Alma Lazarevska [1]

SLIJEPA VRATA, ULICE LAŽNE

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

D-u, koji mi u poluglasu cijedi jednu od svojih boljki, pokušavam priviti melem u vidu jedne Prevertove pjesme. Tamo su jedan Dicon i jedan odbačeni telefonski imenik. Susret im je zakazan u jednom od onih dana kada se gradski marginalac Dicon osjeća naročito mali i beznačajan. Sve do trenutka kada ugleda odbačeni telefonski imenik i stane da ga lista. Te shvati da se baš niko u tom ogromnom gradu ne preziva kao on. Potom opet korača , sada sa izrazom osobe koja je shvatila da je po nečemu jedinstvena. Pjesma ne kaže da li je i koliko ovaj osjećaj privremen i koliko stimulansa ove vrste treba da bi se Dicon potpuno oteo letargiji. Niti ja ovu dvojbu pominjem D-u. Nisam sigurna da li me sve vrijeme sluša. Tek šuti na način na koji šuti bolesnik koji liječniku što se trudi oko njega oprašta jer ništa i ne očekuje, jer ga kao liječnika i ne uvažava, jer je uostalom prestao vjerovati u izlječenje.
A tada, nije baš iz hitne pomoći, ali nas zaustavlja osoba koja kaže: Dobar dan. Potom: Oprostite. Potom nas pita. Zapravo, pita mene. Osoba koja odaje utisak slabovidosti, te korača korakom lunatika probuđenog u pogrešan čas, baš i nije prava adresa za ovu vrstu pitanja .
Prije nego sam zaustila, vidim kako se D. mijenja, izrazom lica, stavom. Ne bludi slabovidim pogledom, nestao je grč samosažaljenja oko stisnutih usana. Ovo više nije osoba koja me s vremena na vrijeme uznemiri izjavama da ništa ne vidi i koju ja tada tješim konstatacijom kako zapravo i nema šta da vidi. Prinio je tri srednja prsta lijeve ruke gornjoj usni. Trenutak da se skoncentrira. Čekajte! Mala teatralizacija nakon čega slijedi osvrtanje na sve četiri strane svijeta. A odavno tvrdi da za njega postoji samo put uz rijeku i niz rijeku, staza na koju jednom dnevno stalni hodači ovoga grada izvode holesterol, dijabetes, jedan ili dva moždana udara, logoreju, trigliceride, visok pritisak, psa... Ja? Ja ponekad izvedem D-a. Naravno, nikad ne treba odbaciti mogućnost ispostavljanja nekog drugog razloga.
Kako slabovida osoba odjednom vidi čak i boju automobila kod kojeg treba skrenuti, objašnjenje je koji mi duguje D. Pominje ulicu koja se račva, zeleni pano kod kojeg se skreće ulijevo. Kad njegova predstava počinje obilovati detaljima koji su se potpuno udaljili od prvobitne namjene, presijeca jedno metalno hvala. Mada slabovide osobe istančanije uočavaju zvuk, D-ova osjetljivost se, na sreću, ovaj put oglušuje na nijansu nestrpljenja. Da li baš kao Prevertov Dicon, tek... nastavlja koračati bodriji. On je jednom zalutalom, skoro pa strancu, pomogao da se snađe u labirintu grada! Daleko je naš grad od labirinta, u njemu se za samo dan-dva snađe i najnesnalažljiviji stranac. Premda... Sjeti se Drohobiča, opominje moja lektira. Uzgred, stranac je od onih za koje važi sada već bezubi vic: ne zna gdje je zgrada općine, ali poznaje najutjecajnije uposlenike. Lice mu ne odaje prijemčivost za priče samotnika iz Drohobiča. Ali, sve je to nevažno pred činjenicom da je D. ovaj put svoju svakodnevnu putanju kapitalizirao jednim oprostite, jednim dobar dan i jednim hvala. Nije loškasto, zaključujem riječima jednog Čehovljevog junaka. D-ov liječnik insistira na think positive.
