Kica B. Kolbe [1]

SNIJEG U KAZABLANKI

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Profesor ustaje da otvori gostima. Gospođa Ognjenova koristi trenutak da razbije napetu atmosferu. Ustaje i počinje vrlo revnosno da nam objašnjava raspored sjedenja za stolom. Molim te, Dino, sjedni s ove strane stola. A ti Nora, do Borisa, nasuprot Ivanu. Da, odlično! Profesor se vraća, prati ga jedan mladi pop u dugoj svešteničkoj odori. U tom trenutku ja odlazim da uzmem svoju tašnu. Dozvolite mi da vam predstavim i naše posljednje goste ove večeri, čujem profesora. Otac Grigorije i moj vrlo drag prijatelj, David Rozenblat. Imali su neku obavezu i molili su da dođu malo kasnije. Ali sad su i oni tu. Sad je sve na svom mjestu! Oca Grigorija poznajemo svi, osim Dine. Dina Asprova, otac Grigorije, predstavio nas je profesor. Oče Grigorije, izvoli, sjedni molim te, ovdje, odmah mu se obraća gospođa Ognjenova, pokazujući mu stolicu desno od profesora. David, koji je sve vrijeme stajao iza profesora, u sjenci predsoblja, dolazi do sredine salona. Davide, ti poznaješ Borisa i Ivana, zar ne? Braća se srdačno pozdravljaju s Davidom. Ne znaš samo naše dvije šarmantne gošće, moje mile nekadašnje studentkinje. Nora Tanina i Nina Asprova. Ja Vas znam! Ali Vi se sigurno mene ne sjećate, kaže mu Nora. Sjećam se, razumije se da Vas se sjećam, Nora, odgovara David jako tiho. Zadrhtala sam kada sam poslije toliko godina opet čula taj glas. Nora se povukla. Sjela je do stola. Ja stojim ispred ognjišta. Vatra mi grije noge. Drhte. David i profesor mi prilaze. A da se i vi već ne poznajete, smiješi se profesor. David ćuti jednu sekundu. Gleda me dubokim, mirnim pogledom. Ne mogu da izdržim ćutnju. Kažem, brzo: Ne, ne poznajemo se. Drago mi je! Dina Asprova. To kažem vrlo nervozno. Ne pružam mu ruku. To je, prije bi se reklo, nesvjesna reakcija. Od straha. Tresem se. Poslije toliko vremena dodirujem njegovu ruku. Zadovoljstvo je moje, Dino. Naročito ističe moje ime. Polako mi pruža ruku. Kolebljivo polažem svoju ruku u njegovu. Kad mi je lako stegne, pogledi nam se sretnu. Za trenutak mi se učinilo da smo potpuno sami. I dalje me posmatra. Što se desilo s Davidom? S mojim Davidom? Gdje je bljesak u njegovim očima? Ovaj David je ispunjen tugom! Bože! Njegove oči su tako mutne, kao da su zatvorene teškim prozorskim kapcima. Polako je ispustio moju ruku iz svog dlana. Nervozno se okrećem, kao da tražim nešto. Gospođa Ognjenova nastavlja da nas raspoređuje oko stola svojim pjevljivim prijatnim glasom. Dino, dođi. Sjedni ovdje, molim te. Davide, ti ćeš sjesti večeras ovdje, do Dine. Oče Grigorije, ti, dakle, ovdje, do profesora. Ne ... Znaš što, najbolje je da sjedneš, u čelo, nasuprot profesoru. A ja ću sjesti s njegove desne strane, do Borisa. Savršeno!
David mi vrlo pažljivo pridržava stolicu. Zatim gotovo nečujno sjeda s moje desne strane. Davide, da odmah pitam, kaže profesor dok ga zabrinuto gleda, kako je tvoja majka? Nepromijenjeno. Nije dobro, odgovara tiho David. Ne diže pogled sa stola. Kao da se bori s nečim u sebi. Sjedi nekoliko minuta tako, nagnute glave. Gospođa moli muža da natoči gostima vino. Ona odlazi u kuhinju. David odmah ustaje. Nudi se da on to uradi umjesto profesora. Ja koristim mogućnost da ustanem. Odem u kuhinju da pomognem domaćici. Ona mi dolazi u susret noseći supu. Ah, Dino, hvala ti. Kako si pažljiva! Molim te posluži supu. Moja ruka nije više tako sigurna. Postavila sam porculanski sud sa supom na sredinu stola. Okrećem se prema Davidu. On mi dodaje svoj tanjir, a pritom nam se, slučajno, dodiruju prsti. Učinilo mi se da je zadrhtao. Ili je to, možda, bila samo moja rastreperena ruka? Nisam mogla da mu vidim oči u tom trenutku. Dodala sam mu tanjir i u momentu se trgla. U njegovim očima duboka tuga. Tiho, skoro nečujno, zahvaljuje se. Gospođa kaže da je pripremila francusko-rusko-makedonsku večeru. Ona je vrlo šarmantna domaćica. Umije da u svim kratkim pauzama razgovora za vrijeme večere, simpatičnim primjedbama uspijeva da izbjegne neprijatnu tišinu. Ona i profeser se nadopunjuju kao instrumenti u najljepšoj simfoniji. Kad on zaćuti, ona progovori. Savršeno vladaju umjetnošću gostoprimstva. Ono što on zaboravi da istakne ističe ona, i obratno. Divan je osjećaj biti s bračnim parom iz čijeg se odnosa vidi da ih još uvijek povezuje duboka ljubav. Davide, ti si se vratio prije nekoliko dana iz Ljubljane? Ima li tamo