Aleksandra Čvorović [1]

PONUDA

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

Nova zbivanja nagovjestio je iznenadni pomor mojih mačaka. Šest još slijepih mačića pronašla sam mrtve na pragu, pažljivo poredane jedno do drugog na jednakoj udaljenosti. Iz njihovih usta i ušiju izvirivalo je lišće i korijenje neke neobične trave, pa zaključih da je ona morala biti uzrok njihove smrti. Jedino nisam mogla objasniti šta je moglo natjerati nemoćne životinjice da tako grčevito gutaju smrtonosnu biljku. Njihova majka je netragom nestala i nikad je više nisam vidjela, predpostavljam da je neki skriveni užas otjerao moju mezimicu. Mrtve mačiće sam zakopala u bašti, no ubrzo iz njigovih raspuknutih glavica izrastoše prelijepi cvjetovi raskošnih boja. Veliki i teški pupoljci, koji kao da nikada nisu mogli da se otvore do kraja, u sumrak su sa strujanjem vjetra među laticama proizvodili čudan zvuk, nešto nalik na potmulo daleko mjaukanje zarobljenih mačića. Oni su bili moje poslednje društvo. Nikog, na ovom svijetu nije više mogla interesovati jedna napuštena starica, poluluda od samoće.
Sledećeg jutra na mojim vratima je zakucao neobičan stranac. Imao je oči boje zaleđenog dubokog mora, iz kojih je kilometrima naokolo zračio mraz. Njegova kosa je padala u slapovima ispod crnog cilindra, isprepletena suvim jesenjim lišćem i perjem afričkih kakadua.
- Dobro jutro ljepotice- prošaputa jednim od onih glasova koji nam se čine poznatim iz nekih uzbudljivih erotskih maštarija.
Jednim zaboravljenim, krajnje ženskim, pokretom zagladih svoje raščupane sijede vlasi. I već sledećeg trenutka krajnje postiđena i iznervirana sopstvenim gestom prosiktah da su tragovi ljepote lutanje sjena, i da dobro pamtim osam decenija ljudskih poroka i izopačenosti, svaka ljepota se odavno predala vrišteći pod naponom vremena.
- Dakle počela sam da haluciniram. Izgleda da poput lista koji pada hvatam poslednji treptaj na vjetru. Mada moram priznati da te nisam baš tako zamišljala.
- Ti gajiš određene iluzije vezane za lik dolazeće smrti, nije neizbježno da to bude kostur u crnom plaštu. Zaboga, anđeli smrti su kultivisana bića! A valjda ste i vi prevazišli niskosti srednjovjekovnih frustracija, i vama svojstven sputavajući mazohizam.
- Pa ne znam zašto bi. Mazohizam je jedna od omiljenih ljudskih osobina, naročito kod slabijeg pola. Evo ja, na primjer. Iako sam cijelog života radila šta mi se prohtje, u stvari sam samu sebe beskrajno mučila.
- Ako zaustaviš točak moralne obaveze starenja, možeš da budeš onoliko lijepa koliko si žudjela u najvatrenijim maštarijama. A bilo ih je, Arijana- produži podmuklo se kikoćući - mnogo više nego što bi željela bilo kome priznati.
- Zaludu, duše opojnog apsinta,- uzviknuh opčinjena njegovim smijehom, već dugo se u ovoj kući muškarac nije tako smijao- džaraš ugasli vulkan, moje srce je otkucalo damare tjelesne žudnje u nepovrat. I zalud ljepota, nepresušni izvor zala i pohote.
- Mora se priznati nosila si je dostojanstveno ne štedeći je mnogo za sebe. A pomisli koliko čedne putenosti skriva netaknuto tijelo. Nije li to skrivena istina svojstvena određenim ženama? Pritajeno uživanje u tom grešnom osjećaju privlačnosti prema neoskrnavljenom tijelu. Igrati ulogu zaštitničke figure, učiteljice života i nesputane oslobođene ljubavnice, izazov je veći od bilo koje sladunjave uloge pokorne i sretno osvojene ženke. Ne zaboravimo koliko se grijeha pripisivalo muškarcima zbog njihove glupe iskrenosti i nastojanja da otvoreno zadovolje iste potrebe. Niste li vi žene suptilno podmukle, i čedne u svom izigravanju prljavih svetica pred samom sobom. Na šta li bi ličio ovaj svijet kada bi sve žene sprovodile u djelo sva svoja maštanja. Muškarci su okrutni ali plitki u svojim nagonima, a vi ste tako uzvišeno perfidne, prirodni kameleoni, jer mužjak se ne smije previše preplašiti. Ha, ha, ha...
