Robert Alađozovski [1]

LINIJA ŽIVOTA - LINIJA SMRTI

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Današnje stanje makedonske kritike plod je neobično dugog i iscrpljujućeg rata realista i modernista. Kao i u svakom drugom ratu, izvorna causus belli se vremenom zamagljivala, pod stare povode uvlačile su se nove premise (u toku posljednjih 20 godina desio se rat stukturalista i post-strukturalista), prelaženja na protivničku stranu i dezerterstva postala su česta pojava, a kritika je postala društvo u kojem su generali (univerzitetski establišment) vodili glavnu riječ, da ne kažem diktirali okolnosti. Nasuprot ovom elan vital-u visokog oficirskog kadra, koji je uspio da se naoruža najsavremenijim književnim i kritičkim teorijama i da puca iz njih kao da je riječ o projektilima zemlja-zemlja (strukturalizam) ili da ih koristi kao višecijevne raketne bacače (kritički pluralizam), niži kadar i vojska počeli su da žive u strahu. Dnevna kritika je nestala, književni dodaci su se ugasili, a stranice književnih i drugih časopisa, koji su se u međuvremenu značajno nakotili, punile su se interpretativnom, promotivno-informativnom, prigodnom "kritikom", koja je (kao i rak, opaka bolest današnjice) pojavom svake nove "kritičke jedinice" trasirala sve izvjesniji put ka "smrti" kritike - ka konačnom ostvarivanju njene beznačajnosti i anemičnosti, u jalovom pokušaju da stvori književne vrijednosti i nametne kritičko mišljenje u široj društvenoj sferi.
Ali činjenica je da je i ovaj rat, kao što to uostalom biva i sa svakim drugim ratom, osigurao mnogo posla književnoj istoriji. Bez obzira na to o kom se istraživanju radi, postaje neobično to što se tokom tolikih godina i na tako malom prostoru kakav je makedonska književnost, pokreću ključna pitanja o kojima se debatuje i na koja se traži odgovor: Zašto, koliko i kakva kritika? Dileme u vezi s legitimizacijom kritike, koje su se na anglosaksonskom govornom području ponovo pojavile 2003. godine (Manifest o književnim studijama Marxori Garber) i 2004. (Zašto je važna književnost? Frenka Parela), kod nas se razrješavaju u toku osamdesetih i devedesetih (pod uticajem francuske kritičke misli); tako da su Danilo Kocevski i Atanas Vangelov već u to vrijeme imali čiste i jasne pozicije. Obje strane nametnule su standard elaborirane, argumentovane i učene kritike. Saglasile su se da kritika, ipak, treba da sudi. Čak su uspjeli da se dogovore i o najtežem pitanju: pitanju istine. Uz posredovanje samorevidiranog Cvetana Todorova i uz pomoć njegovog "horizonta istine", strukturalisti i poststrukturalisti (eho makedonskih realista i postmodernista) dogovorili su se o sljedećem: istina nije tačka od koje se polazi, već tačka ka kojoj se ide, a pozicija kritičara je subjektivna i ostrašćena, ali stremi se ka tome da otvori najveći broj horizonata. Za kritiku je bitno ne samo kako, nego i što, priznali su strukturalisti. Les exstremes se touchent, ponosno je konstatovao Vangelov.
To je to s aspekta književne nauke. S aspekta književne prakse, kadrovske i kulturne politike, stvari nisu nimalo ružičaste. Les extremes se dispersent. Ni jedni, ni drugi nisu uspjeli da pokrenu ili održe bar jedan uticajan kritički časopis, ni kad je riječ o naučnoj, ni o dnevnoj kritici: nešto kao zmijarnik u kojem bi se "kritičari od formata" (Blaže Koneski) kotili i formirali. Ni jedni, ni drugi, posredno ili neposredno, nisu uspjeli u najnovijim naporima da na svojim katedrama (a kamoli drugdje) ubace kritički i kritičarski orjentisane mlade istraživače. Oni koji su već postojali ili su promijenili dresove ili su se okanili "ćorava posla".
U jednoj takvoj situaciji tzv. dnevne kritike u Makedoniji nema, a tamo gdje je ima, nije pomjerena s pedesetogodišnjih stajališta: "malo da hvali, malo da kudi" (u negativnoj vizuri Blažeta Koneskog), što dopunski dovodi do kulturne atmosfere u kojoj su i dalje "sve mačke crne" (opet Koneski), odnosno "i vrijedni i bezvrijedni, svi dobijaju pohvale i priznanja".
U tom pravcu posebnu krivicu imala je državna vlast, koja je - kupujući intelektualni mir i bez političkog kapaciteta da stvori i realizuje kulturnu politiku, umjesto da presiječe i da odabere jedan ili dva časopisa iza kojih će čvrsto stati logistički i kojima će obezbijediti dostojanstvo profesije i skupu infrastrukturu za praćenje svjetskih tokova - omogućila da sve ruže cvjetaju, a da pritom, svih tridesetak časopisa (uključujući i one pokrenute uz nevladinu, fondacijsku pomoć) dobijaju pare samo za pokrivanje štamparskih i eventualno nekih sitnih tehničkih ili prevodilačkih troškova. Drugim riječima, da im se pomogne koliko da se ne ugase.