Uzgred, ali ne samo uzgred, čitam da brazilsko pleme Pirahe nema riječi oprostite, dobar dan, hvala. Ali, pripadnik plemena Pirahe nema ni potrebe za ovim riječima. Piraha nije biće grada. Piraha nikada nije stranac. Niti pobolijeva od boljke čije se akutno stanje može nakratko smiriti scenom koju sam upravo prepričala.
Da provjerim jesam li dobro uočila recepturu koja djeluje na jednu od D-ovih boljki (neke od ostalih su u vlasti košarice sa lijekovima na komodi ispod ogledala), pitam ga gdje je najbliža prodavnica elektromaterijala i kako stići do tamo. D. ne prozire moju igru? Opet objašnjava. Prethodno ispoljivši skepticizam spram prevertovske utjehe, nastavlja da lebdi na utjesi koja će splasnuti jednako brzo kao što splasne učinak njegove dnevne doze Nestinona. Kao što je liječnik određivao dnevnu dozu lijeka koja će njegove očne kapke držati kako-tako otvorenim do sumraka, evo i ja računam. Valjalo bi D-u za ljubav svaki dan postaviti četiri namjernika uzrijeku-nizrijeku. Oprostite, dobar dan, znate li gdje je ulica... hvala.
A ja? Ja u ovakvim prizorima volim biti s druge strane. Sklona sam objašnjenu koje nudi Turgenjev u pripovijetci Asja. Interesuju me više ljudi nego zanimljivi spomenici, znameniti muzeji. Interesuju me živa lica .
Vična sam mapama, ali me više privlače lica. Vjerujem u nauk o epifaniji slavnog Dablinca.
Mnoge od znamenitosti gradova u kojima sam bila ne pamtim. Trebala bih se napregnuti da ih opišem. Uostalom... copy i paste. Ali, ovaj je princip neupotrebljiv za sva ona lica koja sam zaustavljala moleći ih da mi objasne kako da stignem do nečega u njihovom gradu.
Izlaze mi pred unutrašnje oko (da kažem D-u, ako ponestane Nestinona, neka se prepusti ovakvom prebiranju?):
… gospodin, otmjeno siv, visok, prav (ali ne od onih koji kao da su progutali metlu ili štap) objašnjava kako u Kelnu ne mogu zalutati jer iz svake tačke grada mogu vidjeti katedralu. Gledajte s vremena na vrijeme u katedralu, kaže uz osmjeh kakav ne može imati prozelit ili tvrdi misionar. Ispod miške nosi presavijene novine. Sa naslovne stranice izviruje novi predsjednik jedne od evropskih vlada. Sivi gospodin izgovara engleske riječi savjesno, polako, a lako. Vjerujem da nerado izlazi iz svoga jezika, ali to čini gospodski susretljivo. Voljela bih čuti kako izgovara rečenice iz Mannovog čarobnog romana. A od poezije, makar ovo: Jer, vidiš li, gledanje ima granica, i sve sagledaniji svijet ište da raste u ljubavi. Potom. Završeno je djelo očiju .
... lice mladića koji će mi objasniti gdje je Mozartova kuća, prethodno sklonivši slušalice sa ušiju. Teški metal. Ali, mladić ima osmjeh koji se još uvijek hrani majčinim kolačima. Lijevi očnjak je nadrastao sjekutić. U Vedama se za očnjake kaže: Dva tigra koja rastu nadolje, i kušaju proždrijeti oca i majku! O, Agni, učini ih milostivim!
... mlada žena koja je upravo parkirala bicikl. Prije nego reagira na moje pitanje, spušta korpu. Potom oslobođene ruke koristi da ukosnicom obuzda kosu. Na način južnjački! I ta kosa! A... Amsterdam! Negdje iza zidova miruje Vermeer. Njegova spokojna, krupna djevojka čija je kosa obuzdana strogom kapicom. Tražim put do nje. Ova će mi biciklistica pomoći.
