako dalje – na kojoj bi se mogao da temelji neki odnos prema svijetu. U “Ex Pontu” je sve zasnovano na stalnom “građenju” i “rušenju”, a svi navedeni pojmovi i njima slični, u tome su djelu prisutni, samo što su i sami podvrgnuti takvom procesu. Oni nisu stalni nego su u stalnim promjenama oblika. Možda bi se to moglo opisati sljedećim citatom iz “Ex Ponta”: “Misao kao voda u gorskom viru, među stijenama gdje ne dolaze životinje i ne dopiru ljudi, grgolji, ponire, vraća se i baca i pjeni od stijene do stijene.”
Kako kaže Martin Buber u knjizi “Ja i Ti”: “Ja nastajem u dodiru sa Ti; postajući Ja, ja govorim Ti. Sav stvarni život je susret.”
Otprilike, ova Buberova misao će biti osnovni okvir za analizu Andrićevog “Ex Ponta”. Spominje se često utjecaj S. Kierkegaarda na Andrića, a taj utjecaj naročito je dobro zamijetan upravo u “Ex Pontu”. Bog u ovom djelu nije niti kršćanski Bog (premda je takav samo po “vanjskim” karakteristikama) niti je na bilo koji drugi način “opredmećen”. Tu nema niti Crkve (premda glavni lik/lirsko Ja jedanput zalazi u bogomolju), niti bilo kakvog drugog “vanjskog” i “čvrstog” Centra. Taj Bog bi time bio samo jedno od brojnih duhovnih lica, jedan “prostor” unutar nas samih u kojemu “nalazimo” ali i “gubimo” Smisao, ono na čemu se temelje sva druga lica unutar nas. Ne treba ni napominjati da je taj Smisao koji se “pronalazi” i “gubi”, također podvrgnut procesu, tj. promjenama.
Stoga je “putovanje” još jedan važan pojam za Andrićev “Ex Ponto”.
U priči “Pobrajanje čuda” (“Kuća za umorne”), Dževada Karahasana, zapisano je sljedeće: “Na putu čovjek uvijek otkrije drugog, bilo kao drugi svijet, bilo kao sebe drugačijeg, bilo kao nekoga doslovno drugog u kome prepozna dokaz svog postojanja.” U “Ex Pontu” dominira unutrašnje putovanje, ali se također zasniva i na vanjskom, zbiljskom putovanju. Veoma često glavni lik/lirsko Ja mijenja mjesta, spominju se i putovanja u inozemstvo, ali, kao što je već spomenuto, ne postoje opisi neposrednih, realnih susreta. To ne znači da ih nema, već da se susret odvija kroz unutrašnje putovanje: glavni lik/lirsko Ja se unutar sebe susreće (kroz sjećanje) sa ljudima na koje je nailazio, s kojima je dolazio u dodir, dok mi možemo vidjeti samo taj “unutrašnji susret”. Evo primjera za jedan od načina tog “unutrašnjeg putovanja”: “Često sanjam noću da sam slobodan, da putujem (putovati i kretati se to je u mojim snovima najveća sreća), da se viđam sa znancima i da im pripovijedam kako sam teško živio prije.” Okolnosti u kojima živi (a te okolnosti se prije svega temelje na odnosu sa ljudima s kojim živimo) uvjetuju njegovo duhovno stanje – a sve je to u stalnim promjenama -, dok njegovo duhovno stanje uvjetuje njegov odnos prema Bogu/Smislu/Redu kao jednom unutrašnjem licu koje drži ostala na okupu.
“Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao ljepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisivi zadah uskog prostora u kom jedan čovjek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama – sklopim li samo oči – živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje.”
Sada je potrebno, onoliko koliko je to moguće, definirati ili opisati poziciju glavnog lika/ lirskog Ja prema onome što i njega samog umnogome određuje. “Najgora nesreća i najstrašnija kazna mog života u tom što sam osuđen da živim sam.” Ovim bi se mogla opisati pozicija glavnog lika/lirskog Ja. To nipošto ne znači da je on izvan svijeta, jer da jeste, usamljenost i ne bi bila moguća – ona se uspostavlja kroz susret. Njegov odnos prema svemu onom bitnom što ga određuje (a što se može svrstati u nekoliko okvirnih kategorija – premda takvo svrstavanje samo po sebi nije dobro), uvjetovan je tijelom i dušom, unutrašnjim haosom i kosmosom. Evo primjera: “Danju dok sunce vlada, bore se u meni zahtjevi tijela sa istinama i zavjetima duše; i duša je uvijek pobjednica, jer pod ćutanjem krije vrisak i u odricanju utapa želje i strahove.
