Stevan Tontić [1]

RATNO ANTIRATNO PISMO

Sarajevske Sveske br. 05 [2]

Poziv izvršne urednice ovog časopisa da nešto napišem na temu tzv. ratnog pisma prihvatio sam – tek sad to vidim – sa onom dozom lakomislene dobrohotnosti kojom se uvijek podržava nešto što liči na moguću «pravu stvar». U najmanju ruku nešto što se odmah prepoznaje kao zajednička potreba autora i njegovog čitaoca.
Evo dakle i «ratnog», poslije prilično izraubovanog «ženskog pisma». Uobražavam da bar intencionalno – ako već muškarcu nije više dato – razumijem neke osnovne preokupacije i figure «ženske književnosti», koju je valjda nemoguće potpuno razdvojiti od onog što pišu muškarci. Nismo li ipak, bar u najljepšem antropološkom mitu, u kojem se stiču mnoge arhaične varijante božanske i čovječanske androginije, bili nerazdvojeni, nerascijepljeni mačem ove ili one polne «strategije pisma»? Zar se ta naša prapočetna slika cjelovitosti beznadežno podvojila, raspala na dvije toliko samobitne, međusobno konkurentske, čak neprijateljske stran(k)e?
U svakom slučaju, pukotina je davno zijevnula – rascjep, sve očitiji, ne da se previdjeti. Rascjep koliko bolan toliko i inspirativan: iz njega neprestano niču nova književna i umjetnička djela. U njemu se zgodno nastanjuje i feministička kritika muške, falocentričke dominacije. Gospodstvu muškosti odzvonilo je, bar u «ženskom pismu», bar teorijski. Ali se zijev ne smanjuje s bujanjem tkiva polno dirigovane, polemički dvogube književne proizvodnje.
Po svemu sudeći, ratno (osobito pro-ratno) pismo, jeste, ili bi trebalo da bude, pismo one strane, onog pola koji se tradicionalno naziva jačim. U krajnjem – ratničkog pola. Sveti ratnici uglavnom su muškarci, kao i većina svetiteljskih figura. (Sam sveti rat trebalo bi da označava rat čovjeka-vjernika protiv mraka i zla u samome sebi – značenje koje je odavno palo u zaborav.) Polna struktura nacionalnih armija i policijskih snaga otkriva u cijelom svijetu veliki manjak žena. Tako je i u nacionalnim političkim vođstvima i ideološkim timovima koji pripremaju teren za otpočinjanje vječno «neizbježnih» i «pravednih» ratova, kaznenih ekspedicija i «humanitarnih intervencija», o komandnim strukturama da se i ne govori. Mušku autorizaciju «ratnog pisma» ne mogu ozbiljnije dovesti u pitanje ni sve Amazonke i Valkire starog i novog svijeta. Ne pomažu nam, izgleda, ni sve Golde Meir, Ledi Tačer i Kondolize Rajs, pa čak ni onaj ženski primjerak s domaćim, vrlo rasnim ratničkim genom – profesorica biologije Biljana Plavšić. (Koja se – poslije svega – pokajnički sjetila da je hrišćanka te da se posao masovnog ratnog klanja «Turaka» po Bosni ne slaže najbolje sa učenjem Isusa Hrista. U protivnom bi valjda u Svetom pismu stajalo: Mrzi i ubij bližnjega svoga! Ipak, pokajanje, makar i kažnjivo zadocnjelo, predstavlja značajan čin savjesti. Toliki drugi – među njima i oni koji su ubijali srpske civile – još se javno ne kaju.)
Zna se da je i naša narodna poezija podijeljena na mušku i žensku. Muške pjesme su čuvene junačke pjesme, ženske one drugačije naravi – lirske. Junačke pjesme, piše Vuk, «ljudi pjevaju uz gusle», a ženske «pjevaju ne samo žene i djevojke, nego i muškarci, osobito momčad, i to najviše po dvoje u jedan glas. Ženske pjesme pjeva i jedno ili dvoje samo radi svoga razgovora, a junačke se pjesme najviše pjevaju da drugi slušaju; i zato se u pjevanju ženski pjesama više gleda na pjevanje, nego na pjesmu, a u pjevanju junačkije najviše na pjesmu». Dobro uočene, rječite razlike - savremena feministička književnost i kritika mogle bi se ovdje lijepo osloniti i na samog Vuka, ma koliko ga smatrale reprezentantom patrijarhalne, možda čak i ratničke srpske kulture.
