Dean Duda [1], Milivoj Solar [2]

OD SERVANTESA DO KAFKE

Sarajevske Sveske br. 17 [3]

Dean Duda: Najprije Koprivnica, djetinjstvo i interes za književnost. Kako se dogodila Vaša književna inicijacija i koji su to elementi “lokalne kulture” u njoj sudjelovali?
Milivoj Solar: Kao čitatelja redovno me vodilo isključivo zadovoljstvo u čitanju, pa sam dosta rano prošao sve «faze», od bajki i Karla Maya, preko Julesa Vernea, ponekih klasika pustolovnih i kriminalističkih romana do Dostojevskoga i Thomasa Manna. «Lokalna kultura» – kako kažete – dakako da je pri tome imala ulogu, najprije zbog knjižare i tiskare Vinka Vošickoga, a zatim Gradske knjižnice u kojoj sam našao mnogo od onih djela koja će me pratiti takoreći čitav život. Čitao sam tako mnogo, pa i pokušavao ponešto pisati, najprije u tadanjim «zidnim novinama», pa kasnije i u gimnazijskom listu Osvit, kojega sam jedno vrijeme i uređivao. A kad me pitate za «inicijaciju», rekao bih gotovo da se ona doista i dogodila, ili je bar tako naknadno pamtim: Vošicki, koji nije tiskao samo bajke i krimiće nego i Krležu na primjer, objavio je i prijevod izbora iz Schopenhauera, naslovljen O smrti. Ta mi je knjižica došla u ruke kada sam imao trinaest godina, i pokušavao sam je čitati ponovno i ponovno, obuzet čuđenjem što je nisam razumio, a ipak sam razumio nešto što je izazivalo gotovo oduševljenje teško dokučivim smislom kojega kao da treba tek otkriti. Danas mi se čini da taj doživljaj gotovo odgovara onome kojega je opisao Thomas Mann kada je u Buddenbrookovima Thomas čitao upravo istog autora.

D.D.: Intelektualni život u Zagrebu u doba Vašega studiranja: kružoci, prijatelji, čitanje, nabava knjiga. Kako u vremenu sveopće dostupnosti objasniti onodobnu infrastrukturnu neimaštinu s jedne, a opet važnost, intenzitet, pa čak i javni ugled intelektualnog života s druge strane? Kako je pak tada stajala književnost u javnom životu, a kako Vam se čini da stoji danas?
M.S.: Rekao bih sljedeće: mislim da nismo dovoljno svjesni veličine promjena u takozvanom intelektualnom životu od mojeg studija, prije pola stoljeća, do danas. Naglasio bih da ne želim reći kako je tada bilo bolje, ili gore, ali je bilo uvelike drugačije. Teško da danas možete zamisliti svagdašnji život bez televizije, interneta, mobitela, disko klubova i automobila, pa i bez dostupnih knjiga koje biste zbog ovih ili onih razloga rado čitali. Mi smo se gurali u jadnim menzama, provodili večeri uz jednu kavu u dugim razgovorima, prepirali se o filozofiji i beskrajno raspravljali o pročitanim knjigama, o filmovima i o kazališnim predstavama. Što se pak tiče ugleda intelektualaca, osobito književnika i filozofa, on je bio u svakom slučaju veći nego danas, no u zanimljivoj opreci: javni su ugled imali oni koji se nisu suprotstavljali vlasti i priznatoj ideologiji, a ugledni su bili i oni koji su, uglavnom manje ili više prikriveno, zastupali i posve suprotne ideologije. Mislim da je to usko povezano i s društvenom ulogom književnosti: književna su se djela shvaćala i kao izvor važnih svjetonazorskih, političkih i ideoloških informacija; književnik je još čuvao ponešto od ugleda mudraca. Danas držim da se to nepovratno promijenilo: spoznaje o svjetonazorima, o politici, o privredi i znanosti znatna većina traži u odgovarajućim popularnoznanstvenim knjigama, a književnosti je preostala razonoda za one koji još nalaze mjesta i vremena za čitanje. Držim da opći pravac razvoja u kulturnoj komunikaciji ide prema gubitku tradicionalnog jedinstva delectare et prodesse, pa ostaje ključno pitanje što zapravo danas znači razonoda i kakve posljedice shvaćanje razonode ima za književnost i za kulturu u cjelini.

