Stevan Tontić [1]

OŽIVLJENI PEPEO BUHENVALDA

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Ivan Ivanji (1929) ima u svom opusu desetak romana, tri zbrike pripovjedaka, dvije knjige publicističkih tekstova, kao i knjigu eseja Nemačke teme. Ivanji je izvrstan poznavalac njemačke kulture i njemačkog jezika ("Ni na jednom drugom jeziku ne znam tako da se izrazim"). Preveo je mnoge važne autore sa njemačkog na srpski, ali i neke naše pisce na njemački. Njegov roman Čovek od pepela posvećen je jednoj bitno njemačkoj temi – žrtvama poznatog koncentracionog logora Buhenvald (Buchenwald). Buhenvald leži neposredno kraj grada Vajmara (Weimar), u Vajmaru je živio najveći njemački pjesnik – Gete (Goethe). Ima li "njemačkije" teme od ove?
Kao dječak od petnaest-šesnaest godina, Ivanji je (kako piše u bilješci o piscu) ratnu 1944. i 1945. godinu proveo "kao Jevrejin u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald, kao i u radnim komandosima Buhenvalda". Poslije rata Nijemci su bivši logor na brdu Etersberg kraj Vajmara pretvorili u memorijalni centar. Razvili su veliki "rad na sjećanju", na "prorađivanju" i "prevladavanju" svoje neposredne prošlosti – epohe nacionalsocijalizma i stravičnih zločina nacista u ime njemačkog naroda. Preživjele logoraše pozivali su o godišnjicama oslobođenja logora da na licu mjesta učestvuju u ritualima sjećanja na strahote prisilne logoraške "egzistencije nasmrt". Tako je i Ivanji, koji je nosio zatvorenički broj 58116, više puta posjetio Memorijalni centar Buhenvald, razgovarao s direktorom Centra o problemima djelatnosti te i takve institucije. Direktor (istoričar po struci) je na početnim stranicama romana predstavljen kao neko ko najozbiljnoje razmišlja o svom poslu i mjestu na kojem se nalazi, pri čemu možemo pretpostaviti da je to vjeran piščev zapis o svom sagovorniku: "Hteo bi da se ozbiljno shvati činjenica da je Hitler došao posle Getea i da između njih postoji određena veza. Naravno da to ne treba da znači da je Gete pripremao Hitleru tle, iako je kao tajni savetnik bio prilično autoritativni državnik, ali, što se tiče Vajmara, prosto se mora konstatovati da vrhunska kultura ne samo da nije bila rezistentna na zarazu nego je varvarstvo nastalo u središtu kulture."
(Poznato je da je to pitanje mučilo mnoge, među njima i Tomasa Mana koji se tim dodirima, da ne kažem "domunđavanjima", visoke kulture i varvarstva posebno pozabavio u jednom nenadmašnom eseju.)
Ivanjijev roman temelji se na doživljajima slučajno preživjelog logoraša kao višekratnog posjetioca Memorijalnog centra Buhenvald (posljednja posjeta 2006 godine). Glavni junak i narator u romanu tako je sam pisac, koji u svom djelu vješto združuje fakta i fikciju, izvještajno-realistički i imaginativno-poetski stil. A najznačajniji događaj u romanu, epicentar oko koje kruži piščeva fantazija, jeste slučajno otkriće 701 urne sa pepelom spaljenih leševa buhenvaldskih logoraša. Te urne su otkrivene tek 1997. među gredama krova bivšeg krematorijuma – pronašao ih je jedan krovopokrivač. Tako je ovaj majstor naišao na zaboravljene tragove čudovišnog nacističkog "majstora iz Njemačke", kako je samu Smrt u izvedbi Trećeg Rajha imenovao Paul Celan (u čuvenoj pjesmi "Fuga smrti"). Pošto su urne decenijama stajale otvorene, pepeo je iz njih najvećim dijelom već bio izvjetrio. Ostaci pepela konačno su stavljeni u jedan sarkofag i sahranjeni uz ekumensku ceremoniju u zajedničku grobnicu pored buhenvaldskog zvonika.
