Nedžad Maksumić [1]

PUTOKAZI RAZBACANI PO ZEMLJI

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Rodi žito kao nikad prije, rodi sve…
Oni što bolovahu dugo i koji žarko željahu smrt, predadoše najzad dušu Bogu, uz osmijeh.
U dane velikih oluja nebo bijaše crveno. Kiša je sobom donosila prašinu prekomorskih pustinja.
Stari rekoše: Biće rata!
Niko ne posumnja u njihove riječi. I niko ne učini ništa. Jer, šta se moglo uraditi protiv proročanstva. Samo pjevasmo po cijele dane, do promuklosti, da bismo potrošili sve stare pjesme, da ne ostane nijedna koju bi uprljalo vrijeme.

* * *

1. Kad ugledaju prvi leš na ulici, ljudi okreću glave, povraćaju i padaju u nesvijest. Drhtavicu prvo osjetiš u koljenima, zatim ti ponestaje daha, vrti ti se u glavi. Pomaže hladna voda, laki šamari. Ako onesviješteni ne dolazi sebi, lezi ga na leđa i podigni mu noge u zrak. Ako mu je sadašnji leš bio blizak, ne daj mu da ga obilazi i razgleda. Rane od granata su obično razlog za ponovno gubljenje svijesti. A nema se toliko vremena. Plakanje je preporučljivo, čuva srce. Ali, ni za to nema puno vremena.

2. Ako je grad u opsadi, treba poslati najhrabrije da pokušaju donijeti plastične, neprozirne vreće za mrtvace. Ako se ovi ne vrate, mrtve treba zamotavati u bijele plahte. Nije preporučljivo zakopavati ih bez toga. To širi paniku i strah od smrti lako postaje strah od vlastite takve sahrane.

3. Sahrane se obavljaju noću, iz razloga sigurnosti. Zato, prije sahrane treba dobro utvrditi identitet pokojnika. U slučaju više raskomadanih tijela treba jasno razlučiti koji dio pripada kojem tijelu. Ako se greške i dogode, bolje ih je naknadno ne priznavati. Mrtvima je svejedno. Ako se iza pokopanog, na mjestu pogibije, pronađe još dijelova tijela, a sahrana je već obavljena, ostatke ne valja bacati na smetljište, jer se tamo okupljaju izgladnjeli psi. Najbolje, ako se ima vremena i volje, sve preostalo skupiti u jednu vrećicu i zakopati plitko uz grob. Treba paziti da to ne zamijeti rodbina, posebno roditelji i supružnici, jer oni o lešu misle kao o jednom komadu i takva razdijeljenost predstavljala bi za njih dodatno razočarenje.

4. U ratu niko nije lud. Barem se to ni za koga ne smije tvrditi. Mnogi predratni ludaci u ratu se pokažu veoma dobro. Kao hrabri borci, ubijeđeni u ideje svojih vođa.

5. U ratu niko nije pametan. Ne vjeruj ničijoj istini. Duge rasprave o besmislenosti rata ranijeg profesora, za tren se pretvore u divlji ratni poklič, čim sazna da mu je dijete poginulo na ulici.

6. Ničeg se ne sjećaj. Pokušaj spavati bez sna. Okiti se amajlijama i vjeruj da će ti pomoći. Vjeruj svakom znaku. Osluškuj svoju utrobu. Čini po osjećaju. Ako pomisliš da ne treba ići tom ulicom, idi drugom.

7. Ne boj se ničeg. Strah rađa novi strah. Koči te.Vjeruj da si izabran da ostaneš živ.

8. Ne ostavljaj nezavršene poslove. Izmiri dugove. Moraš biti čist. Ne stječi nove prijatelje. I sa starim imaćeš dovoljno briga.

9. Zaštiti uspomene, fotografije, pismene dokaze da si postojao. Ako sve izgori, ako sve izgubiš, ako ti sve otmu… moraćeš i sebi dokazivati da si nekad bio. Trpaj sve u vreće, kopaj u zemlju, uziđuj u zidove, krij, i samo najdražim povjeri mape do tog blaga.

