Nedžad Ibrišimović [1]

NOĆU BI PADNI SNIJEG

Sarajevske Sveske br. 05 [2]

4.4.2003. U autobiografskoj knjizi “Car si ove hefte”, objavljenoj u povodu 30 godina mog književnog rada 1991. (prvotno objavljenoj pod naslovom “Bog si ove hefte” 1980. na konkursu “Svjetlosti” za roman o Sarajevu!) – (skoro cio tiraž, od dvije hiljade primjeraka, poslužio je kao zaštitni zid u prozorima moga stana tokom četrdeset i četiri mjeseca opsade Sarajeva) - štampao sam i dio dnevnika od 10.3. do 25.3. iz 1972. godine u kome su bilježeni samo goli, da kažem naturalistički podaci: gdje sam bio i koga sam vidio. To je jedan pokušaj dnevnika stravično ogoljenog i više ne znam čemu je trebalo da posluži, ali i takav, apsurdno suh i ironičan, začudo - pripada svom žanru. Ovo je drugi put da se bavim dnevnikom. Ali, evo najprije jedan dan iz tog Dnevnika:

“23.3.1972. Dok sam još spavao došla je Manjina sestra Jelena i neka njena prijateljica bolničarka. Otišle su u drugu sobu dok sam se ja obukao. Pili smo kafu.Jelena je, kada je bila dijete, jela muljiku. Bolničarkin muž je sa Brača. Mario je kupio dva “Monda”, poslije sam dao pare za kafu. Onda sam na Fakultetu sa Spasojem Ć. popio čaj kod A. Buhe u kabinetu. Platio je Spasoje. Otišao sam u redakciju kod Balte da vidim za kip. Onda u studentski list. Neće objaviti ilustraciju, jer ne ide ona priča. Uzeće za drugi broj moju priču “Priprost čovjek”. Onda sam otišao u “Svjetlost” kod Mehmeda. Tamo sam sreo Anju. Nije htjela da mi da ruku. Okrenuo sam se i otišao. Stao sam kod Nebodera. Prošao je Aleksa Mikić sa staklom ispod ruke. Ušao sam i naručio kafu. Prošlo je dvanaest sati. Nine nije bilo. Slušao sam muziku Pereza Prada: “Patricija”. Prije toga sreo sam Patriciju u spačeku. Rukovali smo se kroz prozor. Stajao sam na vratima kafane da je do kraja čujem. Jedna djevojčica me je gledala. Onda sam izašao. Zovnula me je Nina. Šetali smo. U Dairama popili kafu i sok. Nina je govorila na francuskom. Ja sam njoj ispričao četiri priče. Ona je platila deset dinara, ja dva i po. Otpratio sam je do kuće. Otišao u atelje. Nina me je pitala:”Jesam li siguran...?” Ja sam rekao da jesam, mada nisam znao šta me pita. Bila mi je muka i od pitanja i od odgovora...Opet je naišla Anja. Otišli smo u kino:”Pipi duga čarapa”. U ateljeu je Muris tražio po časopisima ženu u kadi. Telefonirao sam Anji. Bio sam tužan i htio sam da odem Dževadu. Pitao sam Arfana ima li 100 dinara. Nije imao. Pokušao sam da prodam prsten. Savo mi je u “Siranu” dao 20 dinara. Onda sam otišao u Klub univerzitetskih radnika. 80 dinara dao mi je Tontić. Džihan me je za dvanaest dinara taksijem odvezao na stanicu. Karta je 70 dinara. Kupio sam flomaster. Imam 17 dinara. Ovo pišem u vozu. Upravo je voz prošao kroz Zenicu. Želja mi je ispunjena: putujem u Zagreb.U Klubu sam popio pivo. Iz taksija sam vidio Ninu s Vanjom i nekom ženom. Smijala se.”

Od tada je, dakle, prošlo trideset godina. Manja je poginula u saobraćajnoj nesreći. Jelene se više ne sjećam. Bolničarku nisam ni upamtio. Mario je doživio nesreću i ostao vezan za invalidska kolica. Ne znam da li je i Mario živ. Spasoje Ćuzulan je negdje. Dr Aleksa Buha je otišao u visoke četnike. Sad, nakon trideset godina, čestitam Spasoju što je platio čaj (ili kafe) koje smo popili, iako smo bili gosti u kabinetu profesora A. Buhe. Ima tu nešto! Čak se sjećam i načina na koji nije dopustio da ih Buha plati! Balta je još živ. Mehmed Sokolović priskrbljuje stipendije za mlade talentovane bosanske sportiste. Anja se udala. Ima tri djevojčice, tri moje unuke. Književnik Aleksa Mikić je umro. Patricija je možda u Francuskoj. I Nina je u Francuskoj, ali sa mnom više ne govori (član sam Stranke demokratske akcije i idem u džamiju!). Listajući neki dan novine naišao sam na fotografiju gole žene u kadi koju je Muris Idrizović tražio prije trideset godina. Dževad Muftić je već petnaestak godina u Južnoj Africi. Arfan Hozić, kipar, moj profesor, pred samu smrt, na poleđini velike reprodukcije svojih riba, napisao mi je jedno dirljivo pismo. Savo je Savo. I sada je tu. Kakav je bio, takav je i ostao. Savo Budimir. Stevana Totnića nisam vidio osam godina. Bio je u Njemačkoj, u egzilu. Moj život, čini mi se, više nije tako besmislen kakav je bio prije trideset godina, ali ja se i nadalje krećem u okviru dvije i po, dvadeset, sto, osamdeset i sedamnaest, nekada dinara, a sada konvertibilnih maraka. Ne znam da li se za ovo vrijeme na dušu Stevana Tontića navukla kakva koprena, nadam se da nije, ali znam da bi mi, da trebam, da ima i da zaišćem, opet dao 80 (dinara) maraka.Tek sada, prvi put u životu, misleći na Džihana Bukvića, uviđam da Bosna ponekog od nas dodirne milim, najljepšim dodirom!
U ovom nekomunikativnom vremenu komunikacijske epohe više se ne pišu lična, nego samo javna pisma, ali šta je s dnevnikom? Imam osjećaj da su se dnevnici, iako, dabome, idividualno skutreni i zatvoreni, nekada pisali iz povjerenja u svijet, a danas, ako bi se pisali, da je to: zbogom svijete! Kao da je dnevnikopisac zauvijek izopćen, pa bio svjestan toga, ili ne. Nema više mjesta za intimu, sve je poljuljano, svijet se ruši, valja tome makar prisustvovati...
Zato ovo i jeste jedino što može biti: moj javni dnevnik, dnevnik u prisustvu javnosti, dnevnik koji će biti objavljen, dnevnik koji je objavljen i prije nego je napisan...!

10., 9. i 8. april 2003. Puhao je vjetar.

7., 6. i 5. april 2003. Noću bi padni snijeg, a tokom dana bi se sav otopi... Kad je već riječ o zemlji i vremenu nisam znao, sve donedavno, da od proljeća do zime prosječno svake sedmice po Bosni niču novi cvjetovi. Neki ostanu, neki novi niknu. Ne želim da zvuči kao fraza, ali na pedlju zemlje rastu različite travke i ne smetaju jedan drugoj, naravno ako sama zemlja rađa, ili ako su bačene trine (ako nije posijana engleska trava!).

11.4.2003. Anja je napravila nešto izvanredno: sa studentima slavistike pozorišnu predstavu. Predstava se zove “Cafe Del Rusija”. Premijera je bila na Akademiji scenskih umjetnosti. Najprije prepisujem afišu u cijelosti:
“U vrijeme djelovanja ruske avangarde slikari i pjesnici blisko su surađivali. Slikari su ilustrirali pjesničke tekstove, a pjesnici su govorili svoje stihove po ulicama, trgovima i kafanama.
Predstava “Cafe Del Rusija” predstavlja pokušaj jednog takvog sinkretizma.

SCENA I: ANDREJ VOZNJESENSKI
Uvod u “novu umjetnost” i “nova umjetnost”
SCENA II: DANIL HARMS
Nastavak “nove umjetnosti”
SCENA III: Sjen VLADIMIRA MAJAKOVSKOG
SCENA IV: VLADIMIR MAJAKOVSKI – SERGEJ JESENJIN
“Krčmarska Moskva”
SCENA V: ANDREJ VOZNJESENSKI
“Poema Oza”
SCENA VI: VELIMIR HLEBNJIKOV
“Ljudi, kad oni vole...“

“Nova umjetnost” je u očima koje znaju gledati, u ušima koje znaju slušati, u riječima koje znače, zrače, zvone, svjetlucaju i trepere!”

Studenti su, ne prelazeći granice svojih snaga, ostvarili jednu milu pozorišnu predstavu koja je nedvojbeno osvježila pozorišni život Sarajeva. Meni se nekako veoma dopala, ne znam tačno sve zbog čega.

22.4.2003. Otprilike prije petnaestak dana Asmir Kujović i ja smo pozvani u Hadžiće da održimo književno veče u tamošnjem Kulturnom centru što je palo danas, odnosno večeras. Dogovarajući se s organizatorom o prirodi književnog nastupa poslužili smo se razboritošću pa smo utanačili da to bude književno veče posvećeno romanu “Ugursuz” kojeg izučavaju starija godišta srednjoškolaca. Kako rekosmo, tako se i pripremismo, ali kada smo došli u Centar, organizator je htio da odgodimo naš nastup jer je bilo malo posjetilaca. Usprotivio sam se rekavši da je ta nekolicina posjetilaca najdostojnija našeg truda. Ukupno je bilo trinaest posjetilaca: dvije srednoškolke, trojica hodža, dvije muallime, jedan student stomatologije, jedan ugodan, pristojan čovjek mudra pogleda, jedna gospođa sa jednom djevojčicom, žena koja poslužuje goste tu u Kulturnom Centru i još jedan čovjek koji je došao da vidi da li su Asmir Kujović i on rođaci. (Ispalo je da nisu rođaci.) Književno veče je proteklo u veoma ugodnoj atmosferi.
Najprije su organizator i prisutni čestitali Asmiru Kujoviću godišnju nagradu Društva pisaca koju je upravo tih dana bio dobio, a onda je on govorio o “Ugursuzu” rekavši da sam ja najbolji živući bošnjački pisac. Svi su to čuli. (Trinaestero!)
Došavši kući sjetio sam se još dvije književne večeri. Jedne tokom Međunarodnih dana poezije prije dvadesetak godina u Sarajevu u Skenderiji u Domu mladih i druge u Kolumbiji u Medelinu prije pet godina. U Domu mladih u Sarajevu to veče izašlo je oko dvadesetak pjesnika, što domaćih što stranih, pred dvadesetak posjetitelja uglavnom domaćih, a u Medelinu sam u amfiteatru pod otvorenim nebom čitao pred više od šest hiljada studenata koji su na svaku uspjelu metaforu klicali kao kad na utakmici padne go.

8.5.2003. Kako to da iz crne zemlje kroz crno stablo i crne grane drveća izniknu bijeli cvjetovi behara? ( Za mene je, doduše, čudo i kad u televizor uđu žive slike u svim bojama!) Ova posljednja tri dana maja su bila tri vrela dana kao u augustu. Sve buja. Behara više nema... Snijeg i behar lahko zaboravljam, ljeta se uvijek sjećam.
Jednom sam iz Pariza donio malu, pljosnatu, hermetički zalehumljenu konzervu u kojoj je bio pariski zrak, “splin Pariza”. Posljednje dvije godine, a posljednjih dana, intenzivno, sa strašću i svim silama, vadim jednu skulpturu iz have, odnosno sarajevskog, ili još bolje bosanskog, ili ako se hoće bosankohercegovačkog, ili tačnije federalnog zraka. Analogno onome da se u bloku kamena već nalazi figura samo treba suvišan dio kamena odstraniti. Sve niče iz zemlje, samo skulpture niču iz have! Puni oblik u prostoru!!