Predstava pepela u koji su pretvoreni toliki ljudski leševi razbudila je i razigrala piščevu fantaziju kao rijetko kada, na provokativan i književno plodotvoran način. Iz pahuljica pepela piscu se najprije javljaju glasovi buhenvaldskih "mrtvih duša". Iz njih postepeno nastaje neko fluidno, magleno tijelo slično oblaku, "biće" koje još traži svoj oblik, u stvari avet koja treba da opominje i uznemirava savjest živih. ("Napašćemo njihovu zaboravnost, jačati snagu njihovog sećanja", kažu ti avetni glasovi). To "biće" postaje fantomski "čovek od pepela", maštovna tvorevina koju sam pisac upoređuje sa Homunkulom iz Getova Fausta. Očito, Gete je jedno od važnih imena u romanu, budući da – mada antipod Hitleru – valja ipak podsjećati na neobjašnjivu "zarazu" varvarstvom, zarazu kojoj je u jednom istorijskom trenutku podlegla nacija što je u svojoj modernoj kulturi imala duhovne veličine poput jednog Getea. I mada naglašava da smrt "svakako nije izmišljena ni u Buhenvaldu na brdu Etersberg, ni u Vajmaru", Ivanji ipak podsjeća na jedan bizarni detalj moguće imitacije Getea od strane esesovaca: "Nije nimalo slučajno što su za svoju značku izabrali srebrnu mrtvačku lobanju. To nije isto kao kad Gete lobanju svog prijatelja Šilera drži na plavom somotu pod staklenim zvonom na pisaćem stolu." Ali odmah slijedi pitanje: "Zar zbilja nije isto?"
Ivanji je pisac koji propituje istoriju i njene aktere, nastoji da razotkrije "tajne veze" u zbivanjima, a njegova pitanja, upućena stvarnim ili imaginarnim sagovornicima, znaju biti dosta neugodna. Pisac konstatuje da je Vajmar 1999. godine "kulturna prijestonica Evrope", ali da je to i godina u kojoj NATO bombarduje njegovu zemlju, što je koincidencija koja ne može tek tako da se primi. Pisac izražava i žal za svojom nedavno rasturenom zemljom Jugoslavijom, za njenim u ratu postradalim gradovima kao što su Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, Srebrenica ili Priština, uključujući tako u svoj logorološki narativ i zapažanja o aktuelnoj sudbini svoje donedavne i sadašnje zemlje. Time je mreža toponima, pojmova i podataka koji figuriraju u romanu proširena do stepena svojevrsnog, pomalo feljtonističkog "zasićenja" istorijom i kulturom. Pisac se od mogućeg "presoljavanja" teksta podacima i znanjima te vrste spasao prije svega upošljavanjem svoje pjesničke imaginacije, razgrćući i oživljavajući ljudski pepeo Buhenvalda.
O čemu zbore glasovi spepeljenih logoraša u romanu?
O raznim stvarima. O životu, vjeri, stradanju. O svojim najmilijama, i svojim grijesima. Tako jedan pepelnik kaže (odgovarajući glasu kod koga da je mržnja prema ubicama nadživjela njegovu smrt): "Moje je telo izgubilo život u smrti, ali poruka milosrđa se ubiti ne može, zar nije tako? (..) Moji gresi me bole i dalje, ali znam da će mi biti oprošteni kroz spasitelja našeg Isusa Hrista."
U Vavilonu glasova iz pepela javljaju se predstavnici mnogih naroda i jezika. Ruski inženjer iz Rostova na Donu, Ciganin iz Gradišta, danski policajac iz Kopenhagena, jevrejski trgovac živinom iz Ljvova, knjižar iz Praga, profesor matematike iz Kijeva, neki Francuz… Svako od njih je "sada delić ove neiskazive mase." Pisac ih upoređuje s treperenjem u vazduhu, sa samom muzikom. Ali – "Odlučujući su ipak jezici a ne muzika". Glasovi spepeljenih "Pokušavaju da se artikulišu na nemačkom, ruskom, danskom, jidišu, češkom, srpskom, mađarskom, francuskom, italijanskom, grčkom, poljskom, i španskom i na bezbroj drugih jezika i dijalekata."
U avetnom "čoveku od pepela" skupljeno je, združivanjem i poetsko-alhemičarskim "miješanjem" pepelnih pahuljica, najstrašnije iskustvo miliona ljudi, istinsko znanje čovječanstva o sebi. To znanje, vjeruje logoraš i pisac Ivanji, trebalo bi da se prenosi na generacije živih, da se ne zaborave nezamislivi zločini čovjeka nad čovjekom.
Posebno zanimljiva i provokativna (neočekivana!) nit u romanu jeste svojevrsna polemika ili parnica sa Horhe Semprunom, svjetski poznatim i uvaženim piscem koji je preživio Buhenvald i opisao ga u više svojih knjiga. Ivanji piše da ga je "sam Semprun pozvao" na bespoštedno svjedočenje o Buhenvaldu kada je rekao: "Možda mi povratnici treba da govorimo u ime nestalih, mi koji smo se spasli u ime brodolomnika koji su se utopili." Iako ga je neko poput samog Sempruna spasio sigurne smrti (već je bio raspoređen u transport za Aušvic), Ivanji na Semprunov posao u "radnoj statistici" ili "pisarnici" logora gleda očima filozofski zapitanog, nesmiljeno objektivnog posmatrača i izvještača. Na jednom od najjačih mjesta u romanu pisac pravi ubjedljivu razlikovnu sliku svog položaja u logoru i položaja radnih statističara i pisara koji

