Zlatko Topčić [1]

NE BISTE VJEROVALI KADA BI VAM NEKO PRIČAO...

Sarajevske Sveske br. 19/20 [2]

1.
PORTRET UMJETNIKA: DON DRAGIŠA DE LA KUVELJA

Bio jedan zastavnik I klase u onoj vojsci koji je mnogo plakao 08. maja 1980. godine. Ridao je preglasno, teatralno, slatkasto: njegova mi se bol već na prvi pogled učinila pretjeranom i ličila mi je na glumatanje nekog provincijskog Hamleta. Još kada je, obrisavši sline s brkova, rekao na sav glas: „Nisam ovako ni za ocem!“, pomislio sam da taj podoficir ima još neke skrivene ambicije. Uistinu, don Dragiša de la Kuvelja bio je umjetnik intarzije i samo to može racionalno objasniti one pretjerane suze i neumjesno poređenje Titove sahrane s očevom. Intarzije – to su one slike koje se nožem izrezuju iz furnira i lijepe na šperploču, pa kada budu gotove, onda na nešto liče.

– Hej, pešadinac! – rekao mi je jednom don Dragiša de la Kuvelja, s prijezirom kojeg mastiljare imaju prema pješadiji. – Je li, bre, odakle da mi daš takav nadimak?!
Znao sam ko me je otkucao, slegnuo sam ramenima kao krivac koji krotko očekuje zasluženu kaznu, a cinkarošu sprema grdnu osvetu.

– To je lijepo umjetničko ime za jednog slikara poput Vas, druže zastavniče – rekao sam objašnjavajući svoje najbolje namjere. – Znate već koliki je spisak onih koji su pravo ime ustupili lažnom samo zbog dubina umjetničke spoznaje? Istorija je puna takvih svijetlih primjera, druže zastavniče.

Začudo, bio je zadovoljan takvim poltronskim odgovorom i spremno je stao u taj stroj samozatajnih velikana.

Don Dragiša de la Kuvelja nije bio u Derventi anoniman umjetnik, čak bi se moglo reći da je bio etabliran, o čemu svjedoče i nekolike samostalne izložbe u Domu JNA. Bile su to samostalne izložbe u bukvalnom značenju riječi: jednom je, naprimjer, na svoju ruku poslao dežurnog vojnika, dao mu čekić i dvadeset eksera, i naredio mu da intarzije zakuca u hodnik ispred WC-a, čime je obezbijedio maksimalnu posjećenost i veliki odziv publike. Inspiraciju za svoje stvaralaštvo, poput mnogih umjetnika, nalazio je u prirodi: jednom su to bile vodenice sa zapjenušanom vodom, drugi put kuća sa plastom sijena iz rodnog Arilja, zatim vesela stada ovaca, ali i mrtve prirode sa domaćom rakijom, slaninom i bijelim lukom na stolu... Uglavnom, motivi iz Arilja – to mora da je neki veliki grad, čim otadžbini daruje toliko branilaca, jer je barem četvrtina oficirskog kadra u kasarni dolazila iz tog mjesta u Srbiji – iz zavičaja kojeg svaki pravi umjetnik, ma gdje da ga život baci, nosi u srcu.

– Neka, bre, civili vide da i među vojskom ima umetnika! – govorio je, braneći obraz čitavoj jednoj kasti.

Viši oficiri i direktori lokalnih preduzeća kupovali su don Dragišine umjetnine i kačili ih iznad fotelja ili bračnih kreveta, iako je tu prije riječ o borbi za statusni simbol nego o stvarnoj potrebi za umjetnošću.

Naš umjetnik odluči ući u novu stvaralačku fazu pa izabere komandanta kasarne, potpukovnika Josovića da mu u furniru izradi portret. Mali, ali drčan, komandant je hodao uvijek na vrhovima prstiju kao tat, ili baletan, okrećući ramena poput boksera koji se zagrijava pred meč, sa glasom čudesne frekvencije i boje, s kojim je mogao napraviti, u drukčijim okolnostima, karijeru u Metropolitenu. Furnir je, međutim, veoma težak i nezahvalan materijal za svakog umjetnika i teško je u njemu oblikovati psihologiju lika – nije to zejtin! Svako lice izvajano iz njega hoće da liči na svačije lice! Sretna je okolnost da je komandant bio bezličan, zguljenog lica, ništa svoje nije na sebi imao, pa to onda ne ide umjetniku na dušu nego je stvar više sile. Vis major, takorekući. Počeo don Dragiša intarziju odozgo: prvo svijetla pozadina, jelova, pa hrastova kosa, zatim bukovo čelo... Upravo zamahnuo umjetnik da vaja nos, kada dođe vijest o komandantovoj prekomandi u Banjaluku, i o dolasku novog šefa, markantne pojave s hitlerovskim brčićima. Šteta je ipak uloženog materijala i truda, ne valja dobar posao ostaviti na pola puta. Izlišno je praviti portret šefa koji odlazi, a uputno je praviti lik šefa koji dolazi, pa iako su umjetnici zanesenjaci, ima u njima ponešto racionalno... Nisu prošla ni dva radna dana, a onaj je portret, uz skromnu doradu, kao znak dobrodošlice, uručen novom komandantu – i vis major se s radošću i ponosom prepoznao po Hitlerovim brčićima.