D.D.: Često ste nam te godine, kako u intelektualnom životu tako i u akademskoj zajednici, znali prepričavati i uspoređivati s kasnijim desetljećima s obzirom na fenomen straha kao neke vrste generacijskog fenomena. O čemu se zapravo radi?
M.S.: Doživio sam rat u djetinjstvu, no premda sam dakako svašta vidio i doživio, mislim da to nije ostavilo neke traumatične tragove. Kasnije sam primijetio da to nije bilo tako kod mnogih mojih znanaca i prijatelja, osobito onih tek samo nešto starijih od mene, kao i onih koji su očito proživjeli veće strahote. Osim toga, neke kasnije traume ratnih i poslijeratnih zbivanja, ideoloških pritisaka, razlaza s Informbiroom i ideoloških razračunavanja, nisam doživio naprosto zbog mladosti i osobnog relativno mirnog života u Koprivnici. A kada sam došao na studij i poslije počeo raditi na fakultetu, ideološki je pritisak popustio, imao sam dojam da mogu reći i napisati uglavnom ono što mislim, da mogu pisati i o Galoviću, i o Beckettu, i o Heideggeru, a da to nikoga ne smeta. Možda i zato što sam pisao o marksizmu u takozvanoj zapadnoj varijanti, pri čemu također nisam imao dojam da bi, recimo, moje kritike sovjetskog modela, pa i nekih tada još ustaljenih tumačenja marksizma, mogle imati bilo kakve posljedice. Svojevrsna autocenzura, koju sam kasnije nerijetko primjećivao u našoj kulturi toga vremena, tako me nije pogodila, niti me danas pogađa, vjerojatno više zbog okolnosti nego mojom osobnom zaslugom.

D.D.: Kad se i kako od intelektualnog posla moglo živjeti? Usporedite nam malo drugu polovicu prošlog i početak ovog stoljeća.
M.S.: Na tom Vam zapravo ne znam odgovoriti, jer je danas nemoguće odrediti što je zapravo «intelektualni posao». Imam tako samo osobne dojmove, koje mogu ovako ilustrirati: kada sam 1963. počeo raditi, mogao sam zaraditi još jednu plaću ako sam napisao dvije recenzije, a od prve književne nagrade koju sam dobio mogao sam kupiti sobni namještaj, dok je moja posljednja nagrada bila isključivo počasna. Ipak, to ne znači da danas ne možete i dobro živjeti od «intelektualnog posla», samo se čini da priroda tog posla mora biti posve drugačija.

D.D.: Kad biste morali pobrojati svoje “intelektualne očeve”, koga ne biste nipošto izostavili?
M.S.: Kao što znate, o intelektualnim je očevima još teže govoriti nego o stvarnim, jer se odnos prema njima mijenja, pa nikada ne znate zapravo koji su pravi. Mogu tako spomenuti samo neke ljude s kojima sam, osobito u mladosti, vodio duge razgovore o filozofiji i književnosti, koje i danas pamtim. U vrijeme studija tako ne bih izostavio prijatelja pok. Borisa Hudoletnjaka, s kojim ne samo da sam učio za ispite nego koji me u dugim, najčešće noćnim razgovorima prvi stvarno uveo u razumijevanje egzistencijalizma i Heideggera, a također i upravo preminulog profesora Danila Pejovića, na čijem sam seminaru prvi put, barem se nadam, shvatio Hegela. Što se pak tiče razgovora o književnosti i užoj struci koju sam kasnije predavao, pamtim profesora Frangeša, koji mi je bio mentor doktorata, a kasnije i profesora Svetozara Petrovića, koji me uvelike uputio u to što i kako bi trebalo predavati.

