Tena Štivčić [1]

Ovi dani

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Pitali su me nedavno na jednoj večeri što je to što najviše volim kod pisanja. Zbunila sam se na trenutak, patetično je da bih to samo tako iznosila pred strancima. Zato posegnem za onim što najmanje volim. Sa stvarima koje ne volim lakše je biti je duhovit, a pred strancima je lakše pričati duhovito nego patetično. A u krajnjoj liniji, ima nešto što stvarno, stvarno ne volim. Neugodan i nepredvidljiv, a sada i u Londonu, neizbježan dio profesije – pičing. Ne znam postoji li hrvatski prijevod te riječi. U razgovoru sa srpskim kolegama naisla sam na ‘pičovanje’ kao nostrifikaciju, što bi u hrvatskom valjda bilo ‘pičiranje’. Pičing je, u svakom slučaju, neugodna i stvaranju poptuno kontrainidicrana radnja kojoj pisci sve češće bivaju podvrgnuti kako bi preživjeli u kapitalizmu.
Jedna od mogućnosti kako protječe pičing izgleda ovako: Agent piscu dogovori sastanak, recimo s nekom filmskom kompanijom. Olakotna je okolnost ako je kompanija već čitala neki piščev rad. Tada će sastanak proteći u atmosferi punoj obostranog respekta.
Zgrada filmske kompanije samo što nije okružena bodljikavom žicom. Prozirni liftovi jure brzinom svjetlosti, kartice se potežu kroz proreze na sve strane, a osoblje i osiguranje mrka lica ne zna za šalu.
‘Malo se oni shvaćaju preozbiljno’, poseže pisac za balkanskim sarkazmom jer mu se u želucu otvara ponor.
Na dvanaestom katu primaju ga tri urednika – naručitelja. Urednici naručitelji su kao neka podivljala varijanta kritičara koji su se oteli kontroli i preuzeli vlast. Od sada o kritičarima sve najbolje, jer oni mogu povrijediti ego, ali kad je djelo jednom vani, mogu mu u stvari, staviti soli na rep. Urednici naručitelji mnogo su opasniji. Sami rijetko kreativni, oni procjenjuju djelo koje tek ima nastati. Oni predviđaju njegovu relevantnost, aktualnost i isplativost. Oni, de facto, svojim pipcima iz sjene, oblikuju lice suvremene umjetnosti. Ili to, možda, više i nije umjetnost, već siva zona između ponude i potražnje. Oni, u svakom slučaju, u rukama drže piščevu egzistenciju.
No, ako takvim mislima pusti na volju, piscu bude teško sakriti prezir, a to je zamka u koju ne smije pasti. Svaki dobar agent to će znati objasniti. Prezir radi protiv nas. On i arogancija rovare da nas sabotiraju. Oni su neprijateljski igrači. Ključ koji otvara vrata su skromnost, šarm i jasan stav. Nepokolebljiv, osim u slučaju da se suoči s razumnim i nepokolebljivim kontra-argumentima. Nista lakše, misli pisac.
Urednici naručitelji najčešće djeluju u trojkama. U mišljenje srednjeg urednika teško je proniknuti i često je baš njegovo mišljenje najvažnije. Drugi se urednik ponaša naglašeno nonšalantno, čak i drsko. Kašlje, gleda u stranu i drži noge na stolu. Da se zna kome je gdje mjesto i da se pisac slučajno ne bi uzoholio. Treći urednik, često urednica, hvali, kliče i pokazuje ushićenost kako umjetnikovim radom tako i njegovom osobnošću.
Nakon ležernog ćaskanja kojim se hini da urednici za pisca imaju sve vrijeme svijeta, kao tema poveznica uvodi se piščeva prethodna drama. Njegov je glas izvanredno jasan, mogućnost pisanja dijaloga nesvakidašnja, a pronicljivost upravo zastrašujuca. Svakog trenutka očekuju da će dramu netko ‘pokupiti’ i gdje će tada piscu biti kraj? Pisac zausti da odgovori nešto na temu kraja, ali shvaća da se radilo o retoričkom pitanju.