Dimitar protiv Dimitra

Bitka između realista i modernista krenula je početkom pedesetih godina prošlog vijeka: prema navodima jednog tabora: godinu-dvije prije referata Miroslava Krleže na ljubljanskom Kongresu jugoslovenskih pisaca 1952. (Đurčinov, 179); a prema navodima drugog: godinu-dvije poslije "Krležine sirovice" (Vangelov, 109). Datiranje je važno zbog prirode odlikovanja: je li nož vađen “na mrtvoga Germanca", što bi se reklo u Kumanovu, odnosno je li se samo "pišalo uz vjetar" (omiljena metafora Vangelova), ili je riječ o autentičnom mladalačkom “oslobađanju od krutih soc-realističkih šema" i "rigoroznih ideoloških diktata" (Đurčinov, 178).
Predvodnik realista je Dimitar Mitrev, učenik bugarske "teorije odraza" Todora Pavlova, na osnovu koje sudi i o estetskim, i o etičkim, i o intelektualnim postupcima makedonskih pisaca. S druge strane je mladi Dimitar Solev, pobornik novog i pobornik "interesantnih, ovovremenih i autentičnih karaktera", koji se zalaže za autonomnost stvaralačkog čina, a staje nasuprot "površnom folklornom naturalizmu" i "pedagoški shvaćenom vaspitanju" (Šeleva, 310 - 311). Poslije desetak godina ratovanja, bitku dobijaju modernisti, iako realisti minimiziraju njihov uspjeh , govoreći da je ova bitka već bila izgubljena (Titovim "Ne", 1948), a njihova strategija je bila jedan vid ofanzivnog povlačenja, silaženja s istorijske scene uz što više buke. Možda baš u prilog ovoj tezi ide i kontradiktornost koju je uočila Elizabeta Šeleva, a koja govori o tome da realisti brane intimnu liriku i postavljaju je kao vrijednost koju pretpostavljaju modernom izrazu, iako su je samo nekoliko godina prije toga oštro kritikovali.
Utjeha realistima u naredne tri decenije ostaje građenje ikone palog borca u toj bici, legendarnog Dimitra Mitreva, prvog i neprevaziđenog "kritičara od formata", zatim likovanje nad "dezerterstvom" Dimitra Soleva iz kritičkih redova (taj poražavajući čin i kasnije će slijediti moderniste kao taman fatum) i zamagljivanje razlika: niti su modernisti toliko moderni i nedogmatski, a još manje superiorni estetski, nitu su realisti toliko neupućeni, nemoderni, a najmanje od svega plitki i banalni u svojim stavovima. Ono što gube operativno, realisti nadoknađuju strateški: pozicioniranjem svoje tvrđave: Katedre za makedonski jezik i Katedre za jugoslovenske književnosti - i postavljanjem u poziciju što bližu državnoj vlasti i državnoj nauci, nacionalnim vrijednostima i mitovima.
Za dalji tok rata čini se da je od ključne važnosti bila promjena tabora modernističkog generala Ganeta Todorovskog, koja ima neočekivane rezultate u kadrovskoj politici. Mladog topa Atanasa Vangelova (solidnog učenika francuskog strukturalizma) okreću i ubacuju u igru na mjestu (već i u žitijskom smislu pokojne) kraljice. Stratešku slabost, oskudicu u ljudskim resursima i po kvantitetu i po kvalitetu, izazvanu neatraktivnošću lokalnog u odnosu na globalno, đavolskom privlačnošću novuma pred tradicijom, realistički generalštab prevazilazi poznatom tehnikom (istom koju je koristio i RAF u Drugom svjetskom ratu) - umnožavanjem snaga: oni sve više puštaju topa-kraljicu da stalno i svuda igra. To je simpatična, i na operativnom nivou neravnopravna, viteška igra!