D.D.: Kad biste, s druge strane, morali izbrati pisce ili književne tekstove koji su na Vas presudno utjecali, kako bi izgledao privatni “Solarov kanon”?
M.S.: Kao kritičar postmodernizma, reći ću da sam ipak sklon njegovoj tezi da nema kanona, jer ja doista ne mogu niti okvirno navesti knjige i tekstove nečega poput privatnog kanona. Moj se izbor i moje su se ocjene zapravo dosta mijenjale, pa će se možda i još mijenjati. Tako je prva utjecajna filozofska knjiga za mene bio Holbachov Sustav prirode, a zatim se to potpuno okrenulo na studiju, kada sam se do te mjere oduševio Hegelom da su me još dugo kasnije ljubitelji «kućica» u koje treba svakoga staviti nazivali «lijevim hegelijancem», što su onda neki tumačili «pozitivno», a neki «negativno». Možda bih tu mogao spomenuti kako me se izuzetno dojmila knjiga Kojévèa Kako čitati Hegela, pa sam upravo preko njegove interpretacije došao do Heideggera, no razočarali su me njegovi kasniji radovi, pa sam se «vratio» Husserlu i Sartreu, čija me Mučnina jedno vrijeme oduševljavala. Nešto je slično bilo i s književnošću, kao i s teorijom književnosti koju sam pratio kao temeljnu struku i, dakako, postupno usvajao sve što mi se činilo relevantnim na području proučavanja književnosti. A i što se tiče pisaca, moj se nekakav relativni kanon postupno mijenjao, stare su simpatije blijedile, a nove se javljale, no mogu spomenuti barem neke kojima sam se stalno vraćao, a to su Kafka, Th. Mann, Broch, Sartre, Faulkner, Bulgakov, Beckett, Borges, kao što vidite većina modernista, a od «starih» Cervantes i Dostojevski.

D.D.: U odnosu na zagrebačku (stilističku) školu, Vi ste solist, izdvojeni igrač. Kako ste birali taj put, čuvali njegovu logiku i kakav je Vaš odnos prema društvu okupljenom oko Umjetnosti riječi?
M.S.: Dobro sam se slagao s takozvanom zagrebačkom stilističkom školom, prije svega u osnovnoj orijentaciji koja nije bila ni strogo profilirana niti isključiva, pa se svodila uglavnom na opreku prema starijim modelima i metodama te traganje u okvirima tadanjih novijih svjetskih učenja. Na razini struke tako sam i ja prihvatio iskustva formalizma i kasnije strukturalizma – što se razabire već i u mojoj Teoriji književnosti – a razlike prema ostalima, koje su svi bili skloni tolerirati, bile su na razini mojeg odnosa prema filozofiji, što je dolazilo do izražaja u radovima s takvom tematikom i u esejima. Uostalom, i drugi su članovi te škole uvelike išli i vlastitim putovima, pa se moj jedino nešto više razlikovao od ostalih u nekom horizontu problematike – koji sam nazvao «filozofija književnosti» - kao i u sklonosti prema esejizmu i načinu izlaganja kakav je prisutan u velikom broju mojih radova. Držim da moram napomenuti kako sam uvijek pisao u određenom žanru, poštujući žanrovske konvencije koje proizlaze uvelike iz namjene teksta, pa mi se čini da je to ponekad izazvalo i nesporazume: izvodi, objašnjenja i stavovi u priručniku Teorija književnosti podređeni su drugoj svrsi i ne mogu se naprosto uspoređivati s onima u Uvodu u filozofiju književnosti ili Predavanjima o lošem ukusu. Dakako, sve su to «moji tekstovi», ali držim da ih treba analizirati i procjenjivati odvojeno, jer ćete inače reći da je jednu knjigu napisao «skeptični analitičar», a drugu «dogmatik sinteze».

D.D.: Ne čini li vam se da je Hergešićev doprinos struci značajnije nego što se to, na primjer, činilo prije dvadesetak godina? Upravo mu svojedobna izmještenost, koja je lako mogla biti pretvorena u nezanimljivost s obzirom na dominantne kriterije književnoznanstvenog posla i metodološku usmjerenost, danas omogućuje suvisliju prosudbu.

M.S.: Slažem se s Vama, pri čemu bih napomenuo kako je Hergešićev opus u našem Odsjeku uvijek bio cijenjen i uvažavan, pa sam to i osobno u više navrata pokušavao objasniti i široj znanstvenoj javnosti.