To je, te daleke jeseni 1979. godine, dodatno podiglo umjetnikov ugled u gradu.

Bio je – pamtim po nečem velikom i važnom! – 16. septembar 1979.
Večeramo u vojničkoj menzi, a ja sjedim pored Sinana. On je od prvog dana ovdje sumnjivo lice jer je završio medresu. Ima u sebi neki duboki mir, nepriličan njegovim mladim godinama. Gleda me s nepovjerenjem jer sam, kao jedini relativno pismen u četi, i danas držao političku nastavu i govorio pospanoj vojsci: „Karl Marks je rođen u Trieru... i tako dalje...“ Titove ruke više nisu bile mlade... Bio je prilično bolestan i ja sam, izbjegavajući poslijepodnevnu obuku, zauzvrat redovno pratio izvješaj ljekarskog konzilija i o njegovom zdravstvenom stanju izvještavao nezainteresiranu četu. Zato mi Sinan ne vjeruje i krotko, u širokim zamasima, uzima bijele kriške slanine s tankom crvenom linijom na sredini i dlačicama na vrhu.

– Večeras igramo protiv Argentine – kažem Sinanu, ali on samo slegne ramenima.
– Ne pratim – kaže između dva masna zalogaja.
– Igra i Safet... Sušić – velim mu, a on me podozrivo pogleda, kao da se pita šta bi to trebalo značiti.

Gledam Sinana kako jede slaninu: žvače dugo, ne pokazujući ni najmanji znak otpora ili gađenja.

– Kako... smiješ to... jesti? – upitam ga tiho.

Sinan zastane na pola zalogaja, pogleda me, podignutih obrva, prijeteći, kao da smo na tren zamijenili uloge, pa je on član, a ja efendija.

– A ti?! Kako ti smiješ da je ne jedeš, a... član... Stavio si slaninu u džep, vidio sam, i jedeš suh hljeb?!

– Ne mogu... Utroba bi iz mene... Nisam nikad, niti je to ikada... u moju kuću... punu članova... ušlo...– kažem mu.

Postiđen, prestane žvakati.

– Stvarno? – čudi se Sinan.

– Aha... Kultura ishrane... valjda... – objasnih mu kao da se pravdam; neka se, uostalom, ne zanosi mišlju da smo baš na istoj strani.

– Bog oprašta, ako nemaš izbora... – kaže mi i rukavom obriše usta.

– Imaš, Sinane – ustanem i krenem prema kantini da prije utakmice popijem pivo i večeram slamnate napolitanke Evropa-Skopje. – Imaš suh hljeb.

Don Dragiša de la Kuvelja, široko raskoračen kao maršal pred bitku, postrojavao je mladu vojsku, tek pristigle regrute sa svih strana, od Vardara pa do Triglava, požurivao ih i usmjeravao ih prema učionici u kojoj se nalazi color tv RR NIŠ. Vojska, sita, podriguje... otpuhuje... štuca...

– Slušaj ovamo, vojsko! Jugoslavija igra protiv svetskih prvaka, Argentine, na beogradskoj Marakani. Celi svet nas budno gleda. Obratiti odgovarajuću pažnju! Navijati, bez obzira na kretanje rezultata. Moral mora biti visok i čvrst. Na prve taktove himne pevati – svi!!! Hej Slaveni, jošte živi duh naših dedova... i tako dalje i tako dalje... Ja-sno?! Na mestu voljno!

Sjedim pored don Dragiše de la Kuvelje, u počasnom prvom redu i zajedno pjevamo dok nam na vratu ne iskoče žile. Pjeva i Sinan, iz drugog reda. Pjevamo svi... skoro svi.