Sad je red na njemu da iznese svojih nekoliko ideja koje bi razvijao i realizirao pod okriljem njihove filmske kuće o kojoj se prethodno već izrazio umjereno ushićeno, ali bez ulizivanja.
Svaki pisac s dobrim agentom, ili s ponešto iskustva, zna da uvijek treba imati više ideja. Samo jedna ideja je sumnjiva jer implicira da je pisac lijen ili nemaštovit. U krajnjoj instanci, svakako je spor i neprilagođen vremenu.
Ako iznosi tri ideje, oko pola sata je idealno trajanje. Nije prezgusnuto, a nije ni davež. Dobro je da ideja bude suvremena, urbana, originalna, pomalo riskantna, da pomiče granice ili čak ruši tabue.
Da se granice ruše usprkos volji autoriteta, a ne po njegovu diktatu pisac se jedva suzdržava ne primijetiti. Da je malo što nova ispričano od Biblije do danas i da umjetnost nije nužno u tome što se priča već kako se to priča, dapače, da je taj ‘kako’ ono što čini umjetnikov ranije hvaljeni glas i da je sve to skupa strašno pogrešno prevesti u pič, to sve vrišti u piščevoj glavi. Srećom, pamti neke situacije kad su riječi pobjegle van i kad ga je, neko kratko vrijeme, tresla groznica moralne pobjede. Ali, od moralnih pobjeda malo što konkretno izađe, izostaje čak i zadovoljstvo prepričavanja za stolom, jer bi to opasno graničilo s arogancijom.
No, kako je vajda već neki prethodni nesretnik skrenuo pažnju na važnost toga ‘kako’, urednici su osmislili kategoriju ‘stilistička izjava’. Ona piscu daje priliku da iznese kako će ideju koju je upravo sveo na njen goli, riskantni i originalni kostur oblikovati do punog, aktualnog i svježeg značenja. U ne više od 150 riječi u mogućnosti je, skromno i šarmantno, opisati što je to posebno, drugačije, ludo, krvavo, magnetično, neodoljivo, neutaživo, hipnotično, erotično, nezaustavljivo što ga vodi i što čini njegovu umjetnost.
Kad je sve izgovorio, pisac odahne. Ipak mu se čini da je uspio. Zadovoljan je. U jednom trenutku strast se uključila i čini mu se doista da je ideja i relevantna i seksi i intimna i iskrena. I zašuti, a duh mu pomalo slavi.
Urednica ushićeno pljesne. Srednje ledenim glasom čestita na neobično uvjerljivoj prezentaciji. A Drski se javlja, ma je li moguće da mu je ton zajedljiv: ‘A ne mislite li da uvjerljivost vaše ideje ovisi o…’ postavlja pitanje koje porazi pisca jer shvaća da ovaj ili ništa, ništa nije shvatio ili je namjerno maliciozan. Pisac se pita nije li mu se ipak samo učinilo da je uspješno artikulirao ideje. Možda je, u stvari, potpuno podbacio.
Bez obzira na to jesu li urednici podijeljena mišljenja, osvojeni idejama ili hladni, odogovor ne daju odmah.
Pisac sada treba sve ono sto je ispričao staviti na papir, do dvije stranice, dupli prored, Times New Roman, 12. Tako će i ostalih sedam urednika na Odsjeku moći pročitati i dati svoj doprinos odluci koju će, za neodredjeno vrijeme, dostaviti agentu. Užasno su zahvalni piscu što im je posvetio vrijeme i mole da sve svoje nove ideje u budućnosti prezentira njima. Pisac ostavlja za sobom zgradu pitajući se je li to bio trijumf ili poraz ili samo jedna recka. Vani je pao mrak jer je već pet sati popodne i pada kiša jer je novembar.