… u Kopenhagenu biram između dvije bijele košulje koje uočavam na glavnom trgu. Elegantni stariji čovjek kroz čije su vene prošle već generacije i generacije s knjigom. Moj prvi izlazak (ne računam li more) iz opkoljenog grada. Nikada to neće saznati ovaj muškarac. Još manje za moju opsesiju bijelim košuljama tih godina u opkoljenom gradu. Objašnjava mi kako da najbrže stignem do hotela Park. Stig... zove se Stig? Nedovoljno! Holger, Rasmus, Jesper... Soren? Neka bude... Soren! Tako biti mora!
Ako iščile mnoge slike, preostat će makar svi oni mladi parovi koji se ne prestaju držati za ruke ili gdje mladićeva ruka ostaje na djevojčinom ramenu dok mi drugom pojašnjava.
... dva parfema koji daju nenadan amalgam; sjever je, blizina oceana, zrak prohladan i čist, dobar fon za parfem. Na djevojčinom vratu maleni zlatni križ. A ja se podsjećam hadisa: Tri stvari ne treba odbiti: čašu mlijeka, miris, jastuk. Sumrak je i ja čeznem za jastukom. Hotel je iza ugla, ali sam se ipak odlučila da zaustavim ovaj lijepi mladi par. Dobro, neka i to bude, ujutro ću popiti čašu mlijeka.
… U Pragu 1989. ih nije bilo... amalgama, parfemskih. Tek trag iza neke Italijanke, turistkinje. Ali, Janka, recimo da je Janka mirisala na sladoled što je bio u Jirijevoj ruci. Vještačka aroma jagode. Nekoliko ružičastih kapljica ostaje na mapi koju sam raširila na uvid. Očekujem da mi pokažu kako najbrže stići do Trojskog parka. Da li znaju da je tamo Kafka jednu godinu služio kao vrtlar? To ne pitam. Suviše je ružičastog u ovom prizoru. Janka, ili možda Ružena, ima kratku suknju i kratke jake noge. Očaravajući osmjeh, ipak. Blijeda. Jiri je mršav i preplanuo. Da li su sada u braku?
... praška starica koja se sjeća ljetovanja u Opatiji, prije Drugog svjetskog rata. Ona mi je objasnila gdje je staro jevrejsko groblje. Nije promijenila izraz lica na pomen groblja. Kraljica koja je prestala misliti na urote. Koščata ljepota ostarjele Grete Garbo.
... u sat iza ponoći, Petersburg. Tragajući za Nevskom Lavrom, zaustavljam pripitog čovjeka. A kakav mi drugi stoji na raspolaganju? Bijela je noć! Pita me: Čajkovski ili Dostojevski? Odmjerava me, prosuđuje. Dostojevski, odgovaram, žureći da izmaknem alkoholnoj auri. Imao je karirane pantalone. Baš kao slavni junak Bulgakovljevog romana. Moskva u Petersburgu. Poslije, na grobu Dostojevskog, ja mislim o Bulgakovu.
A scene gdje sam ja bila na suprotnoj strani? Dešavalo se i tamo gdje sam bila stranac! Razlog za hvalisanje! Nije mu vrijeme.
Opet bicikl. Ovaj put moj. Nagli nagib korpe, te otkotrljana naranča. Mladić je podiže kao tenisku lopticu. Lako se sagiba. Poigrava se njom dok mu objašnjavam put do Baš-čaršije. Tamo ju je valjda pojeo? Naranču. Ne vjerujem.
I sve je ovo, valjda, uvod u dio priče koji bi u romantičnoj varijanti trebao početi stihom davne pjesme što smo je pjevali u školi. Kad sumrak blagi padne svud i dan se bliži kraju tad nagradu za svaki trud nam mirni časi daju. Ko glavu može sklonit tad u domu toplom svome taj ne zna šta je tuga jad i zlo na svijetu tome .
