Marija Fekete - Sullivan [1]

ČUDAN PAR

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

Kad je umro, moj otac me je silno uvrijedio. U njegovom novčaniku nisam našao ni sliku svoje majke, ni sliku svoje dvije sestre, ni sliku njegove majke, oca... Bila je tu samo slika njegovog psa Gare. Kao što mu i samo ime kazuje, Garo je imao tamnu dlaku. Ništa posebno, najobičniji džukac, ako mene pitate.
Moj otac ga je nabavio pod stare dane, pred sami rat, da sa njim šeta po parku. Zbog Gare sam rjeđe dolazio ocu nego ranije. Nekad sam ga posjećivao i petkom i subotom. Poslije sam se vadio na udaljenost, živimo u suprotnim dijelovima grada. Dođem samo subotom. U ratu ga nisam mogao ni gledati, mislim Garu. Dođem kod oca, umoran iz rova, donesem mu konzervu mesa koju sam ugrabio iz humanitarne pomoći. Otac je otvori i podijeli na tri dijela, za mene, sebe i Garu. To sam doživljavao kao zločin protiv čovječnosti. Protiv čovječanstva! Pomišljao sam: ako sutra umrem, umrijeću gladan, i znam koga ću kriviti za to.
Ali, ništa nisam govorio. Bojao sam se, ukoliko dođe do konačnog odabira, između mene i Gare, da ću izvući deblji kraj. Jedino sam davao oduška pišući o tome sestrama. One su, srećom, izbjegle u Škotsku. Tamo se, priča moja mlađa sestra Katarina - sad je promijenila ime u Cate - ljudi mnogo brinu o životinjama. U tom malom mjestu Dunoonu. Naš tata bi tamo uživao. Najljepše je krajem avgusta, kad je more najtoplije. Vlasnici pasa vode svoje ljubimce na kupanje. Oni sami se ne kupaju jer je temperatura mora daleko od prihvatljive, čak i za nožne prste. Ali za cuke je to pravi raj. Malo trčanja po šljunkovitoj plaži. Malo brčkanja u vodi. Onda jurnjava za bačenom granom. Oh, kako šarmantno ti četveronošci tresu dlakom i kapljicama vode. Jeste, dođe vrijeme i za malo kakanja po šljunku. Stvarno, nema mnogo onih koji poštuju upozorenje na kamenom zidu: Bez životinjskog izmeta! Molim te, hajde ti spriječi cuku ako možeš! Bolje bi im odgovarao natpis: počistite iza sebe! Tako je moja Cate nadugo vezla o tome kako bi trebalo educirati ljude, a ne cuke, u vezi sa ispuštenim fekalijama na plaži. Moja pisma su, obično, bila vrlo kratka, i svodila su se na to da smo živi, da su neki od poznanika ranjeni, neki izbjegli, i da nam šalje pomoć kako god zna i umije. Ona je to redovno i činila. Čak je jednom poslala i konzerve za pse. Nadao sam se da će tata ovaj put podijeliti Garinu miomirisnu konzervu na tri dijela. Kao što dijeli naše sa njim. Ali, ne. Pseto je u nevjerici, sa krivicom u očima, pojelo cijelu konzervu, a onda pokunjeno otišlo da spava. Mislim mu je bila muka od svega.
Nagovarao sam oca da ode, konvojem, iz opkoljenog grada, kod sestre. Znate šta me je pitao: A šta ću s Garom? Dobro je znao da bi Garu izbacili van, ako bi ga pokušao prošvercovati. Ispočetka sam sanjario o tome kako Garo izlazi da obavi nuždu i kako ga onaj s brda profijuče snajperom. Dovoljan je bio i mali geler da ružni, veliki cuko nestane. Pojela maca mrkog cuku! No, odmah bih pomislio na tatu. Nesretnik, presvisnuo bi. Uostalom, postalo mi je žao i tog dlakavog stvorenja. Gledam ga kako kopni. U očima mu isti, tužan, izraz kao u oca. Izraz koji kao da govori: šta se tu može, pseća vremena!