10. Ne vezuj se za stvari, za zemlju, za zidove, za kuće, za nakit, automobile, umjetnine, biblioteke… Sve što još ima cijenu pretvori u novac. Ali, ne vezuj se ni za novac. Čim uzmogneš, zamijeni ga za svoju slobodu.

11. Čini dobro ljudima. Uvijek. Oni to najčešće ne zaslužuju, ali ti čini tako. Ne očekuj nikakvu zahvalnost. Ne pitaj kome činiš dobro. Ne veži se za svoja djela.

12. Ne govori šta misliš. Ne budi baš toliko glup. Jer, čim misliš, nisi njihov. Ne šuti, da ne pomisle da nešto misliš. Govori – tek tako.

13. Ako zapadneš u opasnost, ne budi hrabar iz očaja. Pokušaj preživjeti. Učini sve što možeš. Jedino ne ugrozi druge tim pokušajima. Sve dok nisi mrtav – živ si. Izgleda razumno. Ne gubi to iz glave. Ako moraš da se žrtvuješ, žrtvuj se za ljude koje voliš, nipošto ne za ideje. Tvoju žrtvu uvijek će krivo tumačiti, po vlastitom liku i vlastitoj savjesti. Ideje će proći, iskvariti se, postati smiješne. Ako ostaneš živ, vidjećeš koliko im je teško i dalje vjerovati.

14. Ne moli ni za što. Nikoga. Ni za život ne moli. To je pitanje dobrog ukusa. Pomisli samo kako je živjeti na istoj planeti s čovjekom koji ti je poštedio život.

15. Ne budi ničiji predvodnik. Nipošto. Kad se osvrneš da zatražiš pomoć, iza tebe neće biti nikog. Ne računaj ni na kog, ali ne bježi od toga da oni koje voliš računaju na tebe. To je zdravo i za tebe. Moraš znati: Zašto? Ciljevi ne trebaju biti veliki, nikako ne sveopšti. Znao sam čovjeka koji je sve vrijeme žudio da popije pivo. Istina, nije to dočekao, ali bilo je divno živjeti s tom željom.

16. Neka te ništa ne iznenađuje. Sva su čuda moguća. Neka te ništa ne razočarava. Svi su i prije bili takvi, ali nije bilo takvih uslova. Ovo je prva prilika da i sami sebe provjere. Mnogi su toliko razočarani sobom, da je tvoje razočarenje njima tek sitnica. Ako te neko iznevjeri jednom, ne daj mu priliku da to učini i drugi put.

17. Budi oprezan. Ako trebaš rupu u kojoj ćeš se skriti, iskopaj je sam. Ako drugi to učini za tebe, rupa može biti suviše mala.

18. Nemaš se prava ljutiti ni na kog. Ali, nemoj ništa zaboravljati. Kad sve prođe, odluči čega ne želiš da se sjećaš. Ako sve prođe. Ne zaboravi ispite koje neki nisu položili.

19. Ali, ne zasnivaj sebe na tom. Ne čekaj priliku da uzvratiš. Osveta je van tebe. Tuđa stvar. Ako preživiš, živi za sebe i one koji su preživjeli s tobom.

20. I, još, nikad ne povjeruj da si Gospodar Istine. Niko to nije. Tebi je izgledalo tako. Drugom – drugačije. Djelić svoje istine zadrži za sebe. Valjaće jedino tebi. Odreci se prava na pisanje istorije opsade. Ne protivrječi imenima onih koji su probrani za mrtve heroje. Ne nadaj se da ćeš uspjeti popraviti ništa, nijednu zaostalu nepravdu. Onog trenutka kad si ugledao prvi leš na ulici, poslijeratna historija već je bila napisana. U nju samo poslije uvrste imena ljudi, gradova, planina, utvrda koje su se slavno odbranile i utvrda koje su slavno pale. Za tvoju istinu tu nema mjesta.

Sada, kad znaš sve ovo, pokušaj sačuvati sebe, možda i svoju glavu. Ako ne uspiješ, barem ti neće biti dosadno.