Dok gledam bukete pred kojima je jutrošnja cijena prekrižena. Dopisana je trostruko manja. Nemarnijim rukopisom. Nude se dvije ruže po cijeni jedne. Pomalo je još uvijek idilično: sumrak, boje neba. Tek ove cijene požuruju. Opomena! Promiču već i prolaznici na čijim su licima sve boje pogašene. Još prije koji čas vidokrug je palila jedna riđokosa djevojčica. Kliska je granica između smiraja i trenutka kada sve što je vani mora biti unutra. Povlači se onaj plimski val dana koji je jutros na ulice izlio stolove, cvijeće, natpise, ponude dana, lica. I tebe s njima! On se povlači, a ti ostaješ kao nasukana riba. Ili Rilkeova anemona. Vidio ju je u Rimskom vrtu. Preko dana se bila toliko otvorila da uveče više nije mogla da se sklopi. Bilo je strahovito gledati je na tamnoj livadi širom raskriljenu, pomahnitalo rastvorenu čašku sa premnogom noći iznad sebe.
Trebaš stići do hotela, do odredišta na kom te čekaju domaćini. Vratiti se trebaš! Propustila si trenutak u kom se talas povukao. Soba iz koje te je talas ponio, ravnodušna čeka. Ne dođeš li ti, stići će novi gost. Svejedno. Onda se desi da se ne možeš sjetiti čak ni imena hotela. Jutros si čak i ime recepcionara znala. Sva imena iščile osim onog od kojeg je slaba vajda. Da staneš i kažeš: Ja sam Alma Lazarevska sa premnogom noću iznad sebe! Pomozite! A već je iz vidokruga nestalo i ono pecivo koje se prodavalo po cijeni trostruko manjoj od jutrošnje. Povukla ih je ženska ruka obnažena do lakta. Samo se ruka ukazala. I spustio se kapak. Srednjevjekovna scena. Da li se tako osjeća D. kada prestane djelovati njegova dnevna doza Nestinona?!
U jednoj takvoj sceni dominira pravougaonik izloga frizerskog salona. Potonja mušterija već je davno otišla, ručnici poslagani, boce sa šamponima odložene, sa poda uklonjena svaka dlaka. Dvije žene, tek siluete. To jedna provjerava da li je sve na svom mjestu. Drugoj je ruka već na metalnoj jabuci vrata. Priđem li, reći će mi: Oprostite, upravo zatvaramo. Prečesto sam u svom gradu odluku da kosu prepustim frizeru odlagala do u pozni čas. I prečesto me je dočekivao ovakav odgovor. A ja mu se obradovala. Kao učenik koji je konačno pokazao da nije on kriv za svoj izostanak. Ali, ovdje nije riječ o sitnim, infantilnim samozavaravanjima kakvim smo skloni, valjda, samo u svom gradu. Ovdje ja stojim ne znam gdje, i ne znam kamo ću. A noć se sklapa kao neumoljiva presuda i posljednja nada odlazi sa ovim dvjema figurama iza kojih preostaje tek sablasno osvijetljen izlog. Svaka je razložnost, svaka razumnost, svaka prisebnost onemogućena. Paralizirana sam anemona sa premnogom noći iznad sebe.
Grad koji ti se cijeli dan prijateljski nudio u svoj svojoj veličini, zavodljivo te mamio kao razgranata staza, u trenu je postao hladna klopka. Kafka u jednom pismu Mileni piše: Danas sam gledao mapu Beča. Časak mi se činilo neshvatljivo što je sagrađen tako veliki grad, a tebi treba samo jedna soba. Osjećaj koji želim evocirati jeste, međutim, približniji onome što ga pominje Milosz u pjesmi To. Misao beskućnika dok ide po ledenom stranom gradu. A ova opet, stoji u istoj pjesmi, jeste slična trenutku kad opkoljeni Jevrejin vidi teške šljemove njemačkih žandarma kako se primiču.