snijega, pita Ivan? Da, ali ne ovoliko, odgovara kratko David. A kako je u Ohridu, oče Grigorije, uključuje se profesor. Zar nisi prije neki dan rekao da želiš da odeš tamo, na dan-dva? Nisam otputovao, Gavrile. Spriječio me snijeg u Skoplju. Imaš li vijesti odande? Ima li i tamo snijega koliko i ovdje? Da, čak i više nego ovdje! Razgovarao sam jutros s monasima iz Ohrida. Tamo nema struje već dva dana. Cijela Makedonija je zavijana! A što je najstrašnije, snijeg ne prestaje da pada. I ko zna dokad će padati, kaže Boris zabrinuto. Ja sam, doduše, i tako imao namjeru da ostanem ovdje do Nove godine. A možda i do našeg Božića. Samo, kako stvari stoje, ko zna kad ću moći da se vratim u Hamburg. Od juče je skopski aerodrom zatvoren za saobraćaj. Kažu, na neodređeno vrijeme. Dok se snijeg ne istopi! Sto godina, bato! Vidi se da Ivan koristi svaku priliku da uvrijedi brata. Pa, bato, tako ćeš imati vremena, čitav jedan vijek! Iskoristi priliku. Napiši jednom i ovdje neku lijepu rečenicu. Zašto ne i cijelu dramu? Na Ivanovu primjedbu smije se samo Nora. Profesor i njegova žena gledaju čas u Noru, čas u Borisa, čas u njegovog brata. Kao da osjećaju nešto. A što je s tvojim planovima, Dino? Je li se i tebi snijeg ispriječio na putu za nazad, pita me domaćica ljubazno. Ja ne odgovaram odmah. Ono što mi je prije dva dana bilo potpuno jasno (željela sam, naime, da se što prije vratim u Firencu) sad mi se učinilo beznačajnim. Bilo bi dobro da mogu da se vratim kao što sam planirala, kažem. Ipak, nije tako strašno ako odem i malo kasnije. Da, i kod mene sve zavisi od snijega, dodajem. Samo od snijega, zapitkuje profesor. Ne. Postoje i neke druge stvari, kažem. To me raduje, draga Dina! Snijeg ne smije da bude jedini razlog zbog kojeg ti ostaješ duže ovdje. Poslije večere, opet sjedimo pred ognjištem. David nam se ne pridružuje odmah. Jedno vrijeme stoji kraj police s knjigama. Prelistava nešto. Profesor mu prilazi. Stoje duže vremena zajedno, tiho razgovarajući. Ne mogu da razumijem o čemu pričaju. Otac Grigorije me pita gdje sam to na Zapad, u Evropu, planirala uskoro da se vratim, ako ne padne snijeg. U Firencu! David se neprimjetno vratio kod nas. Sluša me, dakle. Ima li tamo naše crkve? Gdje ideš na službu? U jednu rusku crkvu, kažem. U tom trenutku osjećam da David prolazi iza mene. Vrlo blizu. Sakoom mi gotovo miluje kosu. Mislim da će sjesti kraj mene, na kauč. Ima dovoljno mjesta. Griješim. Sjeda polako u fotelju nasuprot meni. Do Nore. Lako prekrsti noge, jednu preko druge. Vrhovi čizama nam se dodiruju, skoro. Polako, kao u nekom tajnom ritualu, iz džepa vadi lulu i kesu s duvanom. Polako puni lulu. Naginje se. Zatim je pali. Uvlači dim i sobom počinje da se širi prijatni miris duvana iz lule. Ispravlja se. Zavaljuje se udobno u fotelju. Pogled mu od tog trenutka počiva samo na meni. Nisam pripremljena na takvu bliskost. Gledam u stranu. Nešto tražim po tašni. Cijelo vrijeme osjećam njegov pogled na svojim obrazima, usnama, kosi, rukama, nogama, grudima. David me ispituje. Kao da me je stvarno bio zaboravio. Kao da sad želi da se uvjeri, da li ga sve to podsjeća na nekoga koga je poznavao. Vatra iz ognjišta osvjetljava mi lice. Tišina i muzika. Mocartova klavirska sonata, u ce-duru. Omiljena sonata moje majke, kaže Laura Davidu. On ima čudan bljesak u očima. Obara pogled. Čudan mir vlada velikom prostorijom. Svi gledamo u vatru, slušamo Mocartovu muziku koja žubori, a kroz prozor blješti bjelina snijega. David se okreće da bi nešto upitao Ivana. On stoji iza Nore. U tom trenutku kesa s duvanom se otkotrlja iz Davidovog krila do ispred mojih nogu. Ja se nagnem, prostorijom zavlada mrak. Ah, nestala je struja, kaže Laura Ognjenova! U prvom trenutku ne vidim ništa. Ne primjećujem da se i David nagnuo da uzme kesu s duvanom. U mraku osjećam samo njegov obraz do svojeg, njegov dah kao topao vjetar prelazi preko mojih usana. Oboje se ispravljamo, kao opareni tim iznenadnim dodirom. Gospođa pali nekoliko svijeća. E, sad, na žalost, nema više muzike! Ali zato imamo pravu sibirsku romantiku, kaže ona. Svjetlost vatre, svijeća i snijega! Njegov pogled otkriva uznemirenost. Ne gleda više u mene. Na mojim usnama još plamti njegov dah. Osjećam da ga moje tijelo priželjkuje još jačom žestinom od one od prije sedamnaest godina. Samo što se tome protivi moj hladni um. On me stalno podsjeća na to da nasuprot meni sjedi čovjek koji mi je nanio najveći