***

Na filmskom festivalu u Njemačkoj otvorila su se vrata, a preda mnom se ukazala velika prostorija puna stolova poredanih kao u učionici. U sredini prored koji vodi do podija. Na podiju stol s mikrofonom obasjan svjetlom dvaju reflektora. U publici pedesetak europskih producenata.
‘Je l’ ti sad pičujes?’ pita me kolega.
‘Aha’, procijedim. Sve je gore. Sad ih je pedeset, doveli su i mikrofone i reflektore u pomoć. Da mi je do toga, bila bih lotto-djevojka! Penjem se na podij, pijesak mi je u grlu, počinjem: Ovo je priča o troje ljudi…

***

Berlin – London – Glasgow – London – Ljubljana – London.
Opet aerodromi. Previše sati na aerodromima u kratkom roku.
‘Aerodromi su fascinantna mjesta’, kažem Douglasu dok pospani sjedimo na aerodromu u Glasgowu. ‘Čudno djeluju na mene’.

***

Vozim se u prepunoj podzemnoj.Večernji rush hour. Predstoji mi večernji sastanak sa Simonom. Pič koji me ne užasava. Simon je redatelj, pametan, posvećen i otvoren. Već sam radila s njim. Sastajemo se jer mi nudi da u njegovom kazalištu razvijam novu dramu. Prilično odriješene ruke, ako se približno uklapa u program i mogućnosti kazališta. Problem je samo u tome što sam malo umorna nakon cjelodnevnog posla, malo bezvoljna i poljuljane vjere. Takvi neki dani.
U restoranu Med Kitchen u mom kvartu pričam mu te neke ideje koje nosim sa sobom. Tih ‘nekoliko ideja koje je pametno uvijek imati u rukavu jer nikad ne znaš kad će se ukazati prilika da nekom nešto pičneš’ i sve te mantre u koje uopće ne vjerujem. Pričam i vidim da ga nisam uvjerila tim svojim ispuhanim tonom i polovičnim zanosom.
- Ma znaš šta, Simon, to je sve sranje – priznajem, a on se smije i hoće protestirati.
- Ne, stvarno, nego, čuj… imam jednu ideju, ali nije razrađena.
Nerazrađene ideje se nikad nikome ne pričaju jer se zna da je to gubitak vremena i novca.
- Pričaj – kaže Simon.
- Znaš, ti aerodromi…. Čudna mjesta, je l’ da? Strašno romantična. Svi aerodromi na svjetu su slični. A opet svaki je u odnosu na vanjski svijet kao poseban svemir. Život aerodroma je kao svakodnevni život filtriran i intenziviran. Kaos i red – stalni ekvilibrizam, brzina, ubrzavanje, privremenost, efikasnost iznad svega. Šoping, šoping, šoping. Različite kulture u tom kratkom trenutku u vremenu postoje rame uz rame u miru. Klize gore-dolje pomičnim stepenicama, sjede u čekaonicama, nikad nikakvih ispada nestrpeljjvosti. Što misliš, sve te restrikcije na aerodromima, uniforme, detektori, zabrane, sve to što mu daje vojničko ozračje, ulijeva li to strah i sprečava ispade? Ili su ljudi tolerantni, velikodušni na neutralnom terenu, zastićeni privremenošću. Možda nam to što ulaskom u avion, pogotovo u ovo sadašnje vrijeme, postajemo ranjivi, daje neki apstraktni podsvjesni osjećaj zajedničke sudbine. Možda je to sasvim mali, jedva primjetni zajednički nazivnik.

Govorim tako i primjećujem kako mi padaju na pamet misli koje nikad prije nisam pomislila, kako govorim sve brže i življe, kako mašem rukama, kako se pali nešto u njegovim očima. I pomišljam, eto, to je ono što najviše volim kod pisanja. Što se otme u nekom trenutku i krene samo od sebe, kao da nije moje, kao da ja s tim nemam nikakve veze. Kao da sam tu samo da prevedem.
- Ej, pa onda znaš, ono vrijeme između letova. Kad zapneš na aerodromu, negdje u Kuala Lumpuru imaš pet sati do sljedećeg leta. Kao vakuum u stvarnom životu, kao džep u vremenu zastićen anonimnošću. Kad možeš biti tkogod hoćes, kakav bi želio biti, kakav se ne usuđuješ biti. Nitko neće znati kad te avion odnese u realnost. Ali opet, ako mijenjaš zone, klime, ako ne spavaš, ne pušiš, ti sati mogu biti baš halucinantni. Mogu te baciti u stanje u kojem je tako lako donijeti ključne i radikalne odluke. Jer,postoji nešto fundamentalno krivo u toj mogućnosti da letimo, ne misliš? Hoću reći, kao da se tehnologija razvija brze od duše. Brže od uma. Um je polaganiji i ne žuri se toliko. Još je negdje oko Orient Expresa. Skakanje s kontinenta na kontinent, naprijed i natrag u vremenu, sve ga to zbunjuje i lako se može zateći u gluho doba noći, na nepoznatom kraju planete, iscrpljen i sluđen i tko zna što mu može pasti na pamet. Napokon, ti sati mogu biti zadnji sati poznatog života. Ono što čeka na destinaciji je budućnost. I nepoznata. I što, naprimjer, na dramski primjer, ako su to zadnji sati kad je tvoj poznati život u tvojim vlastitim rukama?! Što se događa u tim satima?

I tu zastanem, uzbuđena. Simon se osmjehuje, zadovoljan.
Piši – kaže.

Na Angelu su već objesili lampice na drveće i večeras me to začudo ne puni agresijom. Decembar je počeo. Pada kiša. Sutra letim u Bombaj.