Ali Podrimja

ODABRANA POEZIJA- ALI PODRIMJA

Sarajevske Sveske br. 08/09

Ali Podrimja
Preveo: Qazim Muja

LIVADA

Negdje tu bila je naša kuća
Djedov zid i očeva Topola
Tarabe oko crvenog prostora

Negdje smo tuda silazili kod Izvora Dukađina
Žeđ smo gasili
Hljeb i so jeli smo sa bogovima Paštrika

Pod kosom sada trava raste
I skupljamo prosute zube vukova
u mlado klasje
Dok djedov Zid i očeva Topola i Tarabe
Kreću se u sjećanjima

Na kraju dana zavlačim ruke u džepove
Prelazeći preko razgrađenog prostora
I čujem divlje rzanje konja
zapjenjenih
Do duboko u noć

Tu nasred livade gdje je bila naša kuća

JEDAN OBIČNI MRTVAC

Jedan obični mrtvac
Na nogama nosi jednu državu
Trči stepenicama lomi prozore
Sakuplja i zadnju kap vode
Na stolu se zgrči
pod svjetlost lampe
Jedan obični mrtvac
Dosadni siledžija i ubica
Proganjan i konačno ubijen
Proglasi se javno narušiteljem reda
Na balkonu otvorenom ka nebu
Jedna naga djevojka
Ruga se građanskom moralu
Livadom Ovca prošeta Čovjeka
Srećan što živi reče
Svemogući
Jedan obični mrtvac

UKRADENI PLAMEN

Kako ga zmija ujeda?

i Lavu reče: šuti!
Lav se pokloni pred njegovom sabljom.

davno rekoše: odavno nismo vidjeli
ovako čudan prizor u našem cirkusu.

ama kako ga zmija ujeda?

u našem gradu sada djeca pričaju
da On ode donijeti plamen
koji mu jednog kišnog dana ukradoše ljudi

a kako ga zmija ujeda?

Lavu reče: šuti!
i Lav pade na koljena pred njegovim mračnim okom

POLUFOTOGRAFIJA

E. Sabatu

Nad starim sandukom jabuka na tanjiru
Pored nje antički nož
Epirski svijećnjak na kraju sobe

Gospodin iz Buenos Airesa
Polomio je svjetlosna ogledala
Sebe u cjelosti nije vidio

Da ima Albanije i preko Drima
Ne htjedoše ga ožalostiti
Tirančani

Ni knjige nesanice nije prelistao
Nije se još uvijek probudio iz sna
Negdje u riječima je šaputao

Mogao je okretati ključ
Crvenu liniju preskočiti
U Dardaniji pogledati i drugi dio fotografije

Dražesni brate
Nema mu ravnog
U vrijeme grmljavina

(1995)

ČITAJUĆI ŽALOPOJKU H.D.

Ode baba
Jednog zlog dana zatim
Ostavi nas i Majka
Vodu i Hljeb i So
počeh drugačije zvati
Sada svijet i sebe
Artikulišem jezikom Maćehe
i u meni se gubi
nešto bajkovito
I rađanje i umiranje
sasvim drugu težinu imaju
i stalno mi se čini
da je moj Bog
crn
Ne zvao se Bogom

TRAŽIŠ ONO ŠTO NE MOGU NAĆI

Lumi
Ti tražiš nešto
što nikada ne mogu naći

Ti tražiš nešto što sam odavno izgubio

Zašto Lumi
uvijek tražiš ono što ne mogu naći
kad znaš
izvan kože ne mogu izaći

Neka te Lumi
samo ti nastavi po svome
ja ipak do smrti
tražiću ono što izgubih

U BEJRUT DA POĐEŠ

Hiljadu devetsto četrdeset prve
Negdje na sprženim poljima Srema
Negdje u tamnim šumama Šare
Pade naš borac za slobodu

Ti ispuštaš dušu s glavom na jastuku
sramota maleni
moj

Mogao si napokon opasati oružje
Asimovo
I poći u Bejrut
Umrijeti za Palestinu

(juli, 1982)

ŽALOST

Ja ne plačem
kiša pada maleni moj
trese se kućna topola

Ja ne vrištim
pod prozorom maleni moj
mrtav pade gavran Edgara Alana Poa

Ja se sa mjesta ne mičem
zidovi se pomjeraju stvari maleni moj
loša jesen biva

Crni oblak našu kuću zavi.

(Šara, 1981)

SMRT BRŽA OD MENE

Daleko mnogo daleko Lumi
noge mi otpadoše laktovi mi se okrvaviše
prateći te

Sada si daleko vrlo daleko
Smrt brža od mene

(Ulpiana, oktobar 1982)

ZEMLJIN SAN

Sklopi krila plava ptica
Pored glave stavi svoj kamen
Ne probudi se niti je više vidjesmo
Zaspala je zemljinim snom
Dok se zatvarao u crnu tačku
univerzum

(Ulpiana, 2002)

PRAZNINA

Ima dana kada nas pokupi jedan stari gramofon
Iako naša kuća uši ima i oči i jedan
Gromobran
Pretvorismo se u uši pretvorismo se u oči čitava Porodica
I dok ne naučimo da šutimo dok ne naučimo da
igramo
Palimo po jednu svijeću oko promuklog glasa
Ponekad žena ponekad ja potom sin kćerka sin
Ne prođe mnogo vremena i glas nas omađija
Onda kuća nam postade vrlo tijesna za rađanje
za umiranje
Izađosmo da tražimo prostor za naše zidove
Bilo je nemoguće slušati samo samog sebe
Pod sjenkom šišmiša jedva smo vidjeli kuću
Poslije neočekivanih dešavanja u Porodici
Počeše prijatelji češće da nas posjećuju iz Evrope
Da nam dovode Betovena Mocarta Šopena
Ali zašto nam trebaju kada se ne čuje ni gramofon
I mi izgubismo osjećaj za igru i muziku

(1976)

BALADA

Skenderu Zarićiju

SZ vidio je u snu mjesto
gdje se ne umire
Pođimo draga?

Ona je samo šaputala
pobijedićemo i smrt

I putovali su putovali i putovali
i stigli su do onog mjesta
gdje se ne umire

Slušali su zatim najfantastičnije priče

U jedno podne SZ su ispratili
na njegovo posljednje putovanje
Ni u snu mu nisam sanjala dženazu
kazala je ona

I pretvorila se u kiparis
pored nadgrobnog kamena svog voljenog

(Ulpiana, 2001)

MOJA SJENKA

Moja sjenka me vara
ponekad je satima ne mogu stići
ponekad je uopšte ne primjećujem

Što se sa mnom dešava očenaš

Na horizontu tek što se sunce vidi
sapletem se i padnem negdje
preko bijelog prostora

Ja se obrćem oko sebe
ali mojoj sjeni ne vjerujem
Uzeti je ili ostaviti

JEDNO DRVO GORI NA GLUHOM POLJU

(MN)

Ti si mala zvijer strašno umazana
Jedna divlja mačka koja samo grebe po nevidljivom zidu
Ti si strava što je đavo posla na moju planetu
da bdim ja nad zlom nad paklom
Nesreća koja može i ime da nosi
Ono što ne smiješ biti
Kroz moju isječenu šumu tražim moj izgubljeni put
gdje ću se ubiti ili pobijediti
Ali hej ti si jedna mirna zlatna zvijer
Pod bosim nogama i šumu držiš na uzdama
i lovce zadivljuješ
svojim glasom
koji spaja vodu i vatru
na dlanu kamenitom
Slušaj, šumska zvijer Arberije Ti si
gdje majstorova sjekira
ne zna šta siječe a šta pravi tvojim tijelom od jantara
ne zna šta da sačuva a šta da baci
jer sve počinje i završava se tvojim ritmom koji diktiraš
Tvoje putovanje zatvara se kricima vrtoglavim dolascima i odlascima
porazima

Gdje se narušava tvoja harmonija
moja se ruka koči
jer nove noge mi stvori
sjenka koja zarobi jednu planetu što stvara katastrofe
Gledaš drvo gori u gluhom sniježnom polju
Prokletija
i molitva za Kosovo ili pod tvojom providnom kožom
ona što umire između ojađenih brijegova
Mala strašno umazana zvijeri zatvaraš se u mom
ludom kraju
čekaš Vodu Smrti da nas oplakuje
svim pjesmama i molitvama našem bogu koga nismo imali

SPOMENIK TELETU

Naše tele konačno
zaslužuje spomenik
Kasabu da nam ukrasi

Ljubićete ga i diviti mu se
Negdje na Trgu Majke Tereze
Lijep kao iz bajke

I zašto da ga nemamo
Kada Evropa ima spomenike
I za mikimause i pse

I zašto gospodin predsjednik
Ispred Narodnog pozorišta
Ne dodijeli pedalj zemlje
Za naše tele

Ako se ikada podigne
Od majstora naglas tražite
Jezik da mu vani ostave

Nek nas gluhim učini mutavko
S korijenjem mu načupamo
I mirno spavamo

Među grudima jedne rospije

(maj, 2000)

PEPEO SIJANJA

Visoki sjajni greben
Gubi se u sjenci bogova
Ne udara krilima nijedna ptica
Tvoje nebo
Iskolačenih očiju gore dolje
po rasutoj oholosti
Da nađem nekako Itaku i osjećam
pod nogama kako mi zemlju pojede
Miš iz Žbuna
Potpuno dok me pokriva pepeo
sijanja

(2004)

KOCKA

Čini ti se
Da si pobjednik
Samo si ti ušao u igru

Čini ti se
da si izašao na obalu
Voda te odnijela ko zna gdje

Čini ti se
Da konačno živiš
Zaboravljen sada već pod lipom

Kocka je umjetnost
Onaj koji je baci
Dodijeli i poraz

NEGDJE U SVIJETU

Ako ti ne budem pisao
dragi moj prijatelju i
ako mi ne budeš čuo glas
uzmi jedan karanfil
grob mi potraži
negdje u svijetu

PITANJE

Može li kamen ostati kamen
ili Čovjek mora nešto mijenjati

Da popušta recimo
U svojoj tvrdoglavosti

Jer je svemoćan

(Ulpiana, 1975)