bol u životu. Iako on, uopšte, ne izgleda kao neko koga možete da mrzite, čak ni zbog tako dubokog bola. Izraz njegovog lica potpuno mi je nepoznat. David, onaj moj David, bio je pun životne radosti. Ovaj je hladan, uzdržan, tužan i tih. Kao da je sve u njemu zamrlo. Podsjeća na automat koji funkcioniše uz pomoć mehanizma na navijanje. Nora ga pita znatiželjno. Davide, ako se sjećate, ja sam Vas upoznala na Vašoj prvoj izložbi ovdje u Skoplju. Prije četiri godine? Šest, popravlja je. Da. Prije šest godina. Htjela sam da Vas pitam nešto? To mi je ostalo u sjećanju! Vi ste tad izložili neke crteže? Mislim da su to bile ilustracije Zlih duhova Dostojevskog? Sjećate li se? Ne sjećam se, Nora. Ne znam na što mislite. Imam mnogo ilustracija. Sad, na primjer, radim kao ilustrator. Ne sjećate se? Ali, Vi ste tada, na toj Vašoj izložbi, imali tri crteža koji nisu bili na prodaju. Ne želim da povrijedim Vaše sjećanje, draga Nora. Ali zaista ne znam o čemu govorite! Obično ne izlažem na izložbama djela koje ne želim da prodam. Izložbe su za to, zar ne. Da se na njima djela prodaju! Nora je vidljivo zbunjena. Ovo me čudi. Zaista! Pa nije moguće da sam baš toliko pobrkala stvari? Ja, obično, imam dobro pamćenje. Naročito o stvarima koje ti se dopadaju, ubacuje se Boris. Da! Borise, ti si me podsjetio! Pa, ti si bio sa mnom na izložbi! Ti si me upoznao s Davidom. Mora da se sjećaš? Je li da sam ti rekla da mi se ta tri crteža mnogo dopadaju? Znate, Davide, to je zbog moje slabosti prema književnosti. Profesionalna deformacija. Skupljam sve što ima veze s književnošću. Ali Vaši crteži su mi se dopali ne samo zato što se radilo o Dostojevskom! Oni su bili izvanredni u umjetničkom smislu! Zaista jako su me očarali. Sjećam se, kao sad, da sam zamolila Borisa da Vas pita, da li bi, ipak, mogli da mi ih prodate? Ne prodajem ih, odgovorili ste. I nema nikakve nade da se predomislite i da mi ih, ipak, prodate? Molila sam Vas, Borise, pa bar se toga sjećaš? Poslije sam poslala i tebe da pitaš Davida, još jednom, da li bi htio da mi proda crteže? Nora, stvarno se ne sjećam, odvraća joj Boris. Ko zna na što sam mislio tog trenutka. Znaš, ja uvijek imam trista čuda u glavi. Ali zašto insistiraš toliko? Ako ti David, dakle, sam umjetnik, kaže da nije bilo takvih slika, što onda ja da kažem? Čega da se sjetim? David kaže da takvih slika nema! Mora da si nešto pomiješala. Idemo na toliko izložbi svakog mjeseca. Ovdje i u Njemačkoj! Ko će ih popamtiti? A meni se sve ispomiješalo u ovoj mojoj velikoj glavi! Ali nije moguće da sam se do te mjere zbunila? David gleda Noru vrlo blagim, smirujućim pogledom. Nora, znate što? Dodite ovih dana do mene, u galeriju. Pokazaću Vam sve svoje grafike. Odaberite neku od njih. Biće mi zadovoljstvo da vam je poklonim. Znači tako lako poklanja, pomislih s gnjevom i gorčinom u sebi. On me gleda. Bezizražajno. Smijem li da pitam o čemu se radi? Ako nije neka tajna, razumljivo, pita profesor radoznalo. Davide, ko će reći, Vi ili ja? Izvolite, Vi, Nora, kaže on škrto. Prije četiri, pardon, prije šest godina David je imao izložbu. U tek otvorenoj galeriji Rozenblat. Dolje, u njegovoj kući! Vi ste, profesore, tad još bili u Francuskoj. Da. E, sad. Koliko se ja sjećam, on je tad bio izložio i tri crteža. To su bila jedina djela koja se nisu prodavala. Ali, izgleda, da sam ja jedina koja je vidjela ta tri crteža. Možda sam pogriješila umjetnika? Ipak, u to mi je teško da povjerujem. Ovako lijep muškarac ne zaboravlja se lako! Po mom sjećanju, Davide, to su bile vaše studentske ilustracije Zlih duhova Dostojevskog. Tako ste mi bar rekli. Tada! Sad, međutim, izgleda da sam ja sve to sanjala! Ali nije moguće. Jer sam se odmah u njih zaljubila! Htjela sam da ih kupim po svaku cijenu! Sve tri! A znate, profesore, David nije htio da popusti ni za pedalj! Ma, molila sam ga, ubjeđivala. Govorila sam mu da može da ih gleda kod mene, kad poželi. Da bi mu ih pozajmljivala za retrospektivne izložbe. Sve sam mu ponudila. Samo da pristane da mi ih proda! Bez uspjeha! Što ste mi ono rekli, Davide, ne sjećam se dobro? Vidiš? A tvrdiš? I to sa sigurnošću? Žene! Ne priznaju da su pogriješile ni za živu glavu! Borise, ostavite je da nam ispriča do kraja. Čak i da nije istinita, priča je veoma interesantna, reaguje gospođa Ognjenova. I Nora? Što ti je David odgovorio na to pitanje? Da. Sad sam se sjetila. Slike su bile vrlo lične, kazao je. Crteži