Čovjek koji sluša savremene guslare i njihova nova junačenja u stihu, čak i ako je odrastao na selu uz bruj struna očevih ili djedovih gusala, ne može a da ne primijeti koliko se najčešće sve to izmetnulo, preobratilo u nacionalno-folklorni kič. To slavljenje junaka koji i nisu junaci, pobjeda koje nisu pobjede, jezikom koji anahrono, s nesnosnom lakoćom, citira i umnožava opšta mjesta te vrste deseteračkog stiha. Neukusno i žalosno podgrijavanje leševa!
Nisu li ti novi pjevači, slavitelji neupitnog herojskog mita, i ne samo oni s guslama, natjerali jednog Ljubomira Simovića da ponovo piše svoju dramu Boj na Kosovu? Ne znam, ali pomišljam da ga je osupnulo toliko i tako jevtino mitomanstvo ratnički nastrojenih savremenika, biće i kolega po peru, koje je karikatura izvornog, pjesničkog mitotvorstva. Izopačavanje mita s tragičnim posljedicama, degeneracija kao prethodnica i pratillja nacionalno-političke katastrofe.
Pjesnik se osjeća odgovornim i za sudbinu mita. Tim prije ako sopstveno djelo temelji na izvjesnim mitskim zasadama, bez kojih pjesništvo jednostavno ne može.
A ako je riječ o srpskom pjesniku i kosovskom mitu, to ne mora obavezno da bude stvar nekakvog «ratnog pisma». Niti prilog oživljavanju kulta «svetih ratnika», ma šta da mislimo o toj svetosti. Poezija Vaska Pope, ali i Miodraga Pavlovića i Ivana V. Lalića, na primjer, pisana u duhovnom ozračju kosovskog kao hrišćanskog i pjesničkog mita, otima se svakoj ideološkoj i dnevno-političkoj (zlo)upotrebi. Jedan poznati njemački slavista naprosto je «promašio temu» kada je prije desetak godina pokušao da u čudesnim Popinim pjesmama s mitskom figurom vuka otkrije neku «tajnu vezu» sa u tom času zaista razgoropađenim srpskim ratničkim «vukovima». On se ponovo nasukao na hrid bukvalističkog prevođenja mitsko-poetskih slika i simbola na koju se svojevremeno, «raskrinkavajući» Popu, bio nasukao i (inače vispreni) Igor Mandić, kao i jedna davno već mrtva i zaboravljena urednica kulturne rubrike sarajevskog «Oslobođenja». Bilo je to prije trideset i pet godina, kada je i najkreativnije, najčistije preoblikovanje izvjesnih motiva iz nacionalne mitologije u moderan pjesnički izraz, što je Vasko Popa izveo na doista neponovljiv način, lako budilo sumnju, bilo još opasno. A za ondašnju dogmatsku, jednoumnu vlast, najveća opasnost dolazila je nekako logično od «oživljavanja mitova» najveće nacije. Veliki, «antimitski» nastrojeni mitizator Revolucije i «čovekovog čoveka», Oskar Davičo, jedan od najvećih inovatora srpskog pjesničkog jezika 20. vijeka, skovao je za to «opako» bavljenje prošlošću i posvećivanje u tradiciju novu riječ – «tradicioljublje». U Davičovom slučaju, stari sukob «modernista» i «tradicionalista» nije uopšte ni mogao da se okonča. A nedavno je (ako je vjerovati citatu u štampi) jedan «tradicioljubac», inače poznati akademik, odbrusio mrtvom Daviču u brk da je bio uljez, strano tijelo, gangrenozno tkivo u zdravom korpusu srpske nacionalne književnosti. Možemo samo nagađati o uzrocima te gangrenoznosti: leže li u tome što je Davičo bio «Srbin Mojsijeve vere» ili pak pjesnik permanentne komunističke revolucije, rođeni internacionalist, što će reći «anacionalan», a pisao je i slavopojke Titu i Rankoviću.
Ratni stil međusobnih optužbi i diskvalifikacija kod nas se samo povremeno i privremeno pacifikuje.
