Rusmir Mahmutćehajić [1]

ISLAM, KATOLIČANSTVO I PRAVOSLAVLJE

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

O matricama pojmovnih preslikavanja

1. Mimo modernog vidika

I danas, jednako kao i vazda prije, ljudske slike Zbilje i ona sama zahtijevaju usklađivanje. Za taj pothvat nikada prije nije postojalo veće iskustvo od ovog današnjeg. U njemu bi se ponovno mogla pronaći potvrda za stav o izvedivosti ljudskog oslobođenja od strahova i mržnji preko mijenjanja tumačenja Zbilje i njezine slike. Jer, sama Zbilja ostaje suštinski neizmjenjiva i, kao takva, neovisna o svakoj svojoj slici. Tek pristajanjem na ljudsku otvorenost prema Potpunosti svaka slika svijeta pokazuje se kao uvjetna, a čovjek, njezin imatelj, kao biće čiju izvornu i konačnu narav mogu jamčiti samo skromnost i darežljivost preko kojih je ono u stalnom primicanju boljem i udaljavanju od lošijeg. Ako slika bude usvojena za Potpunost, čovjek se uzdiže iznad nje i nužno djeluje kao nasilnik prema sebi, svijetu i Bogu. Te dvije oprečne mogućnosti zahtijevaju razlučenje, kako bi uvid u uzroke i učinke strahova postao sigurnije polazište u ljudskom traganju za izvornom i konačnom savršenošću.
Ako se danas ocrtavaju identiteti balkanskog prostora koji su u sukobu, moguće je, kao u svim sličnim slučajevima u svijetu, odabrati različite pristupe u tumačenju njihovih odnosa. Jedan od njih je preko određenja etničkih zasebnosti. Ti etnički identiteti razgraničavaju se uzduž političkih, kulturnih i ekonomskih suprotstavljenosti. Napetosti na granicama, koje se pokazuju kao strahovi i mržnje, nisu stalne. Moderni vidik tog stanja ljudskih pojedinačnosti i društava preovlađuje u tumačenjima tih napetosti. I čini se da su ona jedino sposobna da objasne ljudske prilike. Većini savremenih proučavatelja nije poznato da postoji i počelno drukčija mogućnost slike čovjeka i svijeta. Ako ona bude čak i priznata, dodjeljuju joj se manja valjanost i potčinjeno mjesto u apsolutizirajućim slikama nastalim i podržavanim u dobu modernosti. A razumijevanja naravi tih slika ne mogu jednostavno biti prenošena iz jednog u drugo razdoblje, niti postavljena u neizmjenjivi odnos ili prenošena iz jednog u drugi vidik. Za svako jastvo moguće je reći da je ono druga strana ili pokazanje Jastva koje je korijen svemu. Tumačenje te razlučenosti jastvo/Jastvo moguće je na dva posve oprečna načina. U prvome Jastvo jest počelo svemu. To znači da nema jastva bez Jastva. Razum je niža razina mogućnosti jastva da se usmjerava prema Jastvu. To usmjeravanje dovodi do krajnje granice mjerljivog svijeta na kojoj ne prestaje njegova mogućnost uspravljanja prema Jastvu kao temelju. Prema drugoj mogućnosti, počelo jastva jeste u njegovom najnižem sadržaju – kaplji tmaste tvari. Razum je njegova najviša mogućnost u kojoj jastvo dostiže sebe kao krajnju razinu ukupnog postojanja. U tome je ono dovoljno sebi za usmjeravanje prema najboljoj mogućnosti u neizbrojivom mnoštvu ciljeva prema kojem teče historija. Tim vidicima moguće je pridružiti pojmove tradicija i modernost s obzirom na njihove preovlađujuće sadržaje. Ukupnost postojanja raspoređuje se, prema ta dva vidika, od Najvišeg prema najnižem, i obrnuto. Budući da je čovjek na toj okomici, njegovo postojanje uključuje spuštanje na niže i uzdizanje na više razine. Njegovo porijeklo, također, može biti izvedeno odozgor ili odozdol – iz riječi ili tvari. Izvedenosti odozgor odgovara stvaranje, a odozdol evolucija. Ako je jastvo stvoreno ili izvedeno, tada ono odražava Stvoritelja ili Riječ. Toj izvedenosti odozgor odgovaraju iskazi u Tori i Učenju : Tako, Bog stvori čovjeka u Svojoj slici, u Božijoj slici On ga stvori ; čovjeka doista stvorismo u najljepšoj uspravnosti . Tu je Riječ stvaralačko počelo. Ona je i početak i kraj svega.
