Bekim Sejranović

SANDALE

Sarajevske Sveske br. 35-36

Ipak sam našao nekakvo rješenje. Nakon što su me pustili s odsluženja moje jednotjedne kazne u zatvoru, ostao sam bez novca, a, bogami, i bez posla. To dvoje samo po sebi i nije bilo tako gadno, ali stvar je u tome da čovjek mora imati love da plati stan. I hranu. Dobro sad hranu, uvijek možeš kupiti vreću krumpira ili riže i preživjeti. Ali ako nemaš love za stan, niski i ćelavi gazda izbaci te a da od toga ne radi nekakav slučaj. Bez ikakve ljutnje. Sažaljenja. Ali, kao što rekoh, snašao sam se. Čini se da se čovjek uvijek nekako snađe. Ili umre. A i to je nekakvo rješenje, zlu ne trebalo. To je uvijek rješenje.

Sudac s nepokretnim, staklastim očima ponudio mi je da biram između jednomjesečnog ležanja u zatvoru i plaćanja kazne. Ja sam, naravno, sav usplahiren od prijetnje zatvorom, odmah pristao da platim kaznu. No, pokazalo se da ipak nemam dovoljno novca za cijeli mjesec, nego tek za tri tjedna. I tako sam ostao bez love, a ipak sam sjedio u zatvoru u središtu Osla, niti dvjesto metara od moje iznajmljene sobe. Tjedan dana. Imao sam osjećaj da sam se negdje prevario. U računici. A uvijek sam bio vješt u matematici. Još od malih nogu. Svi su se čudili: "kako je to dijete, za boga dragoga, vješto u matematici".

I onda, kad sam izmigoljio iz ćelije, shvatim da nemam za stan za ovaj mjesec. A već sam kasnio s plaćanjem. Nekako istovremeno kad sam zaglavio i Sara, moja djevojka, ponekad i moja buduća žena, otputovala je. Mora na jug Norveške kod svoje mame koja, jadna, živi sama u toj kućerini. No, ipak sam je uspio izmoliti da me pusti da ta dva ljetna mjeseca provedem u njezinom stanu. Dok se malo ne snađem, nađem neki posao i novu sobu. Jedini je problemčić bio u tome što je stan bio potpuno prazan. Sara je zapravo tek dobila ključeve od stana i onda je odmaglila i ne stigavši preseliti stvari. Jer ja sam bio taj koji ih je trebao unijeti u stan snagom svojih mišica. A ja sam zaglavio. Sara je samo rekla kako je znala da će se to dogoditi. Kad- tad, kad-tad. I sad sam bio sam u tom stanu. Potpuno praznom. Ubacio bih ja svoje stvari, ali nisam ih imao. Osim nešto malo odjeće i nekoliko knjiga. Našao sam jednu čvrstu kartonsku kutiju i stavio je nasred velike sobe da mi služi kao stol. U drugoj sobi na pod sam prostro vreću za spavanje. Tako sam namjestio dnevni boravak i spavaću sobu.

Prvih tjedan dana proveo sam na isti način kao i u zatvoru. Ležao sam u nekom tupilu i razmišljao kako bih trebao oženiti Saru i napraviti joj troje djece. I onanirao sam mnogo. Isto kao i u zatvoru. Nisam mogao jesti, nisam se mogao podignuti iz postelje. Ležao sam zatvorenih očiju i zamišljao djevojke s kojima sam bio. S kojima sam se mogao sjetiti da sam bio. Nabolje je bilo s onima koje sam možda mogao imati, ali koje iz nekog nesretnog razloga nisam dobio. Ili su možda djevojke koje su me htjele i imale, a one koje nisu- nisu. Čovjek nikad nije mogao biti siguran. Osim u duljinu koju osjeti pod debelom kožom skliskog dlana. Iako sam mišljenja da je ženama važnija debljina. Debljina ti je najvažnija, uvjeravao sam se razmazujući pljuvačku pomiješanu s ljepljivim znojem svojih mlohavih prepona. Najvažnija, ponavljao sam.

Ali jednog dana je glad postala neizdrživa i morao sam izaći vam. Odlebdio sam u bunilu do najbližeg dućana i sitnišem kojeg sam uspio skupiti kupio kruh i džem od kajsija. Veliku staklenku džema od kajsija poput onoga što ga je pravila moja nana. U nekom drugom životu, dok sam svoju nesreću još uvijek znao izraziti riječima. I dok sam jeo taj uvenuli džem od kajsija, učinilo mi se kao da je to vrijeme dio nečijih tuđih uspomena. Bio sam siguran da nikad ranije nisam jeo džem od kajsija. I ovaj koji sam sad jeo imao je sve bolji okus. Mrve su padale po kartonskoj kutiji. Trebao bih nabaviti komad kakve tkanine za stolnjak.

Sljedećih dana sam se uspio sabrati. Prijavio sam se na biro za zapošljavanje gdje su mi rekli da ne brinem, neki poslić će iskrsnuti prije ili kasnije. Kontaktirat će me čim se nešto pojavi. U međuvremenu, strpljenja. I budući da mi je novac hitno trebao, vratio sam se onome što sam i ranije radio kad bih zapao u akutnu besparicu. Sviranju u hodniku podzemne željeznice. Stajao bih na toj stanici kod Narodnog kazališta i udarao po žicama svoje već odavno islužene gitare. Otužnim glasom pjevao melankolične melodije. Ljudi bi prolazili i ponetko bi ubacio kovanicu. Nekad i dvije. Tako se, ako bi čovjeku sreća bar malo bila naklonjena, moglo pristojno zaraditi.

Nakon nekoliko dana svirke, činilo se kao da sam se preporodio. Sad sam si već mogao priuštiti hamburger ili čak kebab, a ostajalo bi ponekad i za pivo koje bih poslije svirke podijelio s nekim od kolega što su zarađivali na isti način. Bilo nas je nekoliko stalnih što smo svakodnevno svirali na tom mjestu, a s vremena na vrijeme pojavili bi se i neki novi koji su bili na proputovanju i koji bi tu svirali nekoliko dana, a zatim nestajali u smjeru svojih želja za nekim novim gradovima.

Jedne večeri, dok sam svirao u tom akustičnom hodniku, začujem zvuk harmonike koji je dopirao iz dubine hodnika. U prvo vrijeme nisam obraćao pažnju na taj zvuk, ali s vremenom mi je počeo smetati. Svi smo znali da je, ako čovjek želi svirati u podzemnoj, ovo jedino mjesto za koje si mogao dobiti dopuštenje čuvara. Pa ako je mjesto zauzeto, a bilo je jer sam upravo ja svirao, onda se moralo sačekati da taj koji svira, dakle ja, završi, i tek onda doći na moje mjesto i svirati. Jedan sat ako je netko drugi već čekao na red ili neograničeno ako nije bilo nikog. Napokon krenem ljutito niz hodnik prema izvoru te muzike. Kako sam se približavao, počeo sam razaznavati melodiju. Sličilo je na borbene koračnice iz NOB-a. Iako se nije moglo baš moglo biti siguran. Kad sam prišao, ugledao sam djevojku kako sjedeći na koferu rasteže malu harmoniku. Kofer na kojem je sjedila bio je od harmonike. To sam odmah shvatio. Pored je bio njezin ruksak, ništa veći od onog s kojim čovjek krene na piknik. Zurila je u prazno u beton ispred sebe i mehanički rastezala i skupljala svoj mijeh. Dobro, nije odavde pa ne zna za običaje. Čekao sam da završi pjesmu, a onda prišao do kutije u kojoj su joj bacali novac i ubacio pet kruna. Pozdravio sam je na engleskom i nasmiješio se. Rekao sam joj da lijepo svira. Imala je prazne, vodnjikave oči. I mali, jedva vidljivi, gnojni prištić u kutu usne. Ja sam se i dalje smješkao. Ona se zatim naglo digne i počne spremati harmoniku u kofer. Prikupljeni novac iz kutije istresla je u jednu malu kožnatu vrećicu. Imala je na sebi plavu, ispranu suknju, bijelu ljetnu košulju i sandale. Sandale. Kožne i isušene. Imala je ogromno stopalo. Bila je niža od mene, ali sam se mogao zakleti da je imala veće stopalo. Ja sam imao ravna i velika stopala. Sandale su, vidjelo se to, bile ženske, i iako dimenzijama velike, izgledale su elegantno. Ali na njenim grubim i prljavim stopalima činile su se još ženstvenijima, nježnijima. Nokti na nožnim prstima bili su nalakirani u tamnocrveno. Ali prošlo je otada dosta vremena. Jer samo su usamljeni, crveni otočići svjedočili o posljednjem lakiranju. Sličila je maloj djevojčici koja se voli igrati s dječacima. I voli s njima dijeliti njihovu grubost. Kosa joj je bila raščupana i svijetla bez neke određene boje. Svo njezino dječaštvo bilo je strpano i zatomljeno u jednom paru iznosanih i ocvalih sandala. Želio sam imati nešto s tim sandalama. Bilo što, pomislio sam dok se udaljavala.

Poslije toga je nije bilo nekoliko dana. Onda opet, jednog kišnog i teškog dana, dok sam svojim glasom pokušavao unijeti još više jada u vlagom ispunjen hodnik ugledam je kako ide tegleći kofer s harmonikom. Stala je malo sa strane, a zatim sjela na kofer čekajući nezainteresirano da završim sa svojom svirkom. Kosa joj je bila mokra i slijepljena. Sandale crne i ljigave od vlage. Kimnuo sam joj glavom i spakirao svoju gitaru.
Vratio sam se na isto mjesto nakon sat vremena. Dok sam išao prema njoj koračajući u svojim zimskim cipelama, učinila mi se poput neke pionirke što svira borbene pjesme u tjeskobnom Domu kulture moje rodne kasabe. Prišao sam joj i ubacio kovanicu od dvadeset kruna. Samo je podigla pogled, bezizražajno kimnula glavom i nastavila šetati prstima po izlizanim tipkama. Sjeo sam sa strane i zapalio cigaretu. Čekao da završi. Vani je pljuštalo i puhalo u taktu njene muzike.

Kad je završila, prišao sam joj i tada smo po prvi put počeli pričati. Bila je iz Letonije. Engleski je govorila prilično loše pa smo se sporazumijevali na mješavini engleskog, ruskog i našeg. Izraz njezina lica nije se mijenjao dok je pričala. Kao da je bila na nekom drugom mjestu, nisi mogao doprijeti do prave nje. Zvala se Ida i još uvijek je imala prištić u kutu usne. Ili je to možda bio novi prištić.

Iskreno sam se začudio kada je nakon kraćeg objašnjavanja pristala da idemo popiti piće. Nekako smo se probili kroz tešku kišnu zavjesu. Pomislio sam kako ova kiša nema ničeg zajedničkog s ljetom. I pogledao na njezina stopala. Protrnuo sam. Sandale su bezobrazno plazile po njezinoj koži. Kao da su znale. Kao da smo svi sve znali.

Ja sam pio pivo, a ona čaj. Na kraju smo popili sve što smo zaradili tog dana. Pitao sam je gdje spava. Odgovorila je da spava u vreći za spavanje ispod jednog mosta. Tamo joj je bilo prilično dobro, rekla je. Pozvao sam je da prespava tu noć kod mene. Moj stan je u blizini. Gledala me je neko vrijeme nepovjerljivo, a onda je ipak pristala. Ali samo ako obećam da ću biti dobar. Uvijek sam dobar kad sam pijan, rekao sam. Onda popij još jedno, ne, popij još dva piva prije nego što krenemo.

Kad smo ušli u stan bilo je već oko ponoći. Izvadio sam dva piva iz ormara, ali ona je htjela čaj. Nisam imao ni čaja ni u čemu bi ga skuhao. Ništa. Ali nju to nije previše smetalo. Dok je skidala sandale i odlagala ih pored mojih cipela, rekla je da joj se sviđaju. Moje cipele. Otvarajući pivo rekoh da se možemo mijenjati. Nasmiješila se i iz ruksaka izvadila crvenu vreću za spavanje. Bila je tanka i čemerna. Imala je etiketu na kojoj je pisalo "Yassa". Pitao sam je odakle joj ta vreća, a ona je samo neodređeno odmahnula rukom. Prostrla je svoju vreću malo dalje od moje i onako odjevena uvukla se u nju. Činilo se da je odmah zaspala. Sjedio sam na svojoj vreći, pušio, tiho ispijao pivo. Kroz prozor je dopirala crvena svjetlost. Oblaci su se razišli i negdje na zapadu je bio prekrasan zalazak. Sunce će ponovo izaći za dva- tri sata, pomislio sam. I gledao u svoje gole i prljave prozore. Trebalo bi imati nekakvu zavjesu. Nije se moglo spavati s ljetnim, noćnim suncem. Neizdrživo je.

Sjedio sam i dugo čekao da se sunce ponovo pojavi. Ona se ubrzo nakon što je zaspala poče nemirno vrtjeti i okretati u svojoj vreći. Ponekad bi izgovorila neku riječ na nerazumljivom jeziku. Jednom se, okrenuvši prema meni, otkrila i pokazala razdrljena prsa. Kroz tanku bijelu košulju nazirale su se grudi. Nije imala grudnjaka, samo potkošulju bez rukava. Nije imala zašto nositi grudnjak. Imala je grudi poput gojaznog dvanaesetogodišnjaka. Poput mene u šestom razredu. Kada su me od hormona poludjeli dječaci u nedostatku boljeg grabili za sise dok bismo igrali nogomet na tjelesnom. Bile su to grudi bez ikakve težine i mase za koju bi se moglo čvrsto uhvatiti. Bradavice su bile tvrde i napete. Zašiljene poput vrhova džamija. Da nije bilo tih bradavica čovjek ne bi mogao sa sigurnošću reći jesu li to ženske sise ili dječačke grudi. Makinalno prođem po svojim prsima i osjetim krutost svojih preosjetljivih bradavica. A i krutost ispod stomaka. Primaknem se i dodirnem joj kosu. Ljepljivu i skorenu. Istovremeno. Osjetio sam kožu na ruci kako se naježila dok sam je milovao po kosi. Želio sam je poljubiti u prištić. Ili ga možda istisnuti, ako je to bilo moguće. Rukom kliznem do grudi. Bradavice su bile napete da sam pomislio da će prsnuti. Pomislio sam pijano kako će, božemesačuvaj, te bradavice prsnuti i iz njih poteći rijeka krvi. Iz ovih sisa nije moglo teći mlijeko. Male bebe bi izrezale sva usta ako bi ih se dojilo na ove sise. Pomislim to i požurim da ih dotaknem usnama. Lagano. Oštrina dodira zamuti mi pogled. Poželim da mi se taj ubod zauvijek usiječe. U usne, u ruke. Poput nekog rijetkog otrova.

Ona se, istovremeno, trgnu i okrenu na drugu stranu. Nije se probudila. Iako nisam znao da li bi to bilo dobro ili loše. I za koga. Nakon toga sam znao da moram onanirati. Ali dok sam sjedio ispod prozora na kojeg su počele padati prve zrake svjetlosti i pokušavao se smiriti drkanjem, osjećao sam kako mi neka sila to nije dopuštala. Najprije nisam mogao svršiti. Poslije me uhvatila neka neobjašnjiva tuga i izgubio sam erekciju. Držao sam u ruci taj amorfni komad mesa i kože i pokušavao misliti na njezine bradavice. I na prištić u kutu usne. Ali nije išlo. Onda sam pogledao na njezine sandale koje su se kočile ispred ulaza u sobu. Tada sam počeo plakati. I svršavati.

Ne znam kad sam se probudio, nisam imao sat, ali moralo je biti prilično kasno sudeći po jakom suncu. Ide nije bilo. A niti mojih cipela. Jedinih koje sam imao. Sandale su ležale netaknute. Dok sam hodao u njima, vrckao sam neumjereno svojom guzičicom. Bio sam se pomalo plašio prije nego sam na svoja stopala navukao te sandale. Moja su stopala u njima izgledala mnogo ženstvenije od njezinih. To me je plašilo. Samo to, želio sam vjerovati. Ali dok sam koračao prema gradu, tog straha nestade. Osjećao sam nešto oslobađajuće oko kukova. I uživao miješajući dupetom od jednog do drugog kraja ulice. Želio sam da me netko uhvati za guzicu. Ali ne previše grubo. Ako ikako može.

U podzemnoj sam našao Idu kako čeka Roya da završi sa svojom svirkom. Roy je crni dečko iz Londona. Svira, kako kaže, Irsku narodnu muziku na violini. Zapravo je znao odsvirati samo jednu melodiju. Na dva načina. Brzo i veselo, te sporo i tužno. Ali bio je jako dobar. Osjetio sam nešto životinjski u njemu kad me je spazio u sandalama. Poznavao sam ja takve poglede. Samo je bilo čudno dobivati ih.

Ida je izgledala snažno i hladno u mojim teškim cipelama. Čim je Roy završio, samo je bez riječi otvorila svoj kofer, izvadila harmoniku i počela svirati. Roy mi se smješkao s onim svojim pogledom i upitao da li sam za malo hašiša. Naravno, rekao sam. Otišli smo van i na jednoj zaklonjenoj klupi popušili džoint. Osjećao sam se poput princeze. Koju zavidne prijateljice opisuju kao kurvicu. Želio sam da me taj crnac podigne i stavi na svoja koljena. I da me miluje po guzici. I po nogama. Po mojim snažnim i velikim prsima.

Kad je Ida završila sa svirkom, bio je moj red. Svirao sam, a njih dvoje su duvali na istoj klupi. Ida ga nije voljela, to se odmah dalo primijetiti. Plašila ga se, ali je ipak poduvala njegov džoint. Vidjelo se to na njoj kad su ponovo sišli u podzemnu slušati me dok sviram. Ubrzo se pridružio i Roy na svojoj violini. A cijela stvar je izmakla kontroli kad je i Ida izvadila svoju udarničku harmoniku i ožeži po ruskim borbenim. Ne znam što su ljudi mislili o nama dok su prolazili pored nas. Ali ubacivali su nam kao nikad do tad. Kad smo zaradili brdo love, otišli smo do one iste klupe i dok sam ja brojao kovanice, Roy je motao novi džoint. Složili smo se da je nabolje novce odmah potrošiti. Zapravo, Roy je to rekao, a mi smo se morali složiti. Kaže da zna dobar pub i odlazimo tamo držeći se za ruke. Bio sam kćerka sovjetske bacačice kladiva i nekog američkog zajebanog sprintera.

Taj pub je bio jedna velika izložba čudaka, šarlatana i akrobata. Bilo je tu svega, od buntovnih tinejdžera do istrošenih bezglasnih rastafarijanaca. Činilo se da Roya svi znaju. On se ubrzo pope na stol i poče svirati svoju brzu melodiju. U pubu nastade lom. Poslije smo opet svi skupa svirali i pobrali duge aplauze. Pili smo brzo i halapljivo. Hašiš se osjećao u svakom kutu te rupe. I Ida je pila. Vidjelo se da zna piti. U jedno trenutku podiže me i spusti na svoje krilo. Sjedio sam tu neko vrijeme potpuno nemoćan i sretan. Ona me je lizala i ljubila po licu. Štipala mi je bradavice i poput majke milovala po kitici. Vonjala je po zemlji. Vlažnoj i plodnoj crnici.

Kad smo se napokon izvukli iz tog nestvarnog lokala, predložio sam da opet odemo k meni. Ida samo odmahnu glavom i reče da noćas želi spavati na njezinom mjestu. Pokazalo se da je to "njezino mjesto" zbilja ispod mosta u jednom malom parku. Rekao sam da je bolje da idemo k meni jer se tu motaju samo narkomani i beskućnici. Samo me je mrko pogledala, ništa ne govoreći. Shvatio sam i nasmiješio se. Posramljeno. Ona je pripremila svoju vreću za spavanje. Upravo se smrkavalo i čekala nas je kratka i uzbudljiva noć. Ovdje je bilo mračnije i nekako toplije nego doma kod mene. Odnosno kod Sare. Na Saru nisam ni pomislio.

Uvukli smo se oboje u vreću, iako nije bilo lako. Ljubili smo se gladno, kao da smo si s tijela pokušavali otkinuti komade mesa. Mislio sam kako će me pojesti. Šaptala mi je najprije na engleskom, zatim ruskom, a da bi poslije stenjala na nekom nerazumljivom jeziku za kojeg sam pretpostavljao da mora biti letonski. Mogao sam zamisliti tu sliku iz daleka. Nas dvoje u vreći izgledali smo poput nekog velikog crva što se koprca na suncu. Poput divovskog crva u samrtnom hropcu. Zvukovi koje smo ispuštali podsjećali su na zvuke ogorčene borbe dva umorna očajnika. Snažnim rukama grabila je moje tijelo kao da me oblikuje, kao da me cijelog mijesi svojim ručerdama. Onda se okrenula leđima. Skinuli smo odjeće tek koliko je bilo potrebno. Jednom rukom sa pokušavao naći ta bodljikava prsa, ali nisam uspijevao u svoj toj gunguli. Na kraju sam ušao u nju i naš crv započe novi, ujednačen ples. Pretvorio sam se u sluh. Čulo se klokotanje rijeke, auta u daljini, cvrkut ptica, nas dvoje kako otpuhujemo, kao pri nekom teškom poslu. U jednom trenutku smo se otkotrljali i umalo pali u rijeku. Ali nije nas to omelo. Poput jahača na rodeu uspio sam se održati u sedlu. Ubrzo je sve bilo gotovo i svo moje sjeme se prosulo unutar "Yassine" vreće za spavanje. Zatim sam je nježno zagrlio odstraga i šapnuo joj na uho, na našem: -Volim te Ida. Jako te volim. Razumiješ. Volim te.
Nisam joj mogao vidjeti lice. Nešto vlažno kapnu mi na ruku što je ležala ispod njezine brade. Bilo je tiho. I mračno. Ptice se nisu više čule. Ida se digla bez riječi i istrgla vreću ispod mene. Ostao sam ležati na tlu gledajući je kako zamotava svoju vreću i zakopčava suknju. Obukla je moje cipele, podigla sve svoje stvari i nekako hladno i nestvarno izgovorila jednu rečenicu. Na letonskom, valjda. Nakon tog se okrenula i otišla stazom što je vodila niz rijeku. Cijelo vrijeme sam ležao na
zemlji i promatrao je. Tek nakon nekoliko minuta sam skočio, navukao sandale i krenuo za njom. Hodao sam cijelu noć, cijelu ljetnu bijelu noć. I nisam je našao. Sjeo sam na jednu klupu i promatrao svoja stopala u tim sandalama. Poslije sam ih skinuo i ostavio ispod klupe. Uredno. Zatim sam otišao kući bosonog. Ponovo su se čule ptice. Galebovi, vrane i svrake.

Stajao sam na vratima i gledao u unutrašnjost svoje duše. U tom stanu su mi najviše nedostajale zavjese. Samo zato je sve izgledalo tako ogoljelo i prazno. Samo zato.