Sead Husić [1]

Decembar u Zenici

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

Samiru Nurkoviću, alteregu

I
Gledavši iz Metroa pred novu godinu
kako sa stanice, prekoputa, ljudi dolaze svojim
domovima iz daljine, čuo sam u kafeu kako se
ljudi prepiru i ugovaraju poslove u tranzicijskim
vremenima u kojima dim ne koluta kao nekad i ne
prolama se uzdah kafanom... Čekao sam, kolutajući dimove,
Samira, koji u željezari pravi novogodišnji inventar.
O čeliku i livaonici, o protestima i kapitalistima?
Čovjek i dimnjaci: magla i smiraj Bosne.

II
Nakon koncerta klasične muzike,
šetali smo ulicama i trgom na kojem
su svjetlucala novogodišnja iznenađenja i
oneobičavala su prostor bajkovitom slikom,
koju sam negdje izgubio u djetinjstvu. Na mostu,
pored sinagoge, djevojka sa plavim kovrdžama,
gledavši u mene, sklonila je kosu sa ramena i prešla most,
gubeći se pod decembarskom kišom, punom zebnje!
Samir je govorio o robotiziranom čovjeku i kapitalu koji se,
gomilajući, širio, i gubio negdje u rukama pohlepna svijeta.
Ja sam, slušajući Samira, poetizirajući prostor, lirski mu rekao da
ću nekada napisati pjesmu o šetnji decembarskoj u Zenici u
kojoj na trgu ljudi su nas zaobilazili, a neko bi i ramenom pozdravio,
žureći svojim domovima.
Šetnja i svjetlucanje kovrdžama,
kiša i rasipanje svjetla na pločniku.

III
Gledavši iz stana na rijeci su ptice,
dužinom rijeke, kao da se trkaju sa magistralom,
prelijetale vode, ogledajući se na njoj. U kuhinji
osjetio se miris doručka. Na stolu Sofijin svijet miješao
se sa mojim. Na cesti uniformisani zakon
jutarnjim stopom legitimizirao je sebe.
I vidiš, Samire, kako na jutro koluta fabrički dim
a na planini prvi decembarski snijeg sjeća te na zavičaj.

Pa, pođimo sada,
dok niz planine snijeg i odraz ptice
u rijeci ne blijedi u još jednu šetnju,
dok nad zavičajem mrak pada.