Dinko Kreho [1]

Odabrana poezija- DINKO KREHO

Sarajevske Sveske br. 25/26 [2]

DOK PIŠEŠ

jer zalud bi to gomilao u materiju jezika
kao mrtvozornik mrtvaca u samrtno odelo...

ne pokušavaj naći terapiju
samo u jezik obuci tu natrulu stvarnost

kupač si leševa što navlači sako
preko pomodrjelih udova mrtvaca

i ne plaši se ispljunuti sve što te guši –
smrtan si čovjek, imaš pravo biti
bijesan zbog toga

APRIL

kad proljeće eksplodira u njedrima mahune
i eterični satiri zaplešu oko ženskih stražnjica
duž ulica skašenih toplim vjetrom

melankolija u grlu zažulja
kao klupko dlaka:
silaziš u katakombe barova

napolju djeca
u sedlima ljuljački
bujaju poput trave

u tvojoj zjenici suncem zasićenoj
sve je manje mjesta za ljudske prizore
dok se spletovi živaca tanje
pred kraterima ratišta

u simbiozi s umornim planetom
i ti se cijelom masom obrušavaš
natrag u prvobitni kaos

SJEĆANJE NA CAFÉ SPIRIT

volio si sjediti tamo
dok su se predvečernji demoni mrijestili u ogriscima krošnji
decembarska tama nalijegala duž ulice
komešajući listove nepodrezana grmlja
ljudi su vukli za sobom klupka smoga
zagledan u čvornate pipke breza
pijuckao si čaj

volio si sjediti tamo
u noćnim klubovima tukao je zaglušljivi beat
razliježući se gradom, bubreći pod asfaltom
iza zamagljenih prozora na parkinzima
parovi su ispreplitali jezike isušene vodkom
raštrkana tijela na plesnim podijima
isparavala u istu samoću

volio si sjediti tamo
tih pedesetak kvadrata bili su uporište
os oko koje je klizio vrtuljak godišnjih doba
za sobom ostavljajući kosture drveća
i komadić neba što drhturi naboran rijekom
napolju su buktili ratovi, krv je liptala na horizontu
listao si užase zgusnute u papir dnevnih novina

volio si sjediti tamo
sad je na tom mjestu otvoren frizerski salon
gdje sredovječne gospođe razgovaraju o zdravlju
potiljaka zagnjurenih u pjenušave lavaboe
ti više nemaš brlog u koji se možeš zavući
gravitacija strogo drži sve tvoje kosti na okupu

još ponekad prođeš onuda u proljeće
kad polen grize rožnjače, a tijela djevojčica žuljaju
ispod sve prozirnijih, sve neznatnijih tkanina

RADOSTI INTROSPEKCIJE

odšarafio si poklopac lubanje
sad slobodno urliču stvorovi
što se tamo kote

obrćeš očne kugle
tako da gledaju prema unutra
u spirale koje molekuli DNK
puštaju poput korijenja

oko tebe se ljudi jezikom
koriste kao pločom štednjaka

s nesmanjenim povjerenjem u riječi
presađuješ fragmente sebe u tekst
htio bi bljesak vlastite kosti
prepoznati jednom u slovima

arhivar nepopustljivih tuga
kroničar sićušnih ljubavi
u vremenu kad križ i polumjesec
brišu i posljednju granicu intime
premreženi na jumbo plakatu

TRAMVAJ

presijavaju se primjerci moje vrste
zastakljeni u izlogu tramvaja
ljudska materija uzburkana
mikserom radnoga prijepodneva
nad njihovim glavama sablasti šefova
opominju na nepovrjedivost hijerarhije
osim narkomanu što na zadnjem sjedalu
razgovara izravno sa smrću
ili sveprisutnim prosjacima
počasno mjesto pripada luđaku
svaki je tramvaj opremljen jednim
u serijskoj proizvodnji
sličan Simonu Čudotvorcu iz Kišove priče
poskakuje, mlati rukama
najavljuje potrese, ratove, kuge –
ništa što sam ne mogu naslutiti

i nakon što me hidraulički sezam
propusti natrag na trotoar
još dugo u vidnome polju nosim
namnožene prizore
predvidive apokalipse

REALITY SHOW

u stvarnosti u kojoj sam rođen
Zemlja je svakim danom sve ravnija
može se već na kvadrate podijeliti
kao stranica računske bilježnice

samo u mojoj televiziji
krije se vojska sićušnih ljudi
nakon što odrade večernje vijesti
iskradu se negdje u noć
(otkrivam stope na tepihu)

gospodin iz susjednog ulaza
nije siguran postoji li još
ponekad ga nema od pojasa nadolje
katkad je samo glas koji pozdravlja

u stvarnosti u kojoj sam rođen
svakodnevnica daleko za sobom
ostavlja napore fikcije
kao mlažnjak iz trećeg milenija
blatnjavu konjsku zapregu

BISTRO „RUŽA“

tamo navraćaju tranzicijski meleci:
sve teže podnose teret zadaća
nebeske birokracije
osjedjeli od eksploatacije
bijele halje zamijenili su kombinezonima
brijačem uklonili zlatne kovrče
otpasali sablje, demontirali krila
ne ratuju više za Istinu
sad provode večeri s prigradskim bekrijama
slušaju svirača sraslog s harmonikom
(nalikuje kiborgu s mehaničkim dodatkom)
prazne bokaliće serijske šljivovice
a među prstima gori im cigareta
umjesto ognjenog mača što širi gnjev gospodnji
tamo dolaze anđeli oboljeli
od čekanja demokratskih promjena
jer vrijeme starozavjetnih obrata
već je odavno iza nas

meleci se ljuljaju na barskim stolicama
poneseni čeznutljivim napjevima
o sanjanoj malograđanskoj sreći
pružaju ruke kao da se prisjećaju
polijetanja u nebo
premda su priznali silu gravitacije
(ona je i božijeg sina zaustavila)
potom im prilaze stare kurve
promukle noćne leptirice
kratko razgovaraju, zajedno se gube
u neonskoj košnici noći

ZAPAŽANJE O ANĐELU

video sam jutros
anđela bez krila
ali ne onog iz Corsove pjesme

nije to bio ni jedan od Albertijevih
niti neki od anđela Nichite Stănescua:
sasvim po strani od poezije
vinuo se s nebodera

nije uspio transcendentirati svakodnevnicu
u kojoj demobilizarani anđeli
tumaraju nalik na jato golubova
usplahireno revolverskim hicem

NA GRANICI MILENIJA

još odzvanja Herbertova opomena:
ne dozvoliti igri jezika
da zasjeni tragediju svijeta
no za nas je to dvoje istovjetno –
riječi se osipaju skupa sa stvarnošću
koju smo s vjerom u njih uzidali
propadaju versi, i slogovi okrnjeni
kao izlizane plombe iz teksta ispadaju
sve je mucavija naša poezija
sve sličnija figuri Munchova Krika

DJECA MELANKOLIJE

propali u vlastite samoće
ližu svoje rane
u suterenskim sobama
svako novo jutro
nad njima isplete
paučinu svakodnevnice
alkohol, duhan, tablete
računi, kostobolja, propuh
i poneka munjevita ljubav
odrađena na rasklimanom kauču

godine se spuštaju do njihovih vratova
poput klatna iz Poeove priče

GENERACIJA

razdijeljeni od nebeskih tijela
milenijskim snijegom
odlučnim u namjeri
da nas obeshrabri
dok čekamo bilje što izbija
stidljivo i sporo
kao zračak nade
u grudima
logoraša