Zaista! Jednom me je, po noći, kad sam se vraćao s fronta, zasreo veliki, crni, pas. Potrčao je prema meni, lajući bez prestanka. Prepao sam se, ali strah mi nije bio veći od bijesa. Još mi je samo on falio poslije svega! Tek što sam odveo najboljeg prijatelja u bolnicu. Ruka mu je visila. Bilo je pitanje hoće li mu je doktori ikad skrpiti. Stao sam psovati psa toliko glasno da se stvor okrenuo i otišao. Čovjek je nekad najgori pas!
Evo, sačuvao sam jednu novinsku vijest s početka rata, jer mi se učinila nevjerovatna. Riječ je o ljudima i životinjama:
Sarajevo, 4.studenog/novembra 1992. (BH press) – Posljednja životinja iz sarajevskog zoološkog vrta, jedan smeđi medvjed, umrla je od gladi. Tako je ovo, nekad omiljeno mjesto sarajevske djece već od ranije ispunjeno leševima lavova, tigrova, leoparda, vukova i orlova, ostalo bez svojih stanovnika. U Pionirskoj dolini se još povremeno mogu vidjeti samo paunovi u šetnji i poniji dok pasu travu. Za životinje sarajevskog zoološkog vrta okupacija se na taj način završila.
Sjećam se da sam plakao kad sam to čitao. Sada mislim da nisam ronio suze zbog pernatih i dlakavih kreatura. Nego zbog nevjerice da je nekom stalo do zoološkog vrta. U to vrijeme! Jao, jadni medo! Jao, jadni paun! Doduše, u onom tamo, slobodnijem svijetu, možda je ta vijest privukla više pažnje nego činjenica da je ovdje bio rat i da su u Sarajevu svakog dana ginule desetine građana. Srušene kompletne zgrade, ispražnjene cijele ulice.
Mislim da sam na neki način i sam doprinio smrti tog smeđeg medvjeda. Jedna komšinica, mlada i nadobudna novinarka, mi je tih dana spomenula: Zamisli, u Sarajevo treba da stigne konvoj za spasavanje smeđeg medvjeda iz našeg zoološkog vrta! Razne međunarodne organizacije za zaštitu životinja su se digle i odlučile da to ne može tako, nije medo kriv što smo mi idioti i jedni druge uništavamo. Rekao sam joj da upita na tim svojim press konferencijama, hoće li medi biti obezbijeđena oružana pratnja. I šta ako neko udari po medi! Ne znam je li upitala to one tamo, na konferenciji, ali kasnije nije više spominjala konvoje za spasavanje mede. I tako, bojim se da je medo otišao u vječna lovišta, a meni možda i na dušu.
Ne smijem dozvoliti da se to ponovi sa Garom. Bez obzira što mi nije posebno drag. Moram reći da sam razvio poštovanje prema njemu što je rat preživio s nama, a da nikad nije ništa tražio za sebe. Bio je zadovoljan svim što mu se da. Skroman je bio, a ne kao sad. Skače, traži kocku šećera k'o god da se pojavi na vratima. Čak i od mene, mada osjeća da mi nije prirastao za srce. Doduše, sad mi se već nekako uvukao pod kožu.
Ne znam što me toliko pogodilo kad sam otvorio očev novčanik, odakle su u mene zurile Garine oči. Znao sam i to da se tata brinuo šta će biti sa Garom kad on umre. A znalo se da će umrijeti. Imao je već dva srčana udara, i predosjećao je da mu od trećeg nema spasa. U oporuci je kazao da meni, kao prvorođenom sinu, ostavlja sve. Ne znam samo šta je mislio kad je rekao sve. Istina, dvosobni stan u novogradnji nije za odbaciti. Dakle, sve mi je ostavio pod uvjetom da se brinem o Gari. Nije mi, dakle, pružio šansu ni nakon smrti. Nije mi dao priliku da pokažem koliko mi je do njega bilo stalo, koliko sam se trudio da mu udovoljim. Za njegovu ljubav, naravno, prihvatio bih psa. Makar je to prava mrcina, olinjali, ofucani ker. A šta bi me koštalo, još nemam ni žene, ni kučeta, ni mačeta.
Garo i ja postali smo čudan par. Ujutro i naveče ga vodim u piš-šetnju, a kad se vratim s posla, jedemo zajedno i gledamo jedan u drugoga strijepeći. U njemu vidim poznati izraz lica. Suzdržan je, šutljiv i dalek kao moj otac.