Pretpostavljam da čitaoca najviše zanima ono «ratno pismo» koje se i od samih pisaca i angažovanih intelektualaca (poput Predraga Matvejevića) okrivljuje za podršku ratnim opcijama već od početka jugoslovenske krize a pogotovo u vrijeme postjugoslovenskih ratnih krvoprolića. Bilo bi to proratno ili radikalno ratno pismo – diskurs poznat iz istorije ratnih sukoba koje je proizvodila ideologija moćnih i porobljivačkih, ali i, na svoj način, ideologija ugroženih (i «ugroženih») naroda i nacija. I zaista, nije mali broj pisaca sa prostora bivše Jugoslavije koji su zagovarali upotrebu vojne sile, sve do totalnog rata, kao jedini put rješavanja jugoslovenske državne krize. Da se konačno razračunamo sa vječno nevjernom «razbraćom»! (Kovanica o kojoj bi se, kao i o «razistoriji», dao sačiniti lijep esejčić.) Naravno, mnogo je više onih koji su se prećutno slagali sa takvim izborom, čak i kad su slutili ili jasno osjećali da je pogrešan i poguban (to je ona tiha većina bez izrazitih, autonomnih ličnosti, većina na koju se oslanja svaki nedemokratski režim, svaka strahovlada).
Vjerovanje srpskih političkih vođa, te dobrog dijela inteligencije i samog naroda u vojnu silu i rezultate njenog angažovanja bilo je fatalno – porazan je ishod ratova koje su vodili devedesetih. Toj krajnje opasnoj i glupoj, vremenu apsolutno neprimjerenoj vjeri, danas se toliko i ne čudim, osobito kad se sjetim slučajnog razgovora sa jednim, doduše, ne baš poznatim beogradskim dramskim piscem negdje oko 1990. Mene i još jednog sagovornika ubjeđivao je da će Srbi s pobunjenim (a onda i svim drugim) kosovskim Albancima lako izaći nakraj: Zgrnućemo ih, veli, pola miliona u more! Što će reći - kao pione s nekakve šahovske table veličine Kosova.
Ako ne Kosovo, Albanija leži zgodno uz more. Valjda mu je u glavi bila neka posuvraćena slika srpske «albanske golgote» iz Prvog svjetskog rata.
Ništa nije prostije od rješenja silom. Očaravajuća privlačnost sile: oslobađa vas od svih hamletovskih dilema, od glavoboljnog i neizvjesnog promišljanja situacije. A naše najpoznatije «situacije» uvijek su nekako bezizlazne.
Čuveni srpski satiričar, povremeni liričar i dežurni svesrpski rodoljubac Brana Crnčević optužio je (u «Dnevnom Telegrafu»), i to nakon strašnog egzodusa Srba, nikog drugog do same srpske majke za katastrofalni poraz srpskog ratovanja i srpskog ratničkog morala u Hrvatskoj. Da su se držale krajnje nepatriotski, kukavički skrivale svoje sinove, nespremne da ih šalju u smrt za Srpstvo!
Jedinstveno! Sumnjam da je ikad i igdje na bijelom svijetu takva optužba izašla iz pera pjesnika.
Dala bi se sačiniti antologija ludorija ratnoga žanra, u kojoj bi se pored nekih srpskih i crnogorskih svakako našli i hrvatski, ali i albanski, bošnjački i čiji sve ne ratoborni pisci.
Sjećam se jednog kolumnističkog «nalaza» u «Vjesniku» ranih devedesetih, iz pera pjesnika i sveučilišnog profesora, u kojem je doslovno stajalo da su danas Srbi genocidan narod. (Tekst sam negdje sačuvao.) Prenerazio sam se: zar je moguće!? Da tako nešto napiše jedan, koliko ga poznajem, vrlo uljuđen gospodin, nesumnjivo visoko obrazovan i «civiliziran», nesumnjivo «europejac». A onda mi je sinulo: pa nesretnik tu daje jedno čudovišno, svakako nesvjesno (s donjih katova podsvijesti isplivalo), apsolutno neželjeno priznanje, koje niko normalan ne bi dao: da je juče genocidan bio neko drugi - drugi jedan narod. Zna se i koji! (bar po mišljenju srpskih crnčevića). S mojim čitanjem čudovišne rečenice o genocidnosti narodâ – htio sam da ga provjerim – odmah se složio i jedan uvaženi hrvatski kolega.