- Aludiraš na moje mlade ljubavnike, pa istina je da su mi bili kud i kamo draži od starih i odrtih džukaca koji su uživali da izigravaju mnogo važne ličnosti, svi napuhani i zadrigli od gordosti, a prazni i dosadni ko slamnata strašila. Pretpostavljam da si se zato prerušio u zavodljivog mladog lutka.
- To je bilo tvoje bjekstvo. Birati prestare, birati premlade, i tako se osigurati da ti niko od njih ne može potpuno prići. Niko od njih nije mogao izazvati emocije ili, daleko bilo, ljubav. Kada posmatraš ljude bez emocija, čitaš ih kao otvorenu knjigu, ti to najbolje znaš.
- Kako ti je samo pakostan jezik. Pitam se odkuda toliko znaš. Je li moguće da sam te u svojoj mašti sama stvarala i prizivala kao i sve drugo. Reci odkuda dolaziš i ko te šalje? Je li moguće da si ti odgovor na moje vapaje da se jednom već okonča ovo bijedno tavorenje koje je već odavno izgubilo svaki miris, ukus i draž.
- Ja mogu da uzmem oblik koji god želim, na kraju krajeva ja sam bespolan i bestjelesan, i ne nalazim neko posebno zadovoljstvo u tome da budem muškarac, jedini razlog je moja fascinacija ženom. Žene su tajanstvena bića. Malo se zna o njihovoj pravoj prorodi. Neke su povučene, a neke pričaju previše; ipak, kao da postoji prećutni sporazum, o najdubljim porivima nikad ne govore. Nikada ne možeš reći da istinski poznaješ ženu, jer čak i najgluplja će se pomno truditi da ne razotkrije unutrašnjost. Igraju dobro smišljene uloge, svaka ima svoje mjesto i vrijeme. Neke su više ili manje popularne, čak uzdignute na pijadestal - kao požrtvovana majka, ili druge uloge recimo žrtve, domaćice, ljubavnice, bludnice... Koliko bi muževa, sinova, očeva i ljubavnika bilo zabezeknuto kada bi te savršena maske popadale. Da li iko od njih zna s kim živi? Rijetke su one koje se odluče da realizuju svoja maštanja, no kad se to desi, svijet je zbilja užasnut. Kada muškarac napravi glupost, tome se niko ne čudi, ali uvijek je strašno otkriće za šta su sve žene sposobne. Žena je čudesan spoj demona i anđela.
Završio je svoj monolog ljupko zabacujući kosu iza uva. Kretnje su mu bile suptilne i meke, sve na njemu je bilo neodoljivo. Riješila sam da se poigram s njim još malo:
- A šta li si onda ti od to dvoje? Izgledaš kao anđeo a zvučiš kao demon. Igraš prljavu igru, najgoru. Ja je dobro poznajem, igrala sam je cijeli život. Žena je u stanju u mašti da proživi različita i zabranjena iskustva bez ikakvih loših posljedica. Imaginacija ne ugrožava ni na jedan način, dok sam realan život je uglavnom usmjeren protiv ljudskog bića. Tako i ja, radila sam šta sam mogla, šta nisam mogla zamislila sam.
- Samo prazno maštanje o svemu! U sve si ulazila hladno i proračunato, čuvala si sebe od bola, tvoj život je bio prazan i samotan. Nikada nisi živjela, samo si sanjala! Ipak ne zaboravimo, toliko pristojnih brakova opstaje na lažima. Nemoj misliti da si gora od neke "uzorne" žene koja čitavog života liježe sa svojim mužem zamišljajući davno izgubljenog ljubavnika. Možda je to jedini način da vodi ljubav s mužem, no to su ipak ružne prevare i izdaje o kojima se ništa ne sluti.
- Prvi put se pitam, je li vredjelo osamdeset godina provesti štedeći sebe od svega? Gledala sam i druge žene, nisu mi izgledale srećne. Nikad nisam voljela nijednog muškarca, uzimala sam ih i odbacivala ne vezujući se. Kad sam ostarala i nije više bilo nikog, opet sam bila zadovoljna jer nije više bilo opasnosti od bolnog emocionalnog vezivanja. O, tako dobro sam sačuvala sebe, da sad ne znam šta bih sa sobom! Možda to i nije bio cilj mog postojanja. Trebalo je da se uhvatim u koštac sa životom po bilo koju cijenu. Upravo neizvjesnost ishoda i strah, daju svemu jednu hazardersku i strasnu notu koju ja nikada nisam iskusila. Vratimo se na početak, a ko si ti?