D.D.: Ljudi s kojima ste tijesno nekad surađivali – Ivan Slamnig, Sveto Petrović, Miro Beker ili Ante Peterlić, da spomenemo samo neke, nisu na žalost više među nama. Kako ste stvarali atmosferu na zagrebačkoj komparatistici, atmosferu tolerancije, uvažavanja, kolegijalnosti – svega onog što se danas zove “team building” i “upravljanje ljudskim resursima”?
M.S.: Atmosferu o kojoj govorite, a koja je bila i ostala takva da su nam na njoj mnogi zavidjeli, ne može stvoriti nikakav «šef» ili «poglavica», nego je jedino mogu stvoriti svi koji u njoj sudjeluju. U tome je bilo valjda i ponešto sreće, okupili su se ljudi koji su mogli i znali surađivati na zajedničkom poslu, a nitko nije držao da se jedino on bavi pravim stvarima na pravi način u znanosti i nastavi, kako se to nerijetko dešava u sveučilišnim krugovima. Tako i mogu reći da nikada nisam držao kako bi suradnici koje sam birao morali slijediti upravo moj način rada, moja znanstvena i filozofska usmjerenja i osobna uvjerenja. Birao sam ih jedino prema kriteriju znaju li raditi taj posao u širokom okviru nastave i znanosti koju pokriva komparatistika. A to je, rekao bih, prvi, premda ne i jedini, uvjet atmosfere koju spominjete.

D.D.: Vaša je Teorija književnosti dosad doživjela devetnaest izdanja i zapravo je jedini pravi bestseler kad je o književnoj struci riječ. U čemu je razlog njezine otpornosti i čime ste se rukovodili u pisanju nečeg tako jednostavnog i složenog kao što je udžbenik?
M.S.: Teoriju književnosti napisao sam prvenstveno zato što sam se nakon nekoliko godina rada na Odsjeku uvjerio kako je mojim studentima prijeko potreban neki temeljni uvod u problematiku. Doživjela je brojna izdanja vjerojatno zato što je to bila prva takva knjiga u Hrvatskoj, a odgovarala je i srednjoškolskim učenicima i profesorima. Reći ću i da je nije bilo jednostavno napisati: nisam imao uzora, a morao sam i promijeniti način izlaganja i terminologiju od tada ustaljenih srednjoškolskih modela. Tako sam se donekle mogao jedino osloniti na Tomaševskoga, i to tek u nekim dijelovima, a golem je bio problem što obraditi, a što izostaviti, te kako održati isti, relativno jednostavni, stil i način izlaganja u krajnje raznorodnim problemskim područjima. Knjigu sam više puta ponešto popravljao na zahtjev izdavača, svjestan sam da bi je valjalo osuvremeniti, no mislim da je to zapravo nemoguće: trebalo bi je nanovo napisati u cjelini, no nadam se da je došlo vrijeme da to netko drugi učini.

D.D.: Zapravo čitav Vaš opus sadržava dijelom prosvjetiteljski ili, nešto mekše, popularizatorski, sintetički ton. Od spomenute Teorije književnosti, preko Suvremene svjetske književnosti, do Povijesti svjetske književnosti i najnovijh Rječnika književnog nazivlja i leksikona što ga upravo objavljuje Matica hrvatska. Koliko uključenost u nastavu književnosti, pa neki oblik prihvaćanja političke funkcije u kulturi, dakle djelovanje za pretpostavljenu dobrobit pretpostavljene zajednice ima s takvim izborom veze?
M.S.: Moram reći da sam i takva «popularizatorska» djela redovno pisao potaknut nastavom, čak izravno slušajući «jadikovke» mojih studenata kako «nemaju odakle učiti osnove, a nisu ih naučili niti u srednjoj školi». Ipak sam uvijek nastojao da to budu osobna autorska djela i da ne prijeđem zbog popularizacije u trivijalizaciju, pa mi se čini da su upravo zato imala i širi odjek i utjecaj izvan studija komparatistike i kroatistike. Mislim da je dobro da sveučilišni profesor i to radi, naravno ako hoće i može, no priznat ću da ne bih volio da me samo prema takvim djelima pamte i procjenjuju, jer ona ipak čine tek manji dio onoga čime sam se bavio i što sam napisao.

