Ozren Kebo [1]

ČOVJEK KOJI JE NASLUTIO SVOJU SMRT

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

...Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt.
Ne znam tačno kad je onaj stvarni Karim Zaimović ovo napisao. Znam kad su ga sustigli. Prvog avgusta 1995. godine doletjele su tri granate. Druga je pala stotinjak metara daleko od njega. Geler ga je pogodio u glavu. Bio je to kraj. Kraj koji se otegao na trinaest dana kome. Čak je i nju naslutio:
Sudbina se poigrala sa mnom Šta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu preselio sam se u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet... i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično. I o tome se da pričati na drugi način...
Zamišljam ga kako noću radi. Deset je sati, upravo je počeo policijski, grad tone u san, a njegovo vrijeme tek počinje. Napolju je minus pet. Unutra nula ili, eventualno, plus jedan. U polumraku humanitarne svijeće koja daje slabu svjetlost, ali zato dobro čađi, on sjedi nagnut nad svojim laptopom. To je njegov izbor, to da ignorira one silne derneke koji su svom silinom bjesnili u okupiranom gradu i da se asketski posveti odgonetanju znakova koji su ga opsjedali. Sati sporo prolaze. Teško je izdržati tu samoću, tu hladnoću, to beznađe, pa logističku podršku Karim dobija od nane Sejde. Otmjena starica svu noć, dok on piše, hoda jedinom slobodnom putanjom kroz sobu, od kredenca do ležaja i nazad, ni za trenutak ne prestajući sa svojim unutarnjim monologom. Dok je ona ubjeđivala davno nestalu prijateljicu u ispravnost svoje odluke da uradi to što je uradila, tamo za stolom odvijala se prava drama. Upravo je prijetila opasnost da čovječanstvo zauvijek ostane bez strašne tajne o džemu od malina. Baš tu, za tim starinskim stolom, pod svjetlošću te nekvalitetne svijeće, svega desetak kilometara vazdušne linije od Pala, otvara se čudesni svijet intriga, špijunaže, istraga, a svim tim fenomenima zajednička je jedna stvar-strast. Karimova strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom, strast za stvaranjem jednog novog svijeta, pošto se ovaj postojeći upravo u tim trenucima razrušavao pod granatama...