Pitanje o toj razlučenosti, koja proizvodi napetost u svijesti i usmjeravanju prema Potpunosti, uključuje u oba slučaja prisutnost zla. Ako je temelj vidika u tome što je niže i manje, ljudski razvoj ili uspinjanje od tmastog početka trebalo bi da znači udaljavanje od zla. Međutim, zbilja čovjeka, društva i svijeta to ne svjedoči. Zagonetka o zlu postaje s razvojem sve zamršenija, tako da se od odgovora na nju odustaje u većini modernih ideologija. U vidiku koji se raspoređuje u silaznom slijedu, od Istine – a to znači od potpunog dobra – prema uvjetnim načinima pokazanja i postojanja, ljudska mogućnost slobodne volje ostaje upletena u neizbježnost dobra i zla. Ali, zlo je svojstvo mjerljivog svijeta, a to znači i čovjeka sa svim njegovim tumačenjima. Tako, zlo ne može biti prevladano samo time što je ograničeno i zatvoreno u svijet i čovjeka.
Razgraničenja i napetosti među etničkim zasebnostima, koja neizbježno uključuju pitanje o dobru i zlu, mogu biti odnosi između etničkih zasebnosti – Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih, naprimjer. Budu li ti pojmovi uzeti u značenju nacionalnih razgraničenja, valja istaknuti da su im najvažniji sadržaji učitani iz modernosti. To su prisutnosti i utjecaji nacionalnih ideologija. U njima se konstruiraju početak nacionalne svijesti, utemeljenje države i usmjerenost prema njezinom budućem ozbiljenju u skladu sa zadanom ideologijskom slikom. Početna vizija, njezini nositelji i njihova prva postignuća nailaze, prema takvom gledanju, na otpore drugih koji su redovito ili stranci ili izdajnici. Povijesni tok biva prekinut u nekoj pometnji ili katastrofi. Tu započinju stradanja, lutanja i očekivanja. Trajanje propadanja prekida nova čista jezgra, koja poduzima obećavanje i oblikovanje novog početka u kojem bi bile shvaćene i osnažene sve vrednote davnog uzora. Ta jezgra, prema njezinom tumačenju sebe, najbolji je iskaz neshvaćenog i zaboravljenog u nacionalnoj ukupnosti. Njezino ''mi'' je posve isključivo. Svi koji ne prihvaćaju njezina tumačenja i poziv ostaju s druge strane zadane homogenosti. Oni su zapreka koju treba otkloniti. Njihova drugost nije prevodiva preko jednosti transcendentnog autoriteta ili Jastva. Religija i sveta predaja bivaju dozivane i korištene u modernim ideologijama, ali vazda u potčinjene. U tome se nikad ne priznaju ni Riječ ni Ime koji i prožimaju i nadlaze svaku pojedinačnu cjelinu jezika, značenja i simbola.
Moderno tumačenje čovjeka, društva i svijeta jeste viđenje koje se razlikuje od jednog do drugog doba i područja. Ako su, naprimjer, u modernim bosanskim identitetima historija i religija i s njom povezane naracije zadobile razgovijetne i različite slike u ideologijskim ukupnostima, njihova uspoređivanja sa zbiljnim ili izmišljenim predstavama u ranijim dobima mogu doprinijeti otkrivanju razloga za toleranciju. Uz organizirano društvo, koje je doživljavano kao zbilja, postoje i druga iskustva. To su duhovna iskustva poretka kakva su iskazana u vjesništvu, metastatskoj vjeri, apokalipsi i gnozi; ''dubinska razlučenja temelja bića misticizmom na kojem su osnovani tolerancija i uravnoteživanje simbolizma poretka neizrecivošću; te i iskustva pobune s odgovarajućim 'filozofijama historije' i njihovim masovnim pokretima, i tako dalje.''
U postojeće ideologijske napetosti, s modernom civilizacijom kao njihovim okvirom, uključeni su religijski nauci, obredi i vrline sa značenjima koja su bila znatno drukčija u predmodernim vremenima. Razumijevanje te različitosti uvjetuje preoblikovanje vladajućih napetosti pojedinca, društva i historije. Savremeni strahovi od drugog, te iz njih proistekle mržnje uključuju jezike, značenja i simbole tradicije u moderne ideologije. Time tradicija biva izvrnuta i preinačena u svoju suprotnost. Strahovi jednog doba jednostavno se prenose u vremena kada su tradicijski jezici, značenja i simboli imali bitno drukčiji ontološki slijed. Tako nastaju tumačenja historije kao neprekinutog rasta mržnje. Savremenost s njezinom ideologijom i svim posljedicama u prilikama pojedinca i društva biva opravdana njezinom vezom s davnim korijenom. Međutim, ostaje čvor pitanja: na koji način je modernost povezana s tradicijom; kako je nastala zamisao o autonomnom jastvu i dovoljnosti razuma za gradnju društvenog poretka bez potrebe za transcendentnim temeljem?