"su donosili odluke o tome ko će živeti, a ko umreti. Princip je bio u
prvom redu spasavati komuniste, pa socijaldemokrate, a zatim
mlađe, umesto njih žrtvovati iscrpljene i bolesne, za koje inače više nije
bilo nade. Neko je preuzimao na sebe odgovornost da kaže za koga ima
nade, a za koga je nema. To se moglo i zloupotrebiti. Semprun precizno
opisuje kako je jednom antipatičnom Rusu zapretio da će ga "poslati
na transport"!
Horhe Semprun je kao logoraš bio gospodar života i smrti. To ga
razlikuje od mene. Ne samo to što je šest godina stariji. Ne samo to što je
mnogo poznatiji pisac, a posle pada Franka bio je i ministar kulture Španije.
Mene niko nije pitao da li se slažem da mi promene zanimanje.
[Semprunu su, naime, zanimanje "student filozofije" koje je sam
prijavio, promijenili u "gipsar." – S. T.] Za mene je Semprun bio, za
mene Semprun jeste jedan od njih. Za razliku od njega, ja sam neko iz
anonimne mase. Prominentni zatvorenici su u logoru bili elita, bili su
gotovo isto toliko udaljeni od mene kao esesovci, bili su ili anđeli ili
đavoli, ali đavoli su takođe samo anđeli koji su se odrekli svog Boga. Oni
su za mene bili čak i opasniji od esesovaca, jer su na moju malu sudbinu
imali neposredniji uticaj. Za mene, bezimenog dečaka, nikad se nije
pobrinuo ni jedan esesovac, a kamoli političko odeljenje, Gestapo ili šta
ja znam kako su se zvale sve te instance i institucije, kao što se čovek iz
dezinsekcije i deratizacije ne brine za pojedinačnu stenicu ili pacova.
Ali neko mi je spasao život na taj način što me je naimenovao za
zidarskog šegrta i zime 1944/1945. poslao u Nideroršel. [Tamo je mogao
da čita Ničea i Pirandela – S. T.] Neko od njih. Možda neki Semprun. Da
sam vernik, rekao bih, neka bude blagosloveno njegovo ime. Ali ja to
ime nikada nisam saznao."

Negdje pri kraju romana Ivanji će još jednom pecnuti Sempruna. Na proslavi 60. godišnjice oslobođenja logora (2005) Semprun je u vajmarskom pozorištu rekao da za deset godina neće više biti preživjelih pa ni njihovog "živog sjećanja" na logor. Ivanji misli da je Semprun tu "u pravu", ali ipak veli: "On ne zna za postojanje Čoveka od pepela. Velik je pisac, ali za njega nema čula. On je osvedočeni realista stare škole".
Ivanji je u svom obimom nevelikom ali vanredno zanimljivom i značajnom romanu demonstrirao mogućnost svojevrsnog simbiotičkog stila realizma i poetske fantastike. Na jednom mjestu je čak dao prevagu ovom drugom: "Pa ipak, legende su istinije od svakog izveštaja. Poezija ne laže baš često, a ako uopšte laže, laže lepše nego istorija. San je uvek realniji od stvarnosti." Ovako je Ivanji pravdao jedno "nerealistično", tj. "metaforično" mjesto upravo iz Semprunova govora u kojem je ovaj pomenuo navodne zelene izdanke iz panja legendarnog Geteovog hrasta na Etersbergu, hrasta koji je u stvarnosti možda ipak bio - bukva. (Buchenwald je Bukova šuma!).
Bukva ili hrast, Ivanji ili Semprun - najvažnije je da smo ovim romanom dobili upečatljivo štivo iskusnog pisca koji itekako ima šta da nam kaže. Ne samo na jednu od "najnjemačkijih" nego i univerzalno ljudskih tema.

Ivan Ivanji:Čovek od pepela, Stubovi kulture, Beograd 2006.