Nina Kokelj

DEBELJUŠKA

Sarajevske Sveske br. 01

U svom je selu Debeljuška tog dana napisala sedam pisama. Sedam pisama ljubavi. Otišla je u susjedno selo, stazom, s grana drveća čuo se cvrkut. Išla je. Bila je najdeblja djevojka u selu. Oko pupka je imala čarobne bijele vjenčiće sala. I blijede kolute oko članaka. I velike, radosne usnice. Hodala je stazom, ozarena, tiha, i došla u susjedno selo. Tamo je poslala svih sedam pisama. Pisma su bila velika, u omotu od jute. Povezana sjajnom vrpcom. U njima su bila zmijolika slova. I smokve. Na omotu je pisalo: Debeljuška.
Vraćala se kući i ljudi su zurili u nju.
- Kako debela žena!
govorili su.
A ona je išla kući i čekala pisma. Pisma ljubavi. Tri dana ih je čekala. Sjedeći u krevetu. Gladila se po bokovima i pila čaj. Trećeg su dana pisma stigla. Otišla je drvarnicu, sjela na košnicu, na oslikanu košnicu. I čitala. To su bila najljepša pisma što ih je u životu primila. Znala je da je njena sestra već odavno među zvijezdama. Da će biti vječno među zvijezdama. Da sestrino zlatokoso dijete raste, raste, raste. Ništa nije mogla učiniti. Moglo se, ali ona nije mogla. Salo na njoj bilo je preteško. Čitala je:
Debeljuška!
Ti si najdeblja djevojka na selu. Ti si sočna i ljupka. Noću vidim tvoje lice na prozorskom staklu. Debelo je i ljubazno. Onda zaspim. Vidim te pod stablom. Vidim te kako sjediš na svojoj suknji. Vidim te golu. Plivamo po tvojem salu. Plivamo i ništa nam se ne može dogoditi. Bio sam na Crnom moru, jedrio oko grčkih otoka, bio sam u Indiji. Tamo sam kupio zmiju. Koja mi je pobjegla. Ali još nikad nisam tako plivao. Još nikad. Još nikad nisam plivao tako kao što plivamo nas dvoje. Daleko i duboko. Svakog se trenutka možemo utopiti. Ali ničeg se ne bojimo. Danas sam kupio pticu. Naučio sam je izgovarati tvoje ime. Čitave dane pletem rogozine i slušam:
Debeljuška, Debeljuška, Debeljuška.
Onda rogozine prodam. Onda kupim konja i kola.
Onda, Debeljuška, odemo.
Hoćeš li?
Reci da hoćeš.
Otići ćemo odavde. Kola će čarobno kloparati. Kupit ću ti velik zemljovid i ti ćeš birati gradove koje ćemo posjetiti. Gradovi će biti veliki i lijepi. Sa zlatnim kupolama. S dugačkim tržnicama. S tihim rijekama. S čamcima na njima. Onda ću ti kupiti svjetiljku. Dok se noću budemo kolima truckali po cestama, svjetiljka će nam svijetliti. Pokupit ćemo ljude uz cestu. Muškarce u sivim ogrtačima. S okovanim cipelama. Pušit ćemo cigare. Vidjet će da se volimo. U svakom ću ti gradu kupiti prsten. Onda ćeš imati toliko prstenja da više nećeš moći držati olovku u ruci. Ništa više nećeš moći napisati. A to ti neće ni trebati. Sve ćemo ispričati jedno drugome. Reći ćemo kako je tužno to da tako putujemo. Kako tužne oči ima konj. Kako smo sretni. Kako o večerima jedva čekamo da dođe novo jutro. I dođe. Veliko, bijelo, svileno. Držim tvoju ruku. Tvoju prekrasnu debeljuškastu ruku. Pitam te:
- Jesi li sanjala svoju sestru?
- Da, da.
- Jesi li je sanjala kako iz drvarnice nosi drva?
- Jesam.
- Kako pase koze i pjeva tako moćno da joj iz očiju teku velike suze?
- Aha.
- Jesi li sanjala veliku ženu?
- Jesam.
- Ženu koja je bila tako velika da je hodala po koljenima, ali se ipak morala sagnuti kad bi išla kroz vrata?
- Ženu, da.
- Ženu koja je stajala ispred kuće. I gledala muža na konju. I kad je rekla: Gledajte, ljudi, past će. I ona je gledala u njega. I on je pao. Skočio je ponovno na konja i jahao dalje. Trave su bile visoke i plemenite. Čarobne trave. I ona je rekla: Gledajte, ljudi, past će. I ona je gledala u njega. I on je pao. Skočio je ponovno na konja i jahao dalje. Trave su bile visoke i plemenite. Čarobne trave. I ona je rekla: Gledajte, ljudi, past će. I on je pao. I nikad više nije ustao.
- Nikad više nije ustao, da?
- Nikad više ustao.
- Jesi li je sanjala?
- Jesam.
- Kako je išla u šumu. I vratila se. Navečer. Na jednom je ramenu nosila drvo. Na drugom dojenče. Položila ga je na krevet. Muž je zurio u nju. Rekla mu je: Što buljiš? Tu imaš dijete. Danas popodne sam ga rodila. I drvo treba rascijepati. Zima će biti duga.
Krenuo je i rascijepao ga.
- Rascijepao, da.
- Rascijepao.
- U kuću su došli ljudi. I vidjeli dijete. Klicali su: Ohohohohohoho!
- Ohoho?
- Radovali su mu se. Pozdravljali su ga.
- Pozdravljali.
- Dijete je naraslo. Onda je u kuću došao gost. Bio je posve običan gost. Ali bio je gost. Muž mu je oprao noge. Ona ga je poslužila češnjakom. I jogurtom.
- Ali njega su lovili?
- Lovili, da.
- Došli su?
- Došli su i pokucali na vrata. Muž je išao otvoriti. Rekli su mu: Samo ga pošalji van da ga ubijemo. Sve će biti u redu. Samo ga pošalji van. Moramo ga ubiti. A on na to: Ne, ne mogu. Nipošto. On je moj gost. Oni: Onda ćemo ti srušiti kuću. Ne, nećete je srušiti. Krenuo je i preobukao sina. U odjeću gosta. Gost je i dalje jeo češnjak i jogurt. Tada je poslao sina van. Nikad više nije ušao u kuću. Otišli su. Gost je pojeo češnjak i jogurt i navukao čarape. I otišao. Rekao je: Hvala. Otišao je i više nikad nije došao u kuću.
- Ali ta kuća?
- Ta je kuća postala najveća kuća u brdima. Ljudi su prolazeći kraj nje skidali kape. Žene su jecale.
Vidiš, Debeljuška, tako ću te pitati.
- Jesi li sanjala?
- Jesam,
reći ćeš,
- Sanjala sam.
Bit ćeš velika i debela. Svako jutro ću nabirati tvoje snove. Napisat ću knjigu. Kupit ću naočale. Tako ću biti pravi pisac. Napisat ću veliku, debelu knjigu. Tebi ću je posvetiti, tebi, moja Debeljuška. Onda ćemo prodati kola i živjet ćemo u gradu. U kući s balkonom. Ti ćeš stajati na balkonu, okružena cvijećem. Cvijeće će biti veliko, s cvjetovima koji se vrte. Gledat ćeš dolje na ulicu. Ulica će biti dugačka. Kuće će biti obrasle povijušama. Gledat ćeš dolje na ulicu a ljudi će tuda prolaziti i gledati gore.
- Tu živi pisac,
tako će govoriti.
- Pogledajte kako divnu ženu ima. Kako je debela, kako divno debela, kako divno debela!
A ti ćeš stajati na balkonu, među cvijećem, i gledati dolje na ulicu.
Debeljuška je plakala. Pohranila je pismo u svoje grudi.
- Kako tankoćutno pismo,
rekla je.
Oko nje je mrmorilo. Bilo je dobro ljeto. Zaboravila je na to kako mala i žalosna je njena drvarnica. Kako debela je ona sama.
Kako je pojela svu ljubav svoje mame, tako da ništa nije preostalo za njezinu sestru.
Koja je morala među zvijezde.
Čitala je:
Debeljuška!
Ti, Debeljuška, Debeljuška moja debeljuškasta, ti si me cijelog obuzela. Više ne znam gdje da se skrijem. Zavlačim se u krevet, pokrivam se preko glave, navlačim kapice i kape, a ti si mi i dalje mila.
Debeljuška, sjećaš li se kako je tvoja majka tukla sestru? Tukla ju je, tukla, a ona je vrištala.
Sve dok između njih nije skočila mačka.
Sjećaš li se te mačke, Debeljuška, sjećaš li se kako je skočila između njih?
Ti pak nisi nikad skočila. Samo si sjedila na krevetu, s teškim lancem oko vrata.
Puno mislim na tu mačku, Debeljuška. Ležim na podu na hodniku, moje tijelo je veliko i tamno. Na zidu tvoja slika. Izgledaš tako prozirna. Tako prozirna da vidim kroz tebe. Vidim da se bojiš.
Bojiš se da će ti zauvijek ostati sjećanje na tu mačku. Zauvijek. Da će iza tebe ostati samo slika na mojem hodniku. Da se nećemo nikada pomilovati po kosi.
Ali hoćemo, Debeljuška, milovat ćemo se po kosi i naša će ljubav biti velika. Iz ruke ću ti jesti. Budeš li željela, češljat ću te. Lagano i tiho ću te češljati.
Zaključat ću te u krletku koja će visjeti pod stropom, i ti se nećeš protiviti, nećeš se protiviti. Hodat ćeš u krugovima, četveronoške, i bit će ti dobro.
Debeljuška je plakala zbog mačke. Mačka je bila velika i dlakava. Tada je otvorila treće pismo. U njemu je pisalo:
Debeljuška!
Molim te, udaj se za me. Obećajem ti da će svadba trajati tri dana. Ti ćeš stajati na stolu, u bijeloj haljini, i pjevati. Onda ćemo plesati po stolu. Razbit ćemo sve čaše. Na ražnju će se okretati veliko tužno prase. I tvoje srce će biti veliko i tužno.
- Da,
prošaputala je Debeljuška.
- Da, da?
Ruku je gurnula među dojke. Tako je sjedila. Čitala je:
Išao sam do vode. Bio sam sam. Bio sam tako sam da sam se uplašio za svijet oko sebe. Ali taj svijet je živio. Jutro je bilo glatko i tiho. Išao sam do vode. Sve je teklo. Šumilo je. Kapljica je bilo bezbroj. Ispod površine mirno kamenje. Svukao sam se, do gola sam se svukao. I skočio sam.
Još sam skakao. I voda je bila svaki put drugačija.
I ti si, Debeljuška, svaki put drugačija. Kad budemo zajedno, svaki put će biti drugačije. Ja ću govoriti prije nego što ćemo se dodirnuti, i ti ćeš govoriti poslije. Do jutra ćeš moći govoriti, budeš li tako željela.
- Ah,
izustila je Debeljuška. Pila je vodu iz vrča. Igrala se s kapljicama.
- Svaki put drugačija. Sve je svaki put drugačije.
Pismo:
Debeljuška!
Nikad ne smiješ napustiti naše selo.
Ti, zvjezdico prevelika tijela. Što to radiš u drvarnici?
Znaš, Baba Lijepa je danas vidjela svoju baku. Znaš koja, Baba Lijepa. Žena koja noću hoda poljima riže. Koja u svojoj sobi ugošćuje prognanice. Koje gase svoje cigarete u njenim divovskim mesnatim vazama za cvijeće.
Danas je išla mesaru po odreske. Za Djeda. Djed je već star. Kad puši, pepeo mu pada na hlače. Ni cigarete mu se ne da otresti.
A nekad je hodao okolo s visokim crnim cilindrom. Kod svake kuće bi se zaustavio i kod svake kuće je govorio. Govorio je o ratovima. Bez prestanka. O dva rata. Prvom i drugom. O tome kako je išao na sjever dok su svi išli na jug. Navodno je tamo na sjeveru radio u kovačnici.
U ruci je imao crnu torbu i iz nje je virila boca rakije. Išao je u grad. Bilježniku. Zajedno su pili rakiju. Vratio se s naelektriziranim crnim cilindrom na glavi. Na njemu se njihalo veliko plavo pero.
Pero ptice koju je ulovio na jezeru. Iz čamca. Goloruk.
Baba Lijepa je išla po odreske i srela svoju baku. Njezina je baka već odavno mrtva. Stajala je pod stablom i pogledala Babu Lijepu u obraz. Gledale su se u oči. Jedna drugoj su se nasmiješile. Baba Lijepa je nastavila stazom, kupiti odreske. Na povratku bake više nije bilo. Otišla je do zdenca i pogledala u njega. U zdencu je bila voda. Onda je ispekla odreske. Za Djeda. Narezala ih je na komadiće i njima ga hranila. Pitala ga je kako to izgleda ako se udaš iz ljubavi.
On joj se smješkao velikim staračkim osmjehom.
- To je lijepo,
rekao je.
- Lijepo.
Samo to sam ti želio reći, Debeljuška. Da je naše selo najljepše selo na svijetu. Da ga nikad ne smiješ ostaviti. Da je to selo u kojem žena može sresti svoju baku, nasmiješiti joj se i krenuti dalje.
Da je lijepo kad se udaje iz ljubavi.
- Ne,
zaječala je Debeljuška,
- neću ga ostaviti, ovo selo.
I stvarno nije. Nikada.
Otišla je gore u kuću. Išla je na balkon. Na balkonu je ispekla veliku papriku te je pojela. Pročitala je šesto pismo.
Veliki bijeli kristali - maglovit dan. U magli magla. U magli ničeg. U magli smo.
pisalo je u njemu.
Ostala je sjediti na balkonu. Sunce je lizalo ogradu. Ispod balkona bile su stare, siromašne, uboge kokoši. I debela svinja. I dvije koze. Sjedila je u krvi sunčevih zraka znajući da nikad neće ostaviti taj balkon, sobu, krevet na kojem je sjedila i čitala sedmo pismo. Cijelog života ga je čitala. Ljudi su je vidjeli kako je sjedila na balkonu, u močvari ljudskih osjećaja.
- Debeljuška,
mahali su joj,
- Dođi. Došli su Bugari. S velikim kolima. Prodaju boju za kosu. I jedna od prodavačica ima kosu do poda. Po njoj hoda, stvarno. Svi mi kupujemo kod nje. Tako možemo na tren stati na prostirku njene kose. Divno je.
Ili:
- Debeljuška, dođi. Danas će se sve žene u selu skupiti kod Babe Nate. Pa danas je dan kada izrađujemo papirnato cvijeće. Sjedit ćemo na podu i raditi papirnate cvjetove, Debeljuška, znaš kako su lijepi papirnati cvjetovi, kako šušti, šššš, napravit ćemo im stapke i Baba Nata će pjevati, a ujutro ćemo ih pustiti po jezeru.
Plivale su dugo dugo.
Ili:
- Debeljuška, dođi, pustit ćemo lampione po jezeru, svi ćemo biti tamo, Debeljuška, Djed će doći, Lijepa će ga dovesti, donijet će jastuk da na njemu sjedi, a on će sjediti i gledati u svjetlost, u lampione, jezero će biti tiho i toplo, i nitko neće znati što on misli, starac, nitko.
Njegove su se oči opsjednuto sjajile.
A ona je sjedila na balkonu. Kraj nje je bila mačka. Mačka je bila stara i umorna. Na balkonu je sjedila, Debeljuška, debela i tiha.

(Iz djela Sviloprejka, izd. Študentska založba, zbirka Beletrina, Ljubljana 2002. Preveo Edo Fičor.)