Iznijeta pitanja nisu odvojiva od zamršenosti dva jezika, modernog i tradicijskog. Nerazgovijetnost njihovih različitosti priječi uspostavljanje odnosa koji bi mogao biti pokrenut u prevođenje jednog i istog perenijalnog nauka u mnoštvo jezika, značenja i simbola, jer tek na taj način bilo bi moguće ustvrditi uskraćenosti tumačenja preuzetih i nastajućih slika čovjeka, društva i svijeta. Povijesni slučaj Bosne nudi paradigmatična iskustva za tako pretpostavljenu mogućnost. U toj zemlji kroz ukupnost njezine povijesti susreću se i sukobljavaju različite kristologije , koje su uključene u tradicijske vidike kao njihov bitan sadržaj, ali i moderne kao potpora ideologijskim nacrtima.

2. Neprekinutost

Svaki ideologijski identitet nastoji se opravdati u historiji i pokazati se u neprekinutom razvoju od neke arhetipske jezgre koju čuva, prenosi i potvrđuje. To je redovita i preovlađujuća zamisao ili utvara moderne ideologije. U njezinom središtu su usvajanje i tumačenje jastva kao posve samostalnog i dovoljnog graditelja društvenog poretka. Prosvjetiteljstvo i racionalizam su oslonac i okvir takvog pothvata. Neprekinuti slijed moguće je prikazati, u takvoj zamisli, na dva načina. Jasno razlučenje tih dvaju načina moglo bi doprinijeti boljem razumijevanju starih i novih napetosti identitetskog ja/mi prema drugom/drugim. Tolerancija je mjera napetosti na granici te identitetske dvojine.
Prvi način je preko fundamentalističkog vidika. U njemu se određuju arhetipna pojava osobe i/ili društva. Njima pripadaju vazda neki prostor i vrijeme u kojima je Riječ imala moguću jednakost sa Zbiljom. Od tada se Zbilja dijelila od Riječi i postajala sve više njezino poricanje i iznevjerenje. Ali, Riječ tu više ne postoji kao jedna i ista prisutnost. Ona "ponire" u historiju. Čuvari i tumači te Riječi znaju, prema njihovoj tvrdnji i vjerovanju mnogih, način otklanjanja te pukotine koju su napravili vanjski neprijatelji i unutarnje nedosljednosti. To znanje, prema ponudi njegovih vlasnika, ozbiljivo je u društvenom preoblikovanju oko ''čistog središta''. Njegovu modernu i ideologijsku narav određuje ta ponuda društvene promjene kao krajnje i potpune oblikovateljice ljudske sudbine. Njome bi se preko društvenog djelovanja, prema ideologijskom nacrtu, bilo moguće ''vratiti'' u ''zlatno doba'', a to znači dosegnuti društvo bez napetosti ili posve usmjereno njezinom otklanjanju. U takvoj vezi s prauzorom, u kojem ili preko kojeg se Istina objavljuje u ljudskom govoru, poriče se slijed prijenosa od jednog do drugog naraštaja. To što se zbilo između uzornog početka i neprihvatljive savremenosti biva porečeno i odbačeno kao ''iznevjerenje''. ''Čista jezgra'' se predstavlja kao vlasnik znanja i veze s uzornom zajednicom u davnini. Svojim "mi" ona potčinjava sve koji joj se pridružuju, a ostale isključuje. Nad njom nema ničeg prema čemu bi samu sebe svjedočila poniznošću.
Drugi način je domišljanje i ozbiljenje nacionalne države. I ta ponuda prihvaća historijski tok od konstruiranog početka do novog obrata. Historijske okolnosti onemogućavale su, prema takvom tumačenju, puni razvoj do društvene i državne moći. Ali, početni obrazac je preživio sva iskušenja. Taj uzor preuzima nova nacionalna elita i postavlja ga u središte svoje ideologije koja usvaja, razvija ili pretpostavlja odgovarajuću filozofiju historije. I tu je gradnja novog društvenog poretka promaknuta na razinu koja nadlazi pojedinca. Obećani poredak postaje bog kojem se pojedinac potčinjava. Za taj odnos zadanog poretka u historiji i pojedinca koji ga ozbiljuje ne postoji nikakva vanjska zabrana. Ideologijska elita proglašava sebe i sebi potčinjene sljedbenike vlasnikom znanja. Oni premošćuju vremenski prekid između davnog arhetipa i nesređene sadašnjosti čije preoblikovanje u poredak obećavaju. To je oblikovanje društva i države u mjerljivom svijetu. Granice i sadržaj koje one obuhvaćaju određuje razumni nacrt za koji su dopuštena sva raspoloživa i održiva sredstva.