Za razliku od realista, koji se polako uče da štede i da maksimalno koriste resurse, zahuktali modernisti se razbacuju. Modernisti strateški dobro procjenjuju potrebu za građenjem sopstvene tvrđave, nasuprot već dvostruko utvrđenim realistima. S tim ciljem se formira Katedra za opštu i komparativnu književnost 1981. godine. U prilog modernistima ide i odlična personalna pozicioniranost topa, generalisimusa Đurčinova, koji na individualnom nivou, kao provjeren dijalektički marksist i čovjek otvoren za pluralne zapadne epistemologije, uspijeva da odrazi generalno oksimoronsko opstajanje zajedničke domovine kao prozapadnog samoupravnog socijalističkog društva. Ali na operativnom nivou, koristeći izobilje ljudskih resursa, oni dozvoljavaju da gube i pione, i lovce, i topove koji ubrzo nakon bljeska u sferi kritike znaju da dezertiraju nolens-volens, tražeći sebe u hiljadama drugih profesija.
Sumirajući dugogodišnji rat realista i modernista, možemo da rezimiramo da se otegao kao Fukoovo klatno, pri čemu su binarni opoziti kontigentno gutali podpoetike, podopredjeljenja, nove i različite pozicije. Grupisanje i transformacija realista u: magične, neo-, hiper-realiste, u strukturaliste, semiotičare, neoistoriciste i teoretičare ideja, s jedne strane; i modernista u: neosimboliste, fantastičare, postmoderniste, dekonstruktiviste, postkolonijaliste i druge postiste, s druge strane - nema veze s uobičajenim ideološkim, aksiološkim i epistemološkim podvajanjem karakterističnim za zapadnu civilizaciju, iz koje ove ideologeme i episteme dolaze. Naprotiv, mehanizam na osnovu kojeg klatno funkcioniše nije toliko princip sličnosti, koliko princip bliskosti. Kako drugačije da se shvati to što su se dvoje strukturalista Katica Ćulafkova i Atanas Vangelov našli na različitim stranama, izazivajući međusobnim projektilima mnogo štete budućim generacijama. Ili, kako inače objasniti smrtno neprijateljstvo između dijalektičkog marksizma Đurčinova i ljevičarskog strukturalizma Atanasa Vangelova. Dalje, Vangelov i Danilo Kocevski praktikovali su sličnu metodološku kritiku (obrazloženu, eruditivnu, preciznu, iako je prvi više volio analize, a drugi sinteze), koristili su gore-dolje istu literaturu, a našli su se na različitoj polemičkoj strani. S druge strane, početni dekonstruktivizam Venka Andonovskog, suočen sa strukturalističkim šinjelom mentora Vangelova, jedva nalazi rezultantu u semiotici, da bi zatim i on dezertirao iz kritičarskih redova.
Uzroci njihovih razlika i suprotstavljenosti, a time i polemika, više su se tražili u sferi etičkog, karakternog, čak ličnog vaspitanja i rafinmana, nego u poetici.