Ponos čovječje duše koje ne mogu da se odrečem i smjelost koju duša silom otima tijelu, provode me danju dok sunce vlada.
Ali noću, u snovima, kad usne bolna, ali jaka svijest dana i moje osamljene ličnosti i kad ležim bespomoćno izložen noći i njenim tajnim silama, tada događaji dobivaju strahovito lice u snovima; tijelo, koje danju sputavaju misao i ponos, dolazi do svojih prava; smjela divna duša čovjekova leži mrtva kao kamen na dnu mora, a tijelom gospodari bestijalan strah i nerazumljiva panika živaca.” Postoji još jedan lijep primjer: “Otišao sam N-im na ples. Tijelo je bilo zadovoljno. A duša je u liku mršave cigančice zebla i čekala pred portalom s košaricom ljubica. Kočijaši su je grdili.” Ipak, ne treba pomisliti da ovdje te kategorije tijela i duše imaju neku uobičajenu poziciju, kakvu imaju u velikom broju književnih djela – u smislu da nekog lika, u odnosu na događaje koji se u tom djelu zbivaju, tjelesno vuče dole (što samo po sebi može da proizvodi radnju u djelu) dok ga duhovno diže prema gore (što, također, može da proizvodi radnju). U “Ex Pontu” ne postoji radnja u klasičnom smislu – glavni lik/lirsko Ja tek navodi da je nekada bio sa nečasnim ženama, na primjer, ali taj njegov postupak nema direktne reperkusije na duhovno stanje glavnog lika/lirskog ja. Pošto se pozicija tijela (sa svim značenjem koje ono ima, prije svega u klasičnoj književnosti) u “Ex Pontu” ne može odrediti u odnosu na događaje, a ipak vidimo unutrašnje posljedice djelovanja tijela, onda su, u ovom slučaju, i tijelo i duša fluidne, duhovne kategorije, koje opisuju unutrašnje stanje. Između te dvije, uvjetno kazano, sile, vode se stalne borbe – i uvijek jedna dominira nad drugom. A upravo to uvjetuje unutrašnji odnos glavnog lika/lirskog Ja prema stvarnosti.
Ako govorimo o donosu glavnog lika/lirskog ja prema ljudima, onda to treba detaljno obrazložiti i razvrstati.
Upravo odnos prema čovječanstvu glavnog lika/lirskog ja ima veoma važnu funkciju – na idejnom planu “Ex Ponta”. Njegovo duhovno rođenje u zatvoru tiče se baš toga:
“Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam. Neprestano promatram pupanje, i cvat, a ipak se ne mogu oteti da mislim o ljudima.
Jutros, na suncu, dođe mi sva ljudska istorija kao jedan pokolj nevinih, kao crni kovčeg kom je ključ bačen u more. (...)
I moj rođeni bol i patnja dođoše mi kao nešto što nije besmisleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije čovječanstva koje se bori. A sav noćni nemir i strah bi mi nerazumljiv i dalek kao magla što leži po obroncima ispod mene. (...)
Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.”
Dakle, ono što glavnoga lika/lirskog Ja spaja sa čovječanstvom jeste patnja – kroz patnju postaje dio cjelovitog svijeta. Međutim, ako je kroz patnju povezan sa svim ljudima i ako zbog toga ima razumijevanja prema ljudima, to nipošto ne znači da je njegov odnos prema njima u svemu takav. Štaviše, kroz patnju se jedino i uspostavlja neka veza, ali ona duboka, suštinska, između glavnog lika/lirskog ja i drugih. Sasvim je jasno da je u “Ex Pontu” u velikoj mjeri prisutno esencijalizovanje određenih kategorija. Stoga je ovdje uspostavljen sljedeći odnos: glavni lik/lirsko ja – čovječanstvo (u koje je projektovano određeno shvatanje). Sljedeći odnos koji su u ovoj hijerarhiji uspostavlja, jeste odnos prema Siromašnima i Bogatima, Robovima i Gospodarima – a i tu je riječ o esencijalizaciji. O Siromašnima ima jednake stavove kao i prema čovječantvu uopće – ujedinjeni su kroz patnju – dok Gospodare (Bogate i Moćne) prezire, ali im oprašta. Na ovom primjeru vidimo da su u “Ex Pontu” prisutni elementi kršćanskog humanizma. Ovako izdvojeni, izvučeni iz “žive” književne realnosti, ovi primjeri zaista djeluju okamenjeno i klišetizirano. Međutim, prelomljeni preko emocionalnog bića glavnog lika/lirskog ja (koje je u stalnom kretanju i promjenama), oni izgledaju sasvim drugačije. Pogotovo što su stavovi glavnoga lika/lirskog ja, uvjetovani emocionalnim, često međusobno kontradiktorni – i što je takav odnos razlabavljen primjerima u kojima dominira individualizirani odnos prema ljudima (a u istom smislu – patnje, stradanja i sl.). Nije nužno navoditi primjere i detaljnije komentarisati odnos glavnog lika/lirskog Ja prema Gospodarima i Robovima (ipak, evo jednog primjera koji se tiče odnosa prema Gospodarima:
“Vi, koji mislite da ste uzeli u zakup istinu ne dolazite mi na oči, jer vas ne mogu vidjeti.