D.D.: Početkom 1970-ih predlagali ste reformu koja uvelike nalikuje današnjem bolonjskom procesu. Reforma je zaživjela, doduše, na vašem matičnom Odsjeku za komparativnu književnost. Koji su bili onodobni razlozi za reformu i zbog čega nije prihvaćena izvan zagrebačke komparatistike, dakle na čitavom Filozofskom fakultetu?
M.S.: Reći ću najprije da mi se čini kako je «bolonjski proces» neka vrsta političke etikete, koja je nalijepljena na vrlo različite intencije i sadržaje. Reforma koju sam zamislio i proveo uz pomoć svih nastavnika na komparativnoj književnosti tome odgovara jedino zbog organizacije nastave u izbornim kolegijima, zbog naglaska na užoj suradnji nastavnika i studenata te zbog naglašavanja potrebe uvođenja studenata u znanstveni rad, osobito na interdisciplinarnoj razini. Režim studija, koji sam tada predlagao, nije bila nikakva osobita osobna inovacija; naprosto sam preuzeo iskustva nekoliko poznatih svjetskih sveučilišta, pa sam ih prilagodio našoj obrazovnoj i kulturnoj situaciji. Predlagao sam tada, zajedno s pokojnim profesorom Škiljanom, profesorom Ivirom i profesoricom Jauk, sustav koji bi obuhvatio cijeli Fakultet, no to nije prošlo zbog raznih razloga, od uobičajenog otpora prema «novotarijama» do toga što projekt nije imao političku podršku, koja se u tom pogledu čini se uvijek očekuje.

D.D.: Kako gledate na bolonjski proces i kako Vam se čini mjesto književnosti u reformiranom visokoškolskom sustavu?
M.S.: Mislim da sam već djelomično odgovorio, pa ću samo dodati da je naš prijedlog bio znatno jednostavniji od sadašnjeg režima, da smo inzistirali kako kolegij ne smije imati više od 20 studenata, da su vremenske obveze studenata bile znatno manje nego danas, a da su i predviđene obveze nastavnika odgovarale potrebama da se posvete kvalitetnom radu sa svakim studentom i da se mjere kvalitetom nastave, a ne brojem sati, vježbi, seminara i predavanja; štoviše, i takvu smo «raspodjelu» nastave pokušali ukinuti.

D.D.: U drugoj polovici 1980-ih prihvatili ste dužnost republičkog ministra za resor kulture i prosvjete. Kako ste pristupili “krizi sustava”, negdje između Šuvara i kapitalizma, i gdje ste vidjeli reformske elemente njezina rješavanja? Što smo u međuvremenu dobili i gdje smo?
M.S.: Kada sam se prihvatio, pomalo i nerado, toga posla, morao sam najprije ukinuti, ili barem ublažiti, neke posljedice sustava koji se očito urušavao, no ubrzo mi je postalo jasno da je sudbina školstva daleko više u rukama vlade i politike nego u rukama ministra prosvjete. Reći ću to najkraće ovako: nipošto ne mislim da sve probleme školstva možete riješiti novcem, no bez novca ne možete riješiti ni jedan problem. Ministar u tadanjem sustavu mogao je u tom pogledu učiniti vjerojatno manje no što može danas, no na tome sam ipak radio koliko sam mogao, pa je čak bilo i nekih rezultata, premda u vrlo maloj mjeri mojom zaslugom. Pokušao sam se, dakako, pozabaviti i budućom projekcijom školskog sustava, ali sam razabrao najprije sljedeće: nacrti reforme, makar i najbolji, neće mnogo pomoći ako vam odgajatelji, učitelji i profesori nisu barem u toj mjeri zadovoljni da će se složiti i s novinama. Kako tada očito nije bio trenutak za velike promjene, nisam se u njih ni upustio, niti sam se mogao upustiti. A «gdje smo danas», teško mogu odgovoriti, jer sam naučio da je školski sustav izuzetno složen i da ga morate itekako pomno pratiti i poznavati da bilo što možete zaključiti. Budući da sam jedva dočekao da se time više ne moram baviti, nisam se niti bavio. Na razini dojmova, međutim, čini mi se da se neke bitne stvari unatoč velikim riječima nisu baš mnogo promijenile.

D.D.: Simptomatično je da Vas se mediji sjete kad obrađuju fenomene kiča, mit ili pak viceve. Bili ste zapravo jedan od predvodnika književnoznanstvenog vala koji se zanimao popularnim, zabavnim ili trivijalnim aspektima književnosti. Je li posrijedi bila tek akademska moda, izlazak iz nekog oblika “čitateljskog ormara”, napokon pisanja o literaturi “za po doma” ili su postajali, i još uvijek postoje, dublji razlozi koji - sporo, ali ipak - mijenjaju uvriježenu percepciju akademskog interesa za književnosti?
M.S.: To, «kad nas se mediji sjete», pripada prirodi medija, no ja sam doista među prvima u Hrvatskoj pisao o vicevima, trivijalnoj književnosti, mitovima i tračevima na određenoj, tako da kažem, znanstvenoj razini, a ipak stilom i načinom izlaganja bližim eseju nego tradicionalnim akademskim obradama. To, naravno, izvire i iz potrebe da se shvate i objasne fenomeni koji sve odlučnije određuju književnost i kulturu našeg vremena, pa mislim da to čak i prvenstveno mora zanimati suvremenog filozofa i teoretičara kulture. Moram ipak napomenuti kako smatram da se zbog toga nipošto ne bi smjela zapostaviti i obrada, koja uključuje i revalorizaciju, takozvanih kanonskih djela bliže i dalje prošlosti.