su bili posvećeni jednoj ličnosti. Da. Tako je bilo, Davide. Baš tako ste mi rekli! Da. Pa ima slika koje se bave odredenom ličnošću. To nije nikakva tajna. To bih mogao da vam kažem o svakoj svojoj slici ili crtežu. Sve slike su moje, lične. Ne, ne Davide. Obratno! Vi ste rekli, ovako, odgovara energično Nora. Sad sam se sjetila! Mogu vas čak i citirati! Crteži su posvećeni jednoj za mene značajnoj ličnosti. To je sad priča. Oh, pa to je zaista mala tajna! Davide, to je zaista vrlo uzbudljivo! A koja je to ličnost kojoj su crteži posvećeni, Davide, pita gospođa Ognjenova. To je jasno! Bar, po Norinoj priči. Poslije kratke pauze, u kojoj kao da se koleba, David odgovara, vrlo tiho. Dostojevskom! I vi samo zbog Dostojevskog niste htjeli da mi prodate crteže, odgovara Nora, dobro odglumljenim plačljivim tonom. Prvo, kaže David. U glasu ima neku uzdržanu tugu. Ne mogu da vam kažem da li sam mogao da vam prodam nešto što nikad nisam napravio. Nikad niste ilustrovali nešto od Dostojevskog? Pa, rekli ste, bili ste i ilustrator? Da, ali ne to djelo Dostojevskog. Nije mi najomiljenije. Dakle, ipak imate crteže koji ilustruju njegova djela? Da. Pa, možda je to onda bilo neko drugo djelo, uzvikuje Nora? Možda sam stvarno nešto pomiješala. A ja sam, ipak, tad, mislila da se tajna ličnost krije u čudnoj šifri, u signaturi? Šifra u signaturi, nema veze s Dostojevskim, odgovara David vrlo brzo. Tako ste mi rekli. David samo sliježe ramenima. Nema mi spasa! Moram vas sve pozvati. Kod mene! Da napravite inventar svih mojih djela. Dakle, Nora, David ti tad nije otkrio tajnu šifre? David se okreće prema gospođi. Ona sjedi malo iza njega. Tako mogu nesmetano da ga posmatram. Bože, to lice! Čini mi se da znam svaku fleku na njegovoj koži. Da, ja znam svaku fleku na njegovoj koži. Usne pamte bolje od uma. Znaš, Laura, šifra samo upućuje na nešto. Ne otkriva ga. Zato, čak i da sam to bio ja, i da sam imao djelo sa šifrom u signaturi, ipak nisam mogao da joj je kažem. Tada to više ne bi bila moja šifra, šifra treba da štiti dragocjeno saznanje u sebi. A ne da ga razobliči, zaključuje David vrlo smireno. Dobro, dobro! Mogu li ja da predložim nešto, kaže otac Grgorije. Davide, kako bi bilo da ti nama, prvom prilikom, pokažeš ne samo ta tri crteža. Nego i najnovija platna. Eto, napravi nam jednu privatnu izložbu. Kod tebe, kući. Vi ste krivi! Ti i Nora! Jer ste nas učinili radoznalima. Sad nema nazad! Moraćeš da nam pokažeš te ilustracije Dostojevskog. Mislim, one rađene po drugim djelima. Znaš, svi smo mi ovdje ljubitelji Dostojevskog. David se za trenutak blago nasmiješi. Ne odgovara odmah. Polako izusti. To zavisi od Dine! Od Dine, viknu Nora čudnim glasom? Umjesto Davida odgovara gospođa Ognjenova. Pa, da, razumije se, to zavisi od Dine! Ona se uskoro vraća nazad! David treba da nas pozove dok je ona ovdje. A ne znamo do kad će ona ostati. Za Borisa, znamo. On nam je rekao do kad ima namjeru da ostane. Rekao si, je li, do Nove godne? Da, potvrđuje Boris. Ako snijeg dozvoli! Dakle, samo je Dinin ostanak neizvjestan, kaže gospođa. Što misliš Dina, kad bismo mogli da se skupimo kod Davida i da mu udruženim snagama pretresemo i najskrovitija mjesta u ateljeu, produžava profesor? Možda ćemo tad naći i te misteriozne Zle duhove? Možda su se sakrili negdje, toliko dobro da je i David zaboravio da postoje. Profesor uvijek govori u paradoksima i dvosmislenostima. Tako volim tu njegovu naviku. Time svaki, čak i najobičniji razgovor, postaje pomalo tajanstven. Davide, ti mi nisi odgovorio na pitanje? A što je s tvojim najnovijim stvarima? Hoćemo li imati šansu da i njih vidimo? Oče Grigorije, ti dobro znaš odgovor, kaže mu tiho David. Što sad treba ovo da znači, pitam se. Postojala je neka tamna sjenka u Davidovim očima kad se obratio nasmijanom ocu. Dakle, Dina, kaži, kad ćemo se naći kod Davida, obratio mi se otac Grigorije i sjeo je do mene, na kauč. Ne znam. Ne zavisi potpuno od mene. Kao što Vi kažete, Davide, prvi put mu se obraćam. Zavisi od Vas! Mislim, kad Vi imate vremena. Izvlačim se vrlo nevješto. Znate što? Dogovorite se, vas dvoje. Nađite dan koji će odgovarati oboma. Mi ćemo doći, kad budete rekli, presječe profesor. Da. Tako je najbolje, složi se David. Gleda u mene. Ja ćutim. U sebi kiptim od bijesa. Da, tako je bolje za tebe, kažem samoj sebi. Gledam ga ljutito. Samo za trenutak moj pogled je izazvao nevidljiv osmijeh na njegovim usnama.