Zašto vaš korak tako oholo ječi po pločama? Ujutro ste zadovoljni sami sa sobom, a uveče brojite novac, i kamo god pođete, stiže vaša naduvenost prije vas.
Po nedokučivim odlukama promisli dano vam je da vladate, a vi mislite da držite promisao u rukama.
Na sve što nije već sadržano u vama vi odgovarate otrovnom pljuvačkom; ko vas se takne, dugo vas se sjeća!
I mada svaki dan saginjete glavu pred Bogom, srce vaše stoji uspravno i sve vaše misli glade vašu taštinu niz dlaku.
O, vidio sam ja vašu pravdu i vašu istinu, - i ne dolazite mi na oči, jer vas ne mogu vidjeti.”)
Također, u Andrićevom “Ex Pontu” postoje kategorije kao što su Prošlost i Budućnost, oličene u precima i potomcima (još nerođenoj djeci). I tu je u pitanju esencijalizacija tih kategorija iz ugla glavnoga lika/lirskog Ja, ali kako on sam po sebi nije niti institucija niti ima težnje da širi neko učenje, već je sve potpuno svedeno na subjektivitet – onda se tu nema šta zamjeriti ili kritikovati, jer sam život – život kao duhovni proces – sve to razlaže i mijenja: a “Ex Ponto” je upravo priča o tome.
Svi stavovi o ljudima glavnog lika/lirskog Ja, mogu se staviti u jednu kategoriju, koja je suprotstavljena Prirodi ili kosmičkom. To je ono kranjčevićevsko prepuštanje „opojnom viru svemirske pjesme“ (Iza spuštenijeh trepavica) ili kosmičkoj harmoniji, dok se kroz poluzatvorene kapke posmatra život prirode. Tada u nama, u našoj svijesti, dolazi do potiskivanja svega onog što je uobičajeno, od čega se sastoji naš svakodnevni život, a tu „prazninu“ ispunjava spomenuta Kranjčevićeva „svemirska pjesma“, odnosno u prvi plan isplivava kosmička strana našeg bića. U Andrićevom „Ex Pontu“ je to prisutno na više načina. Navest ću nekoliko primjera:
„Knjige su dobre; neka i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada. Moj odnos prema pojavama u prirodi nema ništa od ljudskih odnosa, ni tjeskobe, ni obzira, ni sitničavosti. Ja tonem u njima i upijam ih u sebe, u isto vrijeme. (...)
Opkoljen svijetom, koji mi je tuđ i malo dobrohotan, ja se sabirem u sebi i osjećam sam i napušten, sam pod velikim ravnodušnim nebom, van svake cjeline, van svakog društva, kako sam uvijek živio, nezaštićen privilegijama nikakve klase, bez zanimanja, bez budućnosti, bez rodbine i prijatelja koji bi mi mogli pomoći. Sam, prognan, bolestan.”