- A zašto bi na kraju tebe, uopšte, interesovalo ko sam ja. Da li bi to saznanje ičim uticalo na situaciju u kojoj se ti nalaziš?- NE. Pa šta te onda briga ko sam! Mogao bih recimo biti anđeo smrti poslan po tvoju dušu, ili recimo sam \avo koji je došao da te iskušava. U oba slučaja dolazimo na isto, ja tebi nešto nudim i očito je da nisam smrtnik. Ako ti je draže da me doživljavaš na pozitivan način meni je svejedno jer sam potpuno indiferentan prema toj vašoj igri crno- bijelih gluposti. Kad pogledamo dublje i anđeo i đavo su jedna te ista osoba, posrnuli ili ne suština je ista. A svakako nisam ni prvi koji se zaljubio u smrtnu ženu. Nešto od toga su napisali čak i u Bibliji, naravno ne baš sve jer čovjek nikada nije spreman da čuje pravu istinu. Jedan moj prijatelj je rekao da ako se nešto desilo jednom ne mora se desiti nikad više, ali ako se nešto desilo dva puta desiće se i treći.
- A što bi ti, lijepi duše sa papagajskim perjem, želio jednu staricu. Godinama nisam osjetila miris muškog tijela. Nešto ću ipak priznati, ne znam zašto ti ne bih rekla, ti si ionako samo tlapnja senilnog i pijanog uma. Moj omiljeni imaginarni ljubavnik imao je tvoj lik.
- Znam da se tvoja mašta igrala neuhvatljivih igara sa slučajnim prolaznicima, čak i u starosti. Ja mogu da te vidim onakvu kakva si u svojim snovima, za mene tvoj realni izgled nema neki značaj. Materija je vrlo promjenljiva. Suština me zabavlja. Pričaj mi šta si zamišljala, koja je bila moja uloga.
- Žene zamišljaju neobične, vrlo često i nastrane stvari. Ne kažem da sam priželjkivala da mi se to desi, naprotiv većina nas se toga užasava i kad bi se tako nešto desilo ostavilo bi brojne tragove, od kojih bi se teško ikada oporavile.
- O, pa ovo bi moglo biti jako zabavno!, oduševljeno je uzvikivao dok su mu zubi blistali u tami.
- Vidiš, cijelog života sam se dobro čuvala od života. Dok su druge žene voljele, patile, rađale, ponižavale se i mučile; ja sam odlučila da sebe poštedim svega toga. Svi su mislili da živim beskrajno burnim životom plesačice i pjevačice u noćnim klubovima, sa zavidnim ljubavnim iskustvima. Mnoge glupače su mi čak i zavidjele na tome. A moj život je bio jedna sterilna pustinja. Toliko sam se čuvala od svega da mi se ništa nije ni desilo. Sve svoje prave potrebe za bliskošću i ljubavlju kompenzirala sam maštanjem jer samo tamo je sve bilo onako kako bih željela. Tako sam prespavala sopstveni život. I sada na kraju, zavodljivi duše, kada sam izgubila sve i umirem sama i luda, vjerovatno me više ne bi bilo teško nagovoriti na bilo šta. Dala bih sve samo za još jednu šansu da ponovo pokušam, ali ovaj put stvarno, bez obzira na bol prema kome sam uvijek osjećala parališući strah. Bolje je živjeti i voljeti pa makar i patio, nego cijelog života biti iznutra mrtav.
- Za jednu noć za kojom sam ja žudio, noć u kojoj ću ja biti samo čovjek, daću ti tvoju drugu šansu, vratiću ti mladost u najljepšem opojnom cvatu.

* * *
Da li sam zaista dobila priliku da se vratim u mladost i da osjetim pravu strepnju, drhtanje, slabost i bol? Da li ću moći da osjetim opojni miris stvarne ljubavi? Kako izgleda potpuna predaja drugom biću, koje je samo običan grešni čovjek? Nebrojena pitanja su se rojila u mom uzavrelom mozgu. Pogledah se u ogledalo, moje probuđene oči divlje mačke i gipkost tijela savršenih proporcija, izvijali su se u polumraku sobe zauzimajući mjesto zaboravljene stare žene koja je poslednje damare uma utopila u moru apsinta, opsjednuta bojom između mora i leda.