Dva kritička modela

Kako kritikuju realisti (strukturalisti), a kako modernisti (postmodernisti)?
Osnovni cilj kritike prvih je presuđivanje. Za njih je teorija alatka na osnovu koje će izvesti i izreći svoje sudove. U uslovima u kojima je paraliterarna politička moć partije bila ključna za konačnu "presudu", teorijska pomoć i nije bila toliko značajna, pa je Mitrevu i rudimentarna teorija odraza bila dovoljna. Strukturalizam Atanasa Vangelova javlja se u drugim društvenim uslovima, u kojima politička moć već nije tolko ogoljena, tako da se u okviru kritičkog suda akcenat postavlja na razornu moć teorijske alatke (da ne budemo nepravedni, strukturalizam kao imanentan kritički metod odbija paraliterarni sud - iako Vangelov, kao retorički ali i nedozvoljiv argumentacijski faul, često koristi psihologiziranje). Da bi imao što besprekorniju teorijsku argumentaciju kao osnovu za sud, Vangelov stremi da stvori što savršeniji, holistički teorijski model. Zato on, posvećenošću rijetko viđenom u makedonskoj nauci, temeljno proučava strukturalizam. Autore strukturalizma zna u detalje, pritom detalje koristi kao dio svog erudicijskog šarma, a insistira na osnovnoj gramatici strukturalizma, kao sigurnoj alatki za naučnu provjeru književnog pisma. Naročito je zavodljiv kad tautološku i nepreciznu rečenicu mnogih makedonskih kritičara pokušava da prevede, a time i da je opere i pripremi za razumnu konzumaciju.
S tako izrađenim kritičkim metodom Vangelov počinje da vrjednuje makedonsku književnost. Ali baš ono što predstavlja kvalitete ovakvog kritičkog metoda s jasnom teorijskom bazom, s unificiranim i preciznim vokabularom, s dosljedno sprovedenom argumentacijom, s funkcionalno izvedenim sudovima - ujedno postaje njegov glavni problem. Čim čitalac uspije da pohvata uzde svih tih kataliza, indicija, hipotaksi, hiponimija, "zna" i "treba", "želi", to postaje izuzetno zamorno i dosadno za čitanje – nešto poput tričetvrtinskog tehno-ritma; tupca, tupca, tupca … Budući da je ovako, slijedi da je tako, a ako nije ovako, ne može ni tako i sve tome slično - Vangelov secira žabe makedonske književnosti, govori o tome koja su srca veća, a koje noge simetričnije; ali, izbjegavajući da se upusti u strukturalistički neutemeljen govor raznih teorijskih metafora, ne uspijeva uvijek da nas ubijedi u to zašto nam se ova žaba čini ljepšom od neke druge. Zašto nam se predozirane genitivne metafore Radovana Pavlovskog više sviđaju od istih takvih koje piše Petre Bakevski, pa čak i od onih koje umjereno upotrebljava Blaže Koneski? Umjesto da nam razjasni to, Vangelovljev strukturalizam nas ubjeđuje kako smo mi kao čitaoci u zabludi i kako, na osnovu stroge teorije strukturalizma i njenih postulata o tome kako se pravi dobra književnost, treba da uživamo u onome što piše Blaže Koneski, dok je, kad je riječ o Petru ili Radovanu – sve sasvim svejedno; zato što ni jedan, ni drugi nisu prošli lakmus genitivne metafore.
Dakle, u osnovi Vangelovljevog kritičarskog modela jeste pranje svakakvog vida književne odjeće univerzalnim praškom marke struktural. Ako nekim slučajem ne iščeznu mrlje, to je zato što je - roba turska.
Drugačiji je kritičarski pristup kritičkog pluralizma postmodernista, u okviru kojeg najobimniji i najvrjedniji rezultat ima Elizabeta Šeleva. Šeleva ima emfatički odnos prema umjetničkom tekstu. Ona ne izvodi sud putem argumentacijskog postupka, već samim izborom umjetničkog teksta o kojem će pisati. Drugim riječima, čim jednom odabere materijal, Šeleva koristi onaj prašak za koji misli da će najbolje očistiti mrlje. Da bi istakla sjaj ona će dodati Lenor, pa čak i Kalgon da bi iščistila i kamenac s bubnja. Tu strategiju sama Šeleva opisuje kao mistagošku. Kritičar je čitalac posebnog reda, on razotkriva tajne teksta, vodi nas kroz lavirinte misli i ukazuje na razna značenja. Zato je kritika Šeleve interpretativna, ona tumači i hermeneutična je. Njena tumačenja, koliko odgonetaju, toliko i nadopunjuju značenja otkrivena u umjetničkom tekstu. Ukoliko odabere da analizira simbolistički ili nadrealistički tekst, Šeleva ga dopunjuje referencama uzetim iz simbolističke poetike ili teorije (Vangelov bi u takvim slučajevima citirao strukturalističke analize nadrealizma).
Kad kaže kritički pluralizam, Šeleva misli i na riskantno, stalno otkrivanje, iščitavanje i informativno apliciranje najnovijih teorijskih metoda i modela. U tom smislu, njena mistagoška uloga je za generacije novih kritičara još značajnija. Šeleva je jedna od rijetkih, ako ne i jedina koja je u svojim kritikama primjenila modele post-kritike, kulturnih studija, "balkanizma", post-kolonijalne kritike, feminizma, i nekih drugih teorijskih pozicija, individualnih i nedovoljno rasprostranjenih da bi mogle oformiti pokret.