Ali nije ovdje u pitanju jedna česta greška – suprotstavljanje svijeta subjekta i, uvjetno kazano, objektivnog svijeta (kojega sačinjavaju svi drugi ljudi, a koji su u odnosu na svijet subjekta jedna čvrsta cjelina u kojoj ovaj ne može pronaći prostora za sebe). U “Ex Pontu” se kroz male priče o drugim ljudima (a to su zapažanja glavnoga lika/lirskog Ja) individualizira odnos prema svijetu, u smislu da se o tom svijetu ne govori u apstraktnim kategorijama, nego preko ljudi, koji obično imaju slične probleme kakve ima i glavni lik/lirsko Ja. Ali kada se govori o ljudima uopšte – ali u duhovnom smislu, u smislu kolika je razina duhovnih vrijednosti u ljudima – onda se u “Ex Pontu” zauzima pozicija (što nipošto nije negativno, tako je oduvijek bilo, a tako je i danas). Glavni lik/lirsko Ja svoj identitet ne može smjestiti u obične ljudske okolnosti – tu mu je u duhovnom smislu previše tjesno. Zapravo, on teži prema duhovnim vrhuncima, prema prostoru zvijezda ili F. Nietzsche-ovom “oštrom planinskom zraku” (“Tako je govorio Zaratustra”). U tome je smislu toliko prisutna samoća glavnoga lika/lirskog Ja. To je nešto približno slično odnosima koji su uspostavljeni u romanu “Majstor i Margarita”, Mihaila Bulgakova. Međutim, ne mora se to ni na taj način tumačiti: jedan od ljudskih fundamenata je upravo ta želja, želja za idealnim, onostranim, a otuda i dolazi osjećaj da je među ljudima “tijesno”, pa se mašta o zvijezdama i tome slično. Kako kaže Charles Baudelaire u “Spleenu Pariza” (Any where out of the world): “Ovaj je život bolnica, gdje je svaki bolesnik opsjednut željom da promijeni postelju. Jedan bi htio da pati nasuprot peći, a drugi vjeruje da će uz prozor ozdraviti.” Stoga se ta vrsta odnosa prema ljudima uošte – u Andrićevom “Ex Pontu” – može i na takav način da tumači.
“Za ovim Ti se ne traga kao za nekom stvari: uistinu ne postoji nikakvo traganje za Bogom jer ne postoji ništa gde se on ne bi mogao naći.” Ovo je misao Martina Bubera (a u pitanju je knjiga “Ja i Ti”). Ono što je važno u ovome citatu jeste razlika koja se uspostavlja između pojmova “tragati” i “nalaziti” (ovo posljednje se po toj logici nameće kao ispravna alternativa). Traganje za Bogom podrazumijeva traganje za čvrstim stanjem, dakle, za nepostojećim, dok nalaženje Boga podrazumijeva da je nemogućnost čvrstog stanja prihvaćena, a time i nužnost stalnog kretanja, smjena između kosmosa i haosa – pa se time Bog nalazi uvijek iznova (ali isto tako i gubi). U Andrićevom “Ex Pontu” Bog ima centralno mjesto, jer je to djelo koje se bavi esencijama čovjekove egzistencije. Evo nekih primjera koji se tiču odnosa prema Bogu – u Andrićevom “Ex Pontu”:
“Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu. (...)
Tu je moja brodolomna mladost smrskana u crne minute.
Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu koji vječno šuti, ja čujem kako iz daleka, kroz tamu i kroz očajne misli, dopire šum slobodnog velikog života iz svijeta. (...)
O, Bože, koji znaš sve što biva, ne koristi mi da tajim da ima časova kad s Tobom govorim nečistim jezikom ove zemlje. Govorim ovako:
O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?
Čemu mi ovaj strašni dar: ljubav za raskoš, užitak i promjenu? Čemu vječni oganj nestalna srca? Čemu zanosi koji se kaju i osvećuju?
O, Bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog: ja? (...)
Pa ipak se živi. Još samo katkad biva da me prevlada bol, pa se savijem kao crv na zemlji i pritištem lice u šuškavu, hladnu travu i izgovaram u crnu žednu zemlju riječi koje nemam kome da kažem. (...)
Molitva ujutro. O, Bože, nemilosrdni stvoritelju, koji me svjetlom svojim budiš na muku dana, oprosti mi i budi milostiv meni koji, evo, hulim.
Daj mi u ovaj dan kameno srce koje ne zna samilosti, koga neće taknuti slabost ni pomjeriti udarci.
Daj mi u ovaj dan tvrdu, ponosnu dušu, da niko ne vidi ni moju časovitu nježnost, ni moj vječiti bol.
Daj mi čelično tijelo bez strasti i potreba da mogu od svanuća do noći ostati u svojoj nepomućenoj samoći, da ništa ne trebam od ovih ljudi i da im ništa ne moram dati.
Bože, ne prezri molitvu napaćenog, gordog grešnika!”