Sličnih «omaški» i «okliznuća» načitao sam se svih ovih godina do guše. Pamtim dva primjera iz vremena zahuktalog bombardovanja Jugoslavije sa NATO-vih moralnih visina.
Tako je jedan mađarski autor od imena, dosta prevođen u Njemačkoj i Srbiji (i ne neki zadrti «srbofob»), napisao, uopštavajući, u listu «Frankfurter Allgemeine» (17.4. 1999) da je nož kod Srba «tradicionalno omiljeno sredstvo ubijanja». Isto to sam, ne jednom, slušao o statusu noža kod bosanskih muslimana, to jest Bošnjaka («Handžar-divizija»). Dabome, i kod Hrvata (specijalni noževi jasenovačkih ubica). Nešto se ne sjećam da su mađarski, kao ni ostali svjetski koljači, klali golim šakama.
Poznata njemačka književnica koja je, dok je živjela u Čaušeskuovoj Rumuniji, čeznula za intervencijom NATO-a, napala je u istom listu najistaknutije predstavnike srpske opozicione inteligencije jer su ovi (sram ih bilo!) digli svoj glas protiv bombardovanja svoje zemlje, drsko razlikujući zemlju od Miloševićevog režima. A o ubistvima na Kosovu dala je sljedeću, i najmanjeg znaka sumnje ili moralne dileme oslobođenu dijagnozu: «Ubijanje od strane UČK je odbrana, od strane Srba osvajanje.»
Nerado pominjem autore svih ovih «okliznuća» i ludorija, ma koliko ilustrativnih za oblike ratnog i proratnog govora i pisanja. Ne istražujem ih i ne klasifikujem. Prisjećam ih se gotovo slučajno, u prigodnom pokušaju ocrtavanja atmosfere ili okvirne slike u čijem je središtu pravi rat i šokantno, smrtonosno iskustvo «ratnog pisma» mecima, granatama, kamama... Za to iskustvo teško se nalazi adekvatan izraz. Slikovit još nekako, u pjesmi i priči, u anegdoti, apstraktan mnogo teže. (Nije li i sam Tolstoj mnogo manje ubjedljiv kada na kraju Rata i mira dodatno filozofira o mehanizmima istorije i ulozi čovjeka u njoj nego dok pripovijeda o ratovanju s Napoleonom, oblikujući čitav jedan živi kosmos od likova, zbivanja i posebnih situacija u koje su ti likovi upleteni.) Zato naše razglabanje o «ratnom pismu» filujemo imenima i događajima koji možda i nisu osobito značajni. Njima se pomalo poštapamo, nudeći ih čitaocu kao zalogaje nečeg konkretnog u prilično posnoj čorbi od apstrakcija. Nudeći ih kao niz manje ili više vješto raspoređenih mamaca, kako bi se čitalac navukao da proroni plićake i (ako ih ima) virove teksta do kraja.
Jezik nas opasno razotkriva.
U navedenim primjerima riječ je, doduše, o pojedinim izjavama ( u prvom slučaju u privatnom razgovoru) koje svakako nisu u rangu samog književnog djela. Izjave su, međutim, često uticajnije i od izvanrednog književnog djela, osobito drske, otrovne izjave o neprijateljskoj strani u prostoru i vremenu građanskog i svakog drugog rata. Takve izjave i parole ljudi pamte: pamti pa vrati!
Zna se da svaki rat počinje riječima – riječi su mnogo jevtinije od od bombi. Zato valjda i postoje riječi-bombe.
U početku bješe riječ. U početku zločina takođe (opaka, zlomisleća riječ).

Ostavimo li, najzad, postrani sve te neslavne riječi i javne angažmane čuvenih i manje znanih pisaca, majstora i mediokriteta, korifeja nacionalnih literatura i onih koji se za takve pozicije uporno kandiduju, valjalo bi zapravo obratiti pažnju na ono što je «prava» književnost u ključu «ratnog pisma». Ključu, naravno, neizbježno subjektivnom, ali umjetnički poštenom. Oslobođenom ratničkih, i uopšte, navijačkih strasti, da o mržnji prema drugoj, ne znam kako neprijateljskoj strani, i ne govorimo. (Mržnja troši i degradira samog mrzitelja.)