Bljesak. Došla je struja. Time kao da je iščezla i čarolija večeri kraj ognjišta. Na starom gramofonu, domaćica pušta istu Mocartovu klavirsku sonatu. Boris odlazi da uzme vino za profesora. Ja i Nora smo ga zaboravile u kolima. Vratio se, pobijelio je od snijega. Ljudi, nemate predstave kako pada snijeg. Vjetar i snijeg! Prava mećava, kao u filmovima! Ovako velike pahulje! Što je ovo čudan snijeg! Kažite što hoćete! Ovo neće na dobro. Slušajte vi čika Borčeta! Ah, da! Oče Grigorije, Boris me podsjetio na to što sam još odavno htio da te pitam. Što kažeš ti o ovom strahu ljudi od stoljetnog snijega? Ima li nečeg takvog pod nebeskim svodom kao što je stoljetni snijeg? I hladan i vreo? Gavrilo, ti znaš bolje od mene da pod nebeskim svodom ima mnogo stvari kojima naša mudrost nije dorasla. Tako je i sa stoljetnim snijegom! Možda postoji nešto takvo! A možda je sve to samo simbol nečeg drugog! Pa zar to nije sujevjerje? Mislim na ono rašireno vjerovanje da je snijeg misteriozno povezan s iščezavanjem zemlje pod njim? Pa i ozbiljni ljudi su ovih dana počeli da mi govore o tim bapskim pričama, kaže energično Nora. Zar crkva priznaje takva predviđanja? Da ostavimo sad crkvu po strani! Narod stvara svoju mitologiju, koja se oslanja na njegovo istorijsko iskustvo. Razumije se, u njoj ima mnogo sujevjerja. Ali s narodom treba paziti. S njim ne treba biti vrlo strog. On, ponekad, kroz naizgled pogrešne stvari govori istinu. I to značajnu istinu! Pa da, dobacuje Boris. Mitologija je dio našeg duhovnog nasljedstva. Svi narodi imaju svoju mitologiju. Samo mi smatramo, kao što ti Nora kažeš, da je ona bila jeftino sujevjerje! Pa, što su onda, molim te, ti njemački Nibelunzi? A ti tako mnogo voliš Vagnera? Onda je i on mitologija! Boris pritom stoji i hoda ispred nas, izmedu Davida i mene. To mi dozvoljava da nesmetano gledam u Davida, a da to drugi ne primjete. Naročito se krijem od lukavog Norinog pogleda. David se izmijenio u ovih sedamnaest godina od našeg poslednjeg susreta. Nema više dugu kosu. Sad je vrlo kratko podšišan, kosa mu je prošarana rijetkim sijedim vlaknima. To nimalo ne umanjuje njegovu privlačnost. On je još uvijek vrlo lijep muškarac. Oči su iste. Samo malo više melanholične. Ogromne, crne i tople. Kao da je u njima skupljeno hiljadu tajni. Na čelu se ističu dvije duboke bore. Isto pokretno, muževno, vitko tijelo. U njegovim pokretima još ima mladenačke energičnosti. Sad mora da ima četrdeset i dvije godine. David isto tako ispituje mene. Polako. Pažljivo i precizno. Imam osjećaj da prati svaki moj pokret. A vi sigurno ne znate najnoviju mitologiju? A, Dina, smijem li da im otkrijem? Smijem li da im otkrijem tvoju tajnu mitologiju o Makedoniji, šeretski se smije Nora. Ne volim kad počne ovako da se smije. Znam da će uslijediti nešto neprijatno. Nerijetko, čak i uvrjedljivo za mene. Tako ona uživa da me demaskira pred drugima, ali u moju korist. Tako bar ona kaže, kad joj kasnije prigovorim zbog toga. Ja to uvijek shvatim kao namjerno ponižavanje. Samo je David osjetio koliko mi je neprijatno. E, sad ću vam otkriti Dininu tajnu! Najinteresantnije u svemu ovome je što ona zaista ne zna da ja znam! David me gleda ukočenim pogledom. Primjetila sam da čvrsto steže lulu. Pocrvenjela sam. Pomislih da je on nekome rekao nešto o nama dvoma. Možda Ivanu? Izgleda da su bliski. A Ivan je još bliskiji s Norom! Kako je smio? Pa ja nisam nikome rekla. Osim svojoj majci. A to je isto kao nikome. Moja majka ne otkriva takve tajne! E, evo tajne, viknu Nora! Slušajte me pažljivo! Dakle! Ako na internetu, na nekoj od alatki za pretraživanje napišete ime Dina Asprova, tad ćete, medu drugim podacima, na primjer o tome na kojim je simpozijumima i kongresima u svijetu učestvovala ova naša vrlo perspektivna sunarodnica, naći i njen