Tvrtko Kulenović [1]

JOGINI, KOMESARI I OSTALI

Sarajevske Sveske br. 04 [2]

Artur Kestler je u spisu Jogi i komesar predložio shemu društveno-političkog ponašanja koja se odnosi na sve intelektualce, pa dakle i na pisce. Jogi veruje da se cilj ne može unapred odrediti i da sve zavisi samo od sredstava. Silu odbacuje po svaku cenu. Jogina je među piscima relativno malo, ali ima jedan koji očarava već generacije čitalaca, studenata i smatra se velikim: Herman Hese. Komesara ima mnogo u različitim varijacijama i problem ponašanja pisca u istoriji uglavnom se njih tiče. Komesar veruje u promenu spolja. On veruje da se sve pošasti... mogu izlečiti revolucijom... on veruje da cilj opravdava sva primenjena sredstva, čak i lukavstvo, izdaju, (podvukao T.K.)... da je um nepogrešivi kompas i da je svet neka vrsta fino promišljenog satnog mehanizma koji će se kretati unapred predviđenim putanjama. Jedan vid komesarstva, u konkretnim istorijskim uslovima, jeste antikomesarstvo kojem pripadaju upravo Kestler i njegov savremenik Džordž Orvel. Obojica su pokazali da mogu biti pravi, dobri pisci, Kestler u malo poznatoj knjizi pod naslovom Razgovori sa smrću, a Orvel u Homage to Catalonia. Prva je roman-dnevnik novinara osuđenog na smrt u Frankovom zatvoru, a druga iskutsvo dobrovoljca u Španskom građanskom ratu, u početku na neaktivnom aragonskom frontu, a potom u nesuglasicama razdrtoj Barseloni. Međutim, u svojim poznatim djelima (Kestler: Pomračenje u podne i Orvel: 1984, koja je svojom popularnošću valjda nadmašila cjelokupnu slavu jogina Hesea), oni se obračunavaju sa svojom komesarskom prošlošću, poništavaju svoju vjeru u ideološke i političke sisteme kojima su nekad pripadali, opet svode stvari na jednu istinu, i time iznevjeravaju funkciju pisca, prirodu romana. Kod njih se istorijska nužnost iz njihovih prethodnih uvjerenja, pretvara u moralnu nužnost koja predstavlja podjedanko nasilje nad zadatkom pisca i prirodom romana. Kada jedan pripadnik francuskog novog romana kaže da ne može stvarati književni lik jer mu to ne dozvoljava književno poštenje, onda je to čista situacija poslije koje ćemo gledati kuda ćemo i šta ćemo, ali kada Orvel stvara lik monstruoznog Velikog Brata i njegovih poštenih protivnika (revolucionara?), onda je to ideološka simplifikacija za koju imamo pravo vjerovati da je njen autor od nje očekivao uspjeh (moralni i u određenom smislu, materijalni) i kojom je povrijedio ne samo prirodu književne istine nego i načela književnog konstruisanja, neodvojiva od te istine. Vizija je bila moguća u Danteovo doba, a opstala je ipak samo jedna jedina Božanstvena komedija, a u vrijeme romana koji zahtijeva jednostavno viđenje, ona se pretvara u propagandnu konstrukciju. Ako su nauka i filozofija zaboravile ljudsko biće, kaže Kundera, onda mi se čini utoliko jasnije da se sa Servantesom stvorila velika evropska umetnost koja nije ništa drugo nego istraživanje tog zaboravljenog bića... Razumeti sa Dekartom ego koji misli kao osnovu svega, biti sam naspram univerzuma, to je stav koji je Hegel u pravom smislu nazvao herojskim. Razumeti sa Servantesom svet kao ambivalentnost, moći mu suprotstaviti umesto jedne apsolutne istine pregršt relativnih istina koje se suprotstavljaju, (istine koje su sastavni delovi imaginarnih ega koje nazivamo likovima), imati dakle kao jedinu izvesnost mudrost neizvesnosti, to zahteva ništa manje snage.Roman je na prvom mjestu oblik saznanja... Međutim, na prvi pogled paradoksalno to romaneskno znanje nije lako prihvatljivo čovjeku: čovek želi jedan svet u kome će dobro i zlo biti jasno odvojeni zato što je u njemu urođena i neukrotiva želja da sudi pre nego što razume. Na toj želji počivaju religije i ideologije. One se mogu pomiriti sa romanom samo ako prevedu njegov jezik relativnosti i ambivalentnosti u njihov apodiktični i dogmatski diskurs. Oni zahtevaju da neko bude u pravu; ili je Ana Karenjina žrtva jednog tupog despota ili je Karenjin žrtva jedne nemoralne žene... U tom ili – ili je sadržana ljudska nesposobnost da gleda naspram odsutnosti vrhovnog Suca. Zbog te nesposobnosti mudrost romana, mudrost neizvesnosti teško je prihvatiti i razumeti... Duh romana je duh kompleksnosti. Svaki roman kaže čitaocu: stvari su komplikovanije nego što si mislio. To je večna istina romana koji se sve manje čuje u buci pojednostavljenih i brzih odgovora koji prethode pitanju isključujući ga. Viđenje pisca je dakle polifono, raznovrsno, ako treba i proturječno, mada je ta odredba prenesena iz diskurzivnog mišljenja zapravo neprimjenjiva na književnost. To viđenje mora biti iznad svega precizno, što uopće ne znači da mora biti direktno, kao što se ponekad mislilo u vrijeme realizma, odnosno tamo gdje je književnost vršila funkciju novina. Pisac može da gleda i kroz vatru i kroz vodu, pa i kroz eksperimentalnu bakrenu ploču, pa i u vračarinu staklenu kuglu, ali on mora biti tamo, na mjestu događanja, ne nužno na način na koji je Flober bio u Tunisu da bi mogao pisati o staroj Kartagini u romanu Salambo, ali na način da nekako preduprijedi odgovor koji bivši borac daje psihoterapeutu koji pokušava da ga izliječi: «Vi niste bili tamo kad je granata eksplodirala.» Ovaj slučaj upućuje i na njegovu drugu obaveznu sposobnost, moć empatije saosjećanja ili uosjećavanja kao u primjeru koji kaže: kad slikar zatvori oči on vidi boje i linije, kad muzičar zatvori oči on čuje melodije, ali kada pisac zatvori oči, on misli: «Slijepcu je ovako čitavog života!» A ovo opet upućuje na činjenicu da je predmet književnosti pojedinac, lik: i ona može da se bavi društvenim klasama, etničkim grupacijama, kolektivima, čitavim generacijama, ali okvir toga bavljenja mora biti i do kraja ostati ljudski. Samo u tom slučaju dobija se onaj aristotelovski efekat o kojem govori američka esejistkinja Vendi Doniger u tekstu Značenje iluzije: Nešto u nama kazuje nam da ono što čitamo u New York Timesu, nije istina, ne samo u smislu da se svjesna politička iskrivljavanja, štamparske greške i loša izvještavanja postavljaju između nas i događaja, već u dubljem smislu da čovjek ne može nijednom događaju u punoj mjeri biti svjedokom, niti ga zabilježiti (tojest riječi su pune iluzije). A nešto u nama kaže nam opet da Ana Karenjina – jeste istina... Aberacije su moguće kod velikih talenata, ali ako se produžuju vode u neknjiževne rezultate: za autora ovih redova Ivan Cankar je veći pisac u mladalačkim vinjetama (Desetica, Šoljica kafe), ili u priči Pavličkova kruna, nego u dramama iz zrelog doba zasnovanim na psiho-socio-političkim konstrukcijama čak i kada je u pitanju u mnogom pogledu izvrsna Sablazan u dolini Šentflorijanskoj. Dobrica Ćosić je bio veliki pisac dok je u Vremenu smrti sudbinu srpskog naroda posmatrao u horizontali, ali kada je kasnije prešao u vertikalu, rezultati su bili katastrofalni: Jovan Hristić je jednom rekao da on tu nije bio u stanju da opiše kako treba ni jedan beogradski krojački salon. Ponesen idejama, porukama, vizijama, propustio je da uključi i najjednostavnije elementarno viđenje. Miroslav Krleža nije bio samo pisac nego i univerzalni duh, univerzalni genije i dozvolio je da mu se u kasnijim djelima (Zastave pa i drama Aretej), ta univerzalnost malo previše umiješa u književnost, ali je u Gospodi Glembajevima, Hrvatskom bnogu Marsu, Povratku Filipa Latinovića ostvario nenadmašnu književnu umjenost. Jedini Andrić nikada nije pokleknuo pred utjecajima neknjiževnog; ako kod njega tu i tamo ima slabosti, to su jednostavno spisateljske slabosti. Politika kao sudbina je sudbina izvana, pisac nema pravo ili jednostavno rečeno nije pisac kada dozvoli da ona prevlada, vanjsko i unutrašnje su u književnosti ne samo ravnopravni nego direktno i neraskidivo međusobno isprepleteni. Postoji teza omiljena i među marksistima i među raznim vrstama larpurlartista da pisac kao pisac mora poštovati književnu istinu, ali kao građanin može ispovijedati konkretna politička uvjerenja i djelovati u skladu s njima. Znači li to da je pisac podvojena ličnost, s tim da se eventualno zatim njegova podvojenost čak tumači kao naivnost književnosti na jednoj strani, i ozbiljnost građanina na drugoj. Odatle počinju mučne i perverzne operacije: u jednom broju zagrebačkog lista Danas iz predratnog socijalističkog doba, Krleža je vječiti borac za prave ideale, a Andrić kraljevski ambasador u Berlinu koji je kao takav prisustvovao Minhenskim sporazumima i drugim Hitlerovim mahinacijama. Iz tog je izvještaja naravno izostavljena ona epizoda u kojoj je Andrić usred rata, u Beogradu pod direktnom njemačkom okupacijom, odbio da potpiše izjavu protiv partizana, kao i Miloš Đurić, popularni Čika Miša koji je kada su ga obavijestili da je izjavu potpisao G. Miloje Milojević, znameniti muzičar i muzikolog, rekao: «E, ali on udara u drombulje, a ja predajem etiku!» A popularna ličnost iz sarajevskog književnog polusvijeta pedesetih godina, Uča, koji bi popio čašicu konjaka da presječe miris dviju rakija prije nego što bi pošao da drži čas francuskog gospođicama, imao je običaj da kaže: «Krleža je vrtiguz zagrebački, a Tin Ujević pravi heroj i svetac.» Dobrica Ćosić, pisac prerastao u ideologa, i predsjednika države, navodno je rekao nekadašnjem prijatelju i kolegi disidentu Adamu Mihnjiku kad ga je ovaj pitao da li se osjeća bar malo krivim zbog strašnih zločina počinjenih u ime srpstva da se osjeća onoliko krivim koliko bi Isus trebao da se osjeća krivim zbog inkvizicije. Naravno da postoje vremena velikih nemira (nepravde, nasilja, laži i zanosa) u kojima ni pisac ne može ostati miran. Primjer za to je čuveno Zolino J'accuse. Primjer za to su bosanskohercegovački pisci, posebno pisci Bošnjaci koji su pod prijetnjom genocida, i u susretu sa nametnutim užasom, u viđenju užasa, digli svoj glas i kao građani i kao pisci. Takva opredjeljenja ne mogu i ne smiju da traju jer ponekad mogu da se pretvore u tužno-smiješne priče o čovjeku. U prvom svjetskom ratu je Tomas Man, tada istina još mladić, bio propagator pruskog imperijalizma, tvrdeći da je u pitanju rat u kojem se njemačka kultura suprotstavlja evropskoj civilizaciji, pri čemu je civilizacija razum, a kultura duhovna organizacija svijeta koja ne isključuje ni divljaštvo. U drugom svjetskom ratu, najoštrije je osudio ne samo nacizam kao sistem, nego i svoj njemački narod koji je prihvatio taj sistem i time počinio zločin protiv humanosti, pravde i protiv svih zasada civilizacije. A potpuno je smiješan slučaj Knuta Hamsuna koji je prihvatio nacizam da bi doživio da mu njegovi Norvežani napune stan njegovim vraćenim knjigama, ali je prije toga bio pozvan kod Hitlera u goste i kad su ga pitali kako dotični izgleda rekao je: «Znate, tamo je bilo puno raznih ljudi.»Pisac mora da se bavi društvenim događajima, ali ne u smislu vizija i ideja nego na primjer u smislu pitanja o odnosu siromašnih policajaca i dobrostojećih ili čak bogatih demonstranata. Njega teba da zanimaju i lukavstvo i izdaja iz komesarskog repertoara, ali ne u kontekstu vizija i ideja, nego pod nekim vlastitim uglom viđenja, kakav je onaj u Borhesovoj priči u kojoj pripadnik divljih langobardskih plemena što iz svojih mračnih šuma napadaju Rim (Ravenu), prelazi na stranu neprijatelja. Razlozi njegove izdaje su otprilike ovi: vidio je dan, vidio je čempres i vidio je mramor. Pisac mora posjedovati sposobnost empatiziranja, saosjećanja, uosjećavanja, za razliku od slikara koji kada zatvori oči vidi linije i boje, muzičara koji čuje melodije i tonove, mora pomisliti: ovako je slijepcu čitavog života. Ali ta njegova osjećanja ne smiju se pretvoriti i ideologiju žrtve, jer ova jedva da je nešto bolja od ideologije komesara ili antikomesara. Roman je oblik saznanja, kaže Kundera, a mi na primjer jedva da nešto iz književnosti znamo o životu običnog neprogonjenog čovjeka u Staljinovom vremenu jer književnost kojom raspolažemo je ili ideološka propaganda, ili antirežimski tratktat, ili – ili, za ili protiv. U bližem nam primjeru, bivši borci iz oba rata znatan dio svog vremena i života provode u uspomenama, sjećanju, zajedničkoj evokaciji prošlih događaja. Njima bi eventualno dobro došao jedan Marsel Prust koji bi im pomogao da svoja sjećanja rasčlane, pročiste, da stvarno otvore kutiju uspomena koja je inače zatvorena i propušta samo pojedine informacije. Umjesto toga oni među piscima nalaze simpatizere, podstrekače, istomišljenike ili obratno, sve u smislu podjele koju je izvršio njemački politički filozof Karl Šmit, saradnik nacista i Hitlerov prijatelj, a po kojoj je u političkom životu i životu uopšte najvažnije prvo spoznati ko je prijatelj, a ko je neprijatelj. Da li čovjek uopšte i pisac posebno treba, smije uopšte da se uključuje u tu dilemu, da li to smije biti njegovo pitanje naslijeđeno i iz grčkih agonalnih ideja, a zapravo iz vremena kada je čovjek živio od lova. Pisac ne može, ne smije da se pretvori u ideologa, u zastupnika, u Isusa. Čak i ako se posmatra sa stanovišta opšteg društvenog dobra, on je kao pisac korisniji jer jedino on za to dobro radi na specifičan način na koji niko drugi raditi ne može. Na jedan od čuvenih kolokvija koji su pripadnici i pristalice francuskog novog romana organizovali u vrijeme svoje moći, bio je kao gost pozvan Sartr jer su u njemu, autoru romana Mučnina, oni vidjeli svog predhodnika u shvatanju književnosti, u načinu stvaranja. Sartr, mrzovoljan ili skroman, u svakom slučaju vječiti aktivista, nezadovoljan atributima koje su mu pripisali, rekao je da njegova Mučnina niti bilo kakav razgovor o njoj nema smisa ni značenja pred jednim djetetom koje u tom trenutku umire od gladi negdje u Africi ili Kambodži. Alen Rikardu mu je odgovorio: «Učitelju, nijedna knjiga nikave vrste nema nikakvog značaja ni vrijednosti pred djetetom koje umire od gladi bilo gdje na svijetu. Ali druge knjige, druge vrste pouka, potkrijepile bi tim slučajem svoje teorije o nepravednom rasporedu dobara, o užasu kolonijalizma, o potrebi svjetske revolucije. Napravile bi od njega ideologiju ili statistiku, ili oboje. Jedino književnost od svojih najranijih početaka, samom prirodom svojih pouka, za nas pravi konkretan, bolan problem od djeteta koje umire od gladi u Africi ili Kambodži, jer jedino se ona od svih disciplina duha bavi pojedinačnim gladnim djetetom. I jedino nas ona uči kako da budemo tamo, u Africi ili Kambodži.»