Odmah da kažem: dobar dio te već ogromne književne produkcije (od 1991. naovamo) nisam bio u prilici da iščitam, mada sam se trudio da donekle budem «u toku». Uslovi u kojima sam posljednjih jedanaest godina živio (preživljavao!) nisu baš bili naklonjeni ne samo pisanju beletrističkih djela, već ni njihovom čitanju. Ipak sam (tokom devetogodišnjeg egzila u Njemačkoj) pročitao izvjestan broj zanimljivih, dobro ili izvrsno napisanih knjiga srpskih, hrvatskih i bošnjačkih autora. Pomenuću neke od njih. Uživao sam u majstorskoj građevini Mamca Davida Albaharija, u inventivnoj i bespoštednoj esejističkoj prozi Kulture laži Dubravke Ugrešić, veoma su mi se dopali Konačari Nenada Veličkovića (s lijepo pronađenim humornim vidovima života i smrti u ratnom Sarajevu). Iz već ponaraslog opusa Miljenka Jergovića pročitao sam sa zadovoljstvom priče Sarajevskog marlbora, te knjigu Naci-bonton (nešto poput «mog obračuna s njima»). Tu je i poezija Miodraga Stanisavljevića i Marka Vešovića (često pamfletska kod obojice, ali majstorska), nešto od poezije Miodraga Pavlovića, Jovana Hristića, oduvijek već apokaliptičnog Novice Tadića, Radmile Lazić, Mirjane Stefanović, Gorana Babića, Branka Čučka, Semezdina Mehmedinovića, Mileta Stojića, pokojnog Dubravka Brigića... Sjećam se i priča čarobnog Vladimira Pištala, krasne prozne knjižice Sikamora Gorana Samardžića, priča Darija Džamonje, Irfana Horozovića, Milenka Stojičića (jedna, posvećena razgovoru s Ćamilom Sijarićem, mogla bi u srpske ali i u bošnjačke čitanke i antologije, što se danas isključuje). Sjećam se, naravno, još nekih knjiga i većeg broja podsticajnih kolumni, eseja i analitičkih tekstova (Ljiljane Đurđić, Drinke Gojković, Svetislava Basare, Sinana Gudževića, Ranka Bugarskog, Dušana Kecmanovića, Ivana Čolovića, Ivana Lovrenovića, Borisa Budena i drugih autora, ne obavezno literata), sve od ljudi koji su nastojali misliti svojom glavom i sačuvali sopstveni kritički izraz i autorski stil. A upravo sam pročitao hit depo, drugu zbirku pjesama mladog Faruka Šehića, sazdanu od žestokih, verističkih, gotovo odveć živih slika krvave i apsurdne, ratne i poratne bosanske zbilje.
Prisjećam se, dabome, jedinstvenog Radomira Konstantinovića, njegovih rijetkih ali uvijek umnih, nadahnjujućih istupa protiv terora «čudovišnosti» u godinama koje još nisu za nama, godinama dvoglavog totalitarizma komunista i nacionalista. A rječite su bile i njegove ćutnje.
Danilo Kiš branio je, prilično neočekivano, pravo pisca na ćutanje u vremenu opšte brbljivosti. On sam, međutim, nije ćutao, o čemu svjedoči ne samo vehementno, briljantno polemički Čas anatomije. Njegove eseje ponovo sam čitao u njemačkim prevodima.

U posljednjih deset godina i sám sam objavljivao: dvije zbirke pjesama, jedan roman (sastavljen zapravo iz «priča raskomadanog romana»), te jednu poetsko-proznu knjižicu (parafrazu psalma 90). Povremeno sam pisao esejističke tekstove, katkad apele i polemičke reakcije na neke izazove.
Sve do sumasišavšeg ratnog proljeća 1992. nije mi nikad palo na pamet da ću i sam postati autorom koji tematizuje ratnu stvarnost. Štaviše, sopstveno iskustvo rata, iskustvo za koje sam naivno vjerovao da će nas poštedjeti. A bilo bi prilično nelogično da je ispalo tako, s obzirom na kontinuirano javljanje rata u balkanskoj i evropskoj istoriji. Zašto da baš moja generacija bude tu izuzeta? Lišena «pravog» doživljaja punokrvne, velike Istorije?