Ne može se poreći da ovakav odnos prema Bogu podsjeća na neke stare primjere – na svetog Augustina, recimo (koji je smatrao da sumnje, unutrašnja previranja koja se tiču Boga, nipošto nisu negativna, jer se time onaj ko kroz to prolazi još više približava Bogu: pa se u tom smislu sveti Augustin obraća Bogu riječima – daj što zahtijevaš, pa zahtijevaj što hoćeš). Na navedenim primjerima iz Andrićevog “Ex Ponta” vidimo da nipošto nije riječ o nekom ustaljenom, okoštalom načinu na koji se najčešće ljudi obraćaju Bogu – pri toj molitvi se, dakle, ne drži pravila zapisanih u nekom tekstu i tome slično. U skladu sa duhovnim stanjem, njegova molitva je zasnovana na priželjkivanju od Boga onog od čega bježi, kako bi u svijetu kakav jeste mogao živjeti. Sve nam to kazuje da je, ipak, odnos prema Bogu jedan proces – kroz koji se uvijek drugačije posmatra i sam po sebi ima drugačiji oblik unutar nas. A taj proces traje onoliko koliko traje život. O tome je pisao i Mihail Mihajlovič Bahtin u knjizi “Problemi poetike Dostojevskog” (rečeno je na drugačiji način, ali je suština ista): “Dok je čovek živ, on živi od toga što još nije završen i što nije rekao svoju poslednju reč.”
Ova misao Mihaila Bahtina će biti jedan idejni okvir za zaključak rada o Andrićevom “Ex Pontu”.
Dobar je primjer ciklus romana U traganju za izgubljenim vremenom, Marcela Prousta. Čitava struktura tog romana se zasniva na tome da je ljudski život proces do samoga kraja – samo što je to Marcel Proust na drugačiji način objašnjavao. U Pronađenom vremenu Marcel – koji je već na samrti – govori kako osjeća da leži na nekoj ogromnoj visini, na naslagama svojih brojnih “ja”; na drugom mjestu govori kako sjećanja kao brodovlje plove po njegovoj svijesti. Prema Marcelu Proustu, svaki se život sastoji od smjenjivanja, umiranja i rađanja naših brojnih “ja”, ali umiranje jednog našeg “ja” ne podrazumijeva završen čin, nego se nešto od tog “ja” prenosi u sljedeće, da bi na kraju, kada pripovjedač u Pronađenom vremenu leži na samrtničkoj postelji, sva ta brojna “ja” bila prisutna u njemu, među sobom se prožimajući. Ako se pokušamo sjetiti sami sebe iz nekog davno proteklog vremena, ono “ja” kojega se sjetimo će biti sasvim različito od trenutnog, ali će to “ja” iz davne prošlosti biti sadržano u trenutnom “ja”. U Andrićevom “Ex Pontu” je od fundamentalnog značaja upravo “slika” života kao jednog “živog toka”, čemu nužno sve ostalo mora biti podređeno. J. L. Borges, ali i neki drugi pisci (među njima i Ivo Andrić) govorili su o vječitom “ponavljanju” – o tom da se svi suočavamo sa istim životnim dilemama, ali da se jedino mijenjaju okolnosti u kojima živimo. To se tiče svakog ljudskog života, a Andrićev “Ex Ponto” je upravo “slika” ljudskog života – “slika” čovjeka suočenim sa fundamentima života, a oni su za svakoga isti. A ono što je na razini cijelog ljudskog života – a prema mogućem tumačenju Andrićev “Ex Ponto” to zahvata – važi i na manjim “vremenskim” razinama. “Ex Ponto” se sastoji od zapisa, mikrocjelina koje sam na početku rada spominjao. Svaki taj zapis ponaosob je zamišljen, idejno strukturiran na identičan način kao i čitav “Ex Ponto”: kao što sadržaj jednog dana po mnogo čemu može biti “slika” čitavog života – dobar je primjer roman Talasi, Virginie Woolf. Svakim novim danom se iznova “proživljavaju” iste stvari – u unutrašnjem, duhovnom smislu. U “Ex Pontu” je to samo stavljeno pod lupu, ali se, ipak, to tiče svakoga.
Dakle, da rezimiram ovaj aspekt “Ex Ponta”. U svijetu “Ex Ponta” ne postoji “čvrsta” tačka, ne postoji nikakav vanjski Centar – svaki čovjek u “Ex Pontu” je, u stvari, jedan takav Centar (to se u Andrićevom djelu naglašava). Ako je u pitanju odnos prema Bogu, Crkva ni sveti tekstovi nemaju nikakvog značaja – u smislu da je došlo do nekog apsolutizovanja.