Neke slike, rekoh li, što stariji biva, čovjek sve jasnije vidi. Kao da ih vrijeme koje je proteklo niz naš život, po nečemu velikom i važnom upamtilo, a zaboravilo i pobrisalo mnoge, veće, tada su nam se barem takvim činile; ostavilo, i obasjalo za čitav život, baš te slike... mile, male...
Igrao se na Marakani 23. minut utakmice kada je Safet Sušić uzeo loptu na centru i u slalomu driblao, jednog za drugim, pet igrača i s ivice kaznenog prostora tačnim šutem savladao golmana argentinskog Kueljara!
– Goool!
– Safet Sušić! – urličem, kao da svima objašnjavam nešto presudno važno, nešto poput izvještaja ljekarskog konzilija. – Safet Sušić!!!
Svi se radujemo... skoro svi. Sinan plješće, prvi put mu vidim osmijeh na licu.
U 54. minuti Sušić se oslobađa četvorice Argentinaca, prelazi i golmana i svom snagom udara po lopti koja, kako svjedoči reporter s lica mjesta, cijepa mrežu.
Marakana skandira u zanosu: Saaaaafet Sušić! Saaaaafet Sušić!
– Sajo, majstore! – uzvikujem, najglasniji, ispunjen nekom neizrecivom radošću. Bilo je to zaista nešto više od igre.
Sinan me tapše po ramenu, baš kao da sam ja zaslužan i za taj gol.
Don Dragiša de la Kuvelja srdačno se grli s podoficirima, dijagonalno, uzdržano, tapšući ih po ramenima kao Brežnjev Čaušeskua.

Argentinski selektor Luis Menotti, uspravan i ponosan kao toreador, ustaje sa klupe, kamera ga prikazuje u krupnom planu. Jasno vidimo kako svojim igračima pokazuje na Sušića i gestikulacijama određuje još jednog flastera na njemu. Uzalud, u 70. minutu, Sušić opet u slalomu prelazi sve prepreke i lagano plasira loptu u mrežu. Bio je to njegov treći het-trik u samo deset reprenzetativnih nastupa. Na kraju je bilo nevjerovatnih 4:1 za Jugoslaviju protiv aktuelnih svjetskih prvaka.
Radost, neizreciva, od one vrste koju nam, u tako čistom obliku, mogu podariti samo zapravo nevažne stvari.
– Dobar je onaj vaš... Savet, kakosezvaše... – kaže mi Don Dragiša de la Kuvelja, s obuzdanom radošću.

Pričam mu kako Safeta lično znam i da smo jedno veče u diskoteci Kuk na Medicinskom fakultetu u Sarajevu bili u istom društvu do sitnih sati i kako Safet izvanredno lijepo pjeva sevdalinke, toliko lijepo da se čudim kako još nije snimio ploču.
– Znaš... Saveta Sušića?! Lično?! – gleda me s nevjericom, podozrivo. – I još lepo peva... veliš?
– Znam ga k'o Vas, druže zastavniče – pretjerujem. – A pjeva onako dobro kako Vi... slikate.

– Hej, bre, pešadinac, trebao je taj... kakosezvaše... Savet Sušić preći u Zvezdu, gde bi mu onda bio kraj?! Da nemaš briga, bre!

POST SCRIPTUM

Prvi portertirani, onaj bez ičeg svoga na sebi, bio je 1992. godine četnički komandant u Posavini i, kažu, ako ne lažu, da je poginuo. Onaj s Hitlerovim brčićima, vis major Kovačević, postao je đeneral i bio dugo u Beogradu Perišićeva desna ruka. Sinana sam nedavno sreo na jednoj dženazi na Grličića brdu, ima lijep glas i ono isto dječije, izduženo lice – srdačno smo se pozdravili, ali kao da me je ipak s nekom nelagodom prepoznao, kao da sam ga podsjetio na onu krišku slanine s tankom crvenom linijom... Ja sam tu, a Safet Sušić živi u Parisu sa suprugom Almom, sinom Denijem i kćerkom Livijom... A gdje je don Dragiša de la Kuvelja, onaj, Kakosezvaše, što je ridao suze za Titom više nego za ocem... gdje je? Ne znam, ali ga zamišljam kako negdje u Arilju, već dvije godine , brišući suze, nožem zarezuje furnir i pravi djelo svog života: portret onog čovjeka... Kakosezvaše... sa nakostriješenom kosom...