hompejdž. E, pazite, sad dolazi glavno! Tamo piše da je ona rodena u zemlji Kazablanka na najudaljenijem jugoistoku Evrope, u gradu Justinijana, na poluostrvu Balkanija! Zar nije ovo dobar vic? Oh, Dina, izvini, ali to je tako smiješno! Rođena u Justinijani! Originalno, nema što. Kazablanka, Justinijana, Balkanija. U svakom slučaju, sve to za zapadnoevropske uši zvuči mnogo egzotičnije nego Makedonija, Skoplje, Balkan. Ko zna, možda bih i ja uradila isto da sam bila u tvojoj situaciji, Dinočka. Potpuno bez korijena. Sama. Bez ičije zaštite. Ali, zaista, Dina uvijek kad pročitam tvoju virtuelnu biografiju, ne mogu satima da prestanem da se smijem! Kako ti je takvo nešto palo na pamet! Stvarno! To možeš samo ti da izmisliš. Nora zaista dugo nije mogla da prestane da se smije. Najstrašnije za mene je to što se svi prisutni smiju u glas, osim Davida i oca Grigorija. David me gleda s toliko nježnosti u očima da mi se duša grije. Za te dvije sekunde topline i nježnosti u njegovim očima vrijedi da se izdrži još glasniji smijeh. Bijesna sam na Noru, ljuta, razočarana. Zbunila me direktnost kojom ona kao da želi da me razgoliti pred svima. U meni se rađa snaga. Ne stidim se više toga što ona može reći o meni. Ukoliko si se smirila od frivolnog smijeha, da i ja tebe pitam nešto. Zaista Nora, što želiš da kažeš ovim? Naime, zašto kažeš da otkrivaš moju tajnu? Ta moja virtuelna biografija nije nikakva tajna. Kad je na internetu, onda je ona tamo zato što nije nikakva tajna! Svako može da je pročita! Čak i ti! Kao što si nam sad potvrdila. Iako, kad sam je pisala, istini za volju, nisam mislila na tebe kao na potencijalnog čitaoca. A o podrobnostima reći ću vam više drugi put. U manje komičnim uslovima. Ako želite, razumije se!
Nora je prestala da se smije. Njeno lice se preobrazilo u grimasu. Time je narušena srdačna atmosfera koja je vladala cijele večeri. Žao mi je naših domaćina. Oni ne zaslužuju da budu kažnjeni vječnom konkurencijom izmedu Nore i mene. Ostali su poslije razgovarali o površnim stvarima. Magija večeri je iščezla. Ćutim. A i David. Na odlasku, Nora nudi da sa sobom, svojim kolima, odveze oca Grigorija, Borisa i njegovog brata. Jasno mi je. To je njena čuvena metoda kažnjavanja onih koji je vole. Nisam bila dovoljno poslušna da zaslužim njenu ljubav. Nije znala kako je svojom željom da me kazni ostvarila moje najskrivenije želje. Davide, možete li Vi, odvesti Dinu sa sobom? Ona, pored toga, živi do Vas, takoreći u dvorištu. Iza ugla, smije se Nora. Da, nema problema. Sa zadovoljstvom, kaže David i gleda u mene. Gospoda Ognjenova dotrčava iz kuhinje. Ah, zamalo da zaboravim! Davide, Dino! Možete li malo sačekati? Davide, hoću da ti dam nešto za tvoju majku. On se sramežljivo smiješi. Hvala, Laura. Sačekaću. Drugi gosti već izlaze. Dobro, profesore, gospodo Ognjenova, mnogo vam hvala. Večera je bila čudesna. Boris pritom ljubi ruku gospođi Ognjenovoj. Pozorišni čovjek! Pošto se najsrdačnije pozdravila s domaćinima i s Davidom, prolazeći pored mene, Nora samo kaže. Čućemo se sjutra? Da. Naravno. Možda je ipak osjetila da je prešla granicu prijateljske šale. Profesor i njegova žena prate ih do vrata. Ostali smo sami. Ćutimo. Samo se tiha muzika i vatra igraju žuboreći. Branderburški Bahov koncert. Gledam kroz prozor. U snijeg. Stari zidni časovnik otkucava u tišini, toliko jako da se trgoh. Jedan sat poslije ponoći. Spokoj. Zakrilje toplog doma usred duboke zime. Dosada sreće. Zašto sam se oduvijek toliko bojala ove slike spokoja dvoje ljudi u ljubavnoj zajednici ili braku? Bračni par Ognjenovi. Dvoje čudesnih ljudi. Što stojite tako? Kao da čekate voz? Primjetila sam da je i Davidu postalo neprijatno. Lijepo je. Ovako. Bah i snijeg. Kod vas je uvijek jako prijatno. Iste misli. A kod njega? Čita mi