9.5.2003. Dakle, prije više od dvije godine započeo sam neveliku figuru konja topeći, dodajući i skidajući letkolnom plastiku nabačenu na žičani kostur. Proces oduljio, pa sam odustao. Veoma je teško modelovati u plastici, iako je naoko princip isti kao i pri modelovanju glinom - dodavanje i oduzimanje, ali nema izgleda ništa bez neposrednog dodira ljudskih ruku. Ta figura konja još uvijek je nedovršena... Potom sam uzeo vosak i u vosku izvajao konja iste veličine namjeravajući mu dodati krila i tako ovaplotiti figuru “Pegaza”, krilatog konja, simbol pjesnika i pjesništva ( visine od oko četrdesetak centimetara). Najprije sam načinio gumeni odljev u gipsanim školjkama koje vajari zovu kape, potom na Akademiji likovne umjetnosti odlio jedan primjerak. Fotos neretuširanog “Pegaza”, loše odljevenog u gipsu, s dosta ukrućenim krlima objavljen je u Walteru u aprilu 2001. uz jedan moj intervju. U cjelini, konj je bio poprilično banalno modelovan, pa sam ponovo, ovaj put u glinamolu (koji je bio pomiješan s voskom, tako da sam dobio izvrsnu masu za modelovanje, daleko bolju i podatniju od voska, a pogotovo od gline koja stalno mora biti kvašena) izvajao konja pomno i strpljivo, tako da sam na kraju bio relativno zadovoljan. Nakon desetak godina pauze u bavljenju kiparstvom, to je bila zapravo jedna realistička, gotovo naturalistička, možda čak barokna vježba. Uželio se! Pri tom nisam sebi postavljao ni naročite zadatke, ni posebne likovne zahtjeve. Htio sam samo korektno izvajanog konja. A i to je puno. Kakvih sam sve konja vidio!
Najprije smo prof. Enes Sivac i ja odlili negativ u gipsu, potom iz tog negativa sastavljenog iz više dijelova, koji su bili odvojeni nizom plehanih markica, odlili figuru konja. Gipsani dijelovi negativa se namažu iznutra sapunicom, ili operu u deterdžentu, a potom se u njega postavi žičani kostur. Kada se svi dijelovi negativa sastave i povežu, u njega se ponovo naspe gips. Začudno, što je stijenka gipsa tanja to figura bude tvrđa, a to se postiže stalnim okretanjem modela i vraćanjem suvišnog gipsa. Kada gips stegne, dlijetom i drvenim batom se pažljivo odbijaju komadići negativa sve dok se pozitiv, odnosno izlivena figura, sasvim ne oslobodi. Kako je gips krt, ponekad se pozitiv ošteti, nakine, ili odlomi, pa se to mora naknadno kvasiti i ponovo gipsom sastavljati, lijepiti i retuširati. Gipsani model konja sam odnio kući i malim turpijama, te šmirg-papirom do kraja dotjerao forme, a onda smo od tog gipsanog modela ponovo načinili negativ, ali ovaj put iz dva dijela i to od gume. Gumeni negativ također na kraju dobije dvije deblje gipsane polutku. Kada je taj negativ bio gotov, pozitiv s koga je skidan negativ samo je neznatno oštećen, i sklonjen je ustranu. Odnijeli smo model na Akademiju likovnih umjetnosti i tamo u klasi prof. Sivca sve pripremili za ponovno livenje, ali ovaj put u takozvanom vještačkom kamenu, ili poliester-kamenu. To je zapravo smjesa poliestera, zidarske mase za gletovanje i pudera. I u ovaj model je morala biti ubačena žičana konstrukcija prije livenja. Smjesa poliestra stezala je cijelu noć. Naime prof. Sivac je priredio smjesu na duže stezanje da bude siguran da je masa ušla u svaku poru gumenog kalupa. Sutradan je figura konja s lahkoćom oslobođena gumenog kalupa, ali sam je ponovo morao nositi kući i nekoliko dana dotjerivati borerima, turpijama i najzad finim nula šmirgl-papirima pod vodom. Konj je tako dobio boju bjelokosti, a gotovo sve forme bile su tako zategnute kao da je figura dobrim dijelom klesana u mramoru, mada se to, naravno, nikad ne može postići bez dlijeta. Kako su lijevo i desno krilo “Pegaza” također bila izlivena u poliester kamenu, naravno istom smjesom iste boje, to su i ona bila dugo čišćena i polirana, jer kada se figura u poliestr-kamenu tek izvadi iz modela ona je po površini smolasta, ali su zato sve pucne tako tvrde da ih nije lahko skinuti, a da se ne primijeti njihov trag. Iz oba krila, u korijenu, virio je po komad malo deblje žice. Kada je sve to bilo gotovo pažljivo sam borerom na bokovima “Pegaza” načinio rupe, u te rupe nasuo malo poliestera i tako učvrstio krila.
Nije izgledalo loše. Ali to što nije izgledao loše nije dugo trajalo. Počeo sam, naravno, otkrivati greške, greške koje ne mora zapaziti niko drugi do autor. Skulptor ima toliko tehničkih i tehnoloških, materijalnih i zanatskih problema da je na veoma visokom stupnju ako može dalje prodirati u likovne, ili dublje u estetske probleme svoga rada. Usto, figura nikada ne može “odzvoniti” u gipsu, ili plastici, ili poliesteru nego samo u bronzi, kamenu, staklu, drvetu ili nekom drugom sličnom materijalu. I obični materijali su u “bosanskom zraku” nedostupni, a kamoli pravi. I kada vajar kaže da radi u materijalu on uvijek pod tim podrazumijeva kamen, bronzu, bakar, drvo, staklo i da ne kažem srebro, ili zlato ili nešto slično. Da bi uistinu načinio skulpturu vajar mora “misliti u materijalu” a kako će misliti u materijalu kada u njemu ne radi? Bosna nije nikad imala livnicu, imala je livnice s kokilama i pijeskom, ali su i one mahom ugašene (Sarajevo, Ilijaš...). Ako je Dalmacija kamen, onda je Bosna drvo, (A. Hozić, Z. Grgić, Njirić, Ado Opić...) pa ipak drvo nije tako sraslo sa skulpturom u Bosni, kao što je kamen srastao sa skulpturom u Dalmaciji, a pokušaji da zaživi kamen: bosanski bihacit i muljika i hercegovača tenelija, oba pješčari, su zamrli. (Zanimljivo je da je hercegovački vajar Bokić obrađivao istovremeno kamen i drvo, jer je svoje skulpture nalazio u kamenu koje je zarobilo korijenje.)
Helem, i pored najveće pomnje uvijek se načine neke greške, osim onog klasičnog zakona i pravila da se skulptura zapravo nikad ne može potpuno završiti; vajar uistinu mora biti inteligentan, ako ne zbog toga što je svaki put pred novim nepoznatim, nerješavanim tehničkim, tehnološkim i likovnim problemom, a ono zbog “dijalektike” samoga posla. Usto, vajarova greška ne može se skriti u dvije dimenzije kao slikareva, ona je uvijek opipljivo trodimenzionalna. Glupost od dva metra isklesana u kamenu od nekoliko hiljada kila i te kako je vidljiva! A na vajarstvo po školama i akademijama se upisuju po pravilu nekakvi hrvački tipovi glave srasle s ramenima, nabijenih mišica i dobroćudna pogleda.Vajari bi u najmanu ruku morali prvo biti koncentrisani filozofi, pa tek onda i sve drugo što treba. Gledano iz te perspektive, držati kist u ruci umjesto čekića, nedostojno je muškarca! A gledano pak s druge strane, čast muškarcima u vajarstvu odbranile su tolike uspješne žene – vajari (Ujevička, Jevrićeva...)!
Ali, šalu na stranu. Načinivši, prije modelovanja u glinamolu, žičani kostur s najvećom pomnjom, ipak na kraju nisam mogao spriječiti jednu stvar. Da bi konj što čvršće stajao postavio sam ga tako da prednjom desnom i zadnjom lijevom nogom stoji kopitama ukopan u plintu, a da mu je prednja lijeva noga odignuta od tla. Rep sam mu načinio dugim i kitnjastim i spustio ga do same plinte tako da je i to bio jedan oslonac. Zadnju desnu nogu, koja je olabavljena, sa svinutim gležnjem i okomito postavljenim kopitom (mnoge konjaničke statue pod tom nogom imaju jabuku da bi tako bile vezane za tlo i cijela statua imala što jači oslonac; i to je čest, klasičan pokret konjske figure) koje dotiče tlo, ali prednja lijeva noga, na koju se cijela figura dobrano oslanja, prirodno mora biti, kada se gleda sprijeda, uvučena koso, unutra, gotovo pod konjskim trbuhom. I to sam tako i postavio i tako modelovao. Ali kako je modelovanje trajalo dugo i s prekidima, iako je konstrukcija imala četiri tačke oslonca, vremenom se žičani kostur, neznatno, jedva primijetno pomjerao i cijelu figuru zanosio pomalo ustranu, a nagib one prednje lijeve noge “ispravljao”. To pomjeranje sam primijetio tek kada je figura bila spremna za livenje, stvar se više nije mogla ispraviti i vratiti, a, na kraju krajeva, ipak je nagib prednje lijeve noge bio dostatan da dočara i potreban pokret i stabilnost konja. Ali druga stvar bila je mnogo veći propust.
Moj “Pegaz” ima svinut vrat i glavu malo zabačenu ustranu što mu daje živost i elastičniji, puniji crtež, ali budući da je griva modelovana posljednja, (griva ionako, svojim raskošnim mogućnostima, zna zavesti vajara), ipak nije do kraja pratila pokret koji joj je nudio zamah konjskog vrata. Usto, oba krila imaju tek dva oslonca, jedan u konjskim sapima i jedan, posljednjim, donjim malim perom krila, na bokovima. Budući da su vajana odvojeno od figure, zasebno, tek kada sam ih ugradio u figuru konja, primijetio sam da bi krila mogla imati još po jedan oslonac u dodiru s grivom, jer je pokret konjskog vrata grivu bacao i na jednu i na drugu stranu. I to bi bilo sasvim prirodno. To nisam iskoristio!
“Pegaz”, skulptorski ipak do kraja izveden, u bijelom poliester-kamenu krasi ulaz u predvorje Doma pisaca u Sarajevu. Prije toga bio je izložen u Kolegiumu artistikumu na kolektivnoj izložbi članova ULUBiH-a 2001., ali me je duboko razočarala fotografija “Pegaza” u katalogu izložbe. Naime, figura je fotografisana kao da je grafika, plošno, iako, kao uostalom i svaka skulptura, ima tako mnogo mogućnosti za sjenke, forme i kontraste.
Ima već više od godinu dana kako sam prešao na složenije skulptorske zadatke, ali sam se, nekako više iz sentimentalnih razloga, zato što je “Pegaz” figura mog povratka skulpturi i iz nekakve, da je nazovem, vajarske pedanterije, radioničke urednosti jednog majstora koji ne želi nered, nedovršenost, odlučio “Pegaza” arhivirati i u svoju kolekciju novih skulptura sa sjenkom.
Trebalo ga je dakle odliti ponovo. On ima odvojene gumene kalupe: jedan za rep, jedan za desno uho, dva za krila i jedan najveći, za cijelu figuru, naravno bez naprijed navedenih dijelova. Da bih krilima, ovaj put, dodao po još jedan oslonac, s gipsanog modela sam ostrugao grivu, potom u plastici izvajao novu i odlio još jedan kalup u optozilu (nekakva zubarska guma).
Predložio sam prof. Sivcu da u gumenom negativu grivu začepimo glinom, ali je on to odbio i predložio da kada figura bude odlivena u poliester-kamenu grivu zbrusim, a onda ovu novu grivu pričvrstim ankerima. Bilo kako bilo svakako ću imati mnogo muke da grivu i vrat uskladim, moraću bezbroj puta brusiti i jedno i drugo. Dakle, moraću dodavati rep, grivu, jedno uho i krila. A sve se mora ugraditi tako da izgleda kao da je cijela figura odlivena u komadu! Osim toga, kako će “Pegaz” stajati na poliesterskoj kocki kada sada više nema plinte? Morao sam dodati tri kopita Pegazove sjenke i vrh repa, najprije izmodelovati, potom izliti četiri odvojena kalupčića u optozilu, a onda kada se negativ “Pegaza” pripremi za livenje nasumice, odoka, na negativ pričvrstiti ta četiri nova dijela koja će ići u poliester. Iskoristio sam to što se sjenka “Pegaza” u vodi lomi, pa će noge sjenke “Pegaza” biti jednostavno nastavljene na ova kopita koja moraju biti srasla sa njegovom gornjom figurom da je pričvrste na površini poliesterske kocke, zapravo njegova novog postolja.
Potom sam se dao na posao da “Pegazu” izvajam i sjenku.
Moje dosadašnje iskustvo s vajanjem figuralnih sjenki mi je govorilo da donja figura, dakle sjenka, obično treba da bude dva do tri puta duža od gornje, pa sam načinio žičani kostur, gerister, kako ga zovu vajari, tih dimenzija, uspravio ga, s mogućnošu da ga mogu okretati za trista šezdeset stepeni, i u glinamolu započeo modelovanje. Naskoro je figura konja dobila divno izduženu glavu i tanke noge kako se ono pojavljuju na crtežima starih grčkih vaza, ili u perzijskim minijaturama, ali je predimenzionirani vrat prije ličio na vrat žirafe nego na vrat konja. Morao sam odustati.
Nakon dugog oklijevanja najzad sam uzeo dvije staklene ploče iste visine, podigao gornju dovršenu figuru “Pegaza” s krilima na postolje, a pod postolje najprije postavio jednu staklenu ploču. “Pegaz” je bio okrenut na desnu stranu. Gledajući “Pegaza” glinamolom sam na staklu stao vajati reljef “Pegaza” okrenutog na desnu stranu. Potom sam okrenuo i staklo i “Pegaza” pa s druge strane stakla izvajao unutrašnju stranu reljefa. Tako sam s obje strane stakla izvajao “Pegazovu” sjenku i s lijeve strane vanjsku i unutrašnju. Potom sam odlio četiri gipsana negativa i u svaki, nakon vađenja glinamola, utiskivao plastiku. Kada sam dobio četiri strane “Pegazove” sjenke sve četiri sam, naravno, zavario u jednu figuru. Sada je “Pegaz” imao i sjenku. Sjenku sam obojio crnom akrlik bojom, a potom pažljivo i strpljivo nanosio tanke slojeve poliestera. Dijelove sjenke, koji su bili rastavljeni, spajao sam tankim pločicama poliestera. Potom sam načinio kasetu od stakla. Na stropu iznad kasete izbušio sam rupe i uvrnuo kuke, na kuke zakačio tanku paljenu žicu i “Pegazovu” sjenku spustio u staklenu kasetu. Potom sam stao da lijem jedan po jedan sloj poliestera. U toku dvadeset i četiri sata mogu uliti dva sloja, a treba uliti otprilike oko šezdeset slojeva, trebaće mi, dakle, ako se ništa nepredviđeno ne dogodi (a dogodiće, posigurno!), otprilike trideset dana da “Pegazovu” sjenku zalijem u poliestersku kocku.