2.
PORTRET NAUČNIKA:PROF. DR. JEAN PIERRE DEBUCHY

Čovjek se zvao prof. dr. Jean Pierre Debuchy, i svoje akademske titule je zaista smatrao neodvojivim dijelom svoga imena. Uostalom, ime je dobio, a titule zaslužio, pa čemu onda čuđenje što je na svakom mjestu i prilici ispisivao čitko, jasno, da se vidi i zna: prof. dr. Jean Pierre Debuchy! Čak i na budibogsnama mjestima, gdje se stavljaju samo inicijali, on se potpisivao s prof. dr. Jean Pierre Debuchy. Studenti su ga zato zvali nadimkom Profesor Doktor, i, iako je na Sorboni hiljadu profesora doktora, svi su, kada se kaže profesor doktor znali o kome se radi. Imao je on i mnogo drugih vrlina, među kojima ipak treba istaći čudesno umijeće da na osnovu spiska od stotinu imena, svakom od njih, prema izgledu i đavolskim znakovima koje, tvrdi on, svi nosimo na čelu, podari fotografiju koja mu zaista pripada, iako nikada prije nikoga od tih kandidata njegove oči nisu vidjele. O tome je svojevremeno, još dok je bio mladi student psihologije, pisao čak i ugledni Liberation. On je čudo prepoznavanja tumačio osporivom i sumnjivom činjenicom da se svako ime apsorbuje u fizionomiju čovjeka, u njegove pokrete, riječi i, najposlije, sudbinu, i da svakom odgovara samo jedno ime, baš ono koje nosi kumovskim blagoslovom.