Iskustvo rata nije samo odveć bolno, tragično i užasno, nije samo apsurdno, mada je prije svega upravo to. To iskustvo je, saznajno, od jedinstvene vrijednosti, gnoseološki nezamjenjivo. Čovjek sa značajnim iskustvom rata i čovjek koji rata okusio nije – dva su različita bića. Bića koja se međusobno teško mogu razumjeti, a nikad potpuno i nikad do kraja. Pa bili i rođena braća. Doživljaj ratnih strahota mijenja osnovne predstave o društvu i čovjeku, o nama samima, pretumbava cijelu «sliku svijeta» građenu u vrijeme mira i naivnih projekcija budućnosti. U pomami organizovano ubilačkog, sverazornog ludila, sve se to smjesta ruši u prah i pepeo. Tada valja sačuvati ne samo goli život, već i volju za životom, odbraniti svoj duh i jezik od potpune paralize i smrtonosnog beznađa. I ono najvažnije: ne prodati dušu đavolu.
Ne može se misliti, ne može ni pisati u stanju apsolutnog beznađa.
Ni sanjati, ni ljubiti, ni pjevati, ni disati.
Po prolomu ratnog bezumlja u Sarajevu i oko Sarajeva, kad se već jasno vidjelo da se masovno ubistvo, da se svaki zločin odomaćuje, mene je bilo zahvatilo upravo takvo beznađe. Prvih dana i noći, prvih nekoliko sedmica, neprestano sam se čudio nad «nemogućim», nad «nedopustivim», šokiran uličnom pucnjavom, masovnim (očito centralno organizovanim) pljačkama radnji i prodavnica, masovnim (takođe organizovanim) bježanjima iz grada, i nadasve, nepredvidljivim i sve učestalijim oglašavanjem srpske artiljerije sa okolnih brda. Bio sam preneražen tolikom, zaista divljom slobodom ubijanja (osobito ubijanja civilnog stanovništva), preneražen krahom političkog razuma najodgovornijih, nesposobnih za prijeko potrebne kompromise. Izbezumljen uvlačenjem čitavih naroda i zemalja u zastrašujuće i besmisleno krvoproliće.
Zar u tom stanju da još nešto pišem? Pisanje? Lirika? Smijurija! Besmislica!
Više da umirim savjest nego s bilo kakvom vjerom u praktično dejstvo, odmah sam sročio i telegrafski poslao apele za prestanak bezumlja «ocu nacije» Dobrici Ćosiću i patrijarhu Pavlu. Oba je supotpisao Vešović, drugi i Sidran.
Nešto kasnije poslao sam podugačko pismo-apel gradu Beogradu da se odmah zaustavi ubijanje Sarajeva. (Eh, samo što neće!) Tekst sam, sav uzdrhtao, kao u nekom predsmrtnom ropcu (nakon višesatnog dreždanja u podrumu u kojem sam proveo i prethodnu, stvarno jezovitu noć) izdiktirao telefonom (telefon je ubrzo zauvijek zamukao) kolegi i prijatelju Mihajlu Pantiću, s molbom da ga negdje objavi. Apel je, hvala joj, umjesto «Politike» objavila «Književna reč», a ponešto su, čuo sam, prenijeli još neki, slobodniji mediji.
Danas me pomalo postiđuje patos moga vapaja, mog očajničkog, preklinjućeg glasa «besmrtnom Beogradu», ali bih ga, znam, u istoj bezizlaznoj situaciji ponovo pustio iz sebe. Bar toliko se moglo, moralo i uvijek mora.