SLAVNI GLUMAC

Slavni glumac, potpuno pomahnitao, trči ulicom velikog grada, s pištoljem u ruci, razbarušen, poderan, prljav. Prilazi slučajnom prolazniku, koji ga, naravno, odmah prepoznaje. Slavni glumac urla svojim dubokim glasom, prijeti da će ga ubiti, maše pištoljem. Slučajni prolaznik blago se smješka, siguran da je kamera skrivena negdje. Osvrće se, gleda. Slavni glumac puca iz svog pištolja i metak pogađa slučajnog prolaznika baš u srce. Smrt ga zatiče s osmjehom na licu, jer on još uvijek vjeruje da će se njegova žena obradovati kada ga vidi na televiziji.
Slavni glumac, oko kojeg se već okupila gomila znatiželjnika, sigurnih da je riječ o uličnoj predstavi, odlučuje, umoran od svega, da se ubije. Polako prinosi cijev pištolja sljepoočnici, mrmlja nešto, povlači oroz, ali metak se zaglavi u cijevi. Slavni glumac kriknu, a zatim, potpuno slomljen spušta ruke niz tijelo, pada na koljena i jeca, oborivši glavu na grudi. Zatim se, polako, sasvim umiri.
Svi okupljeni dugo aplaudiraju i kliču njegovo ime.
Slavni glumac ustaje i poklanja se.

O ŠAKAMA
(i jednako lijepim stvarima)

Viđao sam šake, od granita, od mramora, na spomenicima našoj prošlosti. Najčešće ih je bivalo dvoje, ona i on, okamenjeni, zagledani u budućnost, krenuli tamo, iz slavne prošlosti. Ako bi spomenik bio izliven od bronze, zelena patina činila ih je sličnim čudovištima iz močvare. Koračali su teški, mišićavi, ona i on, uvijek u istom mjestu, poput pantomimičara, oslonjeni jedno na drugo. U naš grad jednog dana uvezli su golubove iz drugog, većeg, grada, da bi na glavnom trgu, oko spomenika, bilo živo i veselo. Nije zbog toga postalo ni življe ni veselije. Golubovi su uskoro zasrali sve spomenike, namnožili se i otjerali lastavice iz grada.

* * *

Viđao sam šake, kako prijete. Mnogo njih odjednom. Sve u istom smjeru. Vlasnici tih šaka, odobravali bi nešto što bi govorio onaj s bine, i ta prijetnja bivala je upućena nekom drugom, manje dohvatnom, dalekom, da kad vidi – zna, da kad čuje – bježi, jer – šake su spremne i odluka je donesena. Vikali bi nešto, ali riječi nisu važne. Na svim jezicima viču isto. Neka imena, psovke, narodne poslovice prerađene za tu priliku… Velike riječi, uglavnom.

* * *

Viđao sam šake, kako tuku. A kad bi onaj, kojeg su tukli, pao, nastavili bi da ga tuku nogama. Da se ne saginju, ljudski praktični. Kasnije bi, namrgođeni i zadovoljni, puhali u svoje vrele šake, da ih rashlade, da ih pohvale. Nikad nisu puhali u noge. Onaj kojeg bi tukli u početku bi stiskao šake, a kasnije bi mu postalo svejedno. Ostao bi ležati tako, teško dišući, u lokvi vlastite krvi.

* * *

Viđao sam ljude bez šaka i šake bez ljudi. Ako je čovjek bez šake i ako je to jedino bez čega je, može se nekako. Problemi s priborom za jelo prevaziđu se ubrzo. Šaka bez čovjeka ozbiljnija je nevolja. Za nju nema nade. U posljednje vrijeme doktori znaju prišiti otkinutu šaku za ostatak ruke. Čovjek tako dobiva pravo na grešku, pravo da izgubi šaku i da mu se ona vrati. A šaka tako očajnički treba čovjekovu glavu i srce, njegovu vrelu krv. Sama šaka nije ništa.

* * *

Viđao sam svete šake, relikvije, po crkvama. Pozlaćene, s draguljima. Bilo bi divno da ih se može ponovno prišiti za tijela svetaca. Ako tijelo ne bi bilo jednako pozlaćeno, sve bi ličilo na junaka iz stripa. Ako bi i ono bilo zlatno, s draguljima, taj strip bi valjalo nacrtati. U njemu bi zlatni junak, optočen draguljima, svojom zlatnom šakom dijelio pravdu, nekom oprost, nekom muke paklene. Savršeni vladar sudbine.