misli? Gospođa Ognjenova otrča u svoju kuhinju. Profesor gleda Davida zamišljeno. Kako idu pripreme? Vježbate? Da, da. Naveliko. Ja ne toliko. Kao što bih htio. Nemam vremena. Drugi su dobri. Vježbaju. Mladi. Revnosni. Lijepo je da se radi s njima. Našao si neko rješenje za svoj problem. Ne. Još uvijek ništa. Otac Grigorije je obećao da će probati da pomogne. Pitaće neke žene iz njegove parohije. Nadam se da ću ubrzo naći neko rješenje. Inače, da ti pravo kažem, ne znam kako ću pripremiti koncert. A nije samo to! Imam i drugog posla. Gomilu! Galerija. Na slikanje ne mogu ni da pomislim. Ne brini se! Svi ćemo ti pomoći. Evo, za sjutra imaš dovoljno ovoga što sam ti stavio u korpu. Pozdravi mnogo svoju majku. Čuješ? Glavu gore! Nisi sam! Tu smo ako zatreba. Gospoda Ognjenova pritom gleda Davida vrlo blago. Miluje ga nježnom majčinskom rukom po obrazu. Profesor me čvrsto zagrlio na rastanku. Ljubi me očinski u kosu. Dino, nemoj da zaboraviš! Obećala si da ćemo se vidjeti i dugo razgovarati. Kao nekad, sjećaš li se? U mom kabinetu? Na fakultetu? Kad ćeš doći? Vidjeću, kažem. Javiću Vam se telefonom. Ovih dana. Hvala. Večeras je kod vas bilo prekrasno. Jadno dijete! Dokle li seže ženska intuicija gospode Ognjenove? Idem polako, pažljivo pokraj Davida. Čizme mi duboko propadaju u svježi nabacani snijeg. Snijeg pada u ritmu Bahove muzike. Ona se čuje kroz otvorena vrata. Zaljubljeni par stoji na vratima, domaćini. Pažljivo nas prate pogledima. Kao da sa snijegom nebo šalje iscjeliteljsku snagu zemlji. Sve je izmijenjeno. Osjećam njegov dah kraj mene. Od njega mi se vrti u glavi. Bože, kako ću smoći snage da sjednem do njega? A da mi ne pukne srce od čežnje za njegovim dodirom, za njegovim usnama? Usne su mi razigrane laste na plavom nebu. Trepere silno od želje za njim. Što se dešava sa mnom. On me, izgleda, ne prepoznaje! A ja gorim od želje za njegovom ljubavlju. Kad se okrenuh da mahnem domaćinima, malo se okliznuh. Za trenutak je izgledalo kao da ću pasti. Njegova čvrsta ruka. Obuhvata me oko struka. O njoj sam sanjala svih noći nakon rastanka. Kaže mi, bez pogleda. Tu sam. Uvijek sam bio tu. Znala sam. Pomažem mu da ukloni snijeg sa stakla. Uzvik radosti u meni. Ja i on, zajedno, u tišini snježne bjeline. Nema drugih ljudi na svijetu. Postojimo samo nas dvoje. Stoji blizu mene. Mirišem njegov debeli kaput. Davidov miris. Naši kaputi su smjeliji od nas. Oni utoljuju glad za dodirom. Dodiruju se. Njihovi prsti su čisti kao dječji. Ne poznaju bol. Nemaju pamćenje. Moje oči traže njegove. Sekunda jasnosti. Zatim, opet hladnoća i bijeli snijeg. Tako je daleko od mene. Ćuti, namršten. Nepoznata strogost. Nešto tuđe. Zaista me ne poznaje? David vozi sporo. Kola kao da su sanke. Klize po snijegu. Snježna zavjesa nam zaklanja vidik. Napet je, stisnut u sebi. Liči na čovjeka koji vozi po najgušćoj magli. Napeto i s mnogo koncentracije gleda u put. Ćutimo. Na semaforima se kola zaustavljaju na minut-dva. Kažem sebi. Neka mi kaže nešto. Jednu blagu riječ. Uspomenu. Da zna koja sam. Da zna da sam Ona. Njegova Dina. I on je morao da gori istom ljubavlju. Ne zaboravlja se takva ljubav. Poslije sedamnaest godina? Što je to za vječnost? Zašto ćuti? Sad bi mogao da kaže nešto. Sad ne mora da pazi na put! Zar će i preda mnom da se pretvara da smo stranci? Zar misli da mu vjerujem kad glumi da se nikad dosad nismo vidjeli. A možda je krivica moja? Da. Sigurno je tako. Ja sam majstor krivac. Ja sam majstor uništenja i samouništenja. Što mi je trebalo da išta pričam. Ne, mi se ne poznajemo. Zašto nisam njega pustila? Zašto nisam čekala? Da me vidi. Da me prepozna. Čita mi misli. Samo me pogleda dugim, prodornim pogledom. Toplim pogledom. Od njega se topi snijeg. Gleda me i ćuti. Ćuti, dok se vozimo ulicom Orce Nikolov. Kad smo stigli kraj