Sve ono što si tokom dana upio jeste bila zavodljiva igra privida. Nastupa čas kada se sretniji igrači povlače sa scene, a nesretnici ostaju da plate pravu cijenu igre. Koja je zna se kakva. Sklupčati se na karton pored već zaspalog beskućnika? On je izvan dometa strepnje. On nema misao. On već spava. Da se sklupčaš pored njega? Već je kasno. Na bilbordima nacerena ili napućena usta. Odriču mogućnost svakog pitanja. Ti si tek njihov dnevni ispljuvak.
Srednjovjekovni putnik pred gradom koji je upravo zatvorio svoje kapije i podigao mostove? Montaigne piše o ulasku putnika u Augsburg nakon zalaska sunca. O strahu koji ga obuzima kada se nađe pred slijepim vratima. Četiri naizmjenične velike kapije, jedan most iznad šanca, jedan pokretni most i jedna gvozdena prepreka. Kada je Montaignov opis zanimljivo kućno štivo, onda mu nije loše uzvratiti sjedanjem za računar i otvaranjem elektronske mape Augsburga. Tja, to je, dakle, taj strašni grad? U lijevom uglu uslužno treperi čak i Hilfe centar. Ničega strašnog tu ne može biti. Sa Hilfe centra ubrzo sklizneš na H&M online ponudu. Zaboraviš Montaignea.
Uostalom, više nema ulaska u grad. Izgubio se u bezličnosti aerodroma, jednoobraznosti predgrađa. Tek, ponekad... Najviše volim one rijetke u koje ulazim kao u otvorenu knjigu. A od najnelagodnijih doživljaja ulazaka jeste onaj kakav mora imati ruka na koju je nevoljno navučena ginekološka rukavica. Bespomoćno zavaljen i bez kontrole nad svojim tajnama... grad... neću mu izgovoriti ime.
Kako god, nestala su ona slijepa vrata pred kojima se putnik Montaigne našao, krenuvši, kažu, u potragu za lijekom svojim bubrežnim kamencima. Tvrde da pokretanje bubrežnog kamenca prouzrokuje jednu od najjačih boli. Nije li strah koji je Montaigne osjetio pred augsburškim vratima dostatan da anestezira i bubrežne kolike?
Ovoj skici pripada i scena uz bolesnički krevet B-ovog oca. Priča nam kako je prethodne noći sanjao da se odjednom našao u Zagrebu. Nisam dvadeset... ma i više... godina bio u Zagrebu. Gledam oko sebe. Preplašen. Šta ću ja odjednom u Zagrebu? Ušuti nakon ovoga. Zbunjeno se smješka. Vidjela sam takav smiješak na licu pacijenta, koji tren nakon što mu je uručena strašna dijagnoza. Šutimo i mi, okupljeni oko njegovog kreveta. Neko počinje prepričavati neki smiješan događaj, pa zašuti. U šutnji smo se i razišli. Dan iza toga, B-ov otac je umro. U snu.
Da li je Montaigne u trenutku umiranja ugledao ona slijepa vrata Augsburga? Jedno mogu pretpostaviti: nije ugledao kako se umnožavaju, prepliću i jedna s drugom izmjenjuju ulice rodnog grada. Nije ugledao kako se u dubini grada otvaraju dvostruke ulice, ulice dvojnici, ulice lažne i varljive (Jesu li takve slike iza D-ovih očnih kapaka koji su pali nakon što je prestala djelovati dnevna doza Nestinona!?). Ili: kao vjetrom pomiješane ulice. Sve su to slike do kojih su trebali proći vjekovi, slike koje su čekale Schulza, drohobičkog monaha bez Boga. Ne usuđujem se izjasniti šta je jača mjera straha: ona slijepa vrata ili ove ulice. Na jednoj od njih, Školska se zvala, Schulza je presreo uniformisani muškarac. Tuđim je jezikom progovorio. Pitao za neku ulicu, što li? Ne! Upitao je: Bist du Schulz? Legenda kaže da je Schulz zbunjeno i plašljivo uspio potvrditi prije nego je stranac u njega ispalio dva metka. Istorija bilježi tek ta dva metka.