26.7.2003. Jutros se dogodilo ono od čega sam potajno strahovao: dva pera s desnog krila sjenke “Pegaza” su otpala i sloj poliestera ih je zauvijek zarobio i okamenio. Sada je krilo krnjavo, a dvije velike perke sasvim nepotrebno lebde između dva krila. Šta da radim? To je bilo ono najgore što mi se moglo dogoditi!
Do sada je izliveno sedam slojeva (oko sedam kilograma), svaki sloj debljine otprilike centimetar i po i posljednja dva sloja već su dohvatila vrhove pera oba krila. Bio sam vrlo uznemiren, malo-malo pa bih prišao staklenom kalupu i pažljivo gledao unutra šta se to dogodilo. Da su pera pala samo makar malo ukoso, moglo bi im se, pažljivo, odozgo, na dugoj žici dodati još jedno manje pero i zaliti ga uspravno te tako ugađati dojam da je to titranje pera u odrazu, u vodi, ali pera su pala na leđa i ležala vodoravno. Tako se “likovno” problem nije mogao riješiti. Bio sam gotovo odlučio da ih ostavim, budući da su duboko u sredini budućeg poliestrskog ingota i da nastavim s lijevanjem slojeva i s tako nakinutim desnim krilom. Figura “Pegazove” sjenke potpuno je tamna, poliester je crvenkaste boje, a kako je podebeo nije potpuno proziran i ono lijevo krilo svojim crnim perima vizuelno bi pokrivalo i popunjavalo krnjavo desno krilo, a moglo bi sve skupa biti i “pjesnička metafora”. Jer i da otvorim kasetu, kako ću iz poliestera iščupati pala okamenjena pera? A šta znači otvarati kasetu? Prije svega ona je sastavljena od pet ploča stakla debljine 3mm koje su lijepljene silikonskom gumom. Izdržljivost kasete, koja u sebe prima preko četrdeset litara vode, nekoliko puta sam isprobao. Mjesta koja su na sastavima stakala puštala vodu bila su brižljivo obilježena, potom je voda crijevom istakana, kaseta sušena, a onda obilježena mjesta ponovo lijepljena silikonom za staklo i ponovo provjeravana i tako sve dotle dok se nisam uvjerio da kaseta nigdje ne propušta vodu. Ako sloju poliestera treba pet-šest sati da želatinira, jer prilikom brzog stezanja puca i razvija visoku temperaturu i razara figuru, sav uliveni poliester ima vremena da iscuri i kroz najmanju rupicu, a ne može se vratiti, niti se rupica, na koju poliester curi, može silikonskom gumom zatvoriti, jer i silikonskoj gumi treba nekoliko sati da očvrsne. I pored pomne provjere, u strahu da mi se ne dogodi da mi poliester ipak ne procuri, uzeo sam zubarski korektiv da vidim prijanja li na silikon. Ako se doda više kapi katalizatora na malu količinu korektiva i on na komadiću staniola nanese na rupicu u silikonu i tako drži nekoliko minuta, prione i rupu začepi. I to sam, imao u pripravnosti, za ne daj Bože. Ako bih otvorio kasetu i uspio nekako iščupati pera, pa ponovo silikonom zatvoriti kasetu znači da sada više ne bih imao mogućnost da provjeravam ima li duž ivica rupica koje će propuštati poliester.To znači svaki put kad nalijem poliester strahovati i čekati sa korektivom u ruci.
Nešto mi se slično dogodilo prije desetak godina kada sam lio “Don Kihota”. Prvi put sam plastiku zalivao poliesterom i poliester je plastiku čupao. Ako se poliester pripremi za brzo stezanje temperatura topi plastiku, ako se pripremi na dugo stezanje skida boju i čupa plastiku. I tada sam morao otvoriti staklenu kasetu i cijelu donju figuru od plastike zaliti gipsanim mlijekom, a potom obojiti. To su bile Tantalove muke! Figura je izgubila na ukupnom dojmu, jer je sjenka postala deblja, a crtež figure izgubio na skladu. Tražeći rješenje za taj problem, obojenu plastiku, obojenu crnom akrilik bojom, a koja treba biti zalivena poliesterom, premazivao sam tankim slojem poliestera na brzo stezanje da dobijem zaštitni sloj. I to je dug i spor proces, ali sjenka Pegaza je tako pripremljena bila postavljena u kasetu. Držao sam da sam tako potpuno riješio problem. Čak šta više mislio sam, svaki put kada budem sipao sloj po sloj poliestera sipaću ga preko figure tako da svaki put dobijem po još jedan zaštitini sloj. Zar to nije logično? Jest, ali se pokazalo katastrofalno! Naime, u otprilike kilogram poliestara ja sam kapao između osamdeset i devedeset kapi očvršćivača, te je ploča od centimetar i po završavala proces polimelizacije za otprlike šest do sedam sati, a tanki zaštitini slojevi, količine od svega desetak grama poliestera u koji sam sipao i po dvadeset kapi očvršćivača, završavali su proces za svega petnaestak minuta. Sloj poliestera koji je sada prilikom zalijevanja figure pokrivao prethodne tanke, ali čvrte zaštitne slojeve, stezao je mnogo duže, ali ja na to nisam obratio pažnju. Učinivši sedam puta istu stvar, ja sam novim slojevima poliestra razorio one prvotne zaštitne slojeve umjesto da ih ojačam, podebljam i očvrsnem! I oni su se zavukli u plastiku, omekšali je i tako su dva pera otpala. Sreća moja da nije bila i veća pogibija!
Sad sam se bojao samo svoje sopstvene ćudi i naravi: mogao bih nogom skrštiti i kasetu i “Pegaza” i sav taj dotadašnji trud, ili neodgovorno, pjesničko amaterski nadahnut, nastaviti lijevanje krnjavog Pegaza, pa kakav god ispadne! Zato sam odlučio da stvar prenoći i da tek sutra odlučim šta ću činiti!

27.7.2003. Odlučio sam da otvorim kasetu! Osjećao sam se kao hirurg koji prvi put operiše srce! Tako nekako! Uzeo sam skalpel, zabio ga u silikonsku gumu na mjestu gdje se dvije staklene plohe vežu i povukao odozgo do dolje. Kako s jedne tako i s druge strane. Onih nekoliko slojeva poliestera već je prionulo za staklo i povlačeći ga moglo bi pući, i eto novoga belaja. Pažljivo sam povukao, staklo - nije puklo.
Nisam nikad još do sada klesao poliester i nisam znao kako reaguje na udarce dlijeta, kako pršti, kako se lomi? Izvadio sam sva dlijeta koja imam i ona za duborez i ona ravna stolaraska, pa čak i jedno pravo kirurško dlijeto. Najzad sam se, dobro odmjerivši pala pera, odlučio za poveliko poluokruglo dlijeto za drvo. Može li poliester nakon udarca pući po svoj svojoj debljni? Vjerovatno može, poliester je tako nepredvidiv. Odlučio sam se na prve oprezne udarce drvenim batom. Iako je poliester prštao u sitnim komadićima na sve strane, dlijeto je ipak prodiralo pod stvrdnute peruške. Uspio sam! Pale peruške, naravno zgnječene i iskomadane, bile su van kasete, u sloju poliestera je sada bila velika iskrzana rupa, ali nadao sam se da će tu rupu novi sloj poliestera poravnati i zagladiti. Sada sam imao priliku da figuru “Pegazove” sjenke opipam rukama, jer to odozgo, kada je kaseta zatvorena, nisam mogao. Na moje zaprepaštenje mnoga mjesta bila su načeta i izgrižena onim mojim “novim zaštitničkim slojevima”; one prvotne zaštite nigdje. Ponovo sam uzeo malu količinu jakog poliestera i zaliječio sva mjesta do kojih sam mogao rukom dosegnuti, a onda, ovaj put, od dragog i poštovanog gipsa sa žicom namotanom kudjeljom načinio dvije nove peruške “Pegazovih” krila. Bio je vreo dan i tanki sloj gipsa brzo se osušio. Ako se mokar gips premaže bojom, temperatura poliestera pod kožu boje natjeruje ružne mjehuriće.