– Zamislite Luis-Rene Baptiste, da se zove Jacques, Jean-Charles ili Jean – govorio je na seansama, a kasnije i na predavanjima, koja su imala veliki odziv i strpljive slušaoce. – To je nemoguće zamisliti, jer to više ne bi bio on, nego neko drugi kojeg smo davno upoznali, ali ga se više ne sjećamo. Taj čovjek se, s tim crtama nosa, odnosom čela i lica, može zvati samo Luis-Rene Baptiste, i nikako drukčije.
Prof. dr. Jean Pierre Debuchy je prestao biti čudo onog trena – a nije ga bio svjestan, kao što nismo svjesni ni neosjetnih granica koje dijele djetinjstvo od dječaštva, ni pretaču zrelost u starost – kada se počeo pretjerano hvalisati svojim čudesnim sposobnostima i nastupati u Lidu, javno demonstrirajući svoju vještinu, na užas akademskog svijeta i Savjeta dekana. Optužili su ga za nadriljekarstvo ili nadripisarstvo, nisu bili sigurni u definiranju pojave, a stručni časopisi su odbijali da objavljuju njegove radove s obrazloženjem da je prof. dr. Jean Pierre Debuchy zapravo šarlatan i varalica i da s ozbiljnom naučnom disciplinom fantastičke psihologije nema ništa zajedničko. To ga je povrijedilo, a na kraju – ne samo zbog toga, ali i radi toga! – opasno mu zaljuljalo i brak, jer žene od karijere (prof. dr. Marija Debuchy!!!) ne vole muževe šarlatane, nego pouzdane mudrijaše. Svađe su završavali tako što su se gađali cipelama! Kada ga je štikla udarila u čelo, prevršilo je svaku mjeru. Učinilo mu se da je zaista došao kraj! Srušio mu se svijet na leđa!
Nakon što je Marija dobila skrbništvo nad njihovim sinom Pascalom, jedino što mu je preostalo od tog rasutog života bio je fudbal. Fudbal i posao, da. Uspjesi u karijeri ne mogu kompenzirati nesreću u porodičnom životu; obratno – da; možda da! Pomalo infantilno za čovjeka tako visoke reputacije i značajnih referenci u struci, kakve je imao prof. dr. Jean Pierre Debuchy, redovni profesor na Sorboni i gostujući profesor na Princetonu; dakle, takve uvijek zamišljamo kao zabrinute noćobdije, s cvikerima na vrhu nosa, debelim poput dna pivske flaše, ili kao zanesenjake koji život troše zadubljeni u debele i prašnjave knjige dugih podnaslova koji služe da objasne poetski sažet naslov u vrhu korica. Kao da pravo na takvu pozitivnu ludost osporavamo umnima: predrasude, predrasude – njihove smo žrtve! Ko bi prepoznao prof. dr. Jean Pierre Debuchya u plavoj trenerci, sa šalom PSG-a i – brodskom trubom! Naš profesor je, dakle, pomalo nekonvencionalan. Tuuuuu-tu-tuuuuu-tu-tu-tuuuuu! Zatim, krigla piva čija se pjena slijeva niz bradu. Cigareta na kraju usta pod uglom od 45 stepeni. Ćaskanje u bistrou na Montmartru, blizu Sacrre cera, s nepoznatim propalicama, uniformiranim poput našeg psihijatra. Banalni osjećaj pripadanja krdu, potraga za identitetom, socijalne kompenzacije, bla-bla-bla... – znao je uvaženi profesor i dijagnozu i terapiju, ali to se odnosilo na druge. Uostalom, zašto liječiti takve benigne boljke, ako su strast i ispunjavaju nam život. Naprosto, bio je to hobi, poput numizmatike ili filatelije – neko skluplja leptire, neko prazne limenke coca-cole, neko citroene C... Ništa strašno! Uostalom, prepoznavati savršenstvo nije grijeh, barem ne takav da bi se liječio antibioticima. Bilo je zanosno hodati ispod tribina i gledati ta lica, iskrivljena, nakaradna, ali ljudska, baš zato ljudska, kako bezrazložno mrze i bezrazložno vole. Na neki način, bio je to vid očigledne nastave. Prepoznavao je tipove, klasificirao ih, uredno bilježio zapažanja u svesku... Možda nigdje život ne bruji tako intezivno i ne ispoljava se tako jasno i žestoko kao u toj amorfnoj masi što se povija poput žitnog polja.
Također, vrijedi istaći njegovu neobičnu sposobnost (?) da ne skriva istinu nego da je saopćava subjektima direktno u lice.
– Onaj kolebljivi sangvinik, maskiran u ratničke boje Sijuksa, mora da se zove Iv. Da, jedino se tako može zvati, piše mu to na čelu, a ona dama pored njega, sa silikonskim sisama i usnama oteklim kao da ih je izujedao roj pčela, ona je Brigitte, to joj ime pristaje, ona ne može imati nijedno drugo ime nego Brigitte. Brigitte, dakle – i igra je mogla početi. Zastane, osmotri je još jednom kao da želi biti sasvim siguran, a onda – siguran! – poskoči! Locira je, provjerava najbliži put do nje, penje se koordinatama stadiona pored plastičnih stolica, prolazi pored tifoza, pardon, pardon, oni nevoljko ustaju, i ne pogledaju ga, zagledani u magičnu, uredno počešljanu livadu, pardon, pardon, zatim opet sjednu, pa liče na mirnu, nepreglednu pučinu koju siječe brod. Prof. dr. Jean Pierre Debuchy se primiče njenom sjedištu, sasvim je blizu, ona i ne sluti da je cilj, veselo poskakuje i podvriskuje. Nađe slobodno mjesto u njenoj blizini i – gleda je. Ona plače, duboko, gorko, kao da je neka velika nesreća pala na njena nježna leđa. PSG igra finale francuskog