D.D.: Bi li danas Vaš ogled Smrt Sancha Panze mogao završiti i drukčije? Je li Sancho možda življi nego što se to onda činilo?
M.S.: Ne bih Vam znao na to odgovoriti, jer je moj ogled Smrt Sancha Panze dosta izuzetan u mojim radovima, budući da je na nekoj granici između znanstvene i fikcionalne proze, pa mi se i samom danas čini da ga se može tumačiti na više ravnopravnih, a različitih načina. Ako vrijedi tumačenje kojemu bih se priklonio, Sancho je mogao pisati romane jer je kao skeptik i lakrdijaš postupno usvojio i Don Quijoteov tragični idealizam, pa je njegova smrt neminovna u vremenu koje više ne može uspostaviti jedinstvo između lakrdije i popularne filozofije, kakvo je omogućilo svjetskopovijesni uspjeh romana. Možda bi se tako danas moglo govoriti o «sinovima Sancha Panze», otprilike u analogiji prema «Edipovim sinovima», o kojima sam pisao, no hoću li nešto takvo ikada napisati, doista ne bih mogao reći niti približno.

D.D.: Odnos filozofije i književnosti provodna je problemska nit vašega opusa. Je li ta tema danas još uvijek aktualna? Kako danas zasnovati filozofiju književnosti osim analize “lošeg ukusa”?
M.S.: Književnost i filozofija oduvijek su me podjednako zanimale, no zbog prirode posla kojega sam radio mnogo sam se više morao baviti književnošću, nastojeći da teoriju i povijest književnosti nipošto ne podvrgnem nekim svojim simpatijama u filozofiji, koje su se, kako već rekoh, dosta i mijenjale. Utjecaj filozofije dakako je ipak ostao, pa sam i naziv «filozofija književnosti» rabio u analogiji s nešto više uvriježenima «sociologija» ili «psihologija književnosti», no tako upravljena moja razmatranja zapravo su bila vrlo bliska onome što se danas naziva «teorija teorije», «metateorija» ili «epistemologija znanosti o književnosti». Takva se problematika kritičkog uspoređivanja različitih književnih i kulturoloških teorija i danas nerijetko obrađuje, o čemu svjedoče i poznate novije knjige Compagnona, Eagletona i Hörsta, recimo. Mogu samo napomenuti da se one, što se tiče filozofskih temelja, više oslanjaju na analitičku filozofiju, dok su moje analize bile, i ostale, bliže nekoj osobnoj varijanti fenomenologije. Rado bih u tom smislu i nastavio, jer mi se čini da je disperzija suvremenih teorija i njihova česta sklonost prema ekskluzivnim egzibicijama postala preprekom svakoj kritičkoj prosudbi: postmoderni teoretičar na svaku primjedbu lako odgovara da ga niste dovoljno razumjeli i niste pročitali poveliku količinu njegovih, često i međusobno protuslovnih radova. Držim zato da bi bilo dobro i ponovno postavljati neka načelna pitanja, i to u izboru koji polazi od zapaženih bitnih fenomena našeg doba, a manje od recentnih teoretičara i njihovih zaključaka. U tom sam smislu i napisao Predavanja o lošem ukusu, doduše više kao neku vrstu polemičkog feljtona nego strogo znanstvene ili filozofske rasprave, no mislim da bih u tom smjeru mogao i nastaviti, jer mi se čini kako se više ne radi o nekim pitanjima utemeljenja znanosti o književnosti, nego se radi o tome da pokušamo shvatiti što se to danas zbiva i, možda, «popraviti» ono što više nije «zgrada» nego «brod», koji vrlo brzo plovi na odveć uzburkanim valovima.