28.7.2003. Zaliječivši ranjeno krilo, vratio sam staklenu plohu na njeno mjestu i najpažljivije nanio silikonsku gumu.

29.7.2003. Nasuo sam novi sloj poliestera, ali pažljivo niz stijenku staklene plohe da mi ni kap “novog sloja” ne padne na sjenku Pegaza. Na jednom mjestu curio je poliester. Odmah sam pripremio korektor i začepio rupu. Funkcioniše! Tako maestro!
Ali šta me još sve čeka? Još nije nasuta ni jedna četvrtina ingota. Da mi je samo dočekati da se slojevima dokopam trupa. Kaseta je naravno zatvorena i duboka i visoka i polesterske pare neprekidno prodiru u plastiku i pored “zaštitnih slojeva” mekšaju je i prijete razaranjem figure. Kada naspem barem pola kasete sjenka Pegaza će lakše da diše. A i ja s njom!

30.7.2003. Kasno sinoć nasuo sam još jedan sloj, valjda da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Jutros su oba sloja pukla zajedno istom kružnom pukotinom po sredini. Nasuo sam novi sloj i kasno poslije podne vidio da je pukotina svuda začepljena, osim na jednom mjestu gornjeg dijela peruške na vrhu lijevog krila koja slobodno lebdi od samoga početka. Treba uvijek sjenku “Pegaza”, koji će, dabome, ostati u ingotu, u poliesterskoj kocki, vidjeti naopako, naglavačke. Peruška na vrhu krila je dakle, dolje. Ali kada sam malo bolje pogledao vidio sam da je prilikom pucanja poliester na tom mjestu zapravo navukao tanku skramu plastike, pa je zato izgledalo da na tom mjestu nije popunio rupu. I to će ostati! Da sam bogdom upotrijebio crnu plastiku! Već ima toliko stvari koje nisam ni htio ni želio, a još ni blizu nisam završetku.

31.7.2003. Još prije nego što popijem jutarnju kahvu, valjda da bih znao mogu li je s mirom popiti, sjurim dolje da vidim šta se s “Pegzovom” sjenkom dogodilo preko noći.

9.8.2003. Anja je opet obrahatila svoga babu! U posljednjem, veoma obimnom časopisu Sarajevske sveske broj 3. objavila je prikaz knjige Milice Nikolić “Ruska arheološka građa”.
Do sada sam nalio trideset i četiri sloja poliestera. Po mom računu ostaje još da se nalije petnaest slojeva ( to znači da će skulptura biti teška oko pedesetak kilograma) i kada i posljednji, gornji sloj obuhvati kopita i vrh repa krilatog “Pegaza” i pored svega čemu sudim ja i čemu sude drugi, iskreno se nadam da će to biti moj najveći kiparski uspjeh do sada. Ne kažem da će to biti moja najuspjelija, najbolja skulptura, ali zbog pristupa i rješavanja nebrojenih tehničkih i zanatskih, pa i likovnih problema biće to ipak moj najveći kiparski uspjeh, sigurno.U svakom slučaju kraj zadaće koju sam sam sebi zadao!
Dakle, isparavanje poliestera, koji steže pet-šest sati, nagriza tanke slojeve poliestera presvučene prethodno preko plastike, te otrovne poliesterske pare, i to treba zapamtiti!
Danas sam odozgo s kuka u plafonu spuštao “Pegazovu” gornju realističku figuru u kasetu da bih žicama privukao duge noge njegove sjenke u odgovarajući položaj spram nogu gornje figure. Pipav, zamoran i dug proces.

13.8.2003. Opet problemi! Potrošivši do sada jednu kantu od dvadeset kilograma poliestera uzeo sam da pripremim novih dvadeset kilograma za livenje. U poliester smolu sipaju se dvije kemikalije, bijela i crna, jedna je očvršćivač, druga ubrzivač. Mnogo više se sipa bijele nego crne. Izgleda da sam nasuo dvostruko više crne kemikalije nego ranije, pa mi je sljedeća ploča potamnila u odnosu na ranije. Onda sam uzeo deset kilograma poliestera u koji nisam nasuo nikakvu kemikaliju i pomiješao ih s deset kilograma poliestera u koji sam stavio suviše crne kemikalije. Po mom računu to je bio onaj omjer koji sam imao do sada. I možda je to tačno. Ali kada sam nasuo novi sloj on je bio mutan. Ponovo sam nasuo još jedan sloj dok je ploča još želatinirala i gornji sloj se izbistrio, a donji ostao malo mutan. Danas sam nasuo još jedan sloj i on je čak mutniji od onog predzadnjeg! Ne znam uzrok tome. To ne mogu odgonetnuti. Da li poliester skida plastiku sa puknuta lijevka i muti poliester? Ne skida. Da li skida plastiku sa zidova kutije u kojoj miješam poliester? Ne skida. Da li je u kanti bilo nešto što nisam vidio i što je poliester zamutilo? Ne znam. Sve su kante napunjene iz jednog bureta u jednom danu. Pokušaću u svaki kilogram dodati još po tri kapi crne kemikalije po cijenu da mi posljednje ploče budu tamnije, ali da budu prozirnije. To je sve što mi sada pada na pamet. Onda sam se sjetio da moj profesor kiparstva, rahmetli Arfan Hozić, nikada ne bi dao da se o skulpturi donosi sud sve dok se ne postavi na plintu; imate potpuno dovršenu skulpturu koja stoji pored plinte, samo je treba još postaviti, a on ne da da se o skulpturi donosi sud. Čekao je i taj posljednji, posljednji potez, pa bi tek onda dupuštao da se o skulpturi zbori. A ja sam neki dan u ovaj dnevnik upisao da će moj “Pegaz” biti moj kiparski uspjeh, a vidi na šta sam ponovo naišao.

14.8.2003. Ponovo sam morao otvoriti kasetu i dlijetom izbijati posljednji mutni sloj!
Sve četiri stakla sam izmijenio osim donjeg, puknutog i nedostupnog, koji je ponovo, kao i na početku lijevanja, procurio!

23. 8.2003. Bio sam u Mostaru na 23 - im mostarskim večerima poezije uz domaćina pjesnika Aliju Kebu. Gledao sam pod mrežom skela obnovljeni kameni luk Starog mosta. Sjutra će tome u čast hrabri letači skakati u Neretvu. Prvi put sam bio u Mostaru 1957. ili 1958., poveli me Vuk Krnjević i Husein Tahmiščić na nekakvo književno veče. Iako je bila zima, taj prvi susret s Mostarom za mene je bio kristalni šok ljepote. Mostar je ranjen u dubini svoje duše, a iz tih dubina i sada izbija njegova ljepota. Zašto se moja zemlja tako sporo podiže iz ruševina rata?

24.8.2003. Još tri sloja i “Pegaz” je gotov! S velikim nemuštim iščekivanjem su i sve druge, mjesecima već započete, skulpture manjeg formata i “Čarli Čaplin” i “Tri semazina” i “Pokis’o konj” i “Pješački prelaz” i “Stepenice za Kuds” i “Tri gracije” i “Šejh” i “Apolonova zraka”. Svi oni čekaju da “Pegaz” najzad poleti, ili još bolje, odleti. A “odletjeće” tek onda kada mu se napravi i specijalni sanduk s jakim ručkama, jer se drugačije neće moći podići ni prenositi.
1.9.2003. “Pegaz” je gotov! Ali sam dvije noći zaredom vodio posljednje teške bitke. Kada sam 27. jula i 14. augusta morao skidati staklene plohe, prvo jednu, zbog palih peruški, a onda i sve četiri zbog mutnog sloja, učinio sam to s velikim strahom, velikom zabrinutošću i u velikoj neizvjesnosti. Ali kada sam 28. ulio posljednji sloj i kada je “Pegaz” najzad divno zagazio po glatkoj površini vode dok mu je sijenka titrala pod trbusima i kada sam sutradan stao skidati staklene plohe da ga sasvim oslobodim, komadi stakla, na otprilike dvije trećine ploha poliesterske kocke, bili su tako sljepljeni s poliesterom da se nikako nisu mogli odvojiti! Samo se jedna ploha odvojila lahko, gotovo sama od sebe. Skulptura je bila upropaštena! Sav moj dotadašnji trud pao je u vodu! Odlučio sam se na još jedan posljednji, očajnički korak, gotovo pomiren s neuspjehom. Uzeo sam gvozdeni čekić i snažnim udarcima stao razbijati staklo. Staklo pomiješano s komadićima poliestera prštalo je skoro cijelu noć.
Sitni komadići su se zarivali pod kožu i kada bih otirao znoj ostajali su krvavi tragovi.
Okupao sam se gotovo ne dodirujući kožu, a onda ujutro uz unakaženi ingot prislonio četiri nove staklene plohe debljine 4 mm. Predveče sam nastavio lijevanje. Trebalo je još, otprilike tri, do tri i po kilograma poliestera za sloj od nekoliko milimetara. I cio sloj je trebalo uliti odjednom. Ali kada sam ulio otprilike dvije trećine, silikonska guma je pri dnu popustila i kroz rupicu veličine uboda igle poliester je neumitno stao curiti. 14. augusta to se isto dogodilo, ali sam rupicu uspio začepiti korektivom. I ovaj put sam žurno posegnuo za korektivom, ali rupica se usljed pritiska proširila. Nanosio sam sloj po sloj barem dvadesetak puta, ali poliester je i dalje isticao. Tako je iscurilo barem dva kilograma. Poliester je inače, nemoguće očistiti s bilo kojeg materijala, njegove pare su teške i nezdrave, nagriza ruke i tako je ljepljiv da zapravo ne možete prihvatiti nikakvu alatku. Skida se acetonom. Svaki čas sam morao čistiti ruke, jer nisam navikao na rukavice. Pokušao sam slojem gipsa, ali gips pomiješan s poliesterom nije stegao. Ponovo sam nanio sloj gipsa prethodno žurno otirući poliester. Nakon nekoliko pokušaja, sloj gipsa je stegao, ali je poliester opet nalazio načina da procuri. Kada je iscurio do visine rupice, podebljao sam gipsanu stijenku. Problem bi se mogao riješiti ako bih čekao da ostatak poliestera stegne, pa da nastavim lijevanje, ali tada bi se ukazala crta sastava, a ona se mehanički nikakvim brušenjem ne da izjednačiti s ostatkom površine. Radilo se o vremenskom tjesnacu. Hoće li debela stijenka gipsa izdržati nastavak lijevanja? Ni gips ne može dugo ostati priljubljen uz staklo i gumene dijelove silokona i korektiva. Ulio sam poliester koji steže za otprilike desetak sati, nisam, smio “jači” zbog pucanja. To je, na kraju krajeva, vanjska posljednja ploha poslije koje nema dodavanja i korigovanja. Nastavio sam i do sabaha uspio.
Dvije stvari su me obradovale, a nisam im se nadao! Da je gornja figura izdražala hiljade vibracija od udaraca čekićem po ingotu i da sjenka “Pegaza” izgleda kao da je njegova vlastita.
“Pegaz” već ima sanduk, a imaće, ako Bog da, i postolje.
Za ovih četrdesetak dana posljednje faze izrade figure “Pegaza” najmanje desetak puta sam sanjao to što radim i to, na žalost, tehničku stranu problema. Tehnička strana rada na skulpturi itekako mi je i na javi zadavala muke, a u snu pogotovo, jer iz sna ne možeš izaći – sve dok se ne probudiš!