Kad mi je ubrzo postalo jasno da će pakao u kom smo se obreli potrajati te da sam i sâm jedan od prilično sigurnih kandidata smrti (kao i svaki građanin Sarajeva, a dozvolićete, kao Srbin malčice i sigurniji), morao sam na neki način «doskočiti» svojoj zanijemjelosti, svom apsolutnom beznađu. To jest – pokušati da svjedočim o njemu. Bar to, bar toliko. Bar da ostavim jasan ljudski i pjesnički trag iza sebe. Da svako – kada me više ne bude među živima – može da vidi kako sam se «na strašnome mjestu» držao. Kao čovjek ili kao ljudska krpa, kao pjesnik ili kao slavopojac ubilačkih podviga. Kao ličnost koja je branila jezgro svoje ljudskosti i svoga jezika (ipak nerazorivo!), ili kao izdajnik prijateljâ i sebe samoga, izdajnik onog najljepšeg u nama. Kao čestit i vjerodostojan svjedok užasa, čitave te drame čovječnosti u paklenoj iznudici i smrtnoj prijetnji, ili kao lažov i prodana duša, posljednji propagandno upotrebljiv bijednik.
I tada sam odjednom uzmogao da pišem. Jezik mi se deblokirao.
Jezik u meni, jače no ja, htio je, morao je da preživi. Da ispuni svoju prirodnu, bogomdanu mjeru živeći i pjesnički svjedočeći, a ne mjeru određenu u glavama ubica. Da pjeva toj i takvoj, nasilnoj smrti uprkos. Jer smrt jeste jača od tijela, ali od slobodnog duha, duha i glasa pjesme nikako.
Pjesma u ratu, ako je poštena, uvijek je ustanak unutrašnje slobode protiv spoljnjeg terora. Na ustanak se tu diže sam pjesnički jezik.
Pisao sam pjesme zaboravljajući na čuveni Adornov diktum da «pisati pjesmu poslije Aušvica, varvarski je». (Mnogo kasnije pročitaću briljantan pobijajući tekst Adornova iskaza iz pera Volfditriha Šnurea.)
Pisao sam pjesme Sarajevskog rukopisa koje kao da su mi se «same pisale».
Koje su, na neki način, pisale mene, dizale me iz mrtvih. Bio sam možda tek provodnik kroz koji su izbijale na svjetlo dana, njihov projavljujući, govorni organ. A kad sada govorim o tome na ovaj način, ne mislim da tjeram vodu na mlin ni Hajdegerove, ni bilo čije druge filozofije pjesništva.
Slike i atmosfera jeze, prizori apokalipse (bez osobitih izgleda na spasenje) – sve mi je to bilo nadohvat ruke, sve bespovratno dato.
Činilo mi se da time spasavam svoj jezik, iako život ostaje nespasen. Ali čemu život, ako sam pjesnik, ukoliko mi uzmu i unište jezik? U jeziku je srž, sva snaga i sav kapital moga lomnoga, još za života obezvrijeđenog, kao ubijenog bića. I ne u jeziku kao praktičnom instrumentu opštenja i održanja egzistencije, već jeziku kao medijumu najistinitijih i najplemenitijih, štaviše, testamentarnih naloga i objava duha. Jeziku kao najboljem, najsigurnijem čuvaru sveukupnog ljudskog ovaploćenja u ljepoti, istini, ali i u užasu bivstvovanja, kao svjedoku svakog značajnog trenutka iz života i smrti, za sva vremena. A nigdje nam kao u konclogoru i ratnoj klanici, u svakodnevnom iščekivanju sopstvenog kraja, ne biva do te mjere jasno, da umjetničko djelo (i moje, ako je istinsko) stoji visoko iznad mene, da me vrednosno i ontološki sasvim nadilazi. Za pjesnika, za svakog umjetnika, to je možda i jedina utjeha u vremenima totalnog mraka i sloma vrijednosti, vremenima ispunjenim smrću nedužnih, strahom i očajanjem. Vremenima u kojima zaključujemo da nas je i sam Tvorac izdao, i nas i cijelu svoju (nekad tako čarobnu) Tvorevinu, prepuštajući svoje velebno Djelo na milost i nemilost svjetskim dželatima.
Dok sam bio u ratnom Sarajevu (do polovine januara 1993) nisam samo strahovao za goli život, već i za svoj jezik. Strah za jezik bio je čak veći i u neku ruku produhovljeniji. Nadilazio je i čitav čopor drugih, isto tako određenih i realno zasnovanih strahova: strah već poživinčenog, nesnosno degradiranog, od crkavanja od gladi (osobito prvih mjeseci rata), strah od mučenja i svakovrsnih poniženja (čak i poniženja mrtvaca, leša), strah od gadnog podmetanja i krajnje ucjene, strahovanje za svoje bližnje i prijatelje...
Glavno je bilo: ne izdati svoj čovječanski i jezički dar. Ne falsifikovati. Ne lagati. Govoriti i svjedočiti, koliko je to živu stvoru uopšte moguće, ni po babu ni po stričevima.
Logično: napadan sam i klevetan kao izdajnik, sluga «muslimanske vlade» u Sarajevu, nikakav Srbin i tome slično. S druge strane, za koju sam ipak ostao nekakav «ipak Srbin», klevetan sam, čak od prijatelja, kao branilac četnika i «četniteta» (iliti Republike Srpske), nikakav bosanski patriota i tako dalje. Na sličan način napadani su i opanjkavani i svi drugi (iz sva tri sveta, utaborena naroda), koji se nisu dali unajmiti kao trubači međunacionalne mržnje i propagandisti rata kao najmoćnijeg sredstva rasne higijene, sredstva radikalnog (u moru krvi) moralnog preporoda nacije.

Moje «ratno pismo» u ratnim kao i poratnim godinama, predstavljalo je i predstavlja za mene - pored uvijek postulirane a neizvjesne mogućnosti umjetničkog samoostvarenja - i najpotpuniji način legitimisanja i odbrane sopstvenih gledišta, sopstvenog ljudskog i duhovnog integriteta. Takođe i jednu vrstu samootkrivene i spontano praktikovane duševne terapije. Svejedno što sam se pišući često osjećao kao na krstu raspeti. Ali ne iz uobraženja da sam značajan, da sam «izabrani» - mada sam se, u osjećanju napuštenosti od Tvorca (Tvorca u neopozivoj ostavci?), više no ikad duhom približavao bogočovjeku Isusu Hristu - već iz apsolutne unutrašnje obaveze, naloga datog samome sebi, da pokušam po svaku cijenu ostati čovjek i (p)ostati pjesnik. I da – ako je pjesničko pismo i oblik vjernog, poštenog svjedočenja, neotklonjivog i neodgodivog – da pjesnički svjedočim kao na istinu zakleti, kako jedino mogu i moram.
Ne treba ni da kažem da to nije bilo, niti jeste, jednostavno i lako. Ako je uopšte i moguće. Ali sam pokušao, i još uvijek pokušavam, prema daru i snazi koje su mi date. Svjestan sam njihovih velikih ograničenja, nenadoknadivih propusta i manjaka, tolikih ranjivih mjesta u sebi.
Ne treba ni da kažem da mi ne pada na pamet da sam u posjedu istine. Svevažeće, objektivne istine. Takva istina, ako i postoji, jedva da se da verifikovati. Istina, ljudska i umjetnička (ne istina matematike i logike, činjenična istina nauke) ima onoliko likova koliko je autentičnih individualnih pristupa, prodora u nju. Uvjerljivih susreta sa njom. Radi se o nekom vidu participacije u potencijalno zajedničkoj, univerzalnoj istini: jedan čovjek, jedan pjesnik, prosto je tu jače, cjelovitije prisutan od drugoga. Jer su mu jače potreba i volja za istinom, jer se iskrenije i potpunije predaje iskustvu istine. Izlaže se istini.
Velika većina smrtnika nije spremna da se izloži istini, pogotovo istini sa težim posljedicama. A među zločincima, i ratnim i mirnodopskim, samo rijetki pronađu snagu da joj se otvore, snagu priznanja i pokajanja; ostalima se istina ubrizgava spolja, sudskom presudom - kaznena injekcija za zamrlu savjest.

Ne znam da li je i koliko značajno to što sam pisao o ratu. Nadam se da je istinoljubivo. A drugačije ili bolje, sva je prilika, nije ni moglo da bude.
Ne mislim da je pjesnik moralna instanca, lučonoša u mraku, ali držim da etika i poetika ne stanuju na posve razdaljenim bregovima.
U svakom slučaju, to je moj prilog ratnoj antiratnoj književnosti. Prepuštam ga sudu drugih, nesmiljenom sudu budućnosti. A u međuvremenu bi se, između ostalog, valjalo baciti na novo čitanje Ilijade.

U Sarajevu, decembra 2003.