kupa, neriješeno je 2:2, primili su naivan gol i ona je nesretna do kosti jer, taj mali, nepoznati klub skromne tradicije ima šansu da prvi put napravi nešto značajno i veliko, nešto što je do sada uvijek pripadalo drugima. Preživljava svaki potez na terenu kao da on presudno utiče na njen život. Sada je veselo poskočila, a plisirana škotska haljina otkriva njene listove, i seksi bijele soknice. Na tren se umiri masa, predahne dok se neki klipan valja po travi. Simulira veliku bol, trza nogama i glavom kao da ga struja trese, i on prepoznaje laž, jer stvarna bol bi tražila mirovanje. Klupski doktor nespretno trči s mijehom ispred sebe, a iza mijeha su nosila, primarijus vadi iz tašne neki sprej, hladan sprej za lokalnu anesteziju koji ne liječi rane, ali ne nanosi štetu simulantu. Svejedno, ima čudesno dejstvo, umiri i igrača i publiku, koja dahće pred novim uzbuđenjima.
Povikne: „Brigitte! Brigitte!“, ali djevojka ne reagira, što, za sada, ne znači ništa drugo nego da je u ovom trenu gluha i slijepa za sve oko sebe. Ponovi još dvaput!
– Hej, Brigitte, Brigitte!
Brigitte se osvrne, kažiprstom upre u srce, i, podignutih obrva, pita: „Mene zovete?!“
– Sjedite, Brigitte, molim, sjedite! – kaže prof. dr., mašući otvorenim dlanom gore-dolje, kao da je hladi.
– Hej, Brigitte, Brigitte!
– Iv – reče zbunjeno djevojka u škotskoj suknjici – onaj čudni čovjek... – ali Iv gleda u daljinu, gluh je i slijep za sve oko sebe.
Prof. dr. Jean Pierre Debuchy poskoči, bilo je tu i straha i radosti, radosti još i više, i ode žurno niz stepenice kao lopov uhvaćen s rukom u tuđem džepu.
– Iv – reče Brigitte – onaj... onaj čudni... nepoznati... čovjek... što bježi... Taj čovjek! Bježi!
Iv je želio pokazati svoju snagu, iako je Brigitte već znala njegove kapacitete. Potrčao je za njenim kažiprstom, poslušan kao pas. Nije znao razloge zašto trči za tim nepoznatim čovjekom, ali znao je da mora biti oštar, ona to očekuje od njega, on joj to duguje... Preskakao je stolice i glave, učinilo se da ne dodiruje zemlju nego da lebdi iznad nje, poput antičkih junaka koji brane djevojačku čast. Ni prof. dr. Jean Pierre Debuchy nije znao zašto bježi, niti je Iv znao zašto ga goni, ali su bježali i gonili se, gonili i bježali, s istim atavističkim instiktom kojeg imaju plijen i njegov lovac. U zamahu mase, neki se pridružiše potjeri, više po inerciji nego zbog stvarne želje da i sami učestvuju u linču čovjeka koji bježi bez razloga, ali bježi, pa valjda mora da postoji razlog.
– Hej, uhvatite tog čovjeka koji bježi! – uzvikivali su gonioci, sve brojniji i zapjenušaniji.
Prof. dr. Jean Pierre Debuchy, autor, između ostalih knjiga, i Lovac i njegov plijen (Gallimard, Paris, 1977.), pisao je svojevremeno (str. 182.) o dvojnosti i relativnosti tih temeljnih pojmova njegovog psiho-sociološkog istraživanja. Empirija, međutim, često daje druge odgovore, i on sada zna kakvu je teorijsku laž napisao i kakvu je golemu bedastoću kritika podržala kao jedan radikalno novi, alternativni pogled u pristupu tipologiji ličnosti i situacija. Strah mu daje snagu i brzinu, ali gonioci bivaju sve bliži njegovom vratu. Osvrnuo se i sada je jasno mogao vidjeti bijes i pjenu na licima Iva, Sebastiana, Jean-Luca, Francoisa, Patricka i Bonaventure, koji su mu bili za petama. Znao je imena svih članova potjere, ali ti podaci nisu popravljali njegovu poziciju. Brigitte je bila odustala, zadovoljna lavinom koju je pokrenula, i s vrha tribina gledala je kako čopor sustiže prof. dr. Jean Peirra Debuchya.
Zatim se, dok su ga hvatali za mokar vrat, obrušavajući se na njega svom silinom bezrazložnog bijesa, začuo ushit mase: „Goooool! Gooool! Su-zik! Su-zik! Su-zik!“
Čopor zastade nadohvat njegovog golog, mokrog vrata.
– Su-zik! Su-zik! Pa-pe, Pa-pe! – zagalami Iv, a ostali gonioci mu se pridružiše: uvijek imamo potrebu da se pridružimo!
– Su-zik! Pa-pe! Su-zik! Su-zik! – uzvikivala je Brigitte s vrha tribina, slaveći ime čovjeka kojeg je bezrazložno voljela, istom snagom kojom je prof. dr. Jean Pierra Debuchya mrzila.
– Su-zik! Pa-pe! Pa-pe! Su-zik! – uzvikivali su gonioci, zaboravivši da je uopće postojao onaj nesuđeni plijen; slavili su čovjeka čije ime nisu znali izgovoriti, ali koji im je podario radost veću i od tuđe krvi.
Radost prve ljubavi, na neki način, one koju pamtimo dok nas ima.
Sutradan, prof. dr. Jean Pierre Debuchy poslao je na klupsku adresu PSG-a nikada uručeni telegram, neobičnog i zagonetnog sadržaja: „Poštovani gospodine Savet Suzik Pape, moje iskrene čestitke, zahvalnost i kletve!“
Ne vjerujem da Safet Sušić uopće zna kako je, trećim od svoja tri gola u finalu francuskog kupa, te davne 1983. godine, spasio jedan život; pod uslovom da je ova priča uopće tačna, u šta ne sumnjam, u šta nemam razloga da sumnjam.

(iz romansirane biografije Safeta Sušića)