Terry Eagleton u knjizi “Teorija i nakon nje” piše sljedeće: “Fundamentalizam je jedna vrsta nekrofilije, on je zaljubljen u mrtvo pismo ili tekst.” Eagleton ovdje govori o religijskom fundamentalizmu, to jest apsolutizovanju jednog “pogleda” na svijet i pokušaju njegovog “zamrzavanja”. Odnos prema Bogu u “Ex Pontu” nije takav, već je potpuno suprotan. “Ex Ponto” je priča o postojanju, dok je fundamentalizam nepostojanje (uzgred kazano, Ivo Andrić je osuđivan i u naše vrijeme od strane onih koji predstavljaju to nekrofilijsko, jer njegova književnost predstavlja život, odnosno postojanje – time se i završava “Ex Ponto”).
Na početku ovog rada je bilo riječi o “Ex Pontu” u smislu žanrovske klasifikacije. Rečeno je da se najčešće za “Ex Ponto” kaže da je to pjesnička proza. Pjesnička proza nije naročito precizno, u teorijskom smislu, definirana – ona se po svojoj prirodi i opire tome, jer je često nastajala kao reakcija na kanonske književne oblike (o čemu detaljnije piše Vladislav Kušan u tekstu “Geneza pjesme u prozi i Spleen Pariza” – što je pogovor za hrvatsko izdanje Baudelaire-ovih pjesama u prozi). Međutim, Andrićeve pjesme u prozi – “Ex Ponto” je u pitanju – sasvim su specifične. Baudelaire-ove su sasvim drugoga tipa, a isto tako i pjesnička proza, recimo, Silvija Strahimira Kranjčevića – premda ona po vrijednosti nije ni blizu Andrićevoj. Zbog te specifičnosti “Ex Ponta” – a u kojem smislu, još ću da pojasnim – poništava se jedan vrlo važan sloj tog djela, svrstavanjem u neku pjesničku prozu, bez detaljnijeg objašnjenja.
Na Wikipediji – u opštim podacima o Ivi Andriću i njegovom stvaralaštvu – može se pronaći informacija o sudovima kritičara koji se tiču prve faze Andrićevog stvaralaštva (koju sačinjavaju lirika i pjesme u prozi). Ti stavovi su suprotstavljeni – Tomislav Ladan (hrvatski polihistor) smatra da je riječ o plačljivim adolescentskim jadikovkama, dok srpski kritičar Nikola Milošević smatra da je u pitanju vrhunac Andrićevog stvaralaštva. Za moje stavove o Andrićevom “Ex Pontu” je veoma važan sud Nikole Miloševića, bez obzira na to što nisam upućen u kontekst takvog stava. U formalnom smislu Andrićev “Ex Ponto” se ne može uklopiti niti u poeziju, niti u prozu, niti u pjesničku prozu, niti u mikroeseje, niti u dnevnik (a vrlo je blizak i formi dnevnika), a sve te elemente u sebi posjeduje. Jedini način da se precizno definira “Ex Ponto” – kako se meni čini – jeste onaj s početka rada (a potiče iz samoga “Ex Ponta”): „Tražim utjehu, dozivam jednu nadu, ali moje na smrt suđeno srce ponavlja svoju strašnu priču.“ Dakle, u pitanju je priča ljudskog srca. Ako se sada uzmu u obzir svi aspekti Andrićevog „Ex Ponta“, koji su tokom ovoga teksta obrazlagani, sasvim je suvislo ustvrditi da je Ex Ponto književni ogled o suštini života i suštini književnosti, pa tako i pokušaj da se ponudi nešto što bi bilo blisko Književnosti po sebi, to jest „čistoj“ Književnosti.
Naravno, Andrićev „Ex Ponto“ se može interpretirati i sa mnogo drugih „polazišta“, a ovo je samo bilo jedno od njih.
Evo jednog citata iz „Ex Ponta“ za kraj:
„I ovi što su mi najbliži, što sa mnom vojuju, i oni su vjernici glasne radosti.
Oni su vojnici, ja sam leventa; u mom grbu je crn veo; oni se bore za pobjedu, a moja borba nema kraja.
Kad oni siđu kao pobjednici u ravnicu, zapjevaće široku mirnu pjesmu iza boja, a ja ću pobiti svoj barjak u samoći i pritezati kolan za nova putovanja.“