parka, ćuti. Sasvim neočekivano, polako parkira kola ispred fontane. Gasi motor. Oko nas, apsolutni mir. Mir je u nama i oko nas. Beskrajni spokoj prizora. Bijela priroda. Zimsko proljeće. Cvjetanje snijega. Gleda u pravcu parka. Istom snagom, oboma vlada slika nebeskog mira. U nju je utonuo čitav svijet. I mi s njim. Ispod snijega, ispod teškog debelog snijega, sve je lak oblik bezvremenosti. Ćutanje i spokoj caruju svime što diše. Stapamo se s čudesnim prizorom. Ništa se nije izgubilo. Sve je oduvijek bilo tu. David i ja smo bili tu. Čak i onda kad smo tumarali po svijetu, ne znajući ni sami za čim tragamo. Čudesna slika nebeskog spokoja svijeta, ispod snijega iskupljuje bol u srcu. Sve je oprošteno. Od mene i od Boga! Trenutak sniježne Bijele nedjelje. Snijeg je molitva zaljubljenih. Prolazim očima tom bjelinom spokoja i čistoće. Krcka, topi se led oko mog srca. Hladni, bijeli snijeg preobražava se u vatru životne radosti. Predugo, cijelo jedno stoljeće, i ja sam u sebi nosila takvu hladnoću i led. Od njih su bili zamrznuti svi izvori. Ja, biljka iz staklenika, orhideja iz tropskih predjela fantazije mog oca, počinjem da cvjetam. Zajedno s bjelinom sniježne vijavice. Stvaram vrele cvjetove u srcu. Identične bizarnim cvjetovima po granama drveća. Vidim park u bijelom prahu, rascvjetan. Hladan i vreo u isto vrijeme. Koliko je bio u pravu starac s jabukom! Da, ovaj snijeg je i hladan, i vreo. Kakav će biti zavisi, zaista, od zemlje na koju pada. I od onoga ko ga doživljava! Poput mene sad. Ponovljeni, skriveni čas noći. Stvoren samo za mene i Davida. Izvan običnog mjerenja vremena. David. Zna li kakve mi misli šetaju glavom? Zna li da je ovaj čas nebeskog spokoja, ovaj meki, nevidljivi zagrljaj snijega, naša nečujna molitva? Za iscjeljenje rana i za oprost grijeha. Okreće se prema meni. U očima mu svijetli čudan bljesak. Takav dosad nisam vidjela ni u jednim drugim očima. A i nisam vidjela mnogo muških očiju iz ove blizine. Ja sam eterična biljka. Hranim se mirisima i knjigama. Predajemo se našim golim pogledima. Bez skrivanja. Bez straha od ranjavanja. Predajemo se neugasivoj žeđi očiju. Oči se prve zaljubljuju. Sjetila sam se njegovog pogleda u galeriji. Kad sam ga vidjela prvi put. Oči ljube jače od tijela. Upalio je motor. Znam. Duboka jasnost. Sad se prvi put gledamo istinski. Sad je nulta tačka našeg upoznavanja. Sad je onih sedamnaest godina. One su sakupljene u ovom beskonačno blaženom trenutku. Kola se zaustavljaju u maloj uličici nasuprot naše zgrade. Možda je bolje da Vas ispratim, kaže. Do vrata. Kasno je. Glas je tih. Nesiguran je. Njegove oči u tami. Klimam glavom. Nemam glas. Svijet je bijelo bljeskavo čudo. Ko se plaši u ovoj čarobnoj noći stoljetnog snijega? Hladan vjetar baca mi u oči roj pahulja. Zavijam šal oko vrata. Rukavice mi griju prste u džepu. Tiha radost. Blagost i toplina u meni, kao mala vatrica. Put je naš sagovornik. Ćutimo. Snijeg svira tihu melodiju. Nema neba, nema zemlje. Sve je bijelo. Znamo, vode nas uspomene i tuga. Idemo istim putem kao one večeri. Litija našeg bola. Ćuteći prolazimo kraj rijeke. Misli li sad na to da me prvi put ovdje držao u zagrljaju? Nemamo smjelosti da se pogledamo. Nema klupe. Ne zaustavljamo se. U mislima dugo sjedimo na njoj. S grana iznad naših glava roni se sitan snijeg. Park nas prepoznaje. Grane su naćulile uši. Radoznale su da čuju govor naše ćutnje. Čuju samo puls naših srca. Sliven u jedan puls. Voda u jezeru je zamrznuta. Samo jedan pogled prema velikoj terasi pokrivenoj debelim snijegom kao bijelom posteljom. Posteljom mladenaca. Nazad. Istim putem. Prolazimo ga ćuteći. Pred ulazom u zgradu. Njegove oči u bjelini snijega. Ni vrelo kestenje nije toliko toplo. Nesiguran je. Glas je vrlo tih. Kao da sad uči da govori. Laku noć! Ne rukujemo se.