U oba slučaja – i fundamentalističkom i nacionalističkom – ''mi'' označava to ''čisto središte''. Sve što je izvan njega, u takvom tumačenju, biva predstavljeno kao nedorasli ili neprijateljski sadržaj u povijesti čije otklanjanje ili uništavanje pravda poistovjećenost ideologijskog "mi" i neumitnosti povijesnog toka ili same istine. U oba slučaja moguće je preinačiti i znanstvene i religijske slike čovjeka, društva i svijeta u tumačenja iz tog čistog središta. Iskaz ''ja'' u odnosu prema višoj razini bivstva ne može premašiti to ideologijsko "mi". Time jastvo biva zatvoreno a njegov temelj sveden na društvo, odnosno njegovu sliku kakvu nudi ideologijsko tumačenje. Otvorenost jastva prema Jastvu biva poreknuta zarad postavke o oblikovanju društva prema obrascima koji su usporedivi s razumskim odnosom prema prirodi i njezinoj tvari.
Tradicija ima sebi nametnuta ograničenja koja prosvjetiteljstvo nema. Tu razliku valja prepoznati i uobličiti u jasnost. Sve dok Božija zabrana ima smisao, ostaje mogućnost i preispitivanja u jastvu i njegove otvorenosti prema Temelju u kojem je i usmjeriteljski zov prema dobru. Priznati zabranu znači prihvatiti da Dobro ne ovisi o pojedincu, te da je ono njegova stalna i neiscrpna mogućnost. Ako je zabrana porečena, nestaje i mogućnost ograničavanja unutar tradicijske cjeline. Tome odgovaraju dva različita uzvrata na presudnost Božije odluke – ljudski i satanski. Nakon prekršenja Božije zabrane i iskušenja pada s izvornog položaja, čovjek priznaje: Naš Gospode, učinili smo nepravdu sebi! Satana uzvraća na suprotan način: A Ti si me naveo da zalutam! U ta dva obrasca osvješćivanja odnosa uvjetnog i Potpunog, te stvorenog i Vječnog sadržana su i dva vidika ili glasa u ljudskoj srijedi. Prvi vidik ili glas prihvaća svoje postojanje kao dug pokoravanja prema Potpunosti. Ta potpunost je vanjska, ali i takva da nema unutarnjosti koju ne obuhvaća. Drugi vidik ili glas poriče Potpunost, te u svojoj unutarnjosti poznaje dovoljnost za upravljanje sobom. U prvome vidiku čovjek je svugdje i vazda naspram Istine. U drugom on je naspram ukupnosti tvarnog svijeta. Pokornost i poniznost su narav prve naspramnosti, a oholost i moć druge. Tradicija odgovara prvom, a modernost drugom od ta dva vidika. U njima su pitanja o zlu i dobru, te pravu i dužnosti odgovarana na drukčije načine. Njihovi izvori i svrha su, također, različiti.
Zapriječenosti razvoja izvorne jezgre u modernom vidiku tumačene su kao vanjske i objektivne okolnosti. U takvom gledanju zlo dolazi izvana. Ono je čovjeku predmetna činjenica, a ne odraz prilika u njegovom jastvu. Rascjep pojave na bivanje i znanje preinačuje se, kada izgubi vezu s Logosom, u dvojinu zasebnih i prividno sebi dovoljnih oblika postojanja. Svako od njih može se nametati drugom kao više i veće. Što je snaga tog nametanja veća, rascjep postaje širi a razorne posljedice u čovjeku i svijetu sve brojnije. Utjecanjem na te okolnosti i njihovim mijenjanjem moguće je, prema ideologijskoj slici čovjeka, društva i svijeta, toj jezgri društvenog razvoja osigurati puno pokazanje. Prirodne i društvene okolnosti oblikuju svaku pojedinačnost. Tako, promjene u prirodi i društvu proizvode otklanjanje zapreka u ljudskoj pojedinačnosti.
Tradicijski vidik je obrnut. Nikakve vanjske okolnosti ne priječe jastvo da izobliči svoju izvornu uspravnost ili da se u njoj ponovno pronađe. Različite razine ljudske mogućnosti, koje se ozbiljuju preko stupnjeva volje, ljubavi i znanja, zadržavaju i zaborav i sjećanje. Izobličavanje ili propadanje je iskaz zaborava, a pronalaženje i uspravljanje proistječu iz sjećanja koje nije ništa do stalna otvorenost jastva za Jastvo. Temelj svem stvaranju, u njegovoj cjelini i svim njezinim sadržajima, jest jedna i ista riječ. To da je ona vazda jedna i ista može biti potvrđeno mnoštvom njezinih iskaza ili tradicija. Čim neka tradicija, koja je per se i isključiva i uključiva, porekne tu vezu s jednošću i istošću stvaralačke ili izvorne riječi, ona se ne može prevesti u drukčiji tradicijski jezik, niti u sebe, zadržavajući svoju puninu, primiti i poznati počelno istu uključivost i isključivost svake druge tradicije. A kada tradicija bude svedena na tu neprevodivost, njezino poricanje drugih i nasilno poništavanje postaju jedini način njezinog potvrđivanja, koje nije ništa do fantazija prednosti i moći. Tada se isključivost i uključivost s Logosom svodi na poricanje drugog i njegovo uništavanje zarad kumira kojim je otvorenost prema Istini preinačena u ideologiju.
U različitim dobima postoje drukčije prisutnosti i utjecaji tih vidika. Moderni je sâm sebi dodijelio nadmoć nad tradicijskim. Ali, njegova iskustva u uređivanju svijeta oslabila su njegovu fantaziju nadmoći. A to olakšava raspravu o tradicijskom tumačenju čovjeka, društva i svijeta čiji nauk, obred i vrlinu modernost u cijelosti poriče. S obzirom na preovlađujuće moderne pometenosti, nasilja i razaranja, postavlja se pitanje: da li je moguće obnoviti intelektualnost u kojoj bi različite tradicije bile prepoznate kao drukčiji iskazi jednog i istog Logosa, te tako preko njega postale i prevodive, pri čemu bi drugi prestao a priori biti i neizmjenjiva strana nepoznatog koja potiče strah i održava mržnje?

3. Strah i znanje

Napetosti među društvima i zajednicama odražavaju stanja u pojedinačnim jastvima njihovih članova. Strah od drugog ovisi o propusnosti granice prema njemu i znanju o tom što je iza granice. Moguće je reći da odnos ''mi'' i ''oni'' kao napetost sabire pojedinačne strahove članova jedne skupnosti od druge. Ustrajavanje tih strahova pokazuje se kao mržnja. Tako, granica pojedinačnog ili skupnog jastva u odnosu na drugost uzrokuje strah ili mržnju. Izvor straha su prisutnost i narav drugog kao nepoznatog ili stranca. Ako je jastvo saznavatelj, znanje je odnos između njega i saznavanog. Saznavano je sve u jastvu i izvan njega. To je proces koji svojim mijenjanjem prima od Zbilje i njoj daje od sebe. U znanju postoji, prema tome, napetost u kojoj su dvije strane. Ako su i jedna i druga mjerljive, njihovo uspoređivanje ne može biti bez ostatka. Vazda postoji razlika među njima. Ako je jedna strana Potpunost, druga je samo njezin znak ili pokazanje. Iza granice pojedinačnosti ostaju, tako, dvije mogućnosti. Prva je konačnost, a druga Potpunost. U prvoj sve ima svoju dvojinu ili usporedivost. U drugoj potpunost jest jedna i jedina, ničem slična i ni sa čime usporediva. Ako nema svijeta mimo mjerljivog, uspoređivanje ili prevođenje nikad nije bez ostatka. Neznanje o drugosti, u skladu s tim, nije razrješivo. Svako uzdanje u drugost uključuje i nerazrješivi strah.
Ali, ako je odnos među pojavama mjerljivog svijeta samo izvedeni iskaz voljnog pokoravanja Potpunosti, strah od drugog kao mjerljivog iskaza biva premješten od Nemjerljivog u razlučenje svijesti sa svjedočenjem da nema jastva osim Jastva. Tada je i iza granice jastva prisutno jedno i isto Jastvo, jedna i ista Riječ, i jedna i ista Istina. Tome Jastvu okreće se svaka pojedinačnost s mogućnošću da Je doziva Njezinim Imenom, ustrajavajući u različitim naucima i obredima.
Što je neznanje o tome iza granice dodira veće, snažniji je i strah od njega. Strah i znanje su, prema tome, ovisni jedno o drugom i odsustvu svijesti o jastvu koje vazda i svugdje može biti svjedočeno i dozivano. Granica između jastva i njegove drugosti može biti propusna ili savladiva nasilnim prodorom u drugost radi njegovog potčinjavanja i/ili saznavanja. Odnos prema drugosti može imati različite oblike – saznavanje ili prevođenje u vlastiti jezik, uključivanje u njega uz mijenjanje ili gubljenje ranije posebnosti, trpljenje drugog i drukčijeg, usvajanje svega što je iza granice, ili razaranje i uništavanje drugosti. Bilo kako bilo, ustvrdljive su uzajamnosti straha, granične propusnosti i znanja. To simbolički može biti iskazano jednadžbom:
S = F (Z),
gdje S označava strah, Z znanje, a F način njihove uzajamnosti.
S obzirom na to da je savremeni strah na neki način protegnuće ranijeg i, prema tome, uvijek i neizbrisani otisak ranijih trauma u ukupnosti ljudskog bića, te da njegovo trajanje u prošlom mileniju određuju dva važna razmeđa – prvo u 15. stoljeću, kada se u bosanska jastva i drugosti uključuju i muslimani; i drugo u 17. i 18. stoljeću, kada započinje moderno ideologijsko ocrtavanje i preuređivanje čovjeka, društva i svijeta – uvidi u promjene znanja o sebi i drugima zahtijevaju određivanje i uspoređivanje bitnih sadržaja današnjih i davnih strahova od drugih. Ovo razmatranje smjera razviti postupak uspoređivanja današnjih/modernih (Sm) i predajskih/tradicijskih (St) strahova u bosanskom društvu, i to na odabranim primjerima modernog tumačenja odnosa među različitim identitetima i njihovog nametanja predmodernim pojavama. Očekuje se da bi time bilo olakšano razumijevanje dolazećih promjena od modernih ideologija prema novoj prisutnosti intelektualnosti koja je suština perenijalne mudrosti.
Ako se s pouzdanošću može tvrditi da su strahovi i mržnje među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima uzrok opasnih i neuravnoteživih napetosti među njima, njihovo slabljenje moguće je smanjivanjem neznanja o sebi i drugima i nepropusnosti na granici prema nepoznatom. S obzirom na učinke trajućih napetosti o kojima je ovdje riječ, njihovo slabljenje i/ili otklanjanje jest potreba svih sudionika društvene različitosti.
Čini se da glavno neznanje u modernim etno-nacionalnim ideologijama predstavljaju tumačenja mjesta i uloge religijskih razlika. Uzrok tome jeste svedenost religije u moderni vidik, te nastojanje da se ona, kao takva, pozna u razdobljima koja su epistemski određena posve drukčijim gledanjima na čovjeka, društvo i svijet. Budući da je stanje pojedinačnog jastva u modernom vidiku potčinjeno pothvatu preoblikovanja društva, valjalo bi strahove u katolika, muslimana i pravoslavca dovesti u razgovjetniju vezu s njihovim saznanjima jednog o drugim. Ovdje će biti uvedena kakvoćna uzajamnost među tim pojmovima u sadašnjem/modernom i predajskom/tradicijskom dobu bosanskog društva:

gdje su
Skm, Smm i Spm strahovi katolika, muslimana i pravoslavca u današnjem/modernom dobu; KmKm, KmMm, KmPm odnosi katolika prema sebi, muslimanu i pravoslavcu, odnosno nepropusnosti granica jednog jastva prema vlastitoj otvorenosti i prema drugima, u svim ovdje razmatranim uzajamnostima;
a Nkm, Nmm i Npm neznanje katolika, muslimana i pravoslavca u tom istom dobu.
Ako se taj isti odnos postavi za posebnosti religijskih zajednica u bosanskom društvu 15. stoljeća u prethodnu kakvoćnu matričnu jednadžbu za određeno tradicijsko doba, valja uvesti bosanske krstjane umjesto bosanskih muslimana.
Nepropusnost na granici između različitih jastava može biti predstavljena i neprevodivošću njihovih jezika, značenja i simbola. Tako, ako jednom jastvu odgovaraju, naprimjer, nauk, obred i vrlina uobličeni u katoličanstvu, njegova granica prema muslimanskom i/ili pravoslavnom jastvu jest nepropusna toliko koliko su neprevodivi njihovi naukovni i obredni jezici, značenja i simboli. Prevodivost znači da različiti sveti jezici, značenja i simboli vazda iskazuju, i pored cjelovite posebnosti, jednu i istu Neizrecivost, koja im je i korijen i plod, i početak i kraj, i unutarnjost i vanjskost. Pristajanje uz neizrecivost koju potvrđuje jednota, a nju, potom, mnoštvo jest sadržaj svake tradicije u izvornom značenju tog pojma. To je odnos u kojem pokazano u dug ima prema Nepokazanom ili rečeno prema Šutnji.
I upravo tu je mjesto razlučenja između mogućnosti promjene straha u modernom i tradicijskom vidiku. U tradicijskom vidiku krajnji razlog straha jeste potpunost: strah od nje i prema njoj oslobađa od svakog drugog. Tada Se Jastvo pokazuje kao potpuna drugost ukupnom bivstvu koje pojave obznanjuju i svjedoče. Tako, svaka pojedinačnost bez obzira na svoju različitost, a to znači i svaki jezik, zadržava vezu s Potpunošću, preko koje je prevodiva na svaku drugu pojedinačnost, uz očuvanje i snaženje svoje posebnosti. Ta ukupnost postojanja obznanjuje Istinu: čovjek je sabranost sveg postojanja i on je zgusnuta ukupnost kozmosa. Oni su poput dva ogledala u kojima se Jastvo objavljuje u jastvima i obzorjima postojanja. Jezik, značenja i simboli mogu biti različiti, kako su to, naprimjer, manastiri, crkve, sinagoge i mesdžidi, ali u njima je spominjanjem Božijeg Imena prisutna jedna i ista Riječ koja nadlazi njihovo prostorno i vremensko odmjeravanje. Preko te Riječi oni su međusobno prevodivi i ne mogu biti svedeni samo na odnose količina i moći.
Ako su i čovjek, i društvo, i svijet posve u dosegu razumskih mogućnosti, oni su mjerljivi. Neizrecivost i nemjerljivost moraju biti ili zanemarene ili porečene. Oslobođenje od straha pretpostavlja znanje svega što je izvan i naspram pojedinačnosti. Ali, to je istodobno i pretpostavka da sve postojeće može biti naspram i protiv čovjeka koji će to savladati. U takvome vidiku kozmos nije istodobno i čovjek. Njegovi znakovi ne kazuju o istini na jednak način kako to može čovjek koji se sjeća svoje izvorne i konačne savršenosti.

4. Nemogućnost jednostavnog prijenosa

Današnje bosansko društvo jeste paradigmatičan slučaj za svijet kao cjelinu. Iako je povijesno, prostorno i jezički jedinstveno, ono je razdijeljeno u suprotstavljene etničke, religijske i političke zasebnosti. Njihova današnja imena su Bošnjaci, Hrvati i Srbi. To nisu religijske zajednice. Ali, u njihovim etno-nacionalnim i političkim ideologijama religija čini sadržaj bez kojeg, izgleda, cjelina zasebnosti ne bi bila moguća. Religija zadržava svijest o historijskom trajanju. Ali, njezini nauk, obred i vrlina bivaju potčinjeni i preoblikovani zarad uključenja u ideologijski nacrt. Ključni pojmovi religije gube značenja koja imaju u tradicijskoj intelektualnosti. Njihova značenja su najčešće izvrnuta u odnosu na izvorni smisao. Nastojanje da ta promijenjena značenja budu korištena u opisivanju i proučavanju minulih historijskih pojava neizbježno dovodi do krivih slika. Današnji kršćanstvo – i pravoslavno i rimokatoličko – i islam nisu i ne mogu biti pojmovi i pojave sa značenjem koje je jednako s onim u bilo kojem ranijem razdoblju. Jednostavno preslikavanje današnjih značenja u neka druga vremena ne može biti ništa do nasilje u postupku prikazivanja i tumačenja povijesnih pojava. Posljedice tog su gubljenje religijske intelektualnosti u njezinome izvornome smislu. Jezik, značenja i simboli religijskog nauka i obreda gube svoju povezanost s vrlinom. Njihovo uključivanje u ideologijsku naraciju i društvene pothvate oduzima im vezu s natpojedinačnošću. Tako, oni zadobivaju postojanje koje je odvojeno od Temelja, te se tumače kao sama zbilja. Iz tog proistječe izobličenje svijesti koje proizvodi groteskne društvene pojave čiji su najgori oblici masovna nasilja i razaranja u dvadesetom stoljeću. Jednost pokazana u prividnoj dvojini jastva i Jastva biva raskoljena. Svijest o čovjeku, društvu i svijetu biva zamrznuta u nekoj od njezinih slika. Pri tome se poriče njezina promjenljivost. Nema više zbilje jastva. Tako, uvjetna slika koju je jastvo prihvatilo biva proglašena potpunom. Čovjek, društvo i svijet, koji su u neporecivom neskladu s tom slikom, moraju biti preinačeni. Takav sukob ljudskog preoblikovanja svijeta radi njegovog usklađivanja s apsolutiziranom slikom, na jednoj, i vazda neuhvatljivom zbiljom, na drugoj strani, pokazuje se kao groteska u kojoj politička moć neizbježno proizvodi patnju, ubijanje i razaranje.
Ova rasprava kani ukazati na taj odnos između savremene slike Bosne – u modernome i tradicijskom vidiku – i načina njezinog preslikavanja u prijelazno razdoblje petnaestoga stoljeća.
Savremene pojave ili proširena moć modernih ustrojstava ne mimoilaze nijedan dio svijeta. Ali, one se u bosanskoj pojedinačnoj i društvenoj zbilji pokazuju, možda, na paradigmatičniji način nego igdje na drugom mjestu. To društvo u svojoj ukupnosti čuvalo je – intuitivno ili svjesno – težnju da se uravnoteže različitosti i prava na njih. Njegova moderna sudbina ogleda prilike svijeta kao cjeline. Zato se u njegovom jeziku, značenjima i simbolima, koji su povezani s religijskim različitostima, mogu prepoznati i razmatrati najvažniji slučajevi izobličavanja religijskog u modernom i obrnuto.
Ključni pojmovi Religije mogu imati različite oblike i značenja, ali ne mogu, sve dok pripadaju njoj, izgubiti vezu s Temeljem. Kada se to, ipak, dogodi, tada se oni uključuju u ideologijski govor, u kojem zabrana u središtu ljudske otvorenosti zadobiva oblik neupitne ideologijske postavke. Tome odgovara pouka o zaboravu kao neznanju, u kojem se čovjek udaljava od svog jastva koliko je velik njegov zaborav Jastva: Ne budite poput tih koji zaboraviše Boga, pa On dade da oni zaborave i svoja jastva; ti – oni su pokvareni. Tako religijski pojmovi imaju dva bitno različita značenja – jedno u njihovom izvornom tradicijskom obzorju i drugo u modernosti. Ovisno o usvajanju jednog ili drugog od ta dva značenja, dobivaju se posve drukčiji vidici o čovjeku, društvu i svijetu. Ako je zabrana s transcendentnim razlogom uvedena samo s razumskim utemeljenjem u raz-očarani svijet, ona ne može biti ništa do prihvaćanje neizbježnosti pogreške ili laži u ideologijskoj mapi kretanja od nižeg prema višem. I svijet i čovjek počinju, prema takvom tumačenju, od ne-uma, te nekako dostižu razvijenost tog ne u razum. To ne postaje nenadmašiva pogreška sveg razvoja, budući da je ono počelno i kao takvo porečeno ili prikrito. Jedno od razrješenja te suprotstavljenosti smislu jest prihvaćanje da je Istina jednom bila s čovjekom i svijetom, te ih poslije ostavila u samoći i dovoljnosti njima samim.
Ustvrdljivi su različiti odnosi zbilje i njezinog imena. Promjene tumačenja zbilje mogu dosegnuti takve razmjere da početna stanja budu temeljito preoblikovana. Zbilja ostaje vazda jedna i ista, i pored toga što se njezine slike i tumačenja neprestano mijenjaju. Imena koja priliče zbilji i njezinim slikama mogu ostajati u cijelom tom toku promjene s istim oblikom, ali s drukčijim značenjem. Mogu biti i zamijenjena posve novim. To što danas označavaju pojmovi katoličanstvo, pravoslavlje i islam, čemu odgovaraju simboličke kristalizacije njihovih nauka, obreda i vrlina u samostanima, crkvama, sinagogama i mesdžidima, nije izvan te promjene slika i tumačenja zbilje. Da je to tako, jasno može pokazati ispitivanje značenja pojmova molitva, mesdžid, crkva, hvaljenje, pomazanje itd, i to u dva vidika – modernom i tradicijskom.
Pojmu religija odgovara u njegovom izvornom značenju povezivanje preko znanja i bivanja, i to s uključenošću svjesnosti, jastva s Jastvom. Ponovno uspostavljanje te veze znači prepoznavanje istine u njezinoj slici ili uspravljanje prema izvornoj savršenosti. Religijski nauk i obred nisu proistekli ni iz čega drugog nego iz tog prema čemu je usmjereno uspostavljanje veze ili uspravljanja. Oni su objavljeni ili spušteni, kako bi u jastvu bili prepoznati i prihvaćeni preko slobodne volje ili preuzimanja tog što mu povjerava sama istina. Njihovi jezik, značenja i simboli prevode iz mnoštva prema jednosti. A budući da jednota potvrđuje neizrecivo, mnoštvo jezika značenja i simbola, što znači i svetih nauka i obreda, zadržava punu prevodivost preko te jednote, koja se i spušta i uzdiže kao Riječ. Ona je i dostupna i odsutna u svakoj pojedinačnosti, neovisno o jeziku, preko prisutnosti njezinog imena bez kojeg svijet, tvari i vremena ne mogu biti ništa do smrt pokrivena prividom života i moći. Samo na taj način različiti religijski jezici su međusobno prevedivi, što jeste uvjet njihove mogućnosti usmjeravanja jastva prema njegovom temelju. Slobodna volja kao zbilja jastva prepoznaje se u mogućnosti otklona od Volje Jastva. Tek s takvom mogućnošću preuzimanja tog što Ta Volja nudi pokazuje se ljudska zbilja: sjećanje ili zaboravljanje, prihvaćanje ili odbijanje, te gubljenje ili pronalaženje. Ako je ta mogućnost razlike volje i Volje svedena na mjerljivi svijet, pri čemu isti oblici jezika, značenja i simbola zadobivaju drukčije sadržaje, njihov prijenos iz jednog u drugo doba nije moguć bez uzimanja u obzir suštinskog preoblikovanja kroz koje oni prolaze iz jednog u drugi vidik. Modernost ne raskida svoju vezu s tradicijom odbacivanjem slijeda i trajanja jezika, značenja i simbola kao govornih oblika. Ona ih zadržava, ali ih suštinski preobličava. To što im se daje uvođenjem u novi vidik nije moguće jednostavno prenijeti u njihovo izvorno obzorje u nasljeđivanju jezika, značenja i simbola. Čini se da bi, u skladu s tim, bilo ispravnije govoriti o obrtanju ili izobličavanju tradicijskog vidika u modernome negoli o raskidu među njima. Prepoznavanje tog moglo bi doprinijeti shvaćanju izvora i razloga moderne groteske kojom su pojedinačne i skupne usmjerenosti prema Jastvu zamijenjene zamrznutim slikama ili tumačenjima Zbilje.