Nedžad Ibrišimović
KNJIGA ADEMA KAHRIMANA

15.

Otada Adem više nije pisao svoju knjigu. Gotovo dvije godine pisao je samo pisma Ljeposavi u Njemačku i ništa drugo. A pisma su pisma, u njih se ne zaviruje. Mene je, pak, ratni vihor bacao po Bosni i vraćao na Dobrinju.
Ali 4. februara 1994. godine, onaj dan kada je na Dobrinji od jedne četničke granate poginulo 8 a teško ranjeno 17 ljudi, Adem Kahriman je nestao. Izbezumljen od straha tražio sam ga među mrtvim i ranjenim držeći da je, možda, i on stajao u redu za vodu.
U njegov stan se uselila porodica muallima Talovića.
Dakle, bio je u pravu kada je rekao da ću ih opet vidjeti.
Ali bez Adema se, ne znam zbog čega, nikako nisam usuđivao da im priđem, pogotovo kada su svi bili na okupu. Štaviše, izbjegavao sam svaki neposredniji dodir s njima, iako su bili prijazni i, zapravo, moja najdragocjenija veza s nestalim piscem. Usto su i svim ostalim stanarima omilili. Tim prije nije moglo ostati nezapaženo da ih izbjegavam. Tako me jednom, na stubištu, najstariji Talovićev sin upita: “Zašto nam nekad ne dođete, komšija?” Nisam znao šta da mu odgovorim. Sve četiri brata, zajedno sa sestrom, sada su bili pripadnici Druge pješadijske čete Prvog bataljona Dobrinjske brigade i otada sam ih ponekad viđao, izbliza ili izdaljeg, ali im se nisam javljao. “Adem je oca usrdno molio da se preselimo u njegov stan. ‘Ako ste bili smješteni u napuštenom stanu u ulici koja nosi ime književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja, zašto ne biste živjeli u stanu književnika Adema Kahrimana iako on, doduše, još nema ulicu koja nosi njegovo ime?’, tako je rekao. A kada smo ga upitali kuda će on, nije htio da kaže. Gdje je otišao mi ne znamo. Nije rekao gdje ide...” Neki su tvrdili da je i Kahriman spalio preko granice. Pretrčavši aerodromsku pistu, za samo nekoliko sati vožnje automobilom, moglo se izaći iz bosanskog pakla i obreti u nestvarnom miru okoliša, zapanjujućoj tišini živih, na ulicama nerazrušenih gradova... Za samo nekoliko sati u bilo kom pravcu! Pa ipak ja u to nisam vjerovao, ja nisam vjerovao da je Kahriman otišao, ne znam zašto.
Tražio sam ga, raspitivao se za njega, ali uzalud, kao da je u zemlju propao. Ali zar je malo bilo onih koji su tada naprosto nestajali, a i uvjerio sam se da o iščeznuću Adema Kahrimana niko nije ni vodio neku posebnu brigu. Ta, on do tada još ništa značajno nije objavio. Sjenu koju je izvajao vidjelo je tek nekoliko kipara, a kipari uglavom raspravljaju o tehničkim i tehnološkim stranama onoga što naprave, slabo kad se upuštaju u likovna vrednovanja. To što je izuzetno vješto klesao slova i harfove na nadgrobnim spomenicima i nišanima, dok je još držao čekić i dlijeto u rukama, znao je samo njegov gazda u kamenorezačkoj radnji, a i ovaj je to ljubomorno krio od drugih kamenorezaca. To što je Kahriman odmah poslije završetka likovne akademije godinama bio, iako za dobre pare, u najmu kod vajara koji su podizali spomenike partizanima, nije mu moglo obezbijediti slavu, njegova imena nema nigdje ni uklesana ni upisana. Ko ga je onda znao? Malo ko. On je, dakle, samo meni bio zabremedet i kao što već jednom rekoh, doduše u sebi, najveći pisac na svijetu. Ali samo za mene. A ko sam opet ja da moj sud ima težinu i opću vrijednost? Bilo kako bilo, Adema sam vidio tek pet godina poslije, tri godine po svršetku rata, u starom dijelu Sarajeva, daleko od Dobrinje, sasvim slučajno i to prvi put 13. ramazana 1419. godine po Hidžri, dakle, u petak 1. januara 1999. među džematlijama koji su izlazili iz Begove džamije nakon klanjanja džuma-namaza.
Iako mu je sada lice bilo obraslo kratkom sijedom bradom i očito mehkom kao paperje, odmah sam ga prepoznao. Prišao sam mu i rekao:
- Es-selamu alejkum, maestro. Dugo se nismo vidjeli...
- Alejkumu selam - odgovori Adem. - Znači, živi ste...? - reče.
- Živ sam - rekoh - “promašen” čovjek... Drago mi je da ste i vi ostali živi. Pa gdje ste do sada?
- Sada sam gore, na Vratniku.
- A na Dobrinju ne dolazite?
- Ne, ne dolazim.
- Zašto?
- Naprosto mi se ne da. Kako su Talovići? Viđate li ih?
- Viđam, dobro su... Doduše, viđam ih, onako, malo izdaljeg...
- Svi?
- Svi su dobro i zdravo...
- To mi je drago... Čovjek uopće ne zna kako su prošle ove godine rata, kao da ih je neko zgužvao, nekad mi se čini da su prošle brzo, a nekad da nisu prošle nikako... Hoćete li da večeras zajedno iftarimo? - upita.
- Sramota me je reći, ali ja ne postim...
- Svejedno, pravite mi društvo do iftara, pa vi večerajte, a ja ću iftariti. Je li važi?
- Bila bi mi posebna čast... Čujem da vas, oslovljavaju sa hadžija, znači da ste i hadž obavili.
- Jesam, elhamdulillah, pretprošle godine.
- A gdje vam je supruga, mali Orhan...?
- U Parizu...
- Nisu, dakle, u Njemačkoj?
- Ne... Ali Orhan više nije mali - reče Adem osmjehujući se.
- A Bego i Ramo ?- osmjelim se da izustim.
- Ni Bego ni Ramo više nisu mali... Ramo ima devet, a Bego sedam godina...
- Baš bih volio da ih vidim - nisam odustajao.
- I ja sam ih vidio samo na fotografiji, dobio sam njihove fotografije... Znate li, da sam nabavio kompjuter?
Adem je imao običaj da tako ponekad nešto kaže iznebuha.
- Izvrsno - rekoh - to je velika olakšica za vaše pisanje.
- Da - otpovrnu on, ali ne baš zdušno i određeno.
Ako bi se ovo čitalo, osim mnoštva ljudi koje bi bilo veoma teško makar i ovlaš opisati (uostalom, mnogi već izmakoše), trebalo bi možda pomenuti i kamene ploče harema Begove džamije pod našim nogama, možda čitaočevoj mašti ponuditi i stablo kestena pored šadrvana s tim da čitalac otprilike zna kako izgleda jedno “odraslo”, “postarije” stablo kestena zimi u Bosni: golih grana bez lišća, pocrnjelo, ukočeno i skvrčeno; takođe ni svi šadrvani nisu isti, ovaj pred Begovom džamijom je od finog tesanika, oktogonalan, promjera otprilike četiri i s kupolom od kovana gvožđa visine otprilike tri metra i, natkriven kružnom nadstrešnicom s kubetom prekrivenim bakrom koju drže drveni stubovi uglavljeni u kamene plinte; dakle, ako bih se vratio na početak rečenice trebalo bi opisati i mene i Adema, “dva bića bez perja”, ne nepomične, kako nas je čitalac maločas vidio, nego kako, naravno i ne pomišljajući na svoje noge, niti na svoje “platonovsko perje”, koračamo prema kapiji i dalje kaldrmom uske ulice Ferhadije prema središnjem dijelu Baščaršije.
- Zaista je pisanje jedna proizvoljnost...! - rekoh.
- Vi ste čitalac, a to se čitaoca ne tiče, za to čitalac ne bi trebalo da haje i, koliko znam, čitalac za to i ne haje!
- Da, ali vaša odgovornost kao pisca…
- Da, moja je odgovornost velika…
- Jeste li dovršili svoju knjigu? – upitam.
- Ne, nisam – odgovori Adem Kahriman. - Tačno znate gdje sam stao. Naravno ako se sjećate.
- O, dabome, sjećam se, kako da ne…- rekoh i nisam mogao a da ne dodam: ”Hadžija Tahirović i Mustafa Dovadžija još uvijek su u onim svojim groznim mukama u kojima smo ih ostavili prije sedam godina, vi kao pisac, a ja kao čitalac.”
- Da, ali to valjda znamo samo nas dvojica.
- I oni…
- Da, i oni…- priznade, nekako preko volje, Adem Kahriman.
- I pored toga što imate kompjuter?- pokušah da se našalim.
- I pored toga što imam kompjuter - nasmiješi se Adem.
- Zar to niko drugi nije čitao osim mene…?
- Ne - odgovori Adem. - Niko. Niko osim vas… Ali držim da je tako bolje… Jer da je to pročitalo više ljudi, onda bi Tahirovićeva i Dovadžijina patnja bila umnogostručena, ovako je, ako, dopuštate, samo udvostručena… Mada to ni njima ni nama, naravno, nije nikakva utjeha, naprotiv…
- Kada sam, prije sedam godina, sanjao hadžiju Tahirovića vi ste me zaprepastili tvrdnjom da ga za to vrijeme, bar za to kratko vrijeme, nisu pekle rane! Čovjek nekako pretpostavlja da bi možda mnoštvo čitalaca suosjećajući, baš naprotiv, ublažilo njihove patnje...
- San je san, dolazi slučajno, ima nepredvidiv tok i kratko traje, mada za sada, dok ne nađem rješenje, ni tu slabašnu, tanahnu nadu ne bi trebalo olahko odbaciti... Nažalost ne, ne bi... suosjećali možda bi, ali... Osim toga ko bi to čitao? Knjigu pišem na bosanskom jeziku, bosanski jezik mogu bez ikakvih posebnih poteškoća razumjeti oni koji pišu i govore srpski i oni koji pišu i govore hrvatski jezik. Ali oni koji govore srpski to su oni čiji sunarodnjaci su i počinili te jezive zločine i veoma je teško proniknuti prirodu njihova suosjećanja; i s kim bi suosjećali - sa zločincima, ili sa žrtvama? Ili je to, sudeći po izrazu vašega lica, naprotiv, veoma lahko pretpostaviti?... Prije da bi likovali!?... To se takođe, s nekoliko ograda, odnosi i na veliki broj čitatelja Hrvata. Kako su Srbi sada osvojili pola Bosne, a Hrvati jednu trećinu, ostaju čitatelji Bošnjaci u Bosni, Sandžaku i izgnanstvu i jedino bi se od njih moglo očekivati sažaljenje nad mukama Tahirovića i Dovadžije. Ali, napokon, uopće se ne radi o tome; mimo toga, ne radi se o sažaljenju, suosjećanju, gnušanju, bolu, užasavanju, ili osudi, nego o tome da se to nikako ne dogodi...! S tim zločinima ja se ne mogu pomiriti. I ne znam kako bih se pomirio osim da zaboravim. Ali kako da zaboravim kada se ponavljaju?... A, opet, kako da živim s tim? Da negdje odem? Kuda? I koliko daleko: deset hiljada kilometara, sto hiljada kilometara, u Ameriku, u Australiju, na Mjesec, na Mars, besmilica.... Osim toga ovo je moja zemlja, iako su nas Srbi, nakon dvije stotine godina ubijanja, sada najzad sabili u kotlinu rijeke Bosne... Vezan sam za ova brda... kada odem na more otupim, kada odem u ravnice poludim, miran sam samo zaklonjen bosanskim brdima; ima mnogo imenovanih i neimenovanih stvari koje čovjeka vežu za njegovu rodnu grudu. Jedino u Bosni, svakih sedam dana, od snijega do snijega, niknu novi cvjetovi; u tuđini, nakon sedam dana ja padam u nesvijest...! Ne dišu bukove i hrastove šume isto ovdje i u Srbiji, Hrvatskoj, ili Francuskoj... drugačije dišu... Činite zlodjela muslimanima i katolicima, ali naročito muslimanima, jer ih je mnogo više, činite sva zla koja vam padnu na pamet! tako da sagradite nepremostive zidove s obje strane: za vas koji počinite zla zato što ste ih počinili i za one kojima su počinjena zla zato što su im počinjena; to će biti bedemi osvojenih dijelova Bosne; tako su književnici Srbi poučili vojnike Srbe kada su napali Bosnu. Tako su govorile njihove knjige. Bojali su se dobrote običnih ljudi, i muslimana i katolika i pravoslavaca! A moja knjiga, šta će ona govoriti? Ako potare zločine srpskih književnika, hoće li potrati i te njihove knjige?! I to je pitanje. Ali o tome sada ne mogu ni da mislim. Mogu li se potrati zločini? Mogu li se potrati knjige?... Za zemlju, za busen zemlje...! Da se ljudi više nikada ne sastanu i ne zbliže, da se zauvijek rastave na Srbe, Bošnjake i Hrvate. Za zemlju. Pa da je barem oru i siju! Zar je zemlja toliko važna? Važnija od svega drugoga? Možda jeste, ja to ne znam. Nisam nikad ni o tome razmišljao. I sada mi se čini da zemlje ima dovoljno za sve... Ali vidite jednu stvar, ako bi ovo bila ta knjiga kojoj težim, samo od slova, riječi i rečenica, stranica i listova, samo knjiga, knjiga koja se čita onako kako joj njena priroda knjige nalaže i ako bi jasno, moćno, nepokolebljivo i bez greške vodila tom spasenju, moguće je, lahko je moguće, da bi onaj koji je čita, čitajući postao samo čitač, sveti čitač, ne bi bio, da kažem, ne bi bio ni ovo ni ono, nego samo to što mu knjiga nudi, to što piše, i ja, zapravo, takvu knjigu želim, to je moj cilj. Zar je sve što je bilo moralo biti onako kako je bilo? Ništa nije iscrpljeno jednom za svagda i tekstom se mogu osvijetliti skriveni, zapreteni i prenebregnuti odnosi istih ljudi u istim događajima. Ta, dobre knjige, dok ih čitaš, niti ti pada na pamet ko ih je napisao, a ni to da ih čitaš! Ali, nažalost, ima stvari u knjigama koje pisac i pored najveće pomnje ne može nadzirati. Ako se tako velikom majstoru u pisanju knjiga kao što je L. N. Tolstoj dogodilo to da je u romanu “Ana Karenjina” volio Kiti i Ljevina, a ne Anu Karenjinu, a čitaoci zavoljeli Anu Karenjinu, a on to nije htio, šta onda da radim ja, neuporedivo slabašniji pisac od Tolstoja? Ili kako to da je nehotice, u četvrtoj knjizi “Rata i mira” Tolstoj opisao četnika, onog Tihona Krezavog, iako četnika tada još nije bilo...?
Najzad, ni ja još uopće ne znam ko je hadžija Tahirović iz Foče, a ne znam ni ko je taj koji ga je živa oderao. Niti znam kako se zove. Ko je zapravo Mustafa, ko su njegovi dželati? I, evo, već godinama otkako sam počeo pisati, ne znam o njima ništa podrobnije, ne usuđujem se da istražujem, oprezan sam, više volim da su neodređeni, nejasni, u tom svom nekakvom sfumatu... Bojim se, ako bih ih jasno predočio, bolje ocrtao, da bi bilo još gore i njima i meni. A sve su to ljudi, ljudi među drugim ljudima, ljudi koji imaju ime i prezime, koji imaju lice i ruke, mladost i starost, ljudi koje su drugi ljudi itekako dobro znali i poznavali; bili su bebe koje su majke dojile; znaju im se očeve, naravi, bografije, eno kuća u kojima su rođeni, eno sela i kasaba gdje su odrastali i susretali se. Ta, to su ljudska bića, za ime svijeta, a moja ispisana riječ bi trebala biti tako čudesna i tako jaka, da ih poput konopaca zauzla i privede ovdje pred vaše čitalačko oko, te da se zbude to da se ti zločini, koji su se dogodili, nisu dogodili...!