Katehrezis - pokušaj lokalne episteme

Ako pogledamo oba pristupa kao krajnosti jedne iste cjeline u smislu odnosa makedonske kritike prema svjetskim modelima, primjetićemo isti nedostatak - eklektički odnos prema već uspostavljenim kritičkim modelima, najčešće zapadne provenijencije. Taj nedostatak, to kaskanje za svjetskom kritičkom mišlju, Vangelov rješava dimitarmitrevski: što bismo trčali za svim bjelosvjetskim dekadentnim kritičkim teorijama i modelima!? Dovoljno je da proglasimo jedan za svoj (socijalizam, "odražavanje", strukturalizam), pa da se na osnovu njega dalje samostalno produbljujemo. Tako ćemo poništiti i zaostatak za svijetom, i svoje logističke nemogućnosti da slijedimo svjetsku scenu. Korak sa svijetom Šeleva rješava na milanđurčinovski način - putem maksimalnog ubrzavanja teorije ubrzanog razvoja makedonske književnosti: sve je manja distanca između pojave nekakvog kritičkog modela i naše kreativne apsorpcije.
U tom smislu dosad se nije pojavio kritički i teorijski model koji bi bio izvorno naš. Skice za jednu moguću epistemologiju nečega što bi bilo autentično i lokalno naše zacrtao je filozof Branislav Sarkanjac u knjizi "Makedonski katehrezis" (2001), iako ta epistema još uvijek nema svoju kritičku ili zaokruženiju teorijsku elaboraciju.
Sarkanjac ima jedan neohegelijanski poriv da Makedoniju učini zemljom prvog svijeta. Međutim, znajući i istorijske procedure, i aktuelne parametre potrebne za jedan takav poduhvat, on je potpuno svjestan činjenice da se to ne može dogoditi. I više od toga, čini se da Makedonija nema kapacitet ni da se svrsta u zemlje drugog svijeta, koje imaju realne šanse da jednog dana dostignu one prve. Prema Sarkanjcu, Makedonija ne može da se definiše ni kao zemlja trećeg svijeta, kao jedan novum koji se upravo konstituisao na istorijskoj sceni, zato što su identitetski markeri ove nacije već zauzeti ili uzurpirani od strane susjednih zemalja. On Makedoniju vidi kao zemlju četvrtog svijeta. Kako da Makedonija napravi kengurski skok s četvrtog na prvi kolosjek - kako biti četvrti, a imati vrijednost prvog? Sarkanjac smatra da današnja tehnološka kultura, kao i istorija filozofije, nude takvo rješenje. To rješenje je katahrezis. Za ostvarenje ovog cilja on predlaže troskok. Budući da nije mogla da ostvari i organizuje državnu nauku u hegelijanskom smislu riječi, nova država raspoređuje ono što ima, ono što je uspjela da nađe. Metod je "brauzibilnost". O jednoj datoj temi pišeš na osnovu onoga što nađeš na internetu, pošto uneseš ključne riječi. Od onoga što ti je program za pretraživanje izlistao zasnivaš svoj tekst bez obzira na to iz koje korjenske tradicije (lijeve ili desne, francuske ili anglosaksonske, strukturalističke ili poststrukturalističke) dolazi referenca. Tako se stvara brahijalna forma: "slika identiteta koja visi u vazduhu" (Sarkanjac, 53). Kako se legitimiše ta slika? Odnosno, kako da joj se doda nešto kao što je korijen ili stablo? Katehrestičkom upotrebom riječi. Koristiš postojeći termin da bi opisao ili objasnio neku lokalnu, autohtonu pojavu, iako znaš da time iskrivljuješ izvorno značenje pojma.
Predlog za ovakvu epistemologiju još uvijek nema konkretno primijenjen model. Osim metaforizacije episteme u odnosu na Makedoniju, izvedene inherentno od strane samog Sarkanjca.

Citirana literatura:
1. Atanas Vangelov, Makedonski pisateli, Kultura, 2004.
2. Milan Đurčinov, Makedonska kniževnost, Studentski zbor, 1996.
3. Danilo Kocevski, Moderno i postmoderno, Makedonska kniga, 1993.
4. Branislav Sarkanjac, Makedonski katehrezis, 359, 2001.
5. Elizabeta Šeleva, Otvoreno pismo, Magor, 2003.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović