Beqe Cufaj

PROJEKT@PARTY

Sarajevske Sveske br. 35-36

prevela sa njemačkog:: Mira Đorđević

Shpresa
Alea
Alona
„Pucalo se s prozora. Razvalili smo vrata. Soba gospodara je bila širom otvorena. Soba gospodara je bila blještavo osvijetljena, a gospodar je sjedio tu, sasvim mirno ... i naši su zastali ... bio je to gospodar... Uđoh. Ti si, reče mi sasvim mirno.... Ja sam to bio, upravo ja, rekoh mu ... onaj dobri rob, vjeran rob, ropski rob, i iznenada su njegove oči bile dva uplašena žohara u vrijeme kiše ... Udario sam ga, krv je prsnula: to je jedino krštenje, kojeg se danas još mogu sjetiti.“
Aimé Césaire

1.

Točkovi aviona Germanwings su muklo odjekivali, crvenkasti trup aviona bio je prekriven velikim crnim slovima: Mmmmmmmhhhhhh-Baden Württemberg. Svi smo već osjećali da ne može više dugo potrajati do spuštanja. Let je bio miran. Čas ispod bijelih oblaka, čas ispod plavog neba, dok su se kroz male prozore mogli vidjeti lijepi zimski pejsaži.
Preostalo je još samo da kliznemo kroz tamne oblake i da se spustimo na tlo ove zemlje. Pritom smo imali samo neznatnu turbulenciju. Uopće nas nije treslo, i nismo osjećali strah. Točkovi aviona su zviždeći poljubili asfalt, mašina je dotakla rub piste, napravila mali luk i zaustavila se. Djeca su vrištala ili plakala. Odrasli putnici, naprotiv, koji su do trenutka slijetanja bili gotovo zastrašujuće mirni, iznenada počeše glasno govoriti i otimati se oko toga ko će prvi doći do svog kaputa, svoje tašne ili bilo čega što im je bilo pohranjeno iznad glave. Neki su se smješkali, drugi su se gurali kako bi prvi stigli do izlaza. Samo je jedna žena s bebom u naručju ostala da sjedi. Hranila ju je svojom velikom bijelom dojkom. Tek mi je u tom trenutku postalo jasno da više nema povratka. Nema. Moram se pomiriti s činjenicom da sam konačno stigao na ovaj komadić zemaljske kugle, koji mi se, dok sam se spremao da stvarno kročim na njega, činio kao Obećana zemlja. Dok sam napravio prvih nekoliko koraka, osvrnuo se oko sebe i udahnuo hladan zrak, obuzelo me je otuda nešto neobjašnjivo. Požurio sam... i više nisam znao šta me je to snašlo. Sasvim normalna zemlja. Užurbanost u gužvi carinske kontrole. Redovi putnika i galama pod niskim plafonom dijela aerodroma koji nazivaju terminalom. Svi su djelovali nekako rasterećeno. Uzbuđeno. Stigli su u svoju zemlju. Ja i još jedan, koga do tada još nisam primijetio, djelovali smo naprotiv kao izgubljeni. U toj nepoznatoj zemlji, o kojoj smo do sada samo čitali i čuli, morali smo se prvo osvrnuti oko sebe. Gdje sam ja to, i kako sam uopće stigao ovamo? Sada sam tamo dolje. I razmišljam o onom gore, jednom veoma udaljenom mjestu. Nema više razmišljanja. Nema više natrag. Mehanički sam pomicao nogu pred nogu. Korak po korak. Sve bi trebalo da ide brzo. Čak bi me i jedna jedina pomisao na prošlost zaustavila na putu. Nisam znao kuda idem i kako ću tamo dospjeti. Ali to sada više nije bilo ni važno. Kao u polusnu sam prošao kroz pasošku kontrolu. Vani me je čekao autobus. Tamo sam zapazio da nisam ovdje jedini drugačiji, jedini stranac u avionu. Bila su najmanje osmorica takvih kao ja. Vani nas je čekao neko s panoom u ruci na kojem je pisalo „UN“. Prišli smo mu. Činilo mi se kao da smo dva prosjaka koji ovog čovjeka molimo za malo sažaljenja. Bio je to jedan od domaćih. Ponašao se kao da nismo ništa osim brojki. Ili ovaca koje su u stadu našle svoga pastira. Neljubazni momak je tablu s kraticom „UN“ nemarno držao u lijevoj ruci, dok je desnom iz stražnjeg džepa pantalona izvukao komad papira i pročitao naša imena. Bezvoljno i dubokim glasom. Jedan je još nedostajao. Zvao se Lars. Lars Schwartz. Bio je Šveđanin. Dok nam je naš pastir prstom pokazivao koji je autobus naš, iako bismo ga i tako prepoznali, morao je i dalje čekati Šveđanina – ukoliko ovaj uopće dođe. Sjeli smo na svoja mjesta. To zapravo i nije bio autobus, već prije bi se reklo minibus. Čekali smo i posmatrali mnoštvo ljudi na ulazu i izlazu aerodroma. Očekivanje bližnjih. Zagrljaje, jecaje i radost. Nije mi bilo sasvim jasno šta se tu zapravo događa, ali sam već osjećao čežnju koja se javljala uvijek kada bi se oni koji čekaju i oni koji dolaze oslobađali svojih uobičajenih poza i topili u osmijesima i suzama. Razumljivo. U ovoj zemlji, ovdje dolje, dogodio se strašan rat, tokom samo nekoliko mjeseci hiljade ljudi je izgubilo život. Oni koji su mogli da se spase vratili su se u svoju domovinu da nastave život u ruševinama ili jednostavno da posjete rođake i da im pomognu. Osjećaj kakav ja nisam poznavao i kakav još nikada nisam doživio. Sjedeći ostrag u minibusu, kroz prljava stakla sam vidio majku, koja je ostala da sjedi u avionu da bi podojila dijete kako se pozdravlja s jednom staricom u marami i starcem s kečetom na glavi. Uzeli su joj dijete i prigrlili ga. U tom trenutku sam vidio i našeg momka, kako se srdačno rukuje s nekim čovjekom, koji mora da je bio naš Šveđanin. Kofer su stavili pod moje sjedište, a zatim su se obojica ugurala u autobus.
Možda je to bilo zbog kofera, da je Šveđanin prišao k meni i sjeo tik do mene. Jednim „halo“, koje je prije bi se reklo bilo odbojno nego prijazno, ugurao se pored mene na moj dio sjedišta. Kada je vozač upalio motor, palo mi je odjednom na pamet da sam svoj dolazak zapravo zamišljao drugačijim. U mislima sam vidio kako dolazi jedan od onih velikih bijelih automobila, kakve sam viđao na televiziji i u novinama. I da će taj dovesti samo mene do centra. Umjesto toga, evo, sjedim s osmoricom muškaraca, osmoricom idiota iz različitih zemalja svijeta, koji su bili mudriji od mene, jer je svaki od njih došao do sopstvenog sjedišta, dok je meni, upravo meni, neki nespretnjaković oduzeo polovinu sjedišta. Neki Šveđanin. Gleda li me on tako jer želi da sa mnom započne razgovor? Možda želi da zna da li sam slučajno njegov zemljak. Što je uostalom uobičajeno. Ili bih možda trebalo da se povučem natrag do samog naslona, kako bi i on mogao da vidi nešto od krajolika ove dolje-zemlje? Ne razmijenivši ni riječi, zaključili smo da jedan drugog ostavimo na miru.
Rupčage uzane ceste su nas doduše bacale čas na jednu čas na drugu stranu. Ali to mene i mog saputnika nije sprječavalo da posmatramo malobrojne ogoljele brežuljke. Neki su međusobno razgovarali. Deprimirajući pejsaž. Čudnovato sivilo. Ni snijeg na vrhovima smeđih brežuljaka nije mogao popraviti utisak. Avionu smo okrenuli leđa. Pored aviona kojim smo stigli stajalo je još nekoliko helikoptera tipa Apache. Zašto se ranije nisam raspitao o kravama, ovcama i konjima koji su pasli tik do aviona? Šta bi ove životinje tu usred zime uopće mogle naći da jedu? Jesu li ih jednostavno istjerali napolje samo da udahnu malo zimskog zraka?
To konačno i nije tako važno. Mirno smo se vozili, a onda me je obuzela neka nedefinisana radost. Uspjelo mi je da za sobom definitivno ostavim jedno ne baš lako poglavlje svog života. Smješkao sam se sebi u bradu. Gledao sam kuće duž ceste, neke razrušene, neke ponovo sagrađene. Djecu, koja su u svojim dvorištima jedna drugu jurila štapovima u ruci, koji su za njih jednom bili puškomitraljezi, drugi put srednjevjekovni mačevi, stoku koja je posvuda mirno stajala na opustošenim poljima. Opet jedan deprimirajući pejsaž koji takođe budi izvjesni strah. Ali radost mi niko nije mogao oduzeti. Imao sam razloga za nju. Po prvi put u svom životu ja sam zaista bio ja. Jedan od bivših. Bivši čovjek i bivši otac. Bivši prijatelj i bivši kolega. Bivši profesor raznih univerziteta koji je čitav život sanjao da nešto uradi za čovječanstvo. Ali sada, tek sada po prvi put imam šansu da zaista uradim nešto za čovječanstvo. Bio sam dijete roditelja koji su patili u Drugom svjetskom ratu, pošto su bili „rasno izmiješani“: majka Jevrejka, otac Austrijanac njemačkog porijekla. Bio sam učenik kome je nedostajala majka i koji se pomirio s realnošću da mu je otac našao novu majku, Njemicu. Tek kao student sam saznao šta se u tom strašnom ratu događalo, da su za samo nekoliko godina stradali milioni ljudi. Opsjedao me je san ne samo da ubijem sopstvenog oca, već sve očeve onog vremena... Nisam propuštao ni jedan skup, niti jedan protest, niti jednu demonstraciju, ni bilo šta drugo, samo da se obori brutalni režim kapitalizma. Planirali smo da ga zamijenimo sovjetskim modelom. Kada smo vidjeli kako je strašan bio Staljin i njegovi drugovi, pomislili smo da bismo utočište mogli naći u Kini i jedinoj evropskoj zemlji, koja je bila spremna da preuzme njen model: u odsječenoj i izoliranoj Albaniji, s betonskim bunkerima duž morske obale i njenim visokim brdima. A onda smo shvatili da je i ta zemlja poput svih ostalih – bila potlačena i ponižena od nekolicine luđaka koji se nisu libili da ubijaju narod i da se ubijaju međusobno. Tako smo se ponovo vratili mirnom modelu protesta i studijama. Demonstracijama i skupovima protiv Sjevernoatlantskog pakta, protiv atomskog naoružanja i protiv desničara. Simpatiji za Sartrea, a uz njega i za Rudia (Dutschke) ili čak Ulriku (Meinhof). Sve do jednoga dana kada sam postao najprije asistent, a zatim i profesor s bijelom kragnom u ispeglanoj košulji, sa sopstvenim stanom i kabinetom. S naslonjačem i sa studentima, a prije svega i sa zgodnim studenticama, koje su mi zavidjele i u svemu me oponašale. Divile su mi se i upijale moje znanje. Čak su im se dopadala i moja usta, moje usne i moje glomazno tijelo. Mnogo sam pričao, a često sam i pregovarao. Molile su me za termine i sastanke samo da bi došle u moj kabinet. Htjele su znati hoću li ih uzeti odmah ovdje ili u njihovom stanu. Uživao sam u tome, i to je vrijeme nekako prošlo. Uz sumnje, uz uspone i padove. Uz porugu i prezir. Uz manje i veće razmirice s kolegama i kolegicama, rektorima i rektoricama.
Sve dok u moj život nije ušla Manuela, kolegica s fakulteta. Sa svim ritualima, s ljubavlju, ali i s ironijom, koja ide uz ljubavnu priču među kolegama. To nije moglo završiti drugačije već sklapanjem braka, s tim da se uspravno stoji pred matičarom i oficijelno izjavi da ovu ženu želim za suprugu. Plod tog potpisa bila je Carolina. Ah, Caro. Kako da nisam na nju mogao da mislim danas, u ovom autobusu. Njenim dolaskom na svijet sve se promijenilo. Držati u rukama to ljudsko biće koje je u potpunosti pripadalo meni. Oh! Kada bi plakala, nisam mogao da spavam. Kada bi se smijala, morao sam se sakriti ili otići na drugu stranu od pukog straha da bi joj se nešto moglo dogoditi. Nikada neću zaboraviti njene prve zubiće i njene prve korake. Kako se prvi put tramvajem i podzemnom broj 6 vozila u Degerloch. Dok me je svojim upornim i vedrim pogledom i svojim kažiprstom upozoravala na svijet, na svjetla, na ženski glas iz kompjutera koji je nagovještavao sljedeću stanicu. Njen polazak u školu. Ta dva crna oka. Velika, kao dva kestena. I njenu bolest. Njenu bolest koja je postala mojom bolešću i bolešću moga svijeta.
Manuelin poziv u jednom tako nezgodnom momentu. Upravo kada je jedna studentica pustila moju ruku i počela da me dolje snažno masira, pošto me je zamolila da s njom pođem u kuću njenih bogatih roditelja, da bih joj tobože detaljnije objasnio pedagoški aspekt svojih predavanja. „Caro ima temperaturu, Caro već nekoliko dana ima temperaturu, moramo je odvesti u ambulantu.“ Iz ambulante u bolnicu. Iz bolnice kući. Terapija. Posjete njenih školskih drugova i drugarica. Ona strašna žena, najgora od svih koje sam ikada vidio i doživio, stanodavka, gospođa Bloomberg, koja bi, kada bi nestašna djeca zvonila na vratima, glasno vikala da bi trebalo da se upristoje. Carolinine posljednje suze. Dok mi je pričala kako je gospođa Bloomberg svoje smeće istresla preko našeg poštanskog sandučeta samo da bi se mogla požaliti kako je kuća, čija je ona bila vlasnica, postala neuredna. Kakva kuća zapravo? Trospratnica u kojoj je nekada bila smještena izdavačka kuća njene porodice. Naslijedila je časopis koji je reklamirao zlato, drago kamenje, dijamante i u kojem su se štampali izvještaji o aukcijama zlata u Baselu i drugim mjestima. Zlato, koje je oduzeto potlačenim afričkim zemljama i narodima Konga, ili čak Amerike, Azije... Iz različitih krajeva svijeta. Tamo smo stanovali, u nekadašnjim biroima tog časopisa koji je preživio dvjesto godina. Ali sada, u ovo vrijeme, na prelazu vjekova, na izmaku pljačkanja i tlačenja naroda, u ovom našem vremenu i vremenu naše Caro, ovoj ženi nije uspjelo da svoju izdavačku kuću održi aktivnom, pošto se pojavilo nekoliko poglavica globalnog sela koje su je progutale. Gospođa Bloomberg se povukla i sada je izdavala svoju kuću. Kao nekadašnjoj alkoholičarki mrkog pogleda, sa sinom od čovjeka koga nikao nije poznavao i navodno fantastičnim bogatstvom, kako mi reče njen baštovan, ništa joj drugo nije preostalo.
Caroline terapije su postajale sve intenzivnije, u bolnici i kod kuće. Bolestan čovjek – bolesna porodica. Bolesno dijete i čitav je život u znaku bolesti. Do smrti. I nije najgora sama smrt. Ono što je uistinu strašno, je takav život. Njen sve uveliji pogled i slabost kojom mi je pružila ruku prije nego što je napustila ovaj svijet. Manuela i ja smo se odmah složili da ćemo nakon smrti ostati zajedno i započeti novi život. O kako su očajnička i lažna obećanja koja dajemo u trenucima velike patnje! Bila je anđeo. Naš anđeo Caro (volim te, Caro!), koji nas nije dugo pustio da živimo s tom laži. Drugog jutra nakon sahrane i iskrenih ali iscrpljujućih izraza saučešća od strane rođaka i prijatelja, pronašao sam u ladici svog pisaćeg stola ceduljicu na kojoj je pisalo: „Tata, volim te! Uz tebe sam! Ti si moj najdraži otac na ovom i onom svijetu!“ Bez ijedne pravopisne greške! Na kraju riječi crtež. Kakve motive može da nacrta jedno sedmogodišnje dijete? Ljubičice. Cvijeće. Kuću. Nebo s oblacima. Tri ljudska lika, nacrtane čovječuljke. Crte za udove i kružiće za glavu i dlanove. Ona, ja i anđeo. Pomislio sam da je to jedna loša, gorka, zastrašujuća šala, Manuelin pokušaj da i u ovim brutalnim vremenima dušu održi na životu. Nisam joj pokazao šta sam našao u ladici. Htio sam joj omogućiti da se ponovo bavi matematikom, svojim poslom, svojim poslom i samo svojim poslom. Ja sam izlazio iz kuće, radio i vraćao se. Bez ikakvog očekivanja da će se nešto dogoditi, ali s obećanjem da ću nakon tragedije koja nas je zadesila, promijeniti svoje ponašanje na univerzitetu. Bit ću muškarac koji svoju ženu ne vara i svoju muku, koja je već i tako svima poznata, više neću sakrivati. To sam održao. Na kućnim vratima – tu sam ugledao tu bijednu ženturaču, gospođu Bloomberg, koja je tačno znala kroz kakav smo užas prošli, ali nije smogla hrabrosti da nam izrazi saučešće – uplakanih očiju me je čekala Manuela. „Žao mi je mama! Znam, da te opet nisam poslušala. Ali ti si najbolja mama na svijetu. Žao mi je, mama!“ I ta je cedulja bila ispisana velikim slovima, bez ijedne pravopisne greške. Papir je bio ljubičaste boje. Tada, tek tada i u tom trenutku sam shvatio da Caro nije htjela da se u našem životu i našem odnosu sve odvija kao onda, dok je ona još bila uz nas. Ne. Jer Carolinine cedulje su bile posvuda. U cipelama. U velikoj biblioteci, ali i u mojih dvjesto „dragocjenih knjiga“, za koje sam joj rekao da su drugačije od svih ostalih. Pod jastukom ili pokrivačem gdje je trebalo da spavamo. Iza slika, koje je ona smjela gledati, ali „nikada“ dirati, pošto su „bile tako skupe“, a ona bi ih mogla oštetiti. U kupatilu, u kojem se majka tako rado i tako dugo zadržavala. Na sofi i ispod nje, sofi na kojoj sam tako rado spavao, a ona protestovala što ne smije spavati pored mene. Čitavo mnoštvo njenih poruka. Zašto se to upravo meni dešava? Zašto? Zašto ta stroga kazna! Zašto se nisam posvetio nekoj ideji, projektima, sasvim normalnom životu trgovca ili obućara, u kojem bih se mogao potpuno utopiti, u moru robe, što bi me učinilo sasvim normalnim građaninom i poreskim obveznikom, kao što su to mnogi drugi pošteni ljudi koji žive u ovom dijelu svijeta? Odakle je došlo ovo prokletstvo i ovaj bol? To više jednostavno nisam htio podnositi. Njene cedulje nisu dopuštale da nastavimo ovako, jer ona, Caro je bila ta koja više nije htjela da bude tako kao što je nekada bilo, dok je još bila tu. Na osnovu svih tih njenih poruka postalo nam je jasno: Htjela je da što prije napustimo ovo ukleto mjesto. Ironija sudbine: Ulica u kojoj smo do tada živjeli, moj anđeo, Manuela i ja, zvala se „Löwenstraße“ (Ulica lavova). I eto odmah dvostruke ironije: Zašto se to mora meni desiti, upravo meni, kad već i sam potičem iz porodice s tragičnom sudbinom? Zašto i ja onomad nisam zajedno s mojom majkom otišao s ovoga svijeta, u onim groznim vremenima dok je još bilo tako lako otići ? Jedna anonimna brojka u beskrajno velikom paklu smrti, te strašne smrti u vrijeme Drugog svjetskog rata, jedan od mrtvih koga bi se i danas još sjećali i koji bi bio sudionik časti jedne brojke u muzeju i prisjećanja turista i radoznalaca. Ima nešto tamo gore što određuje sudbinu ljudi, jer ta malena bol, koju dijeli samo dvoje ljudi, a oni su već i tako skršeni ceduljicama i sjećanjima na to maleno, bespomoćno ljudsko biće, bila je tako velika da bi mogla rasplakati čitavo čovječanstvo. Nije bilo drugog izlaza već da se rastanemo. Nikada neću saznati koliko je ceduljica ostavila za sobom. Manuela, prokletnica, nikada mi to nije ispričala. Ni Ahmed, Turčin, koji je sa svojim radnicima sve iznio iz našeg stana i sortirao da bi to prodao ili podijelio svojim ljudima. Razlaz je bio definitivan i morao sam se naviknuti na nove okolnosti. Ispostavilo se da kao povrijeđeno ljudsko biće nisam bio ni lav ni tigar. Ni lisica ni zmija.
Bio sam šta više kao neka vrsta moreplovca što pije sve što mi se nudi i većinu vremena provodi u društvu, noću na palubi za šankom, a danju sjedeći u kafanama i restoranima s ljudima koje bih našao ili koji bi našli mene. S prijateljima, koje sam slučajno upoznao. Bio sam živo biće koje je završilo u naručju Darije, Grkinje „lokala“, ili u društvu Aspaseje, Jorgosa i ostalih Grka, ili u društvu Manuela ili Arslana, iako sam najsigurniji bio u rukama Klausa, koji me je nekoliko puta kada više nisam bio pri svijesti poslao u hitnu. A kada više ne bih bio pri svijesti, bilo bi mi bolje. Jer samo onda sam ja zaista bio ja. Ali kada bih se probudio, u onoj maloj kući, okruženoj prljavštinom i zagušljivim zrakom, onda su moja glava i srce bili opsjednuti očajničkim pitanjem, kako da ja ne mogu voditi normalan život kao što su to mogli svi ostali. S prijateljima ili s neprijateljima. S Manuelom, s Caro. Život čovjeka, koji na televiziji i na internetu sasvim ravnodušno prati patnje i ljudske tragedije drugih ljudi i njima se zabavlja. Koji se umara, ali se i smije i koji se raduje svakom petku i suboti, a onda i nedjelji i koji, da bi umirio svoju odumrlu građansku savjest, gleda fudbal ili neku kriminalističku televizijsku seriju. Tako da bi od ponedjeljka mogao ponovo početi da se bavi poslom i svojim životom. Godišnji odmor i ćaskanje sa susjedima. Ništa od svega toga.
Sada sam se upecao i bio tamo, gdje jesam. U hotelu „Grand“. U zgradi u kojoj su spavali i u kojoj su se zabavljali predsjednici i premijeri, spasioci i ubojice, radni ljudi i ljenčine. Oni što razaraju i oni što grade. Ali u međuvremenu je ovo mjesto, koje je možda nekada blistalo, više ličilo na ruševinu, izgledalo je ružno i čovjek se u njemu loše osjećao. S poderanim ćilimima, zastrašujućom fasadom, prljavim sobama, neočišćenim hladnjacima, očajnim personalom, mutnim svjetiljkama, polumračnim prostorijama, dugim hodnicima koji su podsjećali na labirinte povezanih soba Kafkinih romana. Tamo dolje. U ovoj zemlji, u kojoj ja nikoga ne poznajem, niti pak mene ko poznaje. Ljudsko biće koje nije znalo da li je odlučilo da pomogne samom sebi ili drugima. Neko ko pomaže ili gradi? Nekoga brani od samoga sebe ili od ovog svijeta? Još jednostavnije: Beznačajna brojka, koja je odlučila da pomogne, ali kome? Sebi samom ili ljudima koji naokolo zuje po hladnom, nepristupačnom gradu, a taj i ne zna da li je život bolji gledan spolja ili odozgo, ili u slučaju da postane dio velikog ljudskog pakla... Prošlo je. Ništa više ne osjećam. Kao što mi reče dr. Vetter, ništa mi više nije potrebno, jer sve imam. U međuvremenu sam sve prevladao, a ovo ovdje će mi pomoći da gledam naprijed. Jer kad gledam naprijed, onda mogu da idem dalje. I da zatvorim oči u ovoj prokletoj sobi prljavog hotela. Bio sam gubitnik i to sam još uvijek. O tome sam razmišljao dok sam pokušavao da sklopim oči.
Sumorno jutro. Treba da otvorim prozor. Od silnog umora ne osjećam svoje tijelo. Ali zašto, zašto sam tako umoran? Možda zato što nisam radio ništa što bi me moglo umoriti. Ovaj ustajali, zagušljivi zrak koji možda dolazi od gasova koje sam u ovoj prokletoj sobi sam ispuštao, i još pomiješan s mirisom plijesni. Vidio sam sebe na četvrtom spratu ovog hotela. U ovom gradu. A kada je u sobu ušao hladan zrak i prožeo moje tijelo, osjetio sam neku drugu vrstu zagušljivosti, zagušljivost ovog grada i čitave ove zemlje. Mirisalo je sasvim drugačije nego što sam bio navikao. Mješavina mirisa paljevine i doručka s kafom i duhanskog dima. Ali tu se umiješalo i razaranje i ono je širilo maglovitu depresiju između betona i blata, što ga je za sobom ostavila sitna kiša i tamni oblaci tokom noći. Prljavština koja čovjeku odasvud prodire u nozdrve. Moje oči ne mogu sve razaznati, ali jasno se vidi da pored zgrade u kojoj sam proveo noć stoje još dvije ili tri slične, koje mora da su izgrađene u doba socijalizma. Socijalizam, o kojem sam jedno vrijeme sanjao, za koji sam se čak borio da bih ga imao i u svojoj zemlji. Jedan tračak sunca počinje da prodire kroz prozor upravo dok posmatram moja dva kofera, položena jedan preko drugoga, kao dva sarkofaga.
Nema još ni osam sati i glavni grad ove zemlje još spava. Obukao sam se i sišao dolje. Sada, sa svjetlom jednog novog dana u mom životu, sve je djelovalo još strašnije. Hodnici i konobari. Ljudi, koji gotovo da nisu međusobno razgovarali, koji su u velikom restoranu dolje u podrumu iz svojih zdjela punih omleta, mesa, sira i paradajza sve zbrisali. Kafa je bila užasna. Nikada još nisam pio kafu koja je imala ukus pečenog kestenja.
Kafa je bila izvrsna. Nikada u životu nisam pio bolju i ukusniju kafu. Razlika između ova dva iskustva proisticala je iz razlike između dvije etaže. Kafa koju sam uz doručak pio u restoranu u kojem, pošto sam bio na listi gostiju, nisam ništa ni platio, bila je užasna, dok je kafa za koju sam na malom baru u gornjem dijelu hotela platio 10 ili 20 centi, bila je naprosto božanstvena. Konobar njegovanih brkova i prljave pregače, dao mi je jedan „dobar savjet za specijalne goste“: Ako želim da popijem dobru kafu, moram ostati gore. Kod njega, Saliha, ili kod njegovog kolege. U baru hotela. Zahvalio sam se Salihu. Najbolja kafa mog života za samo par centi. Moj umor je nestao kao rukom odnesen. Možda zato jer sam bio radoznao. Pred sobom sam imao dugi dan pun iznenađenja. Dan, kojega je sve počinjalo iz početka. Zbogom jutra s vašim uobičajenim ritualima i bez najmanjeg iznenađenja, izuzev možda vremenskih prilika, koje u najboljem slučaju mogu biti malo drugačije od prethodnog dana. Zbogom privredna krizo i informativna službo sa dosadnim berzanskim izvještajima iz Frankfurta, Londona, New Yorka i Tokija. Zbogom web-stranice (nytimes.com, perlentaucher.de i spiegel.de.) Zbogom e-mail-poruke koje me obavještavaju o alumni-skupovima, gdje ću s nekim popiti pivo i diskutovati o Iraku ili Afganistanu, o Iranu ili Sjedinjenim Državama. Jer sam ja, moja malenkost, nakon čitave vječnosti dospio tamo kuda ostali ni u snu nisu pomislili da idu ili su se zadovoljili čitanjem ili gledanjem televizijskih emisija o ženama i muškarcima koji su svoj život dali za čovječanstvo. Zbogom Ulico lavova, zbogom hotelima i iznajmljenim sobama iz vremena poslije Manuele.
Sve sam ostavio za sobom i na to sam bio ponosan. Konačno mi je uspjelo, bar jednom u mom životu da napravim korak zbog kojeg se nimalo nisam kajao. Radovao sam poput malog djeteta da sam se otisnuo od zemlje i kulture, koje doduše nisu bile tako daleko u geografskom pogledu, koliko u vremenskom. Bio sam sretan što s tim više nemam nikakve veze.
Kada sam izašao, kapi ledene kiše i naleti vjetra su me udarali po licu i nisu mi ostavljali nikakvu šansu da svoj pogled usmjerim prema nebu. Uopće se nisam osvrtao. Grad je još uvijek spavao i na ulici je bilo veoma malo ljudi i automobila. Nisam imao pojma kuda da krenem. Morao sam svakako da pođem nekuda, da se nekome javim da sam ovdje! Jedna brojka više. Nije li to Lars, onaj Šveđanin. Jeste, to je on što sad ide ispred mene, on, koji je dvanaest sati ranije sjedio pored mene i koji me je, kada mi se u minibusu priključio, plašio i nervirao. Vidio sam kako žuri i čudio sam se da ga već ranije nisam primijetio. Šveđanin je išao brzim korakom s komadom papira u ruci i tašnom na leđima. Već sam razmišljao da mu se obratim sa „halo“ i da ga zamolim da mi pokaže put, ali to onda ipak nisam učinio. I dobro da nisam. Samo sto metara lijevo od hotela, s njegove stražnje strane nalazila se zgrada koja je bila nešto manja od hotela. Bila je okružena bodljikavom žicom, vojnicima i još nekolicinom ljudi u jaknama i kapama sa znakom UN. Kontrolisali su svakoga ko je tamo ulazio. Naročito intenzivno su pregledali točkove automobila. „Možete da tamo prijeko popijete još jednu kafu. Najbolje da dođete tek za pola sata ili još bolje, ako je ikako moguće, za sat, jer jutros je ovdje pravi haos... I još nešto! Napišite mi, molim Vas, Vaše ime, da bih ga imao ovdje u kabini“, reče mi Somalijac, koji je dežurao u stražarskoj kućici i pred kojim su se svi koji su htjeli da uđu morali legitimisati. Niko međutim nije pokazao službenu legitimaciju. Čudio sam se da je Šveđanin, koji je prethodnog dana zakasnio, već ušao, dok sam ja ostao vani. Kako lukav mora da je taj prokleti Šveđanin! Takav neobrijan, crvene tršave kose, kakav se tu pojavio, u čizmama, koje je već i jučer imao na nogama i u svom crnom sakou, u kojem je izgledao kao novinar ili službenik, jednostavno je ušao i izgubio mi se iz vida. Ušao je upravo tamo kuda su mi samo rijetki mogli zabraniti ulaz. Ne mogu vjerovati da neću moći da uđem. Naravno da sam poslušao savjet Somalijca i prešao do kafane preko puta. Tamo sam imao problem da u uskom prolazu nađem stolicu s koje bih mogao da vidim Somalijca. Trebalo je da mi da znak kad bude moguće da uđem u zgradu, koja mi je pripadala koliko i njemu. Kakva deprimirajuća situacija. A prije svega, ova kafana u kojoj se mogla čuti samo neka komična varijanta engleskog. Ne bih mogao reći da me nije interesovalo šta se tamo govori i ko su bili ti ljudi tamo. Ono što sam čuo bio je međutim samo smijeh uz kafu i viski. Konobar me je, gotovo dotrčavši do mene, na sporom engleskom upitao šta želim popiti. Zvao se Bekim, a predstavio se kao „Beki“, što je stajalo i na jednoj tankoj plastičnoj pločici na gornjem džepu njegovog crvenog žaketa. Nisam još pravo ni sjeo, a već sam ga čuo kako mi govori: „Želite li nešto jako ili nešto slabije ... Prvo ću Vam donijeti kafu, a onda možete odlučiti.“ – „U redu!“ Rekao sam mu da je za mene sve OK, ali da moram čekati i da mi je dovoljna samo kafa. Zaista sam htio samo sačekati znak Somalijca. Do sada zapravo ne znam da li je čovjek zaista iz Somalije. Mogao bi biti i iz Eritreje ili Burkine Faso, ali nekako sam se fiksirao na to da je iz Somalije. U to vjerujem još uvijek i u to bih se bio kladio sa svakim za ono što mi je tog jutra bilo najvažnije. Beki mi je donio kafu dok sam prelistavao kartu s jelima i pićima. Pročitao sam da se lokal zove „Tricky Dick“, a bio sam dovoljno iskusan da mi bude jasno da će ovo mjesto od sada postati nezamislivi dio moje svakodnevnice. Dok sam pio i posljednji gutljaj kafe, opsjedalo me je pitanje: Kako mora da djelujem na okolinu, ali prije svega i kako se osjećam dok tu gluvarim i čitavo vrijeme zurim preko, iščekujući neće li me konačno onaj Somalijac pozvati da uđem. Prošlo je pola sata, s drugih stolova sam slušao smijeh gostiju uz kafu i viski i spremao se da krenem. Somalijac ne samo da me je ignorisao, već sam čak imao utisak da se više uopće ne sjeća da je tek nedavno sa mnom razgovarao. Što se toga tiče, nisam bio u pravu. Jer ne samo da me je odmah prepoznao, već mi je odmah rekao da se imenom i prezimenom upišem u jednu odvratno prljavu svesku u koju su se upisivali svi koji su ulazili i izlazili. Čak mi je na svom lošem engleskom objasnio kuda treba da idem. Da je znao ko sam, bio bi možda već od samog početka prijazniji sa mnom i ne bi tom Šveđaninu, koji kasni po aerodromima, dozvolio da uđe prije mene. Ali to sad više nije bilo važno, jer sam odmah vidio da sam čitavo vrijeme čekao uzalud. Čak je i moj bijes na ovog, što mi je u okviru „Ujedinjenih Nacija“ postao u neku ruku zemljak, bio posve nepotreban. Jer on siromah nije bio neko ko odlučuje ko tamo i kada može da uđe. Činio je samo ono što mu se kaže. Bio je čuvar. Nakon što sam se ugurao u jedan uski lift koji je bio mnogo uži od hotelskog, jedna mamica ili crna sestra, recimo da je iz Zambije, reče mi da je sve ovo totalno uzalud. Ja bih morao da idem u „Biro za civilne poslove“ i da se tamo prijavim, da donesem sve moje stvari i tek pošto sve to obavim, mogu se predstaviti u centru, u kojem ću raditi.
„O, izvinite gospodine, zaista mi je žao, ali ja Vaše ime nemam na listi onih koji danas dolaze. Morate znati da nam imena stižu iz biroa o kojem sam Vam pričao. Kada se tamo prijavite, onda će nam kolege na osnovu tamošnjih podataka dostaviti registar, a tek potom mi preuzimamo predmet“, reče mi tamnoputa mamica iz Zambije. Ona se vjerovatno navikla da prati svakog gosta ove kuće koji pokuca na njena vrata, isto kao što je pratila mene.
Tako sam onda i učinio. Prilično ljut, napustio sam njen biro, nisam više ulazio u lift već sam sišao stepenicama koje su doduše bile isto tako uske, a prije svega isto tako prljave, da bih se opet našao vani na asfaltu koji je takođe bio prljav. Brzim koracima sam prošao pored kafane „Tricky Dick“. Čekao sam ne bi li se pojavio neki taksi koji bi me odvezao do tog prokletog drugog biroa. Konobar Beki me je na kraju opazio i upitao šta trebam. Uopće nije bilo potrebe da mu nadugačko i naširoko objašnjavam o čemu je riječ, nakon nepune dvije minute preda mnom se stvorio jedan stari mercedes, na kojem je stajao magičan natpis „taxi“. Uđoh ne pitajući za cijenu i kako ću to platiti. Podnio sam i stravičnu muziku koja je prodirala iz kola i duhanski dim. A šofer, ne samo da nije prestao pušiti već je kao da me je htio provocirati zapalio i drugu cigaretu i vozio direktno kroz ovaj komunikacioni haos, bez semafora, bez policajaca koji bi regulisali saobraćaj, bez bilo čega što bi se moglo označiti kao normalno. Samo da me nije strah! S druge strane, to je bila perfektna prilika da vidim glavni grad. Bio je kao svi ostali. Haos s pješacima i ljudima koji su uglavnom hodali posred ceste i koji su se morali dobro čuvati da ih ne pregazi neki vozač taksija. Kao što je bio ovaj moj, na primjer, koji će u ovoj zemlji postati moj najbolji prijatelj. Moje su se misli strahovitom brzinom vrtjele u krug. Kako je moguće da ovdje niko ne zna da sam stigao. Ne zato što bih bio od nekog posebnog značaja, već jednostavno mi nije bila jasna situacija u kojoj sam se nalazio. Ali ja ću ovaj komplikovani i neuspjeli početak svog rada već preživjeti, govorio sam sām sebi, dok me je Hamit, tako se naime zvao moj vozač, puštao da izađem. Uopće nisam morao da ga molim da me sačeka dok ponovo izađem. Dovezao me je u jedan dio grada, koji se bez sumnje može označiti kao periferija, u blizini nekadašnje željezničke pruge. Nekadašnje zbog toga što nije izgledala kao da su tu posljednjih četiri-pet godina prolazili vozovi; barem od rata ona sasvim sigurno nije služila za prevoz ljudi. Nije bilo teško pronaći kuću na kojoj je stajao logo „Ujedinjene Nacije“. Ušao sam i stao u red. Šveđanin Lars ovaj put nije bio na vidiku. A onda sam uzeo hrpu formulara, koje mi je dala neka Kineskinja ili Korejanka, a mogla je da bude i Japanka, a te sam morao ispuniti, a zatim joj ih potpisane predati. Ona će mi tek onda dati potvrdu da sam stigao i da mogu početi da radim. Možda je interesantno pomenuti da je taksi-vozač Hamit, taj tip prljavih zuba i neoprane kose, u međuvremenu napustio svoje vozilo i sjeo u susjednu kafanu, koja se zvala „Mozart“. Na jednoj uočljivoj tabli stajalo je ime kompozitora, ali u slovu „O“ se nije nalazio portret Mozarta već Georgea Washingtona. Sjeo sam do Hamita i pokušao mu objasniti da ovdje moram ispuniti nekoliko papira. On mi je samo pokretom i prijaznim osmijehom dao znak da mirno mogu nastaviti s poslom. Kada je vidio da stvarno namjeravam iščitati čitavu tu hrpu papira, Hamit, taj genije ove zemlje tamo dolje i svih ostalih u okruženju, reče mi na svom nezgrapnom engleskom da je to apsolutno nepotrebno. Ja treba jednostavno da se potpišem na kraju svakog od ovih mamutskih formulara, što je mnogo brže i jednostavnije. Bio bih rekao „Hvala, Hamit!“, da se nije probudio onaj moj bolesni duh što se ne usuđuje da potpiše nešto što prethodno nije od početka do kraja pročitao. Nešto sam čitao, ostalo, međutim, nisam. Najvažnije je međutim bilo da se ispostavilo ne samo to da je Hamit bio u pravu, već da se moja velika greška sastojala u tome da ga nisam odmah poslušao. Jer ta kolegica, recimo da je Kineskinja, nije čak ni pogledala tekst, već je samo provjerila mjesta na kojima sam se, po Hamitovom savjetu, morao potpisati. Mogao sam se dakle mirne duše samo ispotpisivati. Moje čuđenje je bilo još veće kada je izvukla jednu „službenu legitimaciju“ s mojim imenom i prezimenom, koja je izgledala poput policijske značke, a uz to mi u kesu stavila neku mapu, poželjevši mi ugodan boravak i rekavši, nadam se da ćemo se opet skoro vidjeti. Kada smo ponovo krenuli i vratili se na mjesto s kojeg smo pošli, Hamit mi dobaci značajan pogled. Kao ne samo da mi je želio objasniti da smo zakasnili već i to, da nemamo ni najmanje šanse da tetkicu iz Zambije još zateknemo u njenom birou.