Vi ste mi, još na početku, prije sedam godina, zamjerali da se u mojoj knjizi skoro ništa ne nazrijeva i pored Pojašnjenja i Pojašnjenja pojašnjenja. A ja se još ne usuđujem jasno i svestrano opisati te ljude, jer ne znam kako da ih spasim, prvo Tahirovića, pa jednog krvnika, onda Dovadžiju, pa drugog krvnika, sve te žrtve, sve te dželate, pa sebe, pa vas, pa onda i cio svijet, cio ljudski rod, rođene i umrle, nerođene i neumrle...jer ti zločini, na kraju krajeva, svima pripadaju, htio to ko, ili ne htio... Grijeh pripada samo počinitelju, a zločin svima drugima...
- Pa zašto onda uopće pišete o tome...?
- Kada sam se prvi put susreo s tim podatkom, bio sam zapanjen; ja to nisam znao, pa to kao da se skrivalo od nas muslimana, tobože “da se ne širi međuvjerska i međunacionalna netrpeljivost” - reče Adem ironično - ta koliko je četnika amnestirano i koliko ih je pred kraj Drugog svjetskog rata prišlo jugoslovenskim komunistima?! Ta četnici su bili amnestirani još krajem 1944. godine, a hvatani po šumama do 1956. i hiljade zlikovaca je pušteno na slobodu, nije im ni suđeno. Nedoklani muslimani su poslije susretali i viđali svoje krvnike po Foči, Višegradu, Goraždu... dvadeset, trideset godina prolazili su jedni pored drugih, u oči se gledali... U to su 1992. četnici ponovo vaskrsli i ponovo počinili nove stravične zločine. I to ovaj put naočigled cijeloga svijeta. Svi su to mogli da vide! Od dokumenata iz Drugog svjetskog rata ja se sjećam svega nekoliko Skriginovih fotografija, a ovaj put se četnički zločin dešavao pred kamerama. I sve to zato da bi Srbi u “bratstvu i jedinstvu” među sobom sami živjeli u jednoj državi... To je laž, uvijek su mogli, pa i sada mogu, živjeti u kojoj god hoće zemlji i državi, pa i u dolini rijeke Bosne, ovdje gdje su satjerali nas. Svete se za poraz od Turaka na Kosovu polju iz 1389. godine?! Pa što nas kolju? Nismo mi Turci, mi smo Bošnjaci! A ako baš hoće eno im Turska i u Turskoj tri miliona Bošnjaka-Turaka! Što ne napadaju njih?
I drugdje ljudi oduvijek zločinima zaustavljaju svijet, ali to se desilo ovdje, nama, meni...! To me je jednostavno zapanjilo i zgrabilo, nisam mogao tek tako prijeći preko toga... I, zapravo, šta to znači, taj čin da ljudsko biće tako nešto čini ljudskom biću, da ljudska bića to čine sama sebi? a i ja sam ljudsko biće, zar ne? A ako jesam, pristajem li ja da to pripada meni. Ne pristajem. A ako ne pristajem - ja neću da je to bilo. Samo tako. Mi živimo jedni s drugima isprepleteno stoljećima, mi se znamo, gledamo isto nebo, hodimo po istoj zemlji, imamo ista lica, jedemo isti hljeb, pijemo istu vodu, pjevamo iste pjesme... Pa, evo, i opet, čak i nakon ovog posljednjeg krvoprolića, živimo zajedno! To se zove krvoproliće?! - Adem na trenutak zastade - davaoci krvi, dobrovoljni davaoci krvi!?- reče i sarkastično se nasmija - Ta koliko je muslimana “navjeru” poturilo svoj vrat pod srpsku kamu?... Čak i da je ovo pretposljednji čin istrebljenja bosanskih muslimana iz Bosne, a po svemu sudeći jest!, dok se to ne dogodi, ja neću da je ljudsko biće učinilo ljudskom biću ono što je učinjeno Tahiroviću i Dovadžiji i zato pišem ovu knjigu. Knjiga je tajanstveno biće, znajte to! Knjiga ima čudesne moći, sumnjali vi u to ili ne, a ja sam pisac i hoću da poništim dva zločina, a ako poništim dva poništiću i onaj treći koji još ne smijem ni pomenuti, a ako poništim i taj treći, onda ću moći, kako ono vi kažete, poletjeti ljudima u zagrljaj! Međutim, pogledajte teškoće: knjiga se ne piše tek tako, ne piše se čak ni onda ako vas je nešto silno potreslo, to često samo po sebi nije dovoljno. Za knjigu je potreban dobro promišljen odbir, ako naravno hoćete da uspijete, a ja to hoću, ovaj put hoću da uspijem! zar ne? Ta to je svrha ove knjige, nema druge. Ako knjiga uspije, Tahirović i Dovadžija biće spašeni, a ako ne uspije - neće! I to je sve. Saznavši za taj zločin, morao sam nešto učiniti...ali šta...? Ludost je početi knjigu samo tako, iznebuha, zato što vas je nešto potreslo do dna duše, to ipak nije sve, nije dovoljno. Knjiga se može početi pisati ili da uopće ne znate šta ćete napisati, ili da to itekako dobro znate. Ali saznanje o hadžiji Tahiroviću i Mustafi Dovadžiji ne ostavlja me na miru, ne pušta...
Eto, vi ste se borili s puškom u ruci, godine ste proveli u rovu, ranjavani ste, pa...? Pa ništa... Šta se desilo? Srbi jedino nisu osvojili cijelu Bosnu, osvojili su tek pola Bosne, do slijedeće prilike. Sve što je Bosnu napalo spolja, sada je ozvaničeno unutar Bosne. Četnicima sude za zlodjelo, a samo zlodjelo im niko ne dira i ne remeti, čak šta više, glade im ga i dotjeruju. Pa to je isto kao kad bi kakva pisca osudili i utamničili zato što je napisao lošu knjigu, a tu istu knjigu uvrstili u školsku lektiru. I tamo, u to po Bosne, ova knjiga neće naći nijednog čitaoca.
Ali ako uspijem u svojoj nakani, pa makar i djelimično, možda će poslije mene doći kakav veliki pisac, kakav nobelovac, koji će svojom knjigom, velikom knjigom, učiniti da nije bilo nijednog od jedanaest ubijanja muslimana na ovim prostorima u posljednjih tristo godina. I da nije bilo ni Omarske, ni Srebrenice, ni Keraterma, ni Dretelja, ni Heliodroma ni svega drugoga... zato silno želim da ova knjiga bude napisana...
Od početka se nadam da ću iznaći nekakav volšeban spisateljski postupak, način, šta ja znam...Ovako sam mislio: ako sam plakao čitajući Martina Kačura; ili, kada sam pratio Mitju u Sibir na robiju, i tada sam plakao; ako Grigorija Melehova imam pred očima, dobro znam i iskreno volim, ako mi nikad nije padalo na pamet da se udaljim čak ni od takvog čudaka kao što je Don Kihot, ako Alberto Moravija, ili Ana Segers, ne sjećam se više ko od njih dvoje, iz svoga romana, u jednom trenutku, jednostavno mogu izbaciti dovoljno ocrtan, oživljen lik, sasvim upleten u radnju i više ga ne pomenuti, znači da ga mogu i vratiti, ako Vislava Šimborska zauvijek može začarati i zaustaviti ono o čemu pjeva, ako su najveći srpski književni akademici krivci za ovaj posljednji pokolj u Bosni, ta, evo, i ja sam književnik, možda mogu ispraviti krivu Drinu... možda se može napisati ta nekakva knjiga, drugačija od zlih srpskih i zlih hrvatskih knjiga, knjiga koja bi ispremetala knjige koje treba ispremetati, preobrnula, preokrenula, preorala, vratila sve stvari na dobar, a ne zao početak... ako knjige, u koje sam, tokom ovog prvog javnog svjetskog zločina koji se desio u Bosni, tako duboko posumnjao, nisu nedužne... i dok film još nije u se usisao svu literaturu i pokupio sve literate, dok se ipak još uvijek koliko-toliko čita, možda bi kakva knjiga, možda ta moja knjiga... - Adem Kahriman je govorio brzo, zadihao se, zagrcnuo, tako da posljednju rečenicu nije ni izgovorio do kraja.
- Ako bih kako vrijeme vratio unazad...! - nastavi Adem tiho, prepuklim glasom. - Ta knjige se većinom i bave prošlošću, a prošlost nije dovršena, kao ni sadašnjost, ni budućnost, ko kaže da je prošlost dovršena i konačna? zar ne osjećate kako budućnost pritišće sadašnjost?... Prošlost pripada kazivanju knjiga, jednako kao i kazivanju mudrosti, zar ne? Prošlost je sasvim prirodan ambijent pripovijedanja, pa ako je prirodan, zašto ne zaći u njega i tamo nekako spriječiti stvari koje užasavaju...?
Ali, znate već, ja to ne mogu kao pisac, sam, bez čitaoca... Međutim, kako sada stoje stvari, s umnožavanjem čitalaca Tahirovićeve i Dovadžijine se patnje umnogostručuju. Da znam kako ovo treba uistinu napisati, da imam istinsko rješenje imao bih i kraj i ja bih to već odavno napisao... Od početka se nečemu nadam, nazirem štošta, kojekakve maglovite mogućnosti i to je za sada sve... Ohrabren sam i djelimičnim uspjesima ove knjige, zar ne...? To nije malo! Barem što se tiče sporednih ličnosti: porodice Talović i dječaka Rame i Bege Muhović. A i vi ste, svakako, u tome od samoga početka, još od Dobrinje... Zato mi je posebno drago da vas vidim... Uzgred, kako ste? Šta radite? Sjećam se da ste nešto i studirali... Jeste li okončali svoj studij? Od čega živite? Nisam stigao da vas upitam: jeste li se u međuvremenu, možda, oženili...?
- Zaposlen sam. Radim u staklarskoj radnji moga bivšeg komandira čete. On je, naime, tu radnju naslijedio od svog oca, ponovo je otvorio i tako, ima posla, ali nema stakla... Za studij nemam baš mnogo vremena, zapinje, a i uvedene su i neke takse za vanredni studij... Nisam oženjen. Nijedna me neće...!
- Ma hoće...! Nemojte biti pretjerano izbirljivi i gledajte malo bolje oko sebe, vidjećete da vas jedna hoće... Politikom se ne bavite...?
- Ne, ne bavim...
- Šteta... Gledano dunjalučki, nama muslimanima u Bosni danas ne ostaje ništa osim politike, i naš narod, u ovo malo svoje zemlje što mu je ostalo, zapravo ništa drugo i nema osim politike. Zamislite to...! Nevjerovatno...! Kako će se bosanski muslimani baviti politikom...? A moraće...
- A bavite li se vi politikom?- upitah.
- Ne...! Sad ćemo uzbrdo, mojoj kući, malo ćemo se i zagrijati. Ja ću klanjati ikindiju gore u mahalskoj džamiji, a vi ćete me pričekati i u međuvremenu naložiti vatru. Naložiti vatru to je za mene veliko umijeće i ne polazi mi za rukom baš uvijek. Svratićemo samo još do pekare da kupimo somune.
Prolazili smo pored šadrvana koračajući između golubova. Cijeli plato oko šadrvana, sve gore do tramvajske pruge, bio je pokriven jatima golubova...
“Knjige je veoma teško pisati, ali ih je lahko čitati, zato se knjige i pišu...”, mudrovao sam u sebi.” Ljudi baš i ne čitaju knjige, ali su pametni onako, sve oni znaju i bez knjiga...”
Kad bi Adem Kahriman opisivao ovaj šadrvan, baš me zanima kako bi ga opisao. Ako bi napisao da nasred Baščaršije stoji šadrvan, istina je samo da stoji. To je, zapravo, osmostrana česma širine otprilike dva i visine oko sedam metara, sa četiri lule za vodu, natkrivena kubetom presvučenim bakrom i zatvorena mušepcima. Ali to je veoma siromašan i nejasan opis. Eto, već je ispušteno to da šadrvan stoji (da li leži, stoji, ili počiva?) na osmerokutu od po pet kamenih stepenica. Kojim bi to riječima Kahriman opisao bogato izrezbarenu nastrešnicu šadrvana? Morao bi reći kolike je dubine, otprilike i, šta? – ništa!, opet se ne bi vidjela. Ne bi se vidjelo ni da je šupljikavo izrezbarena. A zanima me i kada i kako bi, u sklopu kojeg dijela opisa, koje rečenice, pomenuo, recimo, onaj ukras od tri jabuke s polumjesecom na vrhu kubeta. I bi li Adem zapisao i to da su četnici šadrvan sa sjeverne strane pogodili granatom u podnožje stpenenica? To je vjerovatno sporedna stvar. Kada bi Adem zapisivao sve šta su četnici pogodili granatama po Sarajevu, teško da bi ikad i završio svoju knjigu, jer je na Sarajevo palo više od tri miliona granata... Osim toga, ja sam maločas pomenuo šadrvan pred Begovom džamijom i mada se taj dobrano razlikuje od ovoga ovdje, ipak, ispada da su slični, a nisu... Ovaj ovdje je omiljen, simbol Baščaršije i starog Sarajeva, a onaj, osim džematlija, gotovo niko i ne vidi, mada je i on lijep, možda čak i ljepši ...
Ustručavao sam se pred Ademom zapaliti cigaretu, jer je on postio. Bio je prvi dan Nove godine, a ja sam sinoć urenebesno dočekao ponoć.
Do iftara je ostalo još oko četiri sata i meni se to činilo predugo.
S druge pak strane, ne znam kako, ali najednom sam osjetio da sam u knjigu Adema Kahrimana uvučen više nego ikada ranije. Osjećao sam se nekako čudno, i jezivo i smiješno u isti mah, sav sam pretrnuo, jer mi se na trenutak prividjelo kao da sam naprečac postao peti sin muallima Talovića. Brzo, u staklu prodavnice pored koje smo prolazili, pogledah da vidim nije li mi kosa osijedila... Nije! Htjedoh se opipati, ali se suzdržah, nisam htio da to Adem primijeti. S rukama u džepovima, krišom se laktovima stisnuh što sam jače mogao. Ali Adem to primijeti.
- Vidim i vama je hladno, ali sad ćemo se zagrijati penjući se uz Mejtaš - reče.
Kao da više uistinu nisam bio onaj Nedžad Ibrišimović koji sam bio do maločas, kao da sam postao još nešto, ili neko, ali šta i ko?... ” Najbolje je da to odmah kažem piscu”, pomislio sam, “ako ovo moje stanje i raspoloženje nije posljedica burno provedene novogodišnje noći i toga što još od Begove džamije nisam zapalio cigaretu.” Imao sam neodoljivu potrebu da popijem pivo, ali je stid bio jači od mahmurluka, ta ja sam usred ramazana nasred Baščaršije bio u društvu s jednim hadžijom.
- Osjećam kao da sam u vašu knjigu najednom uvučen mnogo više nego do sada - rekoh.
- Upravo tako. Baš sam i htio da vas na to upozorim. Neće vam biti teško, ali vas najozbiljnije, najusrdnije i najljepše upozoravam da od sada itekako pazite ne samo šta ćete reći i učiniti, nego i to šta ćete pomisliti ... Jer ako to ne bude tako, samo ćete mi otežati pisanje, a možda čak i pokvariti cijelu knjigu.
- Nemoguće!
- Moguće! Zaista! ... Ali nadam se da ne moramo strahovati ni vi ni ja. Neće biti teško... Nemamo se, uostalom, čega bojati... Je li tako...?
- Maločas mi se učinilo kao da sam peti Talovićev sin!... - rekoh.
- Eto, vidite! – reče Adem Kahriman i nasmija se tako glasno da nas prolaznici začuđeno i ljubopitljivo pogledaše.

Nadopuna, ili sveta mjesta Ademove knjige

Ovdje, otprilike na ovom mjestu, prvi put se nailazi na sveta mjesta Ademove knjige, mada im ja ne znam ni svrhu ni namjenu, ni utok ni istok, niti svetost tako dobro razumijem kao on, ako je uopće i razumijem, niti znam kako se ta svetost ovdje uspostavlja, širi i razmješta...
Prije svega bila je to svetost bjeline snijega, a onda svetost plavetnila neba i još koječega, tako je barem on to rekao...
Penjući se strmom ulicom uz Mejtaš najprije smo zastali na platou, koji je ujedno i raspuće, ispod šehidskog mezarja Kovači i tu, u jednoj pekari, kupili dva vruća somuna. Penjući se dalje, naviše, prošli smo Višegradsku kapiju, staru kamenu kulu, koja već više od sto godina ne služi svojoj svrsi, ali stoji kako stoji i, onda opet izbili na jedan manji trg odakle smo krenuli desno, sada pomalo silazeći tijesnim vrludavim sokacima između niskih zbijenih kuća i domalo izbili pod golemu, staru, ali sada razrušenu kamenu vojarnu izgrađenu još u doba Austro-Ugarske. Zaustavivši se pod zidinama, pred nama puče vidik daleko niz rijeku Miljacku sa svim njenim raznolikim mostovima i u kotlini se rasu i razotkri cio grad gubeći se u izmaglici tamo daleko na zapad. Dobrinja se, naravno, nije vidjela jer ju je zaklanjao Trebević koji se s ove strane cijelim svojim masivom tri puta zgurio, a ionako je svojim obroncima, izbrazdanim tijesnim, vijugavim ulicama, sokacima i baščama i sam bio dio Sarajeva.
Pokazujući rukom mnoštvo džamija u dolini, od kojih su neke još uvijek bile u ruševinama, Adem reče:
-Da su, kojim čudom, svi crkveni zvonici svijeta zazvonili svojim zvonima kada je vatrom iz topova, s okolnih brda, prepolovljena prva munara u Sarajevu, ja možda ne bih ni morao pisati ovu knjigu, jer zvonici i munare su sestre, a ima ih tako puno... Čak i ovdje dolje - dodade.
Potom Adem iz džepa izvadi komadić stakla odavno istupljenih i izglačanih ivica i reče:
- Pogledajte kroz ovu leću pramenove dima koji se dižu iz odžaka okolnih kuća, pa mi recite šta vidite.
Pogledavši, nisam vidio ništa osim dima.
On lagano, raširenim prstima desne ruke, pređe ispred moga pogleda i reče:
- Pogledajte još jedanput.
Ali ja opet nisam vidio ništa osim dima, ako sam ovaj put vidio i dim.
- Ne mari - reče Adem. - Hajdemo. Prerano previše od vas očekujem - dodade nekako pokroviteljski i kao da se ispričava.

16.

Ponovo smo zašli u jedan sokak i sada se penjali po glatkim, izlizanim, ali grubo i ko zna kada kaldrmisanim stepenicama. Mnoge kuće su bile srušene, ili izgorjele, a sve ostale su još uvijek nosile tragove granata, gelera i metaka.
-Recite mi jeste li ikad sreli dobra čovjeka?- upita iznenada Adem.
Rekoh da jesam, ali se, zapravo, nikoga nisam mogao pobliže sjetiti.
- Koga...?- upita Adem.
- Pa eto, recimo, muallima Talovića ...
- Tako je !– reče Adem. – Ali recite mi zašto je on dobar?
- Pa tako, ne znam; ne bih znao reći, svima je dobar...
- Baš svima?
- Pa ne znam je li baš svima...
- Ali je dobar...?
- Nekako je dobar...
- Dobrog čovjeka je veoma teško opisati, kao da je neuhvatljiv, nevidljiv, ako bi uistinu bio dobar možda bi uistinu bio neuhvatljiv i nevidljiv...- nasmija se Adem.
Samo što smo prošli džamiju s niskom i širokom drvenom munarom natkrivena šerefeta u vidu kružne verande i naizgled tako oronule da se na nju vjerovatno mujezin već odavno nije popeo, Adem reče:
- Eh, evo, ovo je moja kuća!
To su zapravo bile dvije male, niske, prizemne kuće vezane jednim zidom s kapijom na sredini tog zida. Kada je Adem otključao i otvorio kapiju našli smo se u popločanoj, čistoj i opranoj avliji iz koje se išlo lijevo i desno u jednu i u drugu kuću. U avliji je bila česma i drveni zahod, a kuća lijevo imala je zapravo svega dvije prostorije, veću prostoriju sa po jednim prozorom u dva zida, od kojih je jedan prozor gledao na jedan, a drugi na drugi sokak i jednu manju prostoriju bez prozora. Opet otvorivši vrata ušli smo u kuću desno i našli se u hodniku zastrtom dugačkom ponjavom iz kojeg se ulazilo desno u jednu, a lijevo u dvije sobe. Ušli smo u tu drugu sobu, lijevo, na kraju hodnika. Na kraju hodnika bila su još jedna vrata koja su vodila iz kuće u šupu i u vrt. Pola sobe zauzimao je sto sa kompjuterom, ne zato što je kompjuter bio velik, nego zato što je soba bila mala. Ispod dva uska prozora s rešetkama od kovana gvožđa, koji su gledali na bašču ograđenu grubim, neravnim kamenim zidom nejednake visine, bila je uska sećija i po svemu sudeći, u isti mah, Ademov ležaj. Sećija je bila smještena duž cijelog zida, s kraja na kraj sobe, i ostavljala je samo toliko prostora da se vrata mogu otvoriti, jer su se, začudo, i pored skučenosti, otvarala unutra. U preostalom ćošku sobe bio je još samo stari crni šporet-fijaker. Strop je bio veoma nizak i srećom, mjestimično neravan, jer sa svojih 184 cm visine morao sam naći udubljenje u stropu da bih mogao stati uspravno. Glava Adema Kahrimana, kada bi ustao i koraknuo po sobi, nigdje nije dodirivala strop, jer sam ja, naime, bio nešto malo viši rastom nego on. Sobica je inače, bila okrečena blijedoplavo, zastrta starim, ali prilično očuvanim bosanskim ćilimom tamnocrvene osnove.
- O tome, gdje sam sve bio kada sam otišao s Dobrinje, za sada nećemo govoriti - reče Adem - ali ovu kuću sam naslijedio od svoje tetke koja je prije nekoliko godina obudovjela; zvala me, živjela sama u strahu i, nedavno umrla.
- Šta ste mi ono maločas, kroz ono staklo, htjeli pokazati ? – upitam.
- Reći ću vam kada se vratim iz džamije...
Još sam čuo šum vode iz česme u avliji, to je Adem vjerovatno uzimao abdest, potom užurban bat njegovih bosih nogu po hodniku, šumno disanje i najzad klepet avlijskih vrata, a onda sve utihnu.
Nisam odmah naložio vatru; samo što je Adem izašao, prvo sam zapalio cigaretu. Ubrzo se po sobici zateže i zaleluja tanki oblak plavičastog dima. Kao da sam došao u kakvu raskošnu, a ne u skromnu kuću, osjećao sam se nekako počašćen i pun iščekivanja i jedino je to, što sam krišom pušio, donekle kvarilo moje svečano raspoloženje. Onda čuh ikindijski ezan kao da je dolazio s krova, a zapravo je jedan od tri zvučnika s one nakrivljene munare mahalske džamije bio okrenut u pravcu Ademove kuće, pa je zato bio tako glasan. Razmahah rukama, ne znam zašto, onaj dim od cigarete i naložih vatru. Onda opet zapalih još jednu cigaretu. Pogled mi pade i na one somune na stolu pored kompjutera, ali se suzdržah da ne otkinem zalogaj, iako je iftar trebalo čekati barem još dva sata.
Vatra se nije kako treba ni razgorjela, a Adem nahrupi na vrata. Najprije priđe šporetu, otvori pećnicu, izvadi ćasu čorbe i tepsiju pite, pa i ćasu i tepsiju spusti na pod.
- Još je rano da podgrijavamo večeru. Da ostane u rerni pita bi do akšama izgorjela, a čorba isparila - reče Adem. - Zaboravio sam da vam to kažem – dodade, spusti ruku na moje rame i dugo se, i prijazno i upitno, zagleda u me. - Ali ako ne možete više čekati vi slobodno jedite, meni to ne smeta... – reče, a onda sjede dolje na ćilim, leđima osloni na zid, skide kapu i natače je na koljeno.

Razgovor izvan teksta ove knjige

Ja sam taj dan bio gologlav. Adem Kahriman je nosio beretku. Beretka (francuzica, mica), obično je tamnoplave, crne, a rjeđe zelene, ili crvene boje. I ja imam nekoliko takvih kapa, nosio sam ih dok sam bio u četi, a i sada ih nosim kad zahladni, ali je Kahriman, kao i većina muslimana u Bosni i Hercegovini, bilo zima, bilo ljeto, rijetko kad skidao kapu s glave, možda samo onda kada ide na počinak, ili kada uzima abdest, dakle samo onda kad baš mora. Beretka je pogodna za namaz, jer nema obod; musliman, pri određenim dijelovima namaza, čelom dotiče tlo. Da ima obod, spala bi mu. Ponekad mlađi ljudi uđu u džamiju s kapom koja ima štit, ali dok su u džamiji štit okrenu na potiljak. Sama beretka je veoma prilagodljiva i može se nositi na različite načine, razlike nisu velike ni mnogo uočljive, ali niko beretku ne nosi na isti način i uvijek je prilagođena licu i glavi, navici i ličnom ukusu. Beretka ponekad ima satensku postavu, ali takvu muslimani ne nose (svila je muškarcu-muslimanu pokuđena), ponekad ima dvije rupice sa strane, ali uvijek, na sredini, s vanjske strane ima pipak.
- Zanimljivo je da mi Bošnjaci nemamo svoje nacionalne kape – reče Adem hvatajući beretku za pipak i pomalo je odižući s koljena. – Fes je došao u Bosnu iz Sjeverne Afrike, iz Feza sa preinakama u turskoj vojsci koje je uveo sultan Mahmud Drugi dvadesetih i tridesetih godina devetnaestoga vijeka i nije bio rado prihvaćen. Prvi Bošnjaci koji su fes stavili na glavu bili su gađani kamenjem. Jeftin fes koji se sužava prema gore lahko spada i malo kojoj glavi lijepo pristaje, morao bi biti viši i jednako širok. Možda onakav kakve nose semazini, derviši mevlevijskoga reda. Jednom je, mislim otprilike prije dvadesetak godina, u nekim našim novinama objavljen natječaj za bošnjačku kapu, ali očito nije uspio, jer ja tu kapu nikad, nigdje ni u koga nisam vidio.
- Gledao sam kako je moj komandir, ovaj kod koga sada radim, kada je četa dobila beretke sjeo, uzeo makaze i svim beretkama, ne znam zašto, odrezao pipak pa nam ih tek onda podijelio. Stvarno čemu služi taj pipak?
- Sam po sebi doista nije nikakav, da kažemo, ukras-– reče Adem smješkajući se i vrteći svoju kapu držeći je za pipak – ali svakako nečemu služi.
- Čemu?
- Ne znam - reče Adem i beretku ponovo natuče na koljeno. – Viđao sam na glavama muslimana ovu kapu ispranu od kiša i izblijedjelu od sunca... Kako je uglavnom nose oni koji rade i čije su ruke po cio dan prljave, pipak služi da se uhvati samo vrhovima prstiju i tako kapa skine praktično netaknuta... Ipak ne znam čemu služi - priznade Adem na kraju i dodade - ali nikad nikome ne bih dao da mi odreže pipak!
- Ne bih ni ja ! – rekoh i obojica se nasmijasmo.
- Ja sam čak jednom napisao nešto kao nekakvu pjesmicu o tome... – reče Adem.
- Da čujemo...
- Dobro, ali da prvo ubacimo još koje drvo ...
Ubacio sam drva u peć...
- Zapalite! - reče Adem.
- Pa, zapalio sam... – rekoh pokazujući na šporet.
- Cigaretu...!
- Neka...poslije... Da čujem pjesmu...

Kada se gleda iz Kosmosa
Vide se Zvijezde, vidi se Sunce, vidi se Mjesec, a vidi se i Zemlja

Na Zemlji se vide bosanska brda i ljudi
Allah im se smilovao

Ti ljudi na glavama nose kape
plave kao nebo
ili zelene kao trava

S pipkom
koji gleda u Kosmos

- Kada sam počeo da pišem, stavio sam na glavu šešir - reče Adem - jer sam vidio da mnogi ugledni bošnjački pisci nose šešir: E. Muratbegović, M. Selimović, D. Sušić, M. Filipović, pa čak i R. Kadić, i imao sam kolekciju šešira, zimskih i ljetnih, ali sam, baš kao i vaš komandir, jednom sjeo, uzeo makaze i svim šeširima podrezao obod i od njih napravio ćulahe... U Maroku, i ljudi i žene nose galabije s šiljatom kapuljačom i tim šiljkom, bilo da ga usprave, ili obore, šalju nijeme poruke onima kojima je stalo da znaju šta im narod poručuje. Sve je